Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-907/16 (D. Š.)

Odluka donesena 17. 07. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Zabrana retroaktivne primjene zakona
  • Dokazni postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo na advokata kojeg sam izabere
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Izuzeci od stava 1. čl 7. EK
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravo na odbranu
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Ratni zločin
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-907/16

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 907/16, rješavajući apelaciju Dragana Šekarića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. jula 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dragana Šekarića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 014550 15 Krž 8 od 30. septembra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dragan Šekarić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Siniša Derganc, advokat iz Istočnog Sarajeva, podnio je 23. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 014550 15 Krž 8 od 30. septembra 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 014550 14 Kri od 13. februara 2015. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u osuđujućem dijelu presude, na način da su one predstavljale dio širokog i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva općine Višegrad, znajući za takav napad, izvršio progon civilnog bošnjačkog stanovništva na etničkoj, nacionalnoj, kulturnoj i vjerskoj osnovi, i to ubistvom i silovanjem, čime je počinio krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tač. a) i g) Krivičnog zakona (u daljnjem tekstu: KZBiH), a sve u vezi sa članom 180. stav 1. „Zakona o krivičnom postupku“ (u daljnjem tekstu: ZKP), te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 14 godina.

6. U obrazloženju presude, u dijelu „Procesne odluke“, Sud BiH navodi da je prihvatio prijedlog Tužilaštva, te su prihvaćene kao utvrđene činjenice utvrđene u predmetu pred MKSJ (Milan i Sredoje Lukić i Mitar Vasiljević), koje su korištene u predmetnom postupku u dijelu u kojem su potkrijepljene drugim provedenim dokazima, a detaljno su navedene u Aneksu presude. Također, u ovom dijelu presude Sud BiH, od tačke 46. do 49, navodi da se apelantov branilac obratio sudu sa zahtjevom za izdavanje naredbe radi pribavljanja dokaza, te je Sud BiH uvidom u zahtjev konstatirao da branilac nije u svom zahtjevu precizirao da li je upućivao molbe, zahtjeve ili druge podneske navedenim službenim organima, a kojima nije udovoljeno, odnosno da mu je prikupljanje činjenica bilo otežano. Sud BiH je naveo da će tek ukoliko odbrani neosnovano bude uskraćeno pravo na prikupljanje relevantne dokumentacije, o čemu će odbrana obavijestiti sud, Sud BiH cijeniti opravdanost izdavanja obavezujećeg naloga određenim organima od kojih se traži dokumentacija. U odnosu na apelantovo pravo na odbranu Sud BiH je također naveo, u tač. 69-72, da je sud obaviješten o teškom zdravstvenom stanju (tadašnjeg) apelantovog branioca, čije je liječenje neizvjesno, te je sud našao da je u interesu apelanta i ekonomičnosti postupka da se apelant pouči o pravu na izbor novog advokata. Sud BiH je pozvao apelanta da sa liste odabere branioca, ali je apelant, u dopisu od 22. maja 2014. godine, izričito naglasio da ostaje pri izboru advokata Jamine (tadašnjeg advokata), te stoga Sud BiH nije održavao ročišta do poboljšanja zdravstvenog stanja branioca Jamine. U tački 94. presude Sud BiH je, pozivajući se na član 14. ZKP-a, naložio Tužilaštvu pribavljanje podataka za svjedoka S-2 iz kaznene evidencije. Sud BiH u tački 113, također, navodi da je vijeće donijelo odluku da će se izvršiti obilazak lica mjesta kako bi se upoznalo sa lokacijama koje su obuhvaćene pojedinim tačkama optužnice. Obilasku lica mjesta prisustvovali su sudsko vijeće, tužilac, apelantov branilac, te svjedoci Dž. M. i B. H.

7. U odnosu na primjenu materijalnog zakona, Sud BiH je, ukazujući na relevantne odredbe ranije važećeg KZSFRJ i važećeg KZBiH, kao i propisane kazne, zaključio da je u konkretnom slučaju potrebno i opravdano primijeniti KZBiH. Sud BiH je u dijelu presude „Opća ocjena dokaza“, pozivajući se na odredbe čl. 3. i 15. ZKP-a, generalno ukazao na način kako je cijenio dokaze, pogotovo iskaze svjedoka (sa pretresa i ranije date izjave) koji su sadržavali određene nedosljednosti, imajući u vidu emocionalno stanje svjedoka očevidaca i okolnosti pod kojima se događaj desio, kao i protek vremena, te ukazao da se apelant u postupku koristio svojim pravom na šutnju. Od tačke 139. presude Sud BiH, polazeći od krivičnog djela koje se apelantu optužnicom stavlja na teret - zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tač. a), d), e), g), i) i k), sve u vezi sa članom 180. stav 1. KZ-a, utvrđuje postojanje općih elemenata krivičnog djela - postojanje širokog i sistematičnog napada na području Višegrada, status oštećenih – civila, da je optuženi znao za napad i da su njegova djela dio tog napada. U ovom dijelu u tački 193. Sud BiH navodi da je tokom predmetnog postupka stekao uvjerenje da je apelant u vrijeme boravka u Višegradu djelovao zajedno s pripadnicima paravojne formacije „Osvetnici“, predvođene Milanom Lukićem, poziva se na presudu suda u Bijelom Polju koju je uložilo Tužilaštvo, u kojoj se u obrazloženju spominje apelantovo ime, te ukazuje na izjavu svjedoka Š. M. (koja je pročitana), a koji je naveo lica koja su u periodu obuhvaćenom optužnicom u ovom predmetu dolazila u logor u Višegradu, među kojima je apelant. Sud BiH se pozvao i na izjavu M. O. Iako pripadnost paravojnoj formaciji Osvetnici za Sud BiH nije bila relevantna u presudnoj mjeri, Sud BiH je utvrdio da je apelant od samog početka napada bio raspoređen na određene poslove i zadatke u formacijama Vojske Republike Srpske, te je očigledno dužio uniformu i oružje koje je nosio prilikom počinjenja inkriminacija za koje je proglašen krivim. Sud BiH zaključuje da način na koji je apelant učestvovao u počinjenju krivičnog djela nesumnjivo ukazuje da je znao za postojanje širokog i sistematičnog napada, odnosno da radnje koje preduzima predstavljaju dio tog napada. Dakle, apelant je u potpunosti svjestan svojih djela i njihovih posljedica i htio je da ona budu dio napada koji se sistematski odvijao na području grada Višegrada, te je sud utvrdio ispunjenost svih općih elemenata krivičnog djela zločini protiv čovječnosti iz člana 172. KZBiH.

8. U odnosu na pojedinačne inkriminacije Sud BiH navodi da je nakon ocjene provedenih dokaza zaključio da je apelant svojim radnjama izvršio progon nesrpskog civilnog stanovništva, ubistvom F. J. i silovanjem svjedokinje S-1, odnosno da je apelant s direktnim umišljajem ostvario sva bitna obilježja krivičnog djela zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tač. a) i g) KZBiH u vezi sa članom 180. KZBiH.

9. Sud BiH od tačke 203. navodi da su na navedene okolnosti saslušane svjedokinje S-1 i S-3, neposredni očevici događaja, koje su navedenog dana boravile u kući B. K., suprug ubijene F. J., Š. J., kao i da su saznanja o predmetnom događaju iznijele B. H. i A. M. koje su u vrijeme događaja bile sakrivene u objektima blizu kuće B. K. (u i ispred koje se događaj dešavao), pa su pojedine detalje događaja mogle i same opaziti. Nadalje, u odnosu na silovanje S-1, Sud BiH navodi da je svjedokinja – oštećena S-1 detaljno iznosila kako se događaj dešavao, dolazak vojske u kuću B. K., gdje se zatekla da bi nešto skuhala za jelo sebi i malodobnoj djeci koja su bila s njom, da je s njom bila još S-3 u kući s njenom djecom, te nepokretna svekrva na spratu kuće. Svjedokinja je navela da nije uspjela napustiti kuću prije dolaska vojnika, opisuje ponašanje vojnika koji su psovali, vikali, tražili zlato i pare. U tački 218. odluke svjedokinja opisuje da joj je došao jedan od vojnika i rekao da je glavni i da se zove „Goraždak“ i da je došao iz Goražda jer su ga „balije“ tamo maltretirale, iz njegovog ponašanja prema vojnicima je zaključila da on uživa autoritet, te da su ga drugi vojnici oslovljavali sa „Dragane“. Od tačke 222. Sud BiH navodi iskaz svjedokinje kako joj je lice koje se predstavilo kao Dragan i kojeg su drugi oslovljavali sa Goraždak reklo da ide u kuću i skuha kafu, opisuje (tačka 224) detalje samog čina silovanja od ovog lica u kući, da ga je neko pozvao od vojnika: „Dragane, hoće li ta kafa“, te se obukao i otišao i njoj rekao da se obuče i skuha kafu, da je u trenutku kada je izašla na hodnik vidjela svjedokinju S-3 sa jednim vojnikom „sa velikim naočalima“. Sud u tački 227. navodi da je ovaj događaj, dolazak vojnika i događaje kako su uslijedili iznijela u svom svjedočenju svjedokinja S-3, koja je navela da ju je kritične prilike silovao vojnik sa „velikim naočalima“, a koja na identičan način opisuje dolazak vojnika i ponašanje. Nadalje, svjedokinja S-1 opisuje događaj kada vojnik „bradonja“ dovodi F. J. u jako lošem stanju iz kuće, a što je potvrdila i svjedokinja S-3. U tački 233. Sud BiH navodi da je, nakon što je utvrdio da se događaj o kojem svjedoče S-1 i S-3, nesporno desio na opisani način i da svjedokinja S-1 nesumnjivo identificira apelanta kao lice koje joj se predstavilo imenom Dragan, a koje je koristilo nadimak Goraždak, ispitao da li su u apelantovim radnjama ostvarena obilježja krivičnog djela silovanja iz tačke g) stav 1. člana 172. KZBiH, te u nastavku odluke detaljno analizirao postojanje potrebnih elemenata za navedeno krivično djelo. U tački 241. Sud BiH navodi na osnovu čega je zaključio da je sam čin bio počinjen u svrhu poniženja žene, majke, u konačnici pripadnice muslimanskog naroda, te da je apelant, koristeći težinu situacije u kojoj se oštećena nalazi i njena malodobna djeca, iskoristio pripadnost oružanim formacijama koje su u to vrijeme vršile širok i sistematičan napad na civilno nesrpsko stanovništvo i svjestan da se radi o pripadnicima muslimanske nacionalnosti natjerao svjedokinju S-1 na prisilan seksualni odnos, čime je u potpunosti ostvario sva bitna obilježja iz inkriminacije silovanja iz tačke g) stav 1. član 172.

KZBiH.

10. U odnosu na ubistvo oštećene F. J., Sud BiH navodi da je na osnovu iskaza svjedokinja S-1 i S-3, kao i supruga oštećene F. J., van svake razumne sumnje, utvrdio apelantovu krivicu za ubistvo oštećene F. J., te dalje navodi kako su svjedoci opisali događaj dovođenja F. J. pred kuću B. K., te njene molbe da joj pomognu da ugasi požar jer joj je kuća u to vrijeme već gorjela. Sud BiH dalje navodi iskaz svjedokinje B. H., koja je događaj posmatrala sakrivena iza ljetne kuhinje (tačka 247. presude) i koja je određena lica prepoznala i identificirala, a vojnika koga su oslovljavali sa Dragan i Goraždak tada nije znala, ali je zapamtila njegov lik, te molbe F. J. jednom od vojnika kojeg je prepoznala, a što je potvrdila i svjedokinja S-1. Svjedokinja S-1 je navela da se u tom trenutku F. J. obraćao samo vojnik Dragan, te da su vojnici otišli, a F. J. je molila S-1 da joj pomogne ugasiti požar, nakon čega se vojnici vraćaju velikom brzinom, zaustavljaju pred kućom, iz vozila izlaze „bradonja“, vojnik sa velikim naočarima i apelant. Tada jedan od vojnika kojeg je identificirala svjedokinja A. M. govori: „Dolazi ti baba gore“ (S-1 pita da li ona), a onda govore: „Nije ti nego ova baba ovdje... hoćeš da otkupiš auto, a nisi dala ni marke, ni dinara ni zlato... ništa nisi dala. E sad ćeš gorjeti!“ Svjedokinje S-3 i A. M., kako Sud BiH navodi, precizno se opredjeljuju da je lice koje je uputilo ove prijetnje upravo vojnik kojeg su oslovljavali imenom Goraždak, pri čemu je Sud BiH istakao da je svjedokinja A. M. sam čin obraćanja ovog vojnika oštećenoj F. J. posmatrala krijući se u neposrednoj blizini kuće B. K., te je na glavnom pretresu decidirana da je navedene riječi uputio apelant kojeg je identificirala u sudnici. Detalje same pogibije opisuje svjedokinja S-1, kao neposredni očevidac događaja, ubacivanje F. J. u zapaljenu kuću, dva vojnika koja su je držala za ruke i Dragana koji je bio iza leđa, a „taj Dragan Goraždak“ ispalio je dva metka u nju. Sud BiH dalje ukazuje da S-3 nije mogla vidjeti događaj s mjesta na kojem se nalazila, ali da je sud poklonio vjeru iskazu svjedokinje S-1 jer je na veoma detaljan način opisala događaj, a što je potvrdila svjedokinja B. H. i suprug oštećene F. J. jer je s mjesta na kojem se krio mogao čuti galamu vojnika, glas supruge i zatim dva pucnja kojima je ona usmrćena. Dalje, iskaz svjedoka Š. J. sud dovodi u vezu s iskazom svjedokinje S-1, te u tački 261. Sud BiH navodi da svjedok Š. J., prema vlastitom kazivanju, nikada nije razgovarao ni sa svjedokinjom S-1, ni sa B. H. Svjedokinja S-1 navodi da je apelant iz pravca kuće Š. J. prvi dotrčao natrag, tražeći čašu vode, da se umivao na koritu govoreći da mu nikad nije bilo teže, ali da je F. J. sama kriva. Svjedokinja S-3 navodi da je „Goraždak“ stalno ponavljao da je F. J. „sama sebi presudila“. Sud BiH u tački 265. navodi iskaz svjedokinje A. M., koja je s mjesta gdje se krila mogla čuti povratak vojnika koji je tražio čašu vode, nakon čega izlazi s mjesta gdje se krila i vidi da se radi o vojniku koji je prijetio F. J. da će gorjeti, a kojeg je u sudnici prepoznala. Sud BiH opisuje događaje nakon toga, kako su ih iznijele svjedokinje S-1 i S-3, da je pred kuću došla H. B., koja ih je nagovorila da krenu za njom, a koja je kasnije organizirala da se sklone ruševine i počisti zgarište kuće, kojom prilikom je svjedoku Š. J. donijela pronađene stvari njegove supruge.

11. Sud BiH dalje navodi da je odbrana pokušavala diskreditirati iskaze svjedokinja B. H. i A. M., navodeći da s mjesta gdje su se krile nisu mogle vidjeti ni čuti događaj i dovođenje F. J., te je odbrana posebno osporavala iskaz B. H., ukazujući na njenu izjavu iz 2001. godine datu haškim istražiocima (da nije navodila ovaj događaj).

12. Sud BiH ukazuje da je svjedokinja B. H. na upit branioca u tom pravcu izjavila da je izjava koju posjeduje i koju je prezentirao neautentična i da je davala više izjava, pa je moguće da branilac prezentira samo segmente njene izjave. Nadalje, Sud BiH od tačke 275. navodi da je obilaskom lica mjesta ispitao koliko se s mjesta gdje se nalazila svjedokinja B. H. moglo vidjeti, što dalje obrazlaže u odluci, te zaključuje da da B. H. zaista nije mogla vidjeti prostor ispred kuće s mjesta gdje se krila ne bi znala tačan momenat kada je sigurno izaći iz skrovišta i vratiti se u kuću gdje je zatekla S-1 i S-3. Sud BiH je istakao da je poklonio vjeru iskazu svjedokinje u dijelu u kojem je saglasan s iskazima svjedokinja S-1 i S-3, iskazom Š. J. i drugim provedenim dokazima. Sud BiH u tački 283. navodi da je imao u vidu da svjedokinja B. H. prilikom davanja iskaza istražiocima u Hagu nije spominjala ovaj događaj, ali i tvrdnju svjedokinje da to nije jedina izjava koju je davala istražiocima i da izjava nije kompletna. Sumnju u autentičnost izjave svjedokinje, prema mišljenju Suda BiH, dodatno je izazvala činjenica da ona nije potpisana, nije ovjerena od strane MKSJ, a branilac se nije mogao izjasniti kako je došao do nje navodeći da je ona javni akt i da je dostupna na stranici Tribunala. Sud BiH je također ukazao na njene ranije iskaze date 2005. i 2013. godine u kojima (kako sud navodi) nema značajnih odstupanja u vezi s ovim okolnostima, te je vijeće steklo uvjerenje da je pretežan dio događaja pred kućom mogla djelimično opaziti s mjesta gdje se krila, a naročito da je mogla čuti prepirku F. J. s vojnicima, njene molbe i krik kada je ubačena u zapaljenu kuću, što dodatno pojašnjava i u tački 286, a što je potvrdila i njena kćerka A. M. Nadalje, Sud BiH navodi da je iskaz svjedokinje B. H. cijenio kao potkrepljujući iskaz. Sud BiH, također, daje ocjenu iskaza svjedokinje A. M. Dakle, nakon što je utvrdio kako se događaj desio Sud BiH daje kvalifikaciju za krivično djelo ubistvo iz člana 172. stav 1. tačka a) KZBiH, što analizira od tačke 297. presude, te zaključuje da je apelant, postupajući na navedeni način, ostvario sva obilježja progona ubistvom F. J.

13. Sud BiH od tačke 306 i u poglavlju „Identifikacija optuženog [apelanta]“ navodi da je upravo apelant bio lice koje se kritične prilike predstavljalo kao Goraždak i koje su vojnici oslovljavali ovim nadimkom, a što proizlazi, između ostalog, i iz činjenice da je oštećena S-1 prilikom ispitivanja u istrazi na prezentiranoj dokumentaciji označila upravo apelanta kao lice koje ju je silovalo kritične prilike, kao i na pretresu kada je upitana da li bi ga mogla poznati. Sud BiH je ukazao da je odbrana prigovarala kredibilnosti prepoznavanja apelanta od strane oštećene S-1, ali i od strane S-3, kao i svjedokinja B. H. i A. M. Sud BiH dalje navodi zašto je i kako poklonio vjeru saglasnim iskazima svjedokinja S-1, S-3, B. H., A. M. i M. O. Najprije, analizirajući iskaz S-1, sud ukazuje da je ona istakla da je zbog stanja straha mogla pogriješiti u pogledu boje kose, te da je oduvijek identično iskazivala o događaju. Sud BiH je iskaz svjedokinje A. M. o apelantovom izgledu doveo u vezu s iskazom S-1 (tačka 315). Sud BiH, također, navodi i iskaz svjedokinje S-3, te nalazi da s obzirom na stanje i okolnosti u kojima su bile S-1 i S-3 postoje manja odstupanja u iskazima u pogledu fizičkog opisa apelanta, ali da svjedokinje u tom pravcu daju logično obrazloženje. Sud BiH dalje navodi da je ocjenom i drugih dokaza, iskazom B. H. (o čemu se Sud BiH veoma detaljno očituje) utvrdio apelantov identitet. Sud BiH navodi da je kredibilitet svjedoka apelant pobijao svjedočenjem svoje supruge, a o čemu sud također daje obrazloženje. Sud BiH se također poziva i na iskaz svjedokinje M. O. (koja je opisivala događaje neposredno prije ovog i lice koje su oslovljavali nadimkom „Goraždak“, te je na pretresu, kada je apelant izjavio da mu je žao zbog onoga što je doživjela, ali da on nije to lice navela: „Jesi glavom i bradom“, a sud je utvrdio (jer je odbrana prigovarala) da navedena svjedokinja identično u ranijim izjavama opisuje događaj odvođenja njenog supruga u kojem je učestvovalo lice po nadimku Goraždak, te nije uočio nedostatke na koje se pozivala odbrana. Sud BiH je također naveo da nije od značaja činjenica da ova svjedokinja nije prepoznala Milana Lukića na fotografiji koja joj je prezentirana, ukazujući na protek godina, traumu koju je preživjela, kao i da neće uvijek moći biti u prilici prepoznati lica na fotografijama, naročito ako ima slabiji vid, a fotografije su lošeg kvaliteta. Da je apelant bio poznat u Višegradu kao Goraždak Sud BiH je utvrdio i iz izjave H. A. Što se tiče dokaza koje je uložilo Tužilaštvo, karton lične karte za apelanta gdje je nakon ličnih podataka upisano „Goraždak“, Sud BiH navodi da takav dokument nije imao dokaznu snagu u pogledu utvrđivanja autentičnosti i vjerodostojnosti ovog navoda.

14. Sud BiH se detaljno, od tačke 349. pa nadalje, izjasnio u pogledu apelantovog alibija da je u navedenom periodu bio u Srbiji, a koji nije prihvatio, detaljno analizirajući iskaze svjedoka odbrane (apelantovog ujaka i B. Č.) koje je našao neuvjerljivim i nepotkrijepljenim i da nisu u saglasnosti s drugim provedenim dokazima, o čemu je dao obrazloženje do tačke 371.

15. Polazeći od kvalifikacije progona, Sud BiH je utvrdio da je apelant postupao s diskriminatornom namjerom, što dalje detaljno pojašnjava. U odnosu na postojanje diskriminatorne namjere Sud BiH u tački 384. ukazuje da je apelant svjedokinji S-1 naveo da je došao iz Goražda gdje su ga maltretirale „balije“ da se sveti, čime je jasno ispoljio, prema mišljenju Suda BiH, da je motiv dolaska i počinjenja inkriminacija za koje je proglašen krivim diskriminatorski. Sud BiH se očitovao i na tezu odbrane (osporavanje diskriminatorne namjere) da je apelant upravo tražio da se vrati svojoj kući u Goražde i formiranje udruženja koje je sarađivalo s udruženjem koje su sačinjavala raseljena lica iz Višegrada muslimanske nacionalnosti. Međutim, Sud BiH je našao da je diskriminatorni odnos prema oštećenim ispitivao u vrijeme kada su se događaji desili, ali i navodeći finansijski benefit od udruženja koji je imala apelantova porodica, te ukazao da nije stekao uvjerenja da su motivi apelantove angažiranosti na pitanjima povratka izbjeglica bili isključivo motivirani željom za suživotom.

16. Sud BiH je dao obrazloženje za oslobađajući dio presude, kao i razloge o odluci o kazni (tač. 554-563).

17. Sud BiH je donio Rješenje broj S1 1 K 014550 15 od 30. novembra 2015. godine kojim je razriješio dužnosti branioca - advokata Mirsadu Beganović-Žutić, koja je postavljena za branioca 20. aprila 2015. godine. Tačkom II rješenja Sud BiH je za branioca po službenoj dužnosti postavio advokata Sinišu Derganca. Između ostalog, u rješenju, uz pozivanje na relevantne zakonske odredbe, Sud BiH navodi da je očigledno da je braniteljica Mirsada Beganović-Žutić neodgovorno vršila svoju dužnost jer nije preduzimala radnje s ciljem zaštite prava njenog branjenika/apelanta (član 50. ZKP-a), te ju je trebalo razriješiti, a o navedenom će biti obaviještena Advokatska komora čiji je imenovana član.

18. Sud BiH je donio Presudu broj S1 1 K 014550 15 Krž 8 od 30. septembra 2015. godine kojom je žalba Tužilaštva djelimično uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o kazni na način da je apelant za krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka

h) u vezi sa tač. a) i g) KZBiH, a sve u vezi sa članom 180. stav 1. KZ-a , za koje je proglašen krivim, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 17 godina, dok je apelantova žalba (pisana svojeručno) odbijena kao neosnovana.

19. U obrazloženju presude Sud BiH najprije navodi da je rješenjem predsjednika prvostepenog vijeća od 17. juna 2015. godine žalba apelantovog advokata Mirsade Beganović-Žutić odbačena kao neblagovremena. Sud BiH je najprije razmotrio žalbu Tužilaštva, o čemu je dao obrazloženje. U odnosu na apelantovu žalbu (koji je presudu pobijao zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka i pogrešno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja), Sud BiH od tačke 95, ispitujući apelantovu žalbu, najprije ukazuje da je netačna apelantova tvrdnja da je presuda u predmetu protiv Mitra Vasiljevića u potpunosti prihvaćena kao utvrđena činjenica (a kako je žalba navodila u toj presudi je diskreditirana B. H. kao svjedokinja o dešavanju na Kosovu polju), već su prihvaćene samo tačno utvrđene činjenice iz presude pobrojane u Aneksu rješenja i Aneksu prvostepene presude, a koje su korištene u navedenom postupku u dijelu u kojem su bile potkrijepljene drugim provedenim dokazima. Nadalje, Sud BiH se očitovao na navode o prepoznavanju apelanta na fotografijama prilikom ispitivanja svjedokinja S-1 i B. H., navodeći da takvo prepoznavanje ne predstavlja procesnu radnju dokazivanja i da je ono cijenjeno isključivo u vezi s iskazima navedenih svjedokinja prema načelu slobodne ocjene dokaza.

20. Sud BiH dalje navodi da je prilikom rješavanja žalbenog prigovora u vezi s mjerama zaštite dodijeljenih svjedokinji S-1 imao u vidu odredbu člana 23. Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka po kojoj sud ne može zasnivati presudu isključivo na osnovu dokaza iz člana 11. ili čl. od 14. do 22. ovog zakona. U stavu 1. člana 3. istog zakona je propisana definicija svjedoka pod prijetnjom na način da se takvim svjedokom smatra onaj svjedok čija je lična sigurnost ili sigurnost njegove porodice dovedena u opasnost zbog njegovog učešća u postupku, kao rezultat prijetnji, zastrašivanja ili sličnih radnji koje su vezane za njegovo svjedočenje. U članu 14. ovog zakona je propisano saslušanje zaštićenog svjedoka: „U izuzetnim okolnostima kada postoji očigledna opasnost za ličnu sigurnost svjedoka ili njegove porodice i opasnost je tako ozbiljna da postoje opravdani razlozi za vjerovanje da nije moguće da se ta opasnost umanji nakon što je svjedok dao iskaz ili je vjerovatno da će se opasnost povećati zbog davanja iskaza, sud može saslušati zaštićenog svjedoka u skladu sa čl. od 15. do 23. ovog zakona.“ Sud BiH nadalje navodi da prvostepena presuda pravilno svjedoku - oštećenoj osobi S-1 daje status „svjedoka pod mjerama zaštite“, a ne „zaštićenog svjedoka“. U protivnom, prvostepeni sud je morao saslušati oštećenu u skladu s odredbama predviđenim u članovima od 15. do 23. Zakona o zaštiti svjedoka, što u konkretnom nije učinjeno. Pošto je prvostepeno vijeće svoju odluku, između ostalog, zasnovalo na iskazu oštećene „S-1” kao svjedoka pod mjerama zaštite, čiji je identitet poznat odbrani, a ne kao „zaštićenog svjedoka“, to u konkretnom nije došlo do ostvarenja bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. ZKPBiH, odnosno pobijana presuda nije zasnovana na dokazu na kome se prema procesnom zakonu ne može zasnovati. Sud BiH, također, ukazuje da su neosnovani navodi kojima se potenciraju bitne povrede postupka navodno proistekle iz neobjektivnog i pristrasnog postupanja predsjedavajuće vijeća, sutkinje Mire Smajlović, kojoj je stručni saradnik kćerka nadležnog tužioca. Sud BiH se pozvao na član 29. ZKP-a, kao i na apelantovu mogućnost da traži izuzeće koju nije koristio, niti je priložio bilo kakve dokaze kojima bi potvrdio svoje tvrdnje da je Tužilaštvo vršilo svojevrsne pritiske na njega i iznude upravo putem sutkinje Mire Smajlović, te isti, prema stavu apelacionog vijeća, ostaju bez ikakve logične i dokazne osnovanosti.

21. Sud BiH je dalje detaljno naveo da je žalbom prigovarano da je činjenično stanje do kojeg je prvostepeno vijeće došlo slobodnom ocjenom dokaza pogrešno i nepotpuno utvrđeno i zasniva se samo na izjavama svjedoka i nije potkrijepljeno niti jednim materijalnim dokazom. Nadalje, žalbom se prigovara što nisu prihvaćene izjave svjedoka odbrane, ujaka i supruge apelanta. Žalba pokreće pitanje kredibiliteta svjedokinje B. H. u pogledu njenih navoda da apelanta prvi put vidi tek 2005. godine, što sve ukazuje da je takvo „naglo“ prepoznavanje rezultat sugeriranja i nametanja od strane istog protivničkog tabora koji je i svjedokinju S-1 doveo u zabludu. U prilog navedenom potencira se izjava B. H. pred MKSJ, u kojoj se ne nalazi nikakav detalj u vezi s događajem na Kosovu polju, što bi bilo logično s obzirom na to da se u toj kući nalazila njena porodica, rođena majka, kao i rođeni brat s porodicom, a ne neki poznanici čijih sudbina se ne bi mogla sjetiti. Žalba dalje osporava način na koji je sud odbacio apelantov alibi, kao i činjenice vezane za vojni angažman i identitet apelanta preciznije, zaključke prvostepenog vijeća da je apelant u inkriminiranom periodu učestvovao u napadu na Višegrad, odnosno u momentu počinjenja inkriminiranih radnji u naselju Kosovo polje (općina Višegrad) bio vojno angažiran. Naročito se ukazuje na dokaz Tužilaštva - apelantov lični karton, gdje je ručno dopisano „Goraždak“, koji, istina, prvostepeno vijeće nije uzelo u obzir prilikom odlučivanja, ali je taj dokaz poslužio za dalje zloupotrebe istrage i lažno sugeriranje svjedocima da apelanta identificiraju kao počinioca krivičnih djela. U prilog navedenom govori izjava svjedokinje S-1 gdje navodi da joj je inspektor MUP-a Goražde rekao da se taj „Goraždak“, kojeg je zapamtila po nadimku, zove Dragan Šekarić, čime je ova svjedokinja, zaključuje žalba, dovedena u zabludu, kao i da A. A. nije saslušan kao svjedok. Dalje, žalba naglašava da osuđujuća presuda počiva na izjavama svjedokinja S-1, S-3, B. H. i A. M. i nikakvom materijalnom dokazu, te sva dešavanja u naselju Kosovo polje inkriminiranog dana, kao i apelantovo učešće u njima ostaju na nivou sumnje u korist optuženog, što je trebalo rezultirati oslobađajućom presudom. Navedene svjedokinje su u međusobnom srodstvu bilo krvnom ili tazbinskom, članice su udruženja „Žene žrtve rata“ i nalaze se pod direktnim nadzorom B. H.

22. Sud BiH je naveo da je analizom pobijane presude našao neosnovanim žalbene tvrdnje po kojima je prvostepeno vijeće pogriješilo kada ni u jednom segmentu nije prihvatilo izjave svjedoka odbrane, odbacujući u potpunosti svjedočenje ujaka i supruge apelanta. U vezi s tim, pretresno vijeće je pravilno cijenilo svjedočenje apelantove supruge, dovodeći ga u vezu s drugim kontrolnim dokazima, koji nisu potvrdili njene navode, štaviše, ozbiljno su ih doveli u pitanje u svim bitnim segmentima, što drugostepeni sud detaljno ističe. Sud BiH je ukazao da nema dileme ni u pogledu motiviranosti svjedoka, apelantovog ujaka, da svjedoči u apelantovu korist na način da mu je nastojao pružiti alibi za period napada na Kokino selo, ali i za događaje u Višegradu, opisane u tač. 2. i 3. izmijenjene optužnice. Prvostepeno vijeće je, a suprotno žalbenim navodima, kako navodi Sud BiH, u svemu pravilno zaključilo da je iskaz ovog svjedoka suprotan ostalim provedenim dokazima, naročito saglasnim iskazima svjedokinja S-1, S-3 i svjedokinje M. O., koje nesporno identificiraju apelantovo prisustvo u naseljima u okolini Višegrada u navedene dane, te Sud BiH u tač. 122. i 12. navodi zašto smatra iskaze odbrane ujaka i B. Č., u vezi s apelantovim alibijem, instruiranim i pripremljenim.

23. Sud BiH navodi da žalba bezuspješno potencira tvrdnje da izjave svjedokinja S-1 i S-3 nisu saglasne u potpunosti u pogledu odlučnih činjenica oko prepoznavanja i identifikacije apelanta kao počinioca predmetnih inkriminacija. Prema stavu Suda BiH, prvostepeno vijeće je pravilno utvrdilo da su iskazi svjedokinja S-1 i S-3 uvjerljivi i objektivni, te međusobno saglasni i potkrijepljeni u bitnim dijelovima navodima svjedokinja B. H., A. M. i M. O. Iako u manjem dijelu postoje nesaglasnosti i odstupanja u pogledu fizičkog opisa apelanta, koju činjenicu žalba bezuspješno potencira kao odlučnu u rušenju njihovog kredibiliteta, Sud BiH je našao da su svjedokinje u tom pravcu dale razložno i logično obrazloženje, koje sud navodi u tač. 125. i 126, ukazujući na pravilne zaključke prvostepenog suda u vezi s ocjenom iskaza svjedokinja, dok dalje u tački 127. dodatno navodi da je svjedokinja oštećena S-1 ne samo potanko opisala hronologiju i mjesto događaja nego je opisala i svoje unutrašnje preživljavanje uoči i nakon događaja, pri čemu su upečatljivi njeni navodi kojim opisuje događaje i svoje stanje neposredno prije susreta s apelantom lično i silovanja. Sud BiH navodi da su izneseni verbalni sadržaji, i prema ocjeni apelacionog vijeća, dovoljno slikoviti, plastični u detaljima i na kraju tačni da ne izazivaju bilo kakvu sumnju u istinitost kazivanja o toku događaja, upravo na način kako je to svjedokinja i opisala, a snagu njenom iskazu daju i navodi koje samo žrtva jednog takvog strašnog čina može izjaviti: „Ja to imam zapisano u svojoj duši sve… kao sad da gledam sve to i nikad dok umrem to neće izaći iz mene…nikad!”

24. Sud BiH navodi da je u konačnici svjedokinja u svim izjavama, pa tako i na glavnom pretresu, kategorički tvrdila da joj se sam apelant predstavio nadimkom „Goraždak”, pojašnjavajući da je u stanju straha u kojem se nalazila mogla pogriješiti boju kose, te nije u mogućnosti sa sigurnošću se izjasniti da li je optuženi bio sijed ili joj se tako učinilo zbog specifičnih okolnosti u kojima se nalazila, dodajući da mu je u tom trenutku kosa mogla biti i druge boje, jednostavno radilo se o detalju koji je njoj bio nebitan u tom trenutku, te manja odstupanja u fizičkom opisu apelanta, prema ocjeni apelacionog vijeća, ne oduzimaju značaj cjelini njenog svjedočenja i identifikaciji apelanta. U prilog prepoznavanju apelanta od strane neposredno oštećene ide i činjenica da ga je još na zapisniku u istrazi prepoznala na prezentiranoj fotodokumentaciji.

25. Sud BiH nadalje ističe da su svjedokinje S-1 i S-3, suprotno žalbenim tvrdnjama, na identičan način opisale sam dolazak vojnika, njihovo ponašanje pred kućom, a kako je to prvostepena presuda detaljno navela, a činjenica da svjedokinja S-3 ne može sa sigurnošću opredijeliti trenutak u kojem saznaje da je lice po nadimku „Goraždak” zapravo apelant, opisujući u izjavi iz istrage da je taj podatak saznala isti dan, ne oduzima značaj njenim navodima koji se odnose na identifikaciju apelanta. Sud BiH navodi da su razumljiva i logična manja odstupanja u iskazima navedenih svjedokinja s obzirom na to da je i svjedokinja S-3 kritičnog dana bila silovana, ali od strane drugog vojnika, a ne apelanta, te da logično fizički svaka od njih nije mogla prisustvovati radnji silovanja nad ovom drugom. Svjedokinja S-3 je izjavila da je u momentu kad je istjerana ispred kuće tu zatekla djecu od S-1, poredane uza zid, dok je S-1 u tom momentu silazila uplakana sa sprata kuće, moleći ih da ne diraju nju i djecu. Sud BiH „eventualna manja odstupanja između iskaza svjedokinja S-1 i S-3“ pripisuje isključivo različitosti u ljudskoj percepciji, kao i mjesta gdje se u određenom trenutku neki svjedok nalazi u momentu dešavanja, stanju straha u kojem su obje, i koje su bile potpuno ranjive i nezaštićene, prepuštene na samovolju apelantu i grupi vojnika s kojima je došao. To što S-3 nije prepoznala apelanta na glavnom pretresu, prema mišljenju Suda BiH, razumljivo je s obzirom na protek godina i činjenicu da ona nije bila direktna žrtva njegovih inkriminacija, već upravo svjedokinja S-1. Ilustracije radi, o stanju svjedokinje S-3 date prilike posvjedočila je S-1 navodeći da se ona tako tresla od straha, dok su je vojnici ismijavali govoreći kako nema potrebe da uključuje mlin u struju jer se toliko trese da će sama samljeti kafu.

26. Sud BiH nadalje ukazuje da je neosnovano uporno potenciranje kroz žalbu da je osnov za optuženje i osudu apelanta u ovom postupku bio dokaz Tužilaštva - apelantov lični karton, gdje je ručno dopisano „Goraždak“, koji, istina, kako to i sam apelant navodi, prvostepeno vijeće nije uzelo u obzir prilikom odlučivanja, ali je taj dokaz poslužio za dalje zloupotrebe istrage i lažno sugeriranje svjedocima da apelanta identificiraju kao počinioca krivičnih djela.

27. U vezi s tim, Sud BiH navodi da je prvostepena presuda iznijela detaljnu analizu navoda svih svjedoka koji su identificirali apelanta kao lice koje je u kritično vrijeme koristilo nadimak „Goraždak“ i učestvovalo u napadu na Višegrad. Moguće je da je mnogo ljudi srpske nacionalnosti iz Goražda, već u maju 1992. godine, bilo naseljeno u Višegradu, te da su bilo kojeg od njih mogli zvati „Goraždak“, međutim samo jedan tačno identificirani „Goraždak“ bio je pripadnik grupe Milana Lukića koja je tih dana vršila zlodjela nad pripadnicima muslimanske nacionalnosti. Upravo tog „Goraždaka“ su svjedoci identificirali kao apelanta i to ne samo jer su negdje čuli za tu informaciju već su ga prepoznali kao lice koje je preciziranog dana počinilo radnju silovanja nad oštećenom S-1 i izvršilo ubistvo F. J. Sud BiH se pozvao na svjedočenje M. O., prihvaćajući i argumentaciju pobijane presude odnosno razloge zašto je prvostepeni sud prihvatio svjedočenje M. O., a koji zaključak nije mogao biti doveden u pitanje ni činjenicom da svjedokinja na pokazanoj fotografiji od strane branioca optuženog nije mogla prepoznati Milana Lukića. Sud BiH navodi da je o apelantovom prisustvu na području Višegrada posvjedočio i svjedok A. H. koji spominje vojnika po nadimku „Goraždak“, za čiji identitet je, istina, saznao kasnije od prijatelja A. A., te je iskaz ovog svjedoka pravilno korišten samo kao potkrepljujući i u vezi s ostalim dokazima. Sud je dalje naveo da ovaj svjedok, bez obzira na svoju tragediju, nije želio lažno teretiti apelanta, što pojašnjava u tački 137.

28. Sud BiH je odgovorio i na žalbene prigovore usmjerene na rušenje kredibiliteta svjedokinje B. H. i njene kćerke A. M., istaknuvši da se ne radi o „naglom“ prepoznavanju apelanta od strane svjedokinje B. H. tek 2005. godine, kako to apelant navodi, već o procesu identifikacije počinioca kroz dugi niz godina, a kako je to svjedokinja detaljno pojasnila. Ona je navela da je do informacija o apelantu upravo i došla tako što je na području Višegrada bili angažirana u Udruženju za povratak raseljenih lica, pa je od prijatelja srpske nacionalnosti prikupljala slike, podatke i informacije o licima za koja je imala saznanja da su činili zločine po Višegradu i za kojima je, kako tvrdi, „tragala“ od 1998. godine. Izjavila je da je te godine prvi put posredstvom jednog čovjeka srpske nacionalnosti, vidjevši apelanta, potvrdila da je Dragan Šekarić zv. Goraždak i „Pive“ zapravo lice koje je kritične prilike bilo u grupi vojnika pred kućom D. K. Sud BiH je također našao uvjerljivim navode svjedokinje B. H. kojima je tvrdila da to nije jedina izjava koju je davala istražiocima i da izjava prezentirana na glavnom pretresu nije kompletna, dok odbrana nije učinila vjerovatnom činjenicu da se radi o autentičnoj izjavi s obzirom na to da ona nije potpisana niti ovjerena od strane MKSJ, a sam branilac na glavnom pretresu, što je cijenio i konstatirao prvostepeni sud, nije bio u mogućnosti da se decidirano izjasni kako je došao u posjed navedene izjave, navodeći samo da je ona javni akt i da je dostupna na stranici Međunarodnog tribunala. Sud BiH ukazuje da to što je pretresno vijeće MKSJ u presudi protiv Mitra Vasiljevića zaključilo da je tokom suđenja kredibilitet svjedokinje B. H. poljuljan toliko da se u njen iskaz u kojem je identificirala optuženog (Mitra Vasiljevića) ne bi smjelo pouzdati, prema stavu Suda BiH, ne može biti od utjecaja u ovoj krivičnopravnoj stvari. Takav zaključak pogotovo ne može biti prihvaćen kao utvrđena činjenica, kako se to žalbom neosnovano potencira. Sud BiH navodi da je navode svjedoka cijenio u vezi s konkretnim optuženim i konkretnim radnjama za koje se tereti, a prema načelu slobodne ocjene dokaza, te subjektivna ocjena nekog drugog suda o svjedočenju i kredibilitetu istog svjedoka, ali na druge okolnosti i lica, ne može biti od značaja u ovom predmetu. Nadalje, Sud BiH je našao da su svjedokinje B. H. i A. M. vrlo uvjerljivo iznijele svoja opažanja kritične prilike kada grupa naoružanih vojnika dolazi pred kuću B. K., te dalja dešavanja u onoj mjeri koliko su to mogle vidjeti s obzirom na položaj mjesta gdje su se krile, te je prvostepeni sud pravilno poklonio vjeru iskazima ovih svjedokinja, nalazeći da su one s mjesta gdje opisuju da su se krile mogle jasno vidjeti i čuti događaje o kojima svjedoče, a kako je to navedeno u prvostepenoj presudi, a prvostepeni sud je, u prilog takvih svojih zaključaka, iznio i činjenicu da je izvršio obilazak lica mjesta, gdje se uvjerio da su se s mjesta, gdje se prema vlastitoj tvrdnji nalazila svjedokinja B. H., upravo mogli vidjeti dijelovi objekata koje navodi u svom iskazu, kao i da je pretežan dio događaja pred kućom B. K. mogla opaziti s mjesta gdje se krila. U konačnici, iskaz svjedokinje B. H. je cijenjen isključivo kao potkrepljujući dokaz, a nikako kao dokaz na kome se zasniva osuđujuća presuda. Sud BiH je našao da bi sud izveo isti zaključak o apelantovoj krivici za inkriminacije počinjene u Kosovu polju i bez iskaza ovih svjedoka.

29. U vezi s tim, Sud BiH nalazi da su pretenciozne i neosnovane tvrdnje da osuđujuća presuda počiva na izjavama svjedokinja S-1, S-3, B. H. i A. M. i nikakvom materijalnom dokazu, a koje su u međusobnom srodstvu bilo krvnom ili tazbinskom, članice su udruženja „Žene žrtve rata“ i nalaze se pod direktnim nadzorom B. H. kao njegove predsjednice. Sud BiH dalje pojašnjava zašto nije prihvatio navode o „zavjeri i namještanju optužbe“ protiv apelanta, kao ni nastojanje apelanta da se kroz djelovanje u svojstvu predsjednika povratničkog udruženja građana „Zdravo komšija“ ekskulpira od krivice. Upravo obrnuto, Sud BiH je našao da je takvo njegovo postupanje, tj. svjesno izlaganje očima javnosti, žrtvama i medijima, koji su se bavili povratkom izbjeglica, uz dobro poznatu činjenicu da se protekom vremena mijenja i fizički opis, usmjereno upravo na svjesno građenje alibija za navedena ratna dešavanja jer, logično, ko bi povjerovao da upravo lice koje se bavi povratkom raseljenih lica i njihovim međusobnim pomirenjem može biti lice koje je počinilac zločina iz 1992. godine.

30. Sud BiH navodi da u pogledu vojnog angažmana, prema matičnom i jediničnom kartonu, proizlazi da je apelant formalno-pravno bio angažiran pri Vojnoj pošti 7094 Goražde, međutim, i prema stavu apelacionog vijeća, iz iskaza svjedoka nesumnjivo proizlazi da se optuženi u inkriminiranom periodu nalazio na teritoriji općine Višegrad, gdje su ga upravo iz razloga što je tu došao s područja Goražda zvali nadimkom „Goraždak“. Ovaj zaključak prvostepenog vijeća ne može dovesti u pitanje ni apelantova tvrdnja da putna komunikacija na relaciji Goražde–Višegrad poslije 19. maja više nije bila prohodna, kao ni putni pravac Višegrad–Republika Srbija. Sud BiH se pozvao na iskaz svjedoka S. M., kojem je na pretresu pravilno poklonjena vjera, a koji je doveden u vezu s iskazom svjedokinje M. O.

31. U vezi sa silovanjem svjedokinje S-1 i ubistvom F. J. žalbom je ukazivano da je prvostepeni sud pogriješio kada je utvrdio apelantovu krivicu s obzirom na to da Tužilaštvo nije raspolagalo, niti ponudilo dovoljno dokaza iz kojih bi nesumnjivo proistekao takav zaključak. U tom smislu, ponovo se iznosi tvrdnja da su iskazi svjedokinja S-1, S-3, A. M. i B. H. poprilično uštimani, ali oko nebitnih činjenica, dok su oko odlučnih činjenica u cijelosti neusaglašeni. Također je navedeno da prvostepeni sud nije uopće razmotrio izjavu svjedokinje S-3 u dijelu kada ona navodi da izvršilac ubistva dolazi na česmu, umiva se i kaže: „Nije mi bilo teže još od hrvatskog ratišta!“, što je u koliziji s izjavom A. M. Boravak svjedokinje B. H. na mjestu događaja kritičnog dana je za odbranu krajnje upitan. Odbrana napominje da je svjedok Š. J. izjavio da mu je B. K. prije par godina rekao da je osuđen počinilac ubistva njegove supruge.

32. U vezi sa silovanjem oštećene S-1 Sud BiH najprije ukazuje na utvrđeno apelantovo prisustvo na području općine Višegrad, činjenice koje prethode navedenom događaju, kao i neposredno nakon toga, te sve uzeto zajedno, utvrđeno na osnovu posrednih dokaza, te neposrednog svjedočenja S-1 „daje potrebnu životnost i apsolutnu uvjerljivost da se događaj silovanja desio upravo na način kako ga je ona predstavila“. Sud BiH ističe da je suviše tih činjeničnih detalja koji imaju pomoćni i kontrolni značaj, pored onih glavnih, da bi se događaj, onako kako ga izlaže oštećena kao neposredna žrtva njegovog aktera, mogao predstaviti kao izmišljen ili se pripisati njenom lažnom svjedočenju na čemu žalba istrajava. U tom kontekstu, apelantova žalba, prema mišljenju Suda BiH, neosnovano ističe prigovor kojim osporava validnost indicijalnog zaključivanja prvostepene presude. Sud BiH navodi da je nesumnjivo utvrđeno da je pored apelanta kritične prilike, tj. prilikom samog čina silovanja, bila prisutna samo oštećena S-1, što, i prema mišljenju apelacionog vijeća, s aspekta kredibiliteta njenog svjedočenja ne umanjuje dokaznu snagu za osudu apelanta po predmetnoj inkriminaciji. Naime, sve i kada bi se prihvatila žalbena tvrdnja de je presuda u ovom dijelu zasnovana isključivo na iskazu S-1, koji je protivan apelantovom iskazu, to ne umanjuje kvalitet predmetnog dokaza. Sud BiH je ukazao da je inherentno pravo suda da utvrđuje činjenice na osnovu načela slobodne ocjene dokaza i u skladu s dubokim ličnim uvjerenjem svakog od sudija. Radi se o široko postavljenom diskrecionom pravu koje je podložno određenom broju ograničenja. Sud BiH navodi da se na načelo unus testis nullus testis (jedan svjedok nije dovoljan), koje zahtijeva potkrepljivanje svjedočenja jedinog svjedoka o nekoj relevantnoj činjenici drugim svjedokom, više ne poziva gotovo nijedan moderni kontinentalni pravni sistem. Prema tome, za utvrđivanje relevantnosti činjenica je kao kriterij opredjeljujući kvalitet svjedočenja, a ne puki broj dokaza, pri čemu je Sud BiH naveo i stav međunarodnog suda (MKSR), gdje je pretresno vijeće, primjenjujući pravilo 96. Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ i MKSR, zaključilo „da vijeće može zasnivati svoje zaključke samo na jednom iskazu ukoliko je taj iskaz relevantan i vjerodostojan“. Sud BiH dalje navodi da je iskaz svjedokinje S-1 potvrđen iskazom svjedokinje S-3, te je prvostepeno vijeće pravilno, isključujući svaku razumnu sumnju, utvrdilo da su u apelantovim radnjama ostvarena obilježja bića djela silovanje iz tačke g) stav 1. član 172. KZBiH.

33. U odnosu na ubistvo F. J., Sud BiH nalazi da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je na osnovu ponuđenih dokaza Tužilaštva utvrdio apelantovu krivicu, samim tim nalazeći da nema mjesta primjeni pravila in dubio pro reo, tj. sumnji u korist optuženog, te donošenju oslobađajuće presude. Kako Sud BiH navodi, pobijana presuda se detaljno bavila iskazima svih svjedoka koji su se zatekli u blizini kuće B. K., te iznijeli svoja opažanja, dajući ocjenu svakog dokaza ponaosob i dovodeći ih u međusobnu vezu u pogledu odlučnih činjenica. Sud BiH upućuje na ključni dio iskaza svjedokinje S-1 iz prvostepene presude, koji citira, kao i svjedočenje ostalih svjedoka, Š. J., S-3 i A. M., pri čemu navode svjedokinje S-3 po kojima je apelant date prilike izjavio „da mu nikad nije bilo teže još od hrvatskog ratišta“ apelaciono vijeće nije našlo odlučnim s obzirom na brzinu dešavanja i strah koji je svjedokinja pretrpjela tog dana. Svjedokinja S-3 je bila opredijeljena i decidirana da se sjeća da je „Goraždak“ te prilike stalno ponavljao kako je oštećena F. J. „sama sebi presudila“, pri čemu za sud dokaz odbrane u kojem je u rubrici o plaćama, stažu osiguranja i naknadama evidentiran obračunski period za apelanta od 1. marta 1992. do 9. maja 1992. godine nije od takvog značaja da bi osporio navode svjedokinje, pogotovo jer se ni Tužilaštvo ni odbrana nisu bavili eventualnim apelantovim ranijim vojnim angažmanom, dokazujući ga ili osporavajući, već isključivo inkriminiranim periodom, te predmetna činjenica iz izjave svjedokinje S-3 nije od ključnog značaja.

34. Imajući u vidu sve navedeno, Sud BiH je našao da je prvostepeni sud pravilno proglasio krivim apelanta u svojstvu neposrednog izvršioca s obzirom na to da je upravo apelant lice koje je gurnulo F. J. u zapaljenu kuću, iskoristivši činjenicu da su je druga dvojica vojnika držali za ruke, nakon čega je pucnjem iz vatrenog oružja iz neposredne blizine usmrtio oštećenu F. J., dakle, preduzimajući s direktnim umišljajem naprijed opisane radnje, ostvario sve elemente inkriminacije iz tačke a) stav 1. člana 172. KZBiH.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

35. U apelaciji apelant ukazuje na povredu prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, člana 7. Evropske konvencije i člana 13. Evropske konvencije. U odnosu na pravo na pravično suđenje apelant ukazuje da je sud (i prvostepeni i drugostepeni) povrijedio apelantovo pravo na nepristrasan sud, a koji apelant dovodi u vezu s određivanjem pritvora apelantu (u toku postupka do donošenja konačne odluke), kao i zbog činjenice da iako je lice koje ima prijavljeno prebivalište u Republici Srpskoj poslat na izdržavanje kazne u Zenicu. Apelant, također, ukazuje da je prvostepeni sud povrijedio pravo na nepristrasan sud prilikom izvođenja dokaza, saslušanjem svjedokinje M. O., iako se radi o licu koje nije dalo izjavu u Tužilaštvu i odbrana nije znala na koje se okolnosti saslušava. Apelant, također, ukazuje da je sud bio pristrasan jer je nejednako tretirao stranke u pogledu pristupa dokazima, kao i da je pokazao netrpeljivost prema postupajućem tužiocu „kada isti iz proceduralnih razloga nije bio u mogućnosti da izvede dokaze protiv apelanta“, te je od početka do kraja postupka pokazao pristrasnost odnosno „sklonost da donese osuđujuću presudu“. Apelant dalje ukazuje da mu je prekršeno pravo na efikasnu odbranu jer je sud bio svjestan činjenice da je advokat Jamina u teškom zdravstvenom stanju, te je, kako apelant navodi, „prvostepeni sud našao dovoljnim da optuženog pouči o pravu na izbor novog branioca, ali ne poučavajući pri tome apelanta o pravu na 'efikasnu odbranu'“. Apelant navodi da sud nije izvršio provjeru zdravstvenog stanja advokata, a bio je dužan da se stara o njegovoj sposobnosti i kvalifikacijama. Apelant dalje ukazuje da je sljedeći advokat koji je postavljen po službenoj dužnosti Mirsada Beganović-Žutić propustila izjaviti žalbu na prvostepenu presudu u (produženom) roku, pa je sud raspravljao samo o žalbi Tužilaštva i preinačio odluku na apelantovu štetu, čime je pokazana apsolutna neefikasnost u odbrani apelanta, a što je konstatirao i Sud BiH u rješenju od 17. juna 2015. godine. U ovom dijelu apelant ukazuje na odredbe ZKP-a, kao i na praksu Evropskog suda, te zaključuje da je apelantu povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 3. tačka b). Apelant, također, navodi da je kršenje prava na odbranu dovelo i do kršenja prava na pristup sudu jer žalba branioca nije razmatrana. Apelant nadalje osporava „način pribavljanja dokaza“, odnosno ukazuje na dio prvostepene presude, navodeći kako je povrijeđeno načelo ravnopravnosti strana (upućuje na tač. 48. i 49. prvostepene presude, kao i tačku 94), odnosno da je odbrani navedeno da će se izdati nalog ako joj bude otežano dobivanje dokumenta, kao i da je objelodanjen dokaz odbrane Tužilaštvu (kaznena evidencija za svjedoka S-2), te u odabiru svjedoka koji će učestvovati u obilasku lica mjesta, a u čemu nije učestvovao apelant. Apelant ukazuje na „arbitrarnu primjenu odredbi procesnog prava prilikom ocjene dokaza“. U suštini, u ovom dijelu apelant problematizira pozivanje Suda BiH na pravilo 96. Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ, na koji se Sud BiH pozvao, odnosno osporava činjenicu da je sud presudu u odnosu na silovanje S-1 zasnovao samo na osnovu „nepotkrijepljenog iskaza“ jedne svjedokinje S-1. U tom pravcu apelant, također, ukazuje na praksu Suda BiH, kao i na praksu ICTY (MKSJ), kao i na ICTR (MKSR), te navodi da je u predmetu Kunarac jedini put ovo pravilo primijenjeno. Apelant je također ukazao i na praksu Evropskog suda. Nadalje, apelant je problematizirao da je činjenično stanje paušalno utvrđeno, pozivajući se opet na raznu sudsku praksu, domaću i Evropskog suda. U ovom pravcu, polazeći od utvrđenja suda, kao i od dokaza kojima je sud poklonio vjeru, apelant ukazuje na iskaz Š. J. da mu ni B. (B. H.) nikad nije pričala o događaju (godinama), nadalje apelant navodi da su svjedokinje S-1 i B. H. u rodbinskim vezama, a A. M. je kćerka B. H. Apelant opet ukazuje kako je S-1 opisala lice koje ju je silovalo, identifikaciju, kao i na apelantovu ličnu kartu u kojoj je dopisano „Goraždak“, navodeći i lice za koje postoje dokazi da je to uradilo. Apelant dalje navodi razne iskaze svjedokinje S-1, kao i ostalih svjedoka, osporava zaključak suda u pogledu identifikacije apelanta kao „Goraždaka“ iz formacije „Osvetnici“ navodeći da nije pripadao toj formaciji i da je bio pripadnik Goraždanske brigade u navedenom periodu. U odnosu na član 7. Evropske konvencije apelant ukazuje na primjenu zakona koji je nepovoljniji za apelanta, kao i da mu je izrečena kazna koja nije bila propisana zakonom koji je važio u relevantnom vremenu. Apelant je također ukazao na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije jer je apelantova braniteljica propustila izjaviti žalbu.

II.Odgovor na apelaciju

36. U odgovoru na apelaciju Sud BiH navodi da je apelacija neosnovana i daje detaljan odgovor na svaki apelantov navod, ukazujući da apelant želi prikazati drugačije činjenično stanje od onog utvrđenog u presudi i dati drugačiju ocjenu dokaza.

37. Tužilaštvo je navelo da je apelacija neosnovana.

V.Relevantni propisi

38. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

Pravo na odbranu (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branitelja koga sam izabere.

(2) Ako osumnjičeni, odnosno optuženi sam ne uzme branitelja, postavit će mu se branitelj kad je to određeno ovim zakonom.

(3) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora osigurati dovoljno vremena za pripremanje odbrane.

Član 14.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2)Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član. 45. stav 1.

Kada osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branitelja (1)Osumnjičeni mora imati branitelja već prilikom prvog ispitivanja ako je nijem ili gluh ili ako je osumnjičen za krivično djelo za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora.

Član 49. stav 4.

Razrješenje postavljenog branitelja Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, sudija, odnosno vijeće može, na traženje osumnjičenog, odnosno optuženog ili uz njegovu saglasnost razriješiti postavljenog branitelja koji neodgovorno vrši svoju dužnost. Umjesto razriješenog branitelja postavit će se drugi branitelj. O razrješenju branitelja odmah će se obavijestiti advokatska komora čiji je član.

VI.Dopustivost

39. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

40. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

41. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. decembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 23. februara 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

42. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

43. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, člana 7. Evropske konvencije i člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

44. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

45. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

[…]

b) da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje svoje odbrane;

c) da se brani lično ili posredstvom branioca po vlastitom izboru ili da, ako nema dovoljno sredstava da plati pravnu pomoć, besplatno dobije branioca kada to zahtijevaju interesi pravde;

46. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, pa su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjivi. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

47. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na pravično suđenje vidi u navodno pristrasnom sudu, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, ocjeni dokaza, te povredi prava na odbranu, te da je došlo do povrede jednakosti strana u postupku.

48. Najprije, u odnosu na povredu prava na nepristrasan sud, iz sadržaja same apelacije proizlazi da se apelant žali na sud generalno jer ukazuje na postupanje i prvostepenog suda i drugostepenog suda koje mu se čini pristrasnim. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da iz osporene drugostepene presude proizlazi da je u toku postupka apelant osporavao nepristrasnost predsjedavajuće prvostepenog vijeća sutkinje Mire Smajlović, dok druge navode koje ističe u apelaciji nije iznosio u postupku pred Sudom BiH. Ustavni sud dalje primjećuje da mu je u ovom dijelu Sud BiH odgovorio, ali je u drugostepenoj presudi konstatirano da apelant nije tražio izuzeće sudije u skladu s odredbama ZKP-a, a što je mogao. Ustavni sud primjećuje da se isto odnosi i na druge navode koje apelant ističe u apelaciji u vezi s činjenicom da je sud ili pojedini sudija bio pristrasan - apelant je u toku postupka morao pokrenuti pitanje eventualne pristrasnosti, te tražiti izuzeće. U suprotnom, apelant ne može svoje navode po prvi put isticati u apelaciji, a da prethodno nije dao mogućnost redovnom sudu da eventualne povrede, ukoliko ih je bilo, otkloni. Stoga (osim navoda o izdržavanju kazne u Zenici), Ustavni sud nalazi da apelant nije koristio zakonsku mogućnost da svoje navode o pristrasnosti suda iznese pred redovni sud, odnosno da traži izuzeće sudije čiju pristrasnost dovodi u pitanje, pa ne može očekivati da Ustavni sud odlučuje o takvom navodu. Što se tiče navoda o pristrasnosti suda koji se ogleda u činjenici da je apelant poslat na izdržavanje kazne zatvora u Zenicu (koju nije mogao isticati u toku postupka), Ustavni sud u ovom navodu ne može da pronađe bilo kakav osnov za sumnju u pristrasnost suda, te nalazi da on nije osnovan. Osim toga, iz navoda apelacije jasno proizlazi da je u trenutku kada je podnio apelaciju apelant i nadležnim institucijama uputio zahtjev za premještaj, te je očekivao odgovor, ali nije obavijestio Ustavni sud o ishodu. Osim navedenog, suprotno apelantovoj tvrdnji da je sud pokazao spremnost za donošenje osuđujuće presude, iz osporenih presuda proizlazi upravo suprotno - oslobađajuća odluka za apelanta po tač. 1, 2. i 4. izmijenjene optužnice, te se ovakvi apelantovi navodi o pristrasnosti suda, dati općenito i bez prethodnog obraćanja sudu radi eventualnog otklanjanja mogućih nedostataka, ne mogu prihvatiti. Navode koji upućuju na pristrasnost suda, a koji su posljedica eventualne nepravičnosti postupka Ustavni sud će ispitati u nastavku odluke.

49. U vezi s apelantovim navodima kojim ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

50. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je došlo do proizvoljnosti u postupanju suda prilikom donošenja presude.

51. Zatim, Ustavni sud u pogledu apelantovih navoda kojim ukazuje da je u konkretnom slučaju izostala pravilna ocjena dokaza, prije svega, podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78).

52. Dovodeći prethodno iznesene stavove u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore kao u apelaciji iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, o čemu se Sud BiH dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnio. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da su u postupku provedeni dokazi koje su predložili odbrana i Tužilaštvo, koji su cijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, pri čemu nije izostala analiza provedenih dokaza, o čemu su se prvostepeni sud, a zatim drugostepeni sud detaljno izjasnili u obrazloženju presude. Apelant osporava zaključke suda tvrdeći da nije utvrđena njegova uloga u vojnim formacija u inkriminiranom periodu, osporavajući da je bio u Višegradu, kao i da je sporno kako je sud utvrdio apelantov identitet, te da se presuda u vezi sa silovanjem S-1 zasniva samo na njenom iskazu kao „jedinom nepotkrijepljenom“ dokazu. Međutim, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH, ocjenom provedenih dokaza - iskaza svjedoka optužbe, i to prvenstveno S-1 kao oštećene i očevica ubistva F. J., te svjedokinje S-3, ali i izjava drugih svjedoka (B. H., A. M., Š. J. i M. O.), ali i nakon ocjene dokaza odbrane, suprotno apelacionim navodima, van svake razumne sumnje utvrdio sve relevantne činjenice za konkretno krivično djelo, radnje koje je počinio apelant, te utvrdio apelantovu krivicu. Osim toga, Sud BiH se jasno očitovao na apelantov alibi. Pri tome, suprotno apelantovim navodima, Sud BiH je dao veoma jasna obrazloženja zašto je povjerovao u iskaz svjedokinje S-1, ukazujuću na „jačinu iskaza“ odnosno detalje koje je opisala oštećena u vezi s događajem, neposredno prije i nakon samog događaja, koje je našao dovoljno uvjerljivim i tačnim da ne izazivaju bilo kakvu sumnju u istinitost kazivanja. Nadalje, navedeno je još dovedeno u vezu s činjenicom da je svjedokinja - oštećena još u istrazi prepoznala apelanta na fotografijama, te je sud ocijenio da eventualne razlike u iskazu u pogledu boje apelantove kose nisu od značaja, a što je sud također obrazložio dovodeći to u vezu s iskazima i drugih svjedoka koji su također identificirali apelanta. Osim toga, u vezi s apelantovim navodima da je presuda u odnosu na silovanje zasnovana samo na iskazu svjedokinje S-1, Ustavni sud primjećuje da je sud koristio svoje diskreciono pravo slobodne ocjene dokaza, te da je svjedokinja na glavnom pretresu saslušana iako se radilo o svjedokinji pod mjerama zaštite identiteta, svjedokinja je bila poznata apelantu i njegovoj odbrani, dakle apelantu je data mogućnost, što je i činio u punom kapacitetu da ispita svjedokinju i diskreditira njen iskaz, ali u tome očigledno nije uspio. Nakon ocjene iskaza ove svjedokinje, ali i dovodeći ga u vezu s iskazima drugih svjedoka kojima je poklonio vjeru, Sud BiH je donio odluku dajući vrlo jasne razloge zašto vjeruje u istinitost kazivanja svjedokinje, te ga prihvaća kao uvjerljiv i objektivan. Sud BiH je također dao ocjenu iskaza i ostalih svjedoka, pogotovo svjedokinje B. H., njenog prisustva navedenom događaju, mjesta gdje se nalazila i naveo da za konkretan predmet nije od značaja činjenica da je u predmetu MKSJ u predmetu Vasiljević njen kredibilitet poljuljan, te je sud naveo da je njen iskaz cijenio u konkretnom predmetu. Sud BiH je također jasno i detaljno naveo zašto ne prihvaća iskaze svjedoka odbrane - apelantovog ujaka, apelantove supruge i B. Č., te jasne navode u pogledu identifikacije apelanta kako u ovom događaju tako i u drugim događajima na području Višegrada kao pripadnika vojske. Dakle, prvostepeni sud, a zatim apelaciono vijeće, ispitujući prvostepenu presudu, a u vezi s apelantovim žalbenim prigovorima, dali su veoma jasne razloge za svoje odlučenje ocjenom dokaza i uz primjenu relevantnog prava i prakse (domaće i međunarodne) koji ne ostavljaju utisak proizvoljnosti.

53. Apelant dalje navodi da je povrijeđeno načelo ravnopravnosti, odnosno načelo jednakosti strana jer je odbrani ukazano da tek kada obavijeste sud da im je prikupljanje relevantne dokumentacije onemogućeno, cijenit će opravdanost izdavanja naloga nadležnim institucijama (tač. 47-49 prvostepene presude) radi izdavanja tražene dokumentacije, a navodeći prethodno da branilac nije dokazao sudu da mu je prikupljanje dokumentacije otežano ili onemogućeno. Također, u odnosu na tačku 94. prvostepene presude, kada je sud naredio Tužilaštvu da dostavi dokaz iz kaznene evidencije za svjedoka S-2, apelant navodi da se radi o pogrešnom tumačenju prava na jednakost, odnosno da je sud objelodanio dokaze odbrane. Međutim, suprotno navodima odbrane i ukazivanju na određene segmente presude, za koje čak nije ni navedeno od kakvog su značaja za postupak, odnosno od kakvog su utjecaja na odluku o apelantovoj krivici, iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da je u krivičnom postupku data razumna mogućnost i Tužilaštvu i odbrani da iznesu dokaznu građu. Apelant je u toku cijelog postupka imao branioca (tri branioca, o čemu će naknadno još biti riječi), te je imao mogućnost da svoje argumente suprotstavi argumentima suprotne strane. Ravnopravnost strana također nije dovedena u pitanje ni apelantovim navodima o „odabiru svjedoka“ prilikom obilaska lica mjesta jer iz presude proizlazi da je sud upravo htio izvršiti provjeru da li su upravno navedeni „odabrani“ svjedoci s mjesta gdje su se krili mogli vidjeti događaj, a osim toga, obilasku lica mjesta prisustvovao je apelantov branilac. Stoga, Ustavni sud u konkretnom slučaju ne može zaključiti da je u postupku postojala nejednakosti ili neravnopravnost strana. Odluka o apelantovoj krivičnoj odgovornosti je donesena na osnovu provedenog dokaznog postupka na glavnom pretresu kojem su prisustvovali apelant i njegov branilac, na kojem je apelant imao mogućnost da ispituje svjedoke optužbe, kao i da izvodi svoje dokaze u svrhu dokazivanja tvrdnji odbrane. Ustavni sud primjećuje da su optužba i odbrana izvele svoje dokaze, te samo zbog činjenice da je postupak rezultirao osuđujućom presudom za apelanta Ustavni ne može da utvrdi povredu načela iz člana 6. stav 1, odnosno ne nalazi da se radi o nejednakom tretmanu apelanta u odnosu na Tužilaštvo.

54. Apelant, također, ukazuje na kršenje proceduralnih garancija iz člana 6. stav 3. jer nije imao efikasnu pomoć advokata zbog zdravstvenog stanja advokata Jamine, kao i zbog nepostupanja advokata Beganović-Žutić, već formalnu i iluzornu. U ovom dijelu apelant se pozivao na odredbe člana 6. stav 3. tač. b) i c) Evropske konvencije, dovodeći pravo na efikasnu odbranu uz pomoć advokata u vezu s pravom na pripremanje odbrane, kao i pristup sudu. Imajući u vidu apelantove navode, odnosno imajući u vidu njihovu suštinu, Ustavni sud će navedeno ispitati u okviru garancija iz člana 6. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da iz sadržaja navedenog člana proizlazi obaveza da, u slučajevima koje predviđa nacionalno pravo, osumnjičeni/optuženi mora biti u stanju da sam izabere advokata, a u slučaju nemogućnosti da plati mora mu biti dodijeljen advokat. U konkretnom slučaju apelantu jeste dodijeljen advokat (i to tri puta), ali apelant ukazuje da advokati nisu na adekvatan način pomogli u apelantovoj odbrani. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda da se garancije ovog člana i odnose na „pomoć“, a ne na „imenovanje“ advokata jer samo imenovanje (postavljanje advokata) ne osigurava pomoć, koja nekada, i pored postojanja advokata, može biti bezvrijedna ukoliko advokat ne djeluje ili ne ispunjava svoje obaveze. Ukoliko su upoznate s takvom situacijom vlasti moraju reagirati, odnosno natjerati advokata da radi svoj posao ili ga zamijeniti. Tako je u mnogim predmetima Evropski sud zaključio da se država ne može smatrati odgovornom za svaki problem na strani branioca postavljenog u svrhu pružanja pomoći, ali vlasti trebaju da preduzmu mjere kako bi lice kojem je pomoć advokata potrebna moglo uspješno da uživa to pravo.

55. U konkretnom predmetu, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH pozvao apelanta da se izjasni u vezi s postavljanjem novog branioca, a zbog neizvjesnog zdravstvenog stanja advokata Jamine, te ga je „poučio o pravu na izbor novog branioca“ i pri tome je naglašeno da će novom braniocu biti ostavljen rok za pripremanje odbrane. Apelant je, kako sud navodi u tački 71. (prvostepena presuda), izričito ostao pri izboru advokata Jamine. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je sud suđenje „usklađivao“ s mogućnostima advokata, te osim navoda koje sada iznosi u apelaciji ništa ne ukazuje da je apelant bio nezadovoljan uslugama koje je mu je pružao advokat Jamina, čak suprotno. Što se tiče advokata Beganović-Žutić, koja je apelantu postavljena nakon izrečene prvostepene presude, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH zapravo preduzeo adekvatne mjere, odnosno razriješio je dužnosti i apelantu postavio novog advokata. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da se „postavljanje advokata“ u skladu s domaćim pravom zapravo odnosi na izbor advokata od strane optuženog s predočene liste advokata, te je apelant dakle, sam birao advokata Beganović-Žutić. Stoga, apelant i snosi posljedice eventualno svog „lošeg“ izbora samog rada advokata, odnosno određeni propusti na strani advokata ne mogu se pripisati sudu i „postavljanju za branioca“, dok apelant na njih ne ukaže ili dok ne postanu očigledni. Činjenica da advokat Beganović-Žutić nije u roku izjavila žalbu ne može se staviti na teret sudu s obzirom na to da Ustavni sud ne vidi način na koji je Sud BiH mogao da utječe na navedenog advokata da žalbu izjavi u roku. Sud BiH je imao dužnost i realno je mogao da tokom glavnog pretresa prati da li advokat Beganović-Žutić izvršava svoje obaveze prema apelantu. Međutim, kada je glavni pretres bio završen i kada Sud BiH više nije imao nikakvog fizičkog kontakta s apelantovim braniocem, taj sud nije više mogao da prati izvršavanje obaveza navedenog advokata prema apelantu, niti je mogao znati da li će žalbu predati u predviđenom roku. Međutim, nesporno je da je Sud BiH reagirao po ovom pitanju, te postavio novog advokata apelantu, ali i istakao u rješenju da će o postupanju prethodnog advokata obavijestiti Advokatsku komoru čiji je ona član. Stoga, Ustavni sud ne može da pronađe bilo kakve propuste koji bi ukazivali da je ovo apelantovo pravo povrijeđeno.

56. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost pri utvrđivanju i ocjeni činjenica ili u pogrešnoj primjeni materijalnog ili procesnog prava, te ocjeni dokaza, te su data obrazloženja koja u cijelosti zadovoljavaju zahtjeve prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da su, postupajući na navedeni način, redovni sudovi poštovali pravila o ravnopravnosti stranaka pred sudom i da nisu na bilo koji način u postupku doveli apelanta u neravnopravan položaj s Tužilaštvom. U konkretnom slučaju, također, nije došlo do povrede apelantovih prava na proceduralne garancije iz člana 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije. Ustavni sud je imao u vidu apelantovo pozivanje na brojnu praksu, ali ona nije relevantna, odnosno nije bila od utjecaja za donošenje drugačije odluke.

57. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka c) Evropske konvencije. Kažnjavanje samo na osnovu zakona

58. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo iz člana 7. Evropske konvencije.

59. Član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.

60. Član 7. Evropske konvencije glasi:

1. Niko se ne smije smatrati krivim za krivično djelo izvršeno činjenjem ili nečinjenjem koje, u vrijeme kada je počinjeno, nije predstavljalo krivično djelo po unutrašnjem ili međunarodnom pravu. Isto tako, ne smije se izreći stroža kazna od one koja je bila primjenjiva u vrijeme kada je krivično djelo počinjeno.

2. Ovaj član ne utječe na ishod suđenja i kažnjavanje bilo koje osobe za činjenje ili nečinjenje koje se u vrijeme počinjenja smatralo krivičnim djelom prema općim pravnim načelima koja priznaju civilizirani narodi.

61. Iz navoda apelacije proizlazi apelantova tvrdnja da je u konkretnom krivičnom postupku, koji je protiv njega vođen, kažnjen na osnovu odredaba KZBiH koji je za njega nepovoljniji i stroži i izrečena mu je kazna koja uopće nije postojala u vrijeme izvršenja krivičnog djela, umjesto prema odredbama KZSFRJ koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela i koji je za njega blaži i povoljniji.

62. U vezi s apelacionim prigovorima na retroaktivnu primjenu KZ-a u pogledu krivičnog djela zločin protiv čovječnosti, Ustavni sud ukazuje na to da je identična pravna pitanja već razmatrao u više svojih odluka počevši od Odluke broj AP 519/07 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 519/07 od 29. januara 2010. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je Ustavni sud zaključio da ne postoji povreda člana 7. Evropske konvencije jer stav 2. tog člana predviđa izuzetke kada se radi o predmetima koji se tiču ratnih zločina i zločina kršenja međunarodnog humanitarnog prava koje su prihvatili civilizirani narodi, a apelantov slučaj upravo predstavlja izuzetak od pravila iz stava 1. člana 7. Evropske konvencije. Identičan stav Ustavni sud je kontinuirano slijedio u svojoj praksi (vidi, npr. odluke broj AP 1232/09 od 10. oktobra 2012. godine i broj AP 2143/11 od 24. aprila 2014. godine, također, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenim odlukama Ustavni sud je dodatno naglasio da predmetni stav korespondira i stavu Evropskog suda iskazanom u predmetu Boban Šimšić protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Odluka o dopustivosti od 10. aprila 2012. godine) koji je također razmatrao pitanje primjene KZBiH iz 2003. godine u pogledu krivičnog djela zločin protiv čovječnosti iz člana 172. KZBiH, koje je počinjeno prije stupanja na snagu navedenog zakona, u kontekstu aplikantovih navoda o povredi prava iz člana 7. Evropske konvencije.

63. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da je u navedenim odlukama, u suštini, istakao da je Evropski sud u predmetu Šimšić razmatrao aplikaciju aplikanta koji je 2007. godine osuđen za progon kao zločin protiv čovječnosti u odnosu na djela počinjena 1992. godine. U navedenoj odluci Evropski sud je ukazao na sljedeće (tačka 23): „Pošto ova djela nisu predstavljala zločin protiv čovječnosti prema domaćem pravu sve do stupanja na snagu Krivičnog zakona iz 2003, evidentno je iz dokumenata navedenih gore u tačkama 8-13 (Povelja Međunarodnog vojnog suda (1945), Rezolucija broj 95 (I) Generalne skupštine Ujedinjenih naroda o afirmaciji načela međunarodnog prava priznatih u Povelji Nirnberškog suda (1946), Načela međunarodnog prava priznata u Povelji i presudi Nirnberškog suda (1950), Nirnberška načela koja je usvojila Komisija za međunarodno pravo (1950), Konvencija o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti (1968), Statut Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju – ICTY (1993), Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda od 17. jula 1998. godine) da su ova djela, u vrijeme kada su počinjena, predstavljala zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu. U tom smislu, primjećuje se da su u ovom slučaju ispunjeni svi sastavni elementi zločina protiv čovječnosti: osporavana djela su izvršena u kontekstu šireg i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva i aplikant je bio svjestan ovih napada (suprotno slučaju Korbely, gore citiran, §§ 83- 85).“ Najzad, Evropski sud je zaključio (tačka 25): „(...) da su aplikantova djela, u vrijeme kada su izvršena, predstavljala krivično djelo definirano s dovoljno dostupnosti i predvidivosti prema međunarodnom pravu“, te da su aplikantovi navodi o povredi člana 7. Evropske konvencije očigledno neosnovani.

64. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da su na okolnosti konkretnog slučaja u potpunosti primjenjivi razlozi iz odluke Evropskog suda u predmetu Šimšić. Naime, i u konkretnom slučaju apelant je proglašen krivim za krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. KZ-a, a radnje izvršenja krivičnog djela apelant je preduzeo u junu 1992. godine, tj. u vrijeme kada domaćim zakonom nije bilo propisano krivično djelo zločin protiv čovječnosti, ali su te radnje predstavljale zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu koje je važilo u vrijeme njihovog izvršenja. U tom smislu, Ustavni sud smatra da primjena KZ-a iz 2003. godine ne dovodi u pitanje garancije iz člana 7. Evropske konvencije jer je djelo za koje je apelant proglašen krivim bilo propisano u međunarodnom pravu u vrijeme kada je počinjeno.

65. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja člana 7. Evropske konvencije.

Ostali navodi

66. Apelant je također ukazao na povredu prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te iz navoda apelacije proizlazi da ovu povredu apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje, odnosno činjenicom da advokat po službenoj dužnosti nije u roku uložio žalbu protiv prvostepene presude. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud podsjeća da je već prethodno ispitao apelantov navod u vezi s povredom člana II/3.e) Ustava i člana 6. Evropske konvencije i utvrdio da nema povrede. Također, činjenica da je advokat zakasnio s ulaganjem žalbe ne utječe na „efikasnost“ žalbe kao propisanog pravnog lijeka u skladu s domaćim pravom, odnosno to ne znači da apelant nije imao efikasan pravni lijek protiv prvostepene presude. Upravo suprotno proizlazi iz činjenice da je apelant lično ovaj pravni lijek i koristio, a o istoj je Sud BiH odlučio. Stoga se ovi apelantovi navodi smatraju neosnovanim.

VIII.Zaključak

67. Ne postoji povreda prava na pravično suđenje pred nepristrasnim sudom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka c) Evropske konvencije u situaciji kada je Ustavni sud iz obrazloženja osporenih odluka utvrdio da apelantova krivica za krivično djelo nije utvrđena proizvoljnom ocjenom dokaza i kada su neosnovani navodi da je povrijeđeno načelo jednakosti strana jer je osuđujuća presuda zasnovana na dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu i uz mogućnost koja ja data apelantu da izvede dokaze, kao i da ospori dokaze Tužilaštva, uz jasne i potpune razloge u obrazloženju presude iz kojih je vidljivo da su ocijenjeni svi izvedeni dokazi obje strane u postupku.

68. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja člana 7. Evropske konvencije kada je primijenjen KZBiH kojim je zločin protiv čovječnosti propisan kao krivično djelo i propisana kazna za njegovo izvršenje iako taj zakon nije bio na snazi u vrijeme izvršenja predmetnog djela jer stav 2. člana 7. Evropske konvencije, odnosno član 4.a KZ-a dopušta izuzetke u retroaktivnoj primjeni materijalnog zakona kada se radi o predmetima koji se tiču ratnih zločina i zločina kršenja međunarodnog humanitarnog prava koje su prihvatili civilizirani narodi, a predmetni slučaj predstavlja izuzetak od pravila iz stava 1. člana 7. Evropske konvencije.

69. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

70. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-907/16 (D. Š.) | Sudska praksa | Aktio