Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2087/16 (H. F.)
Odluka donesena 17. 07. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Služnost
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2087/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2018. godine , u predmetu broj AP-2087/16, rješavajući apelaciju Hasana Fejzića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hasana Fejzića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 104575 15 Gž od 23. februara 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hasan Fejzić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupaju Bakir Ljubović i Dženana Ljubović advokati iz Zenice, podnio je 16. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 104575 15 Gž od 23. februara 2016. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 P 104575 14 P od 16. aprila 2015. godine, usvojen je apelantov tužbeni zahtjev i naloženo Salihi Fejzić (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu preda u posjed dio nekretnine u prizemlju kuće (katastarske oznake i površina navedeni u izreci presude) slobodnu od lica i stvari, u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude. Istom presudom je odbijen tužbeni zahtjev tužene u svojstvu protivtužiteljice kojim je tražila utvrđenje prava lične služnosti stanovanja u dijelu nekretnine, prizemlju kuće (katastarske oznake i površina identične oznakama iz stava I presude) te da se apelant obaveže da trpi nesmetano pravo stanovanja tužene i da u zemljišnim knjigama izdejstvuje pravo upisa navedene lične služnosti na predmetnoj nekretnini (prizemlju kuće) te da se uzdrži od bilo kakvog uznemiravanja tužene u uživanju navedenog prava.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant tužbom zatražio predaju u posjed nekretnine koju u naravi čini prizemlje kuće (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina) od tužene, ističući da je on isključivi vlasnik nekretnine i da je tuženoj s kojom je u srodstvu (tužena je njegova sestra) dozvolio da povremeno stanuje u prizemlju kuće, te da ona nakon izvjesnog perioda, iako je zahtijevao da se iseli, nije iselila zbog čega je predaju u posjed zatražio sudskim putem. Tužena je osporila činjenične tvrdnje iz tužbe te je u odgovoru navela da predmetna nekretnina nije u isključivom vlasništvu apelanta već je u pitanju porodična kuća koju su izgradili njihovi pravni prednici (otac i majka). Osim toga, istakla je prigovor dosjelosti i služnosti prava stanovanja, s obzirom da je u savjesnom i zakonitom posjedu preko 50 godina.
4. Općinski sud je nakon izvedenog dokaznog postupka, uvidom u pismenu dokumentaciju te saslušanjem velikog broja svjedoka i parničnih stranaka, nakon ocjene svakog dokaza pojedinačno i u njihovoj ukupnosti, zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan a zahtjev tužene neosnovan. S tim u vezi je ponovljen predmet spora, dakle apelantov zahtjev za predaju u posjed sporne nekretnine i tužbeni zahtjev tužene kojim je zatraženo utvrđenje prava lične služnosti stanovanja na istoj spornoj nekretnini. Obrazlažući osnovanost apelantovog zahtjeva, Općinski sud je istakao da je apelant nesporno vlasnik predmetnih (spornih) nekretnina, da je u tim nekretninama tužena stanovala do 1990. godine (potvrđeno izjavama svjedoka), da je tužena 1990. godine odselila u Željezno polje (kod tetke) koja je umrla 1999. godine i da se tada tužena vratila u spornu nekretninu. U vezi s naprijed navedenim činjenicama, Općinski sud je zaključio da iz provedenih dokaza proizilazi osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva u smislu člana 43. st. 1. i 2. Zakona o vlasničko pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO) kojom je propisano pravo vlasnika da tužbom od posjednika zahtijeva povrat individualno određene stvari. Imajući u vidu nespornu činjenicu da je apelant vlasnik sporne nekretnine, da se sporna nekretnina nalazi u faktičkoj vlasti tužene, to je tužbenom zahtjevu udovoljeno u cjelini. S druge strane, protivtužbeni zahtjev tužene je odbijen jer tužena, kako je zaključio Općinski sud, nije bila savjestan posjednik sporne nekretnine jer je svoj posjed prekinula u dugom vremenskom periodu i pri tom bila svjesna da je nekretnina u kojoj je živjela vlasništvo apelanta.
5. Kantonalni sud je presudom broj 43 0 P 104575 15 Gž od 23. februara 2016. godine usvojio žalbu tužene i prvostepenu presudu preinačio tako što je protivtužbeni zahtjev usvojen i utvrđeno da je tužena stekla pravo lične služnosti stanovanja u spornoj nekretnini (prizemlju kuće), da je apelant dužan trpjeti da tužena nesmetano izvršava pravo stanovanja i uzdrži se od bilo kakvog uznemiravanja. Pravo lične služnosti je ustanovljeno do trenutka smrti tužene. S druge strane, apelantov tužbeni zahtjev je u cjelini odbijen. Kantonalni sud je nakon ispitivanja prvostepene presude u okviru žalbenih razloga i po službenoj dužnosti ocijenio da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. S tim u vezi je ukazano na obrazloženje prvostepene presude prema kojem je osnov tužbenog zahtjeva apelanta zasnovan na utvrđenju da je tužena znala da je predmetna nekretnina vlasništvo apelanta i da je njen posjed stoga nesavjestan te da dosjelošću nije mogla steći pravo lične služnosti stanovanja na prizemnom dijelu stambenog objekta u vlasništvu apelanta. Ta utvrđenja su po mišljenju Kantonalnog suda u direktnoj suprotnosti s odredbom iz člana 326. Zakona o stvarnim pravima prema kojoj je posjed savjestan ako posjednik ne zna ili ne može da zna da nema pravo na posjed. Imajući u vidu da iz utvrđenih činjenica proizilazi da je apelant tuženoj dozvolio da se vrati i stanuje u spornoj nekretnini (prizemlje kuće) onda posjed tužene nije nesavjestan već je upravo suprotno tome, posjed savjestan. Osim toga, apelant u postupku pred prvostepenim sudom nije dovodio u pitanje savjesnost posjeda tužene a odredba člana 326. Zakona o stvarnim pravima izričito propisuje da se savjesnost posjeda pretpostavlja. S druge strane, činjenice i okolnosti koje su utvrđene u prvostepenom postupku potvrđuju da su ostvareni uslovi za osnivanje lične služnosti prava stanovanja iz odredbi člana 259. Zakona o stvarnim pravima. S tim u vezi je u obrazloženju presude navedeno ad je tužena spornu nekretninu u vlasništvu apelanta pošteno posjedovala počev od izgradnje 1982. godine pa sve do dana podnošenja protivtužbe u konkretnom sporu, izvršavajući sadržaj lične služnosti stanovanja, a da se apelant kao vlasnik tome nije protivio. U toku postupka kod prvostepenog suda bilo je nesporno da je tužena 1990.godine privremeno napustila sporni dio apelantove nekretnine radi njegovanja stare i bolesne tetke u Željeznom polju uz naknadu koja se plaćala apelantu, da se tužena bavila njegovanjem tetke sve do njene smrti u 2000. godini i da se te godine, uz saglasnost apelanta, vratila u sporni dio nekretnine i tako nastavila izvršavati sadržaj lične služnosti prava stanovanja. Okolnosti privremenog napuštanja sporne nekretnine radi življenja u nekom drugom mjestu, uz povremeni posjed sporne nekretnine, po ocjeni Kantonalnog suda nisu mogle dovesti do prestanka prava posjeda spornog dijela nekretnine niti do njegovog prekida, saglasno odredbi iz člana 336. stav 5. Zakona o stvarnim pravima, zbog čega je protivtužbenom zahtjevu tužene udovoljeno dok je apelantov tužbeni zahtjev, preinačenjem prvostepene presude odbijen.
6. Apelant je paralelno s podnošenjem apelacije izjavio reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je odlučujući o istoj donio rješenje 43 0 P 104575 16 Rev od 16. februara 2017. godine kojim je revizija odbačena, iz čega proizilazi da revizija kao vanredni pravni lijek nije bila djelotvorna i da je konačna odluka u konkretnom postupku presuda Kantonalnog suda.
7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povrede navedenih prava, apelant u suštini ukazuje da je Kantonalni sud u okolnostima konkretnog slučaja pogrešno primijenio materijalno pravo, pri činjeničnom stanju koje je u prvostepenom postupku potpuno i pravilno utvrđeno. Naime, apelant smatra da je začuđujući i kontradiktoran stav Kantonalnog suda iz kog proizilazi osnovanost protivtužbenog zahtjeva, budući da je u postupku nesporno utvrđeno da je tužena iz sporne nekretnine iselila dobrovoljno 1990. godine, da se istekom vremenskog perioda od 10 godina ponovno vratila u spornu nekretninu uz apelantovu saglasnost, ali da je pronalaskom drugog mjesta stanovanja u tom dugom vremenskom periodu ustvari pokazala da nije zainteresirana za spornu nekretninu apelanta čime je prekinula posjed i izgubila pravo na korištenje spornog stambenog prostora. Međutim, sve navedene činjenice Kantonalni sud po apelantovom mišljenju tumači na način da se nije protivio stanovanju tužene od izgradnje kuće pa nadalje, iako je tužena prekidala svoj posjed, pa proizilazi da je navedeni stav Kantonalnog suda paušalan i suprotan sadržaju izvedenih dokaza te da u osporenoj presudi s tim u vezi nedostaje adekvatno obrazloženje.
Relevantni propisi
8. U Zakonu o stvarnim pravima („Službene novine FBiH“, br. 66/13 i 100/13) relevantne odredbe glase:
Pravo stanovanja Član 259.
Pojam i sadržaj (1)Pravo stanovanja je lična služnost koja svoga nosioca ovlašćuje da se služi nečijom stambenom zgradom ili njezinim dijelom namijenjenim za stanovanje (poslužna stvar) u skladu s tom namjenom, a čuvajući supstancu poslužne stvari.
(2)Pravo stanovanja prosuđuje se po pravilima o pravu upotrebe, ako nije što drugo određeno.
(3)Ako pravo stanovanja svoga nosioca ovlašćuje da se služi svim dijelovima zgrade koji su za stanovanje tako da ih, čuvajući njihovu supstancu, u cjelosti uživa, tada je to plodouživanje stambene zgrade, pa se prosuđuje po pravilima o pravu plodouživanja.
(4)U svakom slučaju vlasnik zadržava pravo raspolaganja onim dijelovima nekretnine koji nisu namijenjeni za stanovanje a i stambenim dijelovima koji nisu predmet prava stanovanja, ali ne na način da time sprječava ostvarivanje prava stanovanja.
(5)Ostvarivanjem prava stanovanja ne smije se vlasniku onemogućiti ili otežati potrebno nadgledanje cijele njegove nekretnine.
Član 326.
Savjestan posjed (1) Posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da nema pravo na posjed. Savjesnost prestaje saznanjem posjednika da mu ne pripada pravo na posjed. (2)Savjesnost posjeda se pretpostavlja.
[...] Član 336.
Prestanak posjeda stvari [...] (5)Posjed ne prestaje, niti se prekida, ako je posjednik privremeno spriječen da vrši faktičku vlast na stvari nezavisno od svoje volje.
(6)Neprekidnost posjeda se pretpostavlja.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U vezi sa pitanjem da li je Kantonalni sud adekvatno obrazložio osporenu presudu, Ustavni sud podsjeća da prema ustaljenoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. AP 352/04 od 23. marta 2005. godine, točka 27, i AP-1039/06 od 16. jula 2007. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, aplikacija broj 18390/91, tačka 29 i Higgins i dr. protiv Francuske, presuda od 19. februara 1998. godine, aplikacija broj 20124/92, tačka 42). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, tačka 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, tačka 35. i 36). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi, Evropski sud, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje stranama u postupku mogućnost da se žale protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad „administriranjem pravde“ i radom sudstva (idem).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u osporenoj odluci, odlučujući u okviru žalbenih razloga tužene, pazeći pri tom na pravilnu primjenu materijalnog prava, naveo detaljno i jasno obrazloženje o svim suštinskim pitanjima koja se tiču predmeta spora, kako apelantovog tako i tužbenog zahtjeva tužene. Naročito je Kantonalni sud, pozivajući se pri tom na relevantne odredbe materijalnog prava tj. Zakona o stvarnim pravima, detaljno obrazložio zaključak u pogledu preinačenja prvostepene presude i stoga osnovanosti zahtjeva tužene za utvrđenje prava lične služnosti stanovanja u spornoj nekretnini, koje je tom odlukom ustanovljeno do trenutka njene smrti kao i razloge u pogledu savjesnosti posjeda tužene u dugom vremenskom periodu, kako neposrednog tako i posrednog posjeda (tokom perioda koji je trajao deset godina) te razloge koji nisu mogli dovesti do prestanka posjeda. Također su u obrazloženju presude navedeni razlozi u pogledu neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva i u vezi s tim pogrešne primjene materijalnog prava od strane prvostepenog suda, koji je pri pravilnom i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju izveo pogrešan pravni zaključak.
13. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u osporenoj presudi pažljivo razmotrio sve žalbene razloge tužene, te je imajući u vidu da je prvostepeni sud iz pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja izveo pogrešan pravni zaključak, primjenom relevantnih materijalno-pravnih propisa prvostepenu presudu preinačio, te je za svoju odluku naveo jasne i razumljive razloge. U tom kontekstu, Ustavni smatra da u osporenoj odluci nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost kod primjene materijalnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelacije kojima je ukazano na nedostatak obrazloženja (razloga) na kojima je utemeljena osporena presuda u vezi s primijenjenim materijalnim pravom.
14. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ne nudi druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, kao i zaključak Ustavnog suda u vezi sa pravom na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini, očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević