Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2334/18 (I. H., B. Š., E. H. i H. K.)

Odluka donesena 11. 09. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2334/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 09. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine, u predmetu broj AP-2334/18, rješavajući apelacije Ismara Halilovića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Ismar Halilović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 128 0 Rs 011742 15 Rev od 21. februara 2018. godine, Budimir Šukalo protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 Rs 043676 18 Rsž od 15. februara 2018. godine, Eldina Husić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 259367 16 Rsž od 23. juna 2017. godine, Husein Karahasan protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 Rs 030211 16 Rev od 29. marta 2018.

godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-2334/18

1. Ismar Halilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jajca, kojeg zastupa Arif Miralem advokat iz Donjeg Vakufa, podnio je 16. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 128 0 Rs 011742 15 Rev od 21. februara 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi (JZU Dom zdravlja Jajce) da mu za određeni period isplati naknadu troškova za odvojeni život, dok je jedan dio tužbenog zahtjeva apelanta za naknadu troškova za odvojeni život odbačen, te je obavezan apelant da plati troškove parničnog postupka.

2. Vrhovni sud navodi da je tokom postupka pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je na osnovu Ugovora o specijalizaciji od 3. oktobra 2011. godine apelant upućen na specijalizaciju u Klinički centar Sarajevo, Institut za NIR Sarajevo, te da je članom 3. navedenog ugovora određeno da će se apelantu za vrijeme specijalizacije isplaćivati naknada osobnog dohotka temeljem općeg akta za utvrđivanje plaća djelatnika iz oblasti zdravstva, kao i da će apelant kod tuženog ostvarivati i sva druga prava i obaveze koje proizilaze iz radnog odnosa. Dalje, članom 13. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o plaćama, naknadama plaća i drugim osobnim primanjima uposlenika JZU Doma zdravlja Jajce (u daljnjem tekstu: Pravilnik) je propisano da uposlenik koji je privremeno upućen na rad van mjesta prebivališta njegove obitelji ima pravo na mjesečnu naknadu troškova zbog odvojenog života od obitelji u visini od 50% plaće ostvarene u F BiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku. Također, utvrđeno je da iz potvrde o prebivalištu za apelanta (izdata od MUP SBK od 28. aprila 2014. godine) proizilazi da je apelant u periodu od 1. jula 2003. godine do 24. februara 2014. godine (kada je i obavljao specijalizaciju) imao prijavljeno prebivalište u Sarajevu sa stalnim mjestom stanovanja na adresi Sarajevo, Centar, ul. Skenderija br. 22. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi u konkretnom slučaju pravilno zaključili da nisu ispunjeni uslovi iz član 13. Pravilnika tuženog za traženu naknadu za odvojeni život, jer apelant nije dokazao da je mjesto njegovog rada bilo različito od njegovog mjesta prebivališta i obitelji, pa kako apelant nije dokazao postojanje ovih pretpostavki za traženu pravnu zaštitnu, a na njemu je bio teret dokazivanja, to i nije udovoljeno njegovom tužbenom zahtjevu. Dakle, pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da se na osnovu sadržaja prezentiranih dokaza nije moglo potvrditi da je mjesto apelantovog rada u utuženom periodu bilo različito od njegovog mjesta prebivališta i obitelji, zbog čega ne stoji revizijski prigovor da se zaključak nižestepenih sudova o nepostojanju uslova za traženu naknadu u ovoj pravnoj stvari zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, kako dalje navodi Vrhovni sud, za odluku u konkretnom predmetu irelevantna je revizijska tvrdnja da je apelant predmetni stan, na kojem je imao prijavljeno prebivalište u Sarajevu u spornom periodu, kupio za vrijeme studiranja, budući da isti ne čine razloge koji bi mogli nadomjestiti uslove koje propisuje odredba člana 13. Pravilnika tuženog za traženu pravnu zaštitu.

AP-2410/18

3. Budimir Šukalo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Svetozar Ivetić advokat iz Banjaluke, podnio je 19. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 Rs 043676 18 Rsž od 15. februara 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se poništi kao nezakonito rješenje tuženog (Željeznice RS a.d. Doboj) o plati apelanta od 13. marta 2013. godine i utvrdi da apelant ostvaruje pravo na uvećanje plate u iznosu od 20% od osnovne plate po osnovu stečenog zvanja magistra nauka, te da mu tuženi na ime uvećanja koeficijenta obračuna isplati i uvećanje plate za određeni period.

4. Okružni sud navodi da je tokom postupka prvostepeni sud utvrdio da je u rješenju tuženog o plati od 13. marta 2013. godine navedeno da se apelantu (dipl. inž. mašinstva VII stepen stručne spreme) utvrđuje plata po Kolektivnom ugovoru tog preduzeća na osnovu koeficijenta plate za puno radno vrijeme (čl. 43. i 12. Kolektivnog ugovora) – 6,7 i uvećanje po osnovu ukupnog radnog staža 0,50 za svaku godinu (član 46. stav 3. - Kolektivnog ugovora), kao i da je navedeno rješenje postalo pravosnažno jer apelant u zakonskom roku nije tražio poništenje tog rješenja. Okružni sud navodi da je prvostepeni sud na osnovu izvedenih dokaza pravilno izveo zaključak za odbijajući dio tužbenog zahtjeva i u obrazloženju pobijane presude za to dao dovoljne i jasne razloge koji žalbenim prigovorima apelanta nisu dovedeni u sumnju. Naime, prema provedenim materijalnim dokazima prvostepeni sud je utvrdio da je apelant prema rješenju o plati od 13. marta 2013. godine raspoređen na radno mjesto stručni saradnik za razvoj vučnih kapaciteta u Sektoru za razvoj i investicije voznih sredstava, Služba za razvoj i investicije voznih sredstava, na kojim je obavljao poslove od 15. marta 2013. godine. Za navedene poslove je prema Pravilniku o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tuženog predviđeno zvanje diplomirani inženjer mašinstva VII stepen i tri godine iskustva, kao i da su poslovi za koje se zahtijeva stručnost koja se stiče visokim obrazovanjem (VII stepen-VSS) po pomenutoj nomenklaturi u grupi 8. za koje koeficijent iznosi 5,50 - 6,50, tj. da prema navedenom Pravilniku za radno mjesto na koje je apelant bio raspoređen i na kojem je radio nije predviđeno kao uslov titula magistra, a po osnovu koje titule apelant traži uvećanje plate. Okružni sud je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je tuženi dokazao da je apelant na navedene poslove raspoređen u skladu sa Pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tuženog i da za ta radna mjesta na koje je apelant bio raspoređen i na kojima je radio nije predviđeno kao uslov titula magistra, kao i da apelantu za ta radna mjesta nije određena plata koja bi bila manja nego što je određena u tabelarnom dijelu koeficijenata-nomenklaturi koji čini sastavni dio Kolektivnog ugovora. Osim toga, tuženi nije apelanta upućivao na doškolovanje za sticanje titule magistra u smislu deficitarnosti kadra i obaveze obezbjeđenja posla gdje je kao uslov rada predviđena ta titula, pa su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da rješenje tuženog o plati od 13. marta 2013. godine nije u skladu sa pomenutim Pravilnikom tuženog i nomenklaturom pomenutog Kolektivnog ugovora. Dakle, s obzirom da apelant nije oštećen jer mu je plata isplaćena po osnovu pravosnažnog rješenja za radno mjesto na kojem je apelant radio, a za koje nije predviđen uslov rada titula magistra, to ni drugi navodi apelanta ne mogu uticati na drugačiju odluku za ovaj dio tužbenog zahtjeva, zaključio je Okružni sud.

AP-2997/18

5. Eldina Husić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banovića, koju zastupa Edin Hodžić advokat iz Tuzle, podnijela je 24. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 259367 17 Rev od 18. januara 2018. godine kojom je odbačena apelantičina revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 259367 16 Rsž od 23. juna 2017. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-3966/17 od 11. oktobra 2017. godine, konstatuje se da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna oduka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba prvotužene (JU OŠ Treštenica) i drugotuženog (Tuzlanski kanton - Ministarstvo obrazovanja, nauke i sporta TK) i preinačena je prvostepena presuda tako što je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se poništi kao nezakonita saglasnost drugotuženog od 1. oktobra 2015. godine, te da se utvrdi da je prvotužena na nezakonit način izvršila prijem u radni odnos radnika na mjesto sekretara škole, kao i da se obaveže prvotužena da apelantici uspostavi sva prava iz radnog odnosa za radno mjesto sekretar škole za period od 14. septembra do 31. decembra 2015. godine. Istom presudom odbijen je kao neosnovan i eventualni tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se obaveže prvotužena da joj na ime naknade štete zbog izgubljene dobiti za period od 14. septembra do 31. decembra 2015. godine isplati iznos od 3.164,85 KM, dok je apelantica obavezana da drugotuženom naknadi troškove postupka.

6. Kantonalni sud navodi da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud prilikom donošenja svoje odluke pogrešno primijenio odredbe člana 79. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju TK i Pravilnika o uslovima, kriterijima i postupku zapošljavanja u javnim ustanovama osnovnog i srednjeg obrazovanja TK, kada je zaključio da u konkretnoj slučaju nije bilo uvjeta da se traži predmetna saglasnost Ministarstva. Iz utvrđenih činjenica proizilazi da se predmetna saglasnost odnosi na prijem zaposlenika na određeno vrijeme koju je prvotužena podnijela nakon završetka i okončanja konkursne procedure, dok je drugotuženi u skladu sa članom 79. navedenog zakona dao traženu saglasnost. Kantonalni sud navodi da je tokom dokaznog postupka utvrđeno da je u konkretnom slučaju konkursna procedura provedena u skladu sa Zakonom, da je zaključen Ugovor o radu sa kandidatom N. Č., te da je primjena predmetnog Pravilnika koji obavezuje direktora da poziva slijedećeg kandidata sa rang liste propisana samo u slučaju da kandidat ne zasnuje radni odnos. Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju prijem na radno mjesto sekretara na određeno vrijeme izvršen po Zakonu o osnovnom odgoju i obrazovanju TK koji predviđa prijem u radni odnos van konkursne procedure uz suglasnost Ministarstva. Naime, članom 79. stav 1. tačka c. navedenog Zakona propisano je da se na određeno vrijeme radi obezbjeđenja stručne zastupljenosti nastave i obavljanja drugih neophodnih poslova, do raspisivanja konkursa, odnosno oglasa, odnosno do okončanja postupka po raspisanom konkursu odnosno oglasu može primiti lice koje ispunjava uvjete utvrđene ovim Zakonom do kraja započetog polugodišta, uz prethodnu saglasnost Ministarstva. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je pogrešno prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenio materijalno pravo, odredbe Zakona o radu, u odnosu na zahtjev apelantice za uspostavu prava iz radnog odnosa za radno mjesto sekretar škole za period od 14. septembra do 31. decembra 2015. godine. Naime, odredbama člana 68. Zakona o radu plate zaposlenika utvrđuju se Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu i Ugovorom o radu. S obzirom da apelantica tokom postupka nije dokazala da je u spornom periodu imala zaključen Ugovor o radu sa prvotuženom (niti na određeno a niti na neodređeno vrijeme), te kako tokom postupka nije na nesumnjiv način utvrđeno da su apelantici prvotužena i drugotuženi povrijedili neko pravo iz radnog odnosa (drugotuženi izdavanjem suglasnosti a prvotužena prijemom u radni odnos na mjesto sekretara škole na određeno vrijeme), to su i po stavu ovoga suda osnovani žalbeni navodi tuženih da apelantica uopće nema pravni osnov za pobijanje predmetne suglasnosti kao i prijema u radni odnos na određeno vrijeme imenovanog kandidata. Osim toga, s obzirom da apelantica nije imala zasnovan radni odnos kod prvotužene, niti joj je radni odnos kod prvotužene prestao na bilo koji od načina iz člana 86. Zakona o radu, to se u konkretnom slučaju ne može donijeti odluka kojom se nalaže prvotuženoj da joj usposlavi sva prava iz radnog odnosa, jer u konkretnom slučaju ta prava nisu niti postojala, odnosno radni odnos sa apelanticom nije niti postojao.

AP-3266/18

7. Husein Karahasan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Tomislav Baković advokat iz Tomislavgrada, podnio je 8. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 Rs 030211 16 Rev od 29. marta 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je apelant ispunio uslove za uspostavu radno pravnog statusa radnika na čekanju posla kod tuženog (JP HZHB d.d. Mostar), da se naloži tuženom da podnese odgovarajuće prijave i odjave i uplati apelantu pripadajuće doprinose kod nadležnog fonda, kao i da mu na ime naknade plata za određeni period isplati određeni iznos, te da mu isplati otpremninu.

8. Vrhovni sud navodi da je tokom postupka pred nižestepenim sudovima utvrđena nesporna činjenica da je tuženi, odlučujući o zahtjevu apelanta, rješenjem od 20. novembra 2000. godine uspostavio radno pravni status apelantu na način da mu je priznat status zaposlenika na čekanju posla od 26. januara 2000. godine zaključno sa 5. majem 2000. godine, te da mu za vrijeme čekanja pripada pravo na novčanu naknadu u visini od 30,00 KM mjesečno. Dalje, da je rješenjem od 24. novembra 2000. godine tuženi utvrdio apelantu prestanak radnog odnosa sa danom 5. maj 2000. godine sa pravom na otpremninu u iznosu od 1.085,30 KM. Zatim, da je apelant protiv nanedenih rješenja izjavio žalbu Kantonalnoj komisiji za provedbu člana 143. Zakona o radu FBiH koja je žalbu odbila kao neosnovanu svojim rješenjem od 30. juna 2004. godine, te da apelant nije pokrenuo sudski postupak radi preispitivanja navedenog konačnog rješenja. Vrhovni sud je naveo da predmetni zahtjev u suštini predstavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu novčanih potraživanja iz radnog odnosa, koja su u konkretnom slučaju dospjela na dan 20. novembar 2000. godine, odnosno donošenjem konačnog rješenja o radno pravnom statusu apelanta i njegovim pravima po osnovu odredbe člana 143. Zakona o radu, nakon čega je apelant i imao pravo zahtijevati od poslodavca ispunjenje obaveza po osnovu odredbe člana 143. Zakona o radu. Vrhovni sud ističe da je apelant tužbu podnio 30. jula 2013. godine, te da jasno proizlazi da je do dana podnošenja tužbe protekao trogodišnji materijalni zastarni rok propisan odredbom člana 106. Zakona o radu, što su pravilno zaključili i nižestepeni sudovi.

Spajanje predmeta

9. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2334/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

10. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, u predmetu AP-3266/18 apelant je zatražio naknadu troškova na ime sastavljanja apelacije.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U pogledu zahtjeva apelanta (u predmetu AP-3266/18) da mu se dosude troškovi nastali podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije iz čega proizilazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacija snose isključivo apelanti.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2334/18 (I. H., B. Š., E. H. i H. K.) | Sudska praksa | Aktio