Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4246/16 (T. B., V. B., V. B., J. B., S. P., S. O. i S. O.)
Odluka donesena 11. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Eksproprijacija
- Legitimno očekivanje
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Imovina
- Građanski postupak
- Šta se ne smatra imovinom
- Naknada štete
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4246/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4246/16, rješavajući apelaciju Tihomira Batinića i drugih, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Tihomira Batinića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 001301 14 Rev od 16. avgusta 2016. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 001301 14 Gž 2 od 23.
septembra 2014. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Vere Batinić, Vesne Batinić, Jelene Batinić, Slađane Pavičić, Slađana Okolića i Slavice Okolić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 001301 14 Gž 2 od 23.
septembra 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Tihomir Batinić, Vera Batinić, Vesna Batinić, Jelena Batinić, Slađana Pavičić, Slađan Okolić i Slavica Okolić (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz mjesta Bijeljani kod Bileće, koje zastupa Mihajlo Šipovac, advokat iz Nevesinja, podnijeli su 7. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 P 001301 14 Rev od 16. avgusta 2016. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 001301 14 Gž 2 od 23. septembra 2014. godine.
2. Podneskom od 20. juna 2017. godine apelanti su zatražili donošenje privremene mjere kojom bi se obustavilo izvršenje pravosnažne presude kojom su apelanti obavezani na isplatu troškova parničnog postupka.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Prethodno je Odlukom o dopustivosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 4973/14 od 18. decembra 2014. godine, dostupna na internet adresi Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbačena kao preuranjena apelacija apelanata evidentirana pod brojem AP 5005/14, podnesena protiv Presude Okružnog suda broj 95 0 P 001301 14 Gž 2 od 23. septembra 2014. godine, zbog toga što u vrijeme donošenja odluke o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom izjavljene revizije protiv osporene presude Okružnog suda. U obrazloženju odluke Ustavni sud je naveo da je apelacija preuranjena jer je podnesena prije nego što je donesena odluka Vrhovnog suda o izjavljenoj reviziji, te da nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelanti imaju mogućnost da ponovo podnesu apelaciju u kojoj su dužni da na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) ostale odluke, navedu i ovu odluku Ustavnog suda.
4. Odlučujući o zahtjevu za privremenu mjeru, Ustavni sud je donio Odluku broj AP 4246/16 kojom je zahtjev odbijen (vidi Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP 4246/16 od 12. jula 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
5. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i od tuženog JP „Hidroelektrane na Trebišnjici“ Trebinje (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 15. februara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
6. Vrhovni sud, Osnovni sud i tuženi su u periodu od 21. februara do 12. marta 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju. Okružni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
8. Iz stanja spisa proizlazi da su rješenjem Skupštine opštine Bileća od 21. oktobra 1977. godine eksproprisane nepokretnosti u Bijeljanima u ukupnoj površini od 5.010 m (u daljnjem tekstu: predmetne nepokretnosti) u korist tuženog.
9. Osnovni sud je rješenjem od 1. oktobra 1990. godine utvrdio visinu naknade za eksproprisane nepokretnosti u ukupnoj površini od 5.010m u iznosu od 308.430,00 dinara, i to Božici Batinić, Mari Batinić, Radojki Kašiković, Savu Popari, Tihomiru Batiniću, Miloradu Batiniću, Rajki Batinić, Bosi Stojanović i Dari Popari. Osporeni postupak
10. Presudom Osnovnog suda broj 95 0 P 001301 12 P 2 od 16. septembra 2013. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tuženi obaveže da im preda u posjed i korišćenje predmetne nepokretnosti uz obavezu tuženog da predmetne nepokretnosti o svom trošku dovede u prvobitno stanje, te da im naknadi štetu na ime izgubljene dobiti u iznosu od 36.608,00 KM, uslijed nekorišćenja predmetnih nepokretnosti od vremena ulaska tuženog u njihov posjed, a za slučaj da tuženi nije u mogućnosti da o svom trošku dovede predmetne nepokretnosti u prvobitno stanje, da im isplati ukupan iznos od 42.226,00 KM, uz obavezu isplate nakade štete na ime izgubljene dobiti u iznosu od 36.608,00 KM, od čega prvoapelantu 3/5, a ostalim apelantima u iznosu od po 1/15 traženog iznosa (sve preciznije navedeno u izreci presude). Istom presudom apelanti su obavezani na naknadu troškova postupka.
11. Osnovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da su apelanti u tužbi od 11. februara 2009. godine istakli da je tuženi krajem 1977. godine eksproprisao predmetne nepokretnosti koje su bile u njihovom suvlasništvu u ukupnoj površini od 5.010 m , da je tuženi u međuvremenu ušao u posjed predmetnih nepokretnosti, izvršio promjenu upisa u katastarskim evidencijama opštine Bileća na svoje ime, dok su u zemljišno-knjižnim evidencijama predmetne nepokretnosti ostale njihovo suvlasništvo, a da im nije isplaćena bilo kakva naknada. Imajući u vidu navedeno, apelanti su podnijeli tužbu za zaštitu vlasničkih prava kojom su tražili da im tuženi vrati predmetne nepokretnosti uz pravično obeštećenje njihovog korišćenja, ili pak da prizna svoju obavezu plaćanja tih nepokretnosti u određenom iznosu na ime duga, te iznose na ime izgubljene dobiti iz prinosa predmetnih nepokretnosti.
12. Osnovni sud je naveo da su apelanti tokom postupka tvrdili da osnov za zaštitu njihovog prava vlasništva zasnivaju na odredbama čl. 37 i 43 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) i na važećim odredbama čl. 126, 127 i 133 Zakona o stvarnim pravima, te da u navedenim odredbama nalaze pravni osnov za isticanje povrata predmetnih nepokretnosti u posjed i korišćenje i pravo na naknadu štete zbog nekorišćenja predmetnih nepokretnosti od 1979. godine, te na činjenici što je tuženi bez pravnog osnova izvršio upis svog prava na predmetnim nepokretnostima.
13. Osnovni sud je istakao da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geometra utvrdio da je kao posjednik na predmetnim nepokretnostima upisan tuženi, i to još od 1976. godine, pri čemu vještak nije mogao utvrditi šta je bio pravni osnov za upis takve promjene, te da su prethodni posjednici bili Božica Batanić i Luka Batanić i da nije izvršen prenos u zemljišnim knjigama. U takvim okolnostima kada apelanti nisu dostavili zemljišno-knjižni izvadak kao dokaz vlasništva na predmetnim nepokretnostima, Osnovni sud je ocijenio da je ostala nedokazana činjenica njihovog vlasništva, kao osnovne pretpostavke za isticanje vlasničke tužbe, shodno članu 37 ZOSPO-a.
14. Činjenica postojanja rješenja Osnovnog suda od 1. oktobra 1990. godine protiv koga je podnesena žalba koju je zaprimio Viši sud u Mostaru u decembru 1990. godine, zatim rješenja Kantonalnog suda u Mostaru od 25. juna 2007. godine iz koga se vidi da je odbačen zahtjev apelanata za obnavljanje drugostepenog parničnog postupka kao neblagovremen, da je protiv tog rješenja podnesena žalba Vrhovnom sudu Federacije BiH koja je odbijena rješenjem tog suda, zapravo pokazuje da je u vezi s predmetnim nepokretnostima vođen postupak i da su predmetne nepokretnosti bile predmet razmatranja u sudskom postupku. Osnovni sud je istakao da iz predmetnog rješenja Osnovnog suda od 1. oktobra 1990. godine proizlazi da je određena naknada za predmetne eksproprisane nepokretnosti u ukupnoj površini od 5.010 m . Osim toga, Osnovni sud je naveo da je vještak geometar na ročištu na licu mjesta ukazao na razlike između zemljišno-knjižne evidencije i evidencije u katastru, koje je moguće otkloniti u postupku eksproprijacije.
15. Osnovni sud je istakao da dileme o valjanosti upisa prava posjeda tuženog na predmetnim nepokretnostima, pri čemu iz raspoloživih dokaza nije vidljivo da je vođen postupak za osporavanje upisa tuženog na predmetnim nepokretnostima kojim bi se to knjiženje proglasilo nezakonitim, zatim nedostatak dokaza vlasništva na predmetnim nepokretnostima, predstavljaju osnovan razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva, pa je shodno tome zaključio da ni ostali provedeni dokazi nisu mogli uticati na drugačije odlučenje.
16. Presudom Okružnog suda broj 95 0 P 001301 14 Gž 2 od 23. septembra 2014. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanata i potvrđena prvostepena presuda.
17. Okružni sud je istakao da je tokom prvostepenog postupka utvrđeno da je rješenjem Osnovnog suda od 1. oktobra 1990. godine utvrđena naknada za eksproprisane nepokretnosti u ukupnoj površini od 5.010 m u iznosu od 308.430,00 dinara, i to Božici Batinić, Mari Batinić, Radojki Kašiković, Savu Popari, Tihomiru Batiniću, Miloradu Batiniću, Rajki Batinić, Bosi Stojanović i Dari Popari u pojedinačnim iznosima navedenim u tom rješenju. Navedenim rješenjem određena je naknada za eksproprisane nepokretnosti koje su eksproprisane rješenjem Skupštine opštine Bileća UP od 21. oktobra 1977. godine. Utvrđeno je i da su svi apelanti, osim prvoapelanta Tihomira Batinića, nasljednici navedenih lica kojima je izvršena eksproprijacija predmetnih nepokretnosti prema rješenju o eksproprijaciji. Okružni sud je takođe istakao da iz utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da su predmetne eksproprisane nepokretnosti upisane u katastarskoj evidenciji kao posjed tuženog, dok promjena upisa u zemljišnoj knjizi nije vršena. Takođe, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev smatrajući da apelanti nisu dokazali da su vlasnici predmetnih nepokretnosti, pa nije bilo osnova da im se pruži sudska zaštita primjenom odredbe člana 37 ZOSPO-a, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe.
18. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da su apelanti tražili stvarno-pravnu zaštitu, na osnovu odredbe člana 37 ZOSPO-a kojom je propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od držaoca povrat individualno određene stvari (stav 1), te da vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povrat traži ima pravo vlasništva, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog (stav 2), iz čega proizlazi da za uspješnu stvarno-pravnu zaštitu tužilac mora dokazati da je stvar koju traži njegova, da je u faktičkoj vlasti tuženog, te identitet stvari, budući da se može tražiti povrat samo individualno određene stvari. Osim toga, Okružni sud je ukazao i na odredbu člana 127 stav 1 Zakona o stvarnim pravima, koji je u primjeni u vrijeme odlučivanja o žalbi, a kojim je propisano da vlasnik, da bi ostvario pravo na vraćanje stvari, mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se stvar nalazi u državini tuženog. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da apelanti tokom postupka nisu dokazali da su vlasnici predmetnih nepokretnosti, niti spore da su predmetne nepokretnosti eksproprisane u korist tuženog prema rješenju Skupštine opštine Bileća o eksproprijaciji od 21. oktobra 1977. godine.
19. Okružni sud je dalje ukazao na odredbu člana 3 stav 1 Zakona o eksproprijaciji, koji je bio na snazi u vrijeme eksproprijacije predmetnih nepokretnosti, kojim je propisano da se eksproprijacijom nepokretnost prenosi s njenog vlasnika u društveno vlasništvo, a članom 8 tog zakona da korisnik eksproprijacije stiče eksproprijacijom nepokretnosti pravo da tu nepokretnost koristi za svrhu zbog koje je eksproprijacija izvršena. Pored toga, Okružni sud je ukazao i na odredbu člana 7 stav 1 Zakona o eksproprijaciji, koji je na pravnoj snazi u vrijeme odlučivanja o žalbi, kojim je propisano da eksproprijacijom nepokretnost postaje vlasništvo korisnika eksproprijacije.
20. Okružni sud je istakao da je odlučna činjenica za pravilno presuđenje, a utvrđena u konkretnoj pravnoj stvari, ta da je tuženi po osnovu eksproprijacije stekao pravo vlasništva na predmetnim nepokretnostima, odnosno da apelanti nisu dokazali da su oni vlasnici tih nepokretnosti. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je ocijenio da je neosnovan žalbeni navod da prvostepeni sud nije ocijenio „svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno“, te da je na taj način počinio povredu odredbe člana 8 ZPP, kao i da osporena presuda nema „jasno date i određene razloge o osnovu odbijanja“ tužbenog zahtjeva. Naprotiv, prvostepeni sud je jasno obrazložio da smatra da je utvrđeno da apelanti nisu dokazali da su vlasnici predmetnih nepokretnosti. Takođe, Okružni sud je ocijenio neosnovanim i žalbeni navod apelanata da je proizvoljan zaključak prvostepenog suda „nedokazanost vlasništva apelanata nad nepokretnostima, bez ijedne riječi o utvrđenju ko je onda njihov vlasnik“, „jer je iz navedenog rješenja o eksproprijaciji sasvim jasno da je tuženi vlasnik predmetnih nepokretnosti“.
21. Konačno, Okružni sud je ocijenio da nisu od značaja ni navodi žalbe apelanata da se „sasvim logično nameće pitanje zašto bi apelanti vodili sporove da se u vanparničnom predmetu pitanje naknade riješilo“. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, kako je propisano odredbom člana 2 stav 2 ZPP, pa nije imao ovlašćenje da odlučuje o naknadi za eksproprisane nepokretnosti. Osim toga, apelanti nisu dokazali ni činjenicu da im nije isplaćena naknada za eksproprisane nepokretnosti, pa i bez obzira na njihovu tvrdnju da nije postalo pravosnažno rješenje Osnovnog suda od 1. oktobra 1990. godine (prema tvrdnji apelanata žalbeni postupak protiv tog rješenja nije okončan pred Višim sudom u Mostaru zbog izbijanja rata u BiH, a nesporno je utvrđeno da taj sud nije dozvolio obnovu spisa), kojim je utvrđena naknada za eksproprisane nepokretnosti koje su i predmet spora u konkretnoj parnici.
22. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanata, Presudom broj 95 0 P 001301 14 Rev od 16. avgusta 2016. godine reviziju prvoapelanta Tihomira Batinića odbio, a revizije ostalih apelanata odbacio (ne prelazi vrijednost od 30.000,00 KM ).
23. U vezi s revizijom prvoapelanta Tihomira Batinića, Vrhovni sud je ukazao na Zakon o eksproprijaciji iz 1977. godine koji je važio u vrijeme kada je izvršena eksproprijacija predmetnih nepokretnosti, i to na odredbu člana 3 stav 1 koja je propisivala da se eksproprijacijom nepokretnost prenosi s njenog vlasnika u društveno vlasništvo. Vrhovni sud je ukazao i na odredbu člana 30 stav 1 Zakona o eksproprijaciji važećeg u relevantnom periodu, koja je propisivala da korisnik eksproprijacije stiče pravo na posjed eksproprisane nepokretnosti danom pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji. Kod činjenice da je pravosnažnim rješenjem SO Bileća od 21. oktobra 1977. godine izvršena eksproprijacija predmetnih nepokretnosti pravilan je stav nižestepenih sudova da je prvoapelantu prestalo vlasništvo na tim nepokretnostima, te da samim tim i njegov zahtjev po osnovu vlasništva na tim nepokretnostima nije osnovan, u smislu člana 37 ZOSPO-a, te čl. 154 i 155 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Ovakav zaključak se, prema ocjeni Vrhovnog suda, ne dovodi u pitanje revizionim prigovorima da postupak eksproprijacije nije okončan, odnosno da nije završen, jer nije isplaćena naknada za eksproprisane nepokretnosti. Navedeno stoga, kako je istakao Vrhovni sud, što iz odredbe člana 64 stav 1 Zakona o eksproprijaciji koji je važio u vrijeme eksproprijacije proizlazi da je poslije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji nadležni organ uprave dužan da bez odlaganja održi usmenu raspravu za sporazumno određivanje naknade za eksproprisane nepokretnosti. U vezi s tim, Vrhovni sud je dalje pojasnio da bi se odredila naknada za eksproprisane nepokretnosti, u skladu sa Zakonom o eksproprijaciji koji je važio u vrijeme eksproprijacije, potrebno je da je taj postupak pravosnažno završen, kako je regulisano odredbama člana od 21 do 31 Zakona o eksproprijaciji. Vrhovni sud je još istakao da u situaciji da postupak sporne eksproprijacije nije pravosnažno završen, onda se ne bi ishodilo ni rješenje Osnovnog suda od 1. oktobra 1990. godine kojim je, shodno odredbama člana 67 Zakona o eksproprijaciji koji je bio na snazi u vrijeme eksproprijacije, utvrđena visina naknade za eksproprisane nepokretnosti u iznosu pobliže navedenom u obrazloženju presude. Prigovori prvoapelanta da rješenje Osnovnog suda od 1. oktobra 1990. godine nije pravosnažno ukazuju se irelevantnim, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev kojim je traženo da se apelantima kao vlasnicima predaju u posjed predmetne nepokretnosti i njihovo dovođenje u prvobitno stanje, a tek ako to nije moguće, onda da im se isplati naknada za njih, te naknada izgubljene dobiti.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
24. Apelanti smatraju da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelacijom se, između ostalog, ukazuje da je Vrhovni sud, kao i nižestepeni sudovi, zanemario ocijeniti sve dokaze, te je propustio da navede sve revizione razloge zbog kojih je revizija izjavljena, što je suprotno pravu na pravično suđenje. Apelanti su istakli da je presuda Vrhovnog suda proizvoljna budući da je izostalo obrazloženje dokaza. Ovakvo postupanje Vrhovnog suda, kao i nižestepenih sudova, čini se proizvoljnim, posebno što dokazi koji su provedeni tokom postupka nisu dovedeni u vezu s materijalno-pravnim propisima na koje su se pozvali. Nadalje, apelanti ukazuju da su tokom postupka ukazali da postupak eksproprijacije nije pravosnažno okončan, te da nije jasno kako redovni sudovi izvode zaključak da je postupak eksproprijacije okončan. Osporenim presudama apelantima je povrijeđeno i pravo na imovinu jer im je imovina oduzeta a da za to nisu primili nikakvu naknadu. Smatraju da Vrhovni sud ne bi smio da postupa na ovakav način jer se na grub način krše relevantne odredbe Evropske konvencije, u prvom redu što apelantima nije isplaćena tražena naknada, iako je tokom postupka nesporno utvrđeno da im nikakva naknada do sada nije isplaćena.
b) Odgovor na apelaciju
25. Vrhovni sud je naveo da se navodima apelacije ne dovodi u pitanje zakonitost odluke tog suda, pa samim tim nisu povrijeđena prava apelanata garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
26. Osnovni sud je naveo da je postupao u skladu s podnesenom tužbom i predloženim dokazima. Nadalje je naveo da nikome nije osporio da predlaže dokaze koje smatra potrebnim, da je u cijelosti sproveo sve predložene dokaze od obe parnične stranke, da je te dokaze ocijenio u postupnosti, te nakon završetka dokaznog postupka primijenio materijalno pravo u skladu s predloženim dokazima.
27. Tuženi je naveo da je apelacija neprecizna, paušalno napisana, isticanjem proizvoljnih navoda, bez konkretnog navođenja u čemu se ogleda povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Nadalje, tuženi je istakao da osim uopštenog izlaganja o povredi prava nema niti jednog konkretnog iznijetog navoda koji bi doveo u pitanje zakonitost provedenog postupka i ustavnost donijete odluke.
V.Relevantni propisi
28. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 37.
Vlasnik može tužbom zahtijevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari.
Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastijareva.
Član 43.
Suvlasnik, odnosno zajednički vlasnik ima pravo na tužbu za zaštitu prava svojine na cijelu stvar, a suvlasnik ima pravo i na tužbu za zaštitu svog prava na dijelu stvari.
29. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 58/09 i 95/11) u relevantnom dijelu glasi:
Vlasničke tužbe Član 126.
(1) Vlasnik ima pravo da zahtijeva vraćanje stvari od lica u čijoj se državini stvar nalazi, a od lica koje ga protivpravno uznemirava da prestane sa uznemiravanjem.
(2) Pravo na vraćanje stvari i na prestanak uznemiravanja ne zastarijevaju. Vlasnička tužba na vraćanje stvari Član 127.
(1) Da bi ostvario pravo na vraćanje stvari vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegova svojina i da se stvar nalazi u državini tuženog.
(2) Vlasnik mora stvar čije vraćanje traži opisati po njenim osobinama ili znacima koji je razlikuju od istovrsnih stvari.
(3) Lice koje je stvar držalo pa je državinu napustilo nakon što mu je dostavljena tužba, o svome trošku predaje vlasniku nadoknadu pune vrijednosti stvari.
30. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Šteta Član 155 Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
31. Zakon o eksproprijaciji („Službeni list SRBiH“ broj 19/77) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. stav 1.
Eksproprijacijom se nepokretnost prenosi sa njegovog vlasnika u društvenu svojinu (potpuna eksproprijacija).
Član 8.
Eksproprijacijom nepokretnosti korisnik eksproprijacije stiče prava da tu nepokretnost koristi za svrhu radi koje je eksproprijacija izvršena.
Član 64.
Poslije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji nadležni organ uprave dužan je da bez odlaganja zakaže i održi usmenu raspravu za sporazumno određivanje naknade za eksproprisanu nepokretnost.
32. Zakon o eksproprijaciji („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 112/06, 37/07 i 110/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. stav 1.
(1) Eksproprijacijom nepokretnost postaje vlasništvo korisnika eksproprijacije (potpuna eksproprijacija).
33. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2. stav 1.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
VI.Dopustivost
34. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
35. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
36. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u smislu člana 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je Odlukom Ustavnog suda broj AP 4973/14 od 18. decembra 2014. godine, kojom je obuhvaćen i predmet broj AP 5005/14, odbačena kao preuranjena apelacija kojom su apelanti osporavali presudu Okružnog suda od 23. septembra 2014. godine, budući da je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak provodom revizije apelanata. S obzirom na to da je Presudom Vrhovnog suda broj 95 0 P 001301 14 Rev od 16. avgusta 2016. godine revizija prvoapelanta Tihomira Batinića odbijena kao neosnovana, konačnu odluku u ovom predmetu u odnosu na prvoapelanta Tihomira Batinića predstavlja presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu prvoapelant Tihomir Batinić je primio 19. septembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 7. novembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda.
37. Međutim, imajući u vidu da je navedenom presudom Vrhovnog suda revizija ostalih apelanata odbačena kao nedopuštena zbog neispunjavanja imovinskog cenzusa od 30.000,00 KM, Ustavni sud zaključuje da, za razliku od prvoapelanta Tihomira Batinića, u odnosu na ostale apelante konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja presuda Okružnog suda od 23. septembra 2014. godine. Pri tome, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da su presudu Okružnog suda od 23. septembra 2014. godine apelanti primili 9. oktobra 2014. godine, a da su apelaciju u predmetu broj AP 5005/14 podnijeli 22. novembra 2014. godine, proizlazi da je i u odnosu na ove apelante apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uslov dopustivosti predmetne apelacije.
38. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
VII.Meritum
39. Apelanti tvrde da su im u postupku povrijeđena njihova prava iz čl. II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
40. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
41. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
42. Ustavni sud konstatuje da je u konkretnom slučaju riječ o parničnom postupku koji su apelanti pokrenuli tužbom radi predaje u posjed predmetnih nepokretnosti i naknade štete. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv u konkretnom postupku.
43. Suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije svodi se na tvrdnje o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj primjeni pozitivnih propisa i nedostatku obrazloženja u pogledu ocjene dokaza. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
44. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
45. Razmatrajući apelacione navode svih apelanata, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance bili saglasni u ocjeni da tužba apelanata nije osnovana. Naime, osporenim odlukama je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tuženi preda u posjed predmetne nepokretnosti uz obavezu da ih o svom trošku dovede u prvobitno stanje, a tek ako to nije moguće, da im isplati naknadu za te nepokretnosti, te naknadi izgubljenu dobit. Iz obrazloženja presude Okružnog suda (koji stav je potvrdio Vrhovni sud) slijedi da apelanti nisu dokazali da su oni vlasnici tih nepokretnosti, odnosno da apelanti ne spore da su predmetne nepokretnosti eksproprisane u korist tuženog. Budući da se eksproprijacijom nepokretnost prenosi s njenog vlasnika u društveno vlasništvo, a da korisnik eksproprijacije stiče pravo da tu nepokretnost koristi za svrhu zbog koje je eksproprijacija izvršena, odnosno da eksproprijacijom nepokretnost postaje vlasništvo korisnika eksproprijacije (član 3 stav 1 i član 8 Zakona o eksproprijaciji te član 7 stav 1 Zakona o eksproprijaciji koji je važio u vrijeme podnošenja žalbe), tuženi je po osnovu eksproprijacije stekao pravo vlasništva na predmetnim nepokretnostima. Okružni sud je ocijenio neosnovanim i žalbeni navod apelanata da je proizvoljan zaključak prvostepenog suda „nedokazanost vlasništva apelanata nad nepokretnostima, bez ijedne riječi o utvrđenju ko je onda njihov vlasnik“, jer je iz navedenog rješenja o eksproprijaciji sasvim jasno da je tuženi vlasnik predmetnih nepokretnosti. Ovakav zaključak se i prema ocjeni Vrhovnog suda ne dovodi u pitanje revizionim prigovorima da postupak eksproprijacije nije okončan, odnosno da nije završen, jer nije isplaćena naknada za eksproprisane nepokretnosti.
46. Osim toga, odgovarajući na žalbene navode apelanata u vezi s pitanjem rješavanja naknade, iz obrazloženja presude Okružnog suda slijedi kako sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (član 2 stav 2 ZPP) pa sud nije imao ovlašćenje da odlučuje o naknadi za eksproprisane nepokretnosti. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa, niti u načinu na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje. Štaviše, kada je riječ o navodima apelanata kako postupak eksproprijacije nije pravosnažno okončan, Ustavni sud podsjeća na odredbu člana 64 Zakona o eksproprijaciji koji je bio na snazi u relevantnom periodu, prema kojem „poslije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji nadležni organ uprave je dužan da bez odlaganja zakaže i održi usmenu raspravu za sporazumno određivanje naknade za eksproprisanu nepokretnost“, te u vezi s tim obrazloženje Vrhovnog suda, a prije toga i Okružnog suda, da je tokom prvostepenog postupka utvrđeno kako je rješenjem Osnovnog suda od 1. oktobra 1990. godine apelantima utvrđena naknada za eksproprisane nepokretnosti u ukupnoj površini od 5.010 m u iznosu od 308.430,00 dinara u pojedinačnim iznosima navedenim u tom rješenju. Dakle, i prema mišljenju Ustavnog suda, imajući u vidu svu složenost konkretnog predmeta kada je riječ o obnovi spisa i periodu prije, za vrijeme i nakon rata 1992-95. godine, da nadležni organ nikako ne bi mogao zakazati i održati usmenu raspravu za sporazumno određivanje naknade za eksproprisanu nepokretnost u situaciji da rješenje o eksproprijaciji nije postalo pravosnažno, a činjenica je da je taj organ i donio prvostepeno rješenje kojim je odredio naknadu. Pored toga, Ustavni sud zapaža da apelacija, iako je napisao punomoćnik koji je advokat, ne nudi niti jedan argument koji bi Ustavnom sudu omogućio da identifikuje navodne propuste redovnih sudova. Prije bi se moglo zaključiti, iako je i to veoma teško iz ovako napisane apelacije, da apelanti u stvari žele da im se ekspropriše i preostalo zemljište zbog nemogućnosti da ga koriste, ali oni takav postupak očito nisu pokrenuli.
47. Ustavni sud je zapazio stav Okružnog suda, prema kojem, između ostalog, apelanti nisu dokazali ni činjenicu da im nije isplaćena naknada za eksproprisane nepokretnosti. Međutim, ovom prilikom Ustavni sud se nije bavio osnovanošću ovakvog stava jer je imao u vidu da ta činjenica nije relevantna za tužbeni zahtjev apelanata onako kako su ga postavili pred redovne sudove, iz razloga koje su iznijeli redovni sudovi.
48. U odnosu na navode iz apelacije da je Vrhovni sud propustio da navede sve revizione razloge zbog kojih je revizija izjavljena, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Takođe, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju, iz stanja u spisu i navoda apelacije Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno navodima apelacije, u svojoj presudi odgovorio na svaki revizioni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
49. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
50. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
k) Pravo na imovinu.
51. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
52. Apelanti, u suštini, smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu jer im je imovina oduzeta a da za to nisu primili nikakvu naknadu.
53. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li apelanti imaju „imovinu“ u smislu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
54. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, „imovina“, u smislu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, predstavka broj 39050/97, presuda od 4. marta 2003. godine, stav 27, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, stav 44, dostupna na www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da „legitimno očekivanje“ mora biti mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna, i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi Evropski sud, Kopecký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. septembra 2004. godine, st. 48˗49, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine, stav 10, www.ustavnisud.ba).
55. Dovodeći navedene principe u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je u toku postupka utvrđeno da je tuženi po osnovu eksproprijacije stekao pravo vlasništva na predmetnim nepokretnostima, odnosno da apelanti nisu dokazali da su oni vlasnici tih nepokretnosti, a da je predmet apelacije parnični postupak u kojem su apelanti tužbenim zahtjevom tražili da im tuženi preda u posjed predmetne nepokretnosti uz obavezu da ih o svom trošku dovede u prvobitno stanje, a tek ako to nije moguće, isplati naknadu za te nepokretnosti, te naknadi izgubljena dobit. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li su apelanti, podnoseći navedenu tužbu, imali „legitimno očekivanje“ da će njihovom tužbenom zahtjevu biti udovoljeno. Ustavni sud ponavlja da su predmetne nepokretnosti eksproprisane u korist tuženog, te da je tuženi po osnovu eksproprijacije stekao pravo vlasništva na tim nepokretnostima, shodno odredbama Zakona o eksproprijaciji. Nadalje, Ustavni sud zapaža da za podnošenje vlasničke tužbe, prema članu 37 ZOSPO-a, vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povrat traži ima pravo vlasništva, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelanti u konkretnom slučaju nisu mogli imati „legitimno očekivanje“ da će, u situaciji kada nisu dokazali da su oni vlasnici predmetnih nepokretnosti, uspjeti s vlasničkom tužbom, tj. da će njihov zahtjev biti riješen u njihovu korist, budući da „legitimno očekivanje“ mora biti zasnovano na zakonskoj odredbi ili na određenom pravnom aktu. Prema tome, Ustavni sud smatra da apelanti nisu dokazali da imaju „ostvarivo potraživanje“ koje bi predstavljalo „imovinu“ u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
56. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
57. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženjima osporenih odluka nema ničega što ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost u pogledu ocjene dokaza na štetu apelanata u pogledu primjene relevantnih propisa, te kada su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasne razloge za svoje odlučenje.
58. Ustavni sud zaključuje da ne postoji ni kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelanti nisu dokazali da su imali ostvariv zahtjev niti „legitimno očekivanje“ koje bi predstavljalo imovinu u smislu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
59. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
60. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević