Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3243/16 (S. H.)

Odluka donesena 06. 11. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Stanarsko pravo
  • Društveno vlasništvo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3243/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 11. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3243/16, rješavajući apelaciju Suada Hajrulahovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Suada Hajrulahovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 067964 od 11. maja 2016. godine

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Suad Hajrulahović (u daljnjem tekstu: apelant ) iz Sarajeva podnio je 1. augusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 005272 13 Uvp od 11. februara 2016. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Đule Paldum (prvotužena) i „Automehanike“ d.d. Sarajevo (drugotuženi) zatraženo je 4. maja 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je 9. maja 2018. godine dostavio odgovor na apelaciju, drugotuženi 17. maja i 5. juna 2018. godine, a prvotužena nije dostavila odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene 5. Predmet tužbe je zahtjev tužitelja Federacije Bosne i Hercegovine - Vlade FBiH, koju zastupa Federalno pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: tužitelj), kojim traži utvrđenje da je ništav ugovor o prenosu prava davanja stana na korištenje od 22. decembra 1998. godine zaključen između tužitelja i drugotuženog 22. decembra 1998. godine, te da je prvotužena dužna da se iseli iz jednosobnog stana u Sarajevu, u Ulici Malta broj 23/3. U ovom postupku apelant je učestvovao kao umješač na strani tužitelja.

6. Odlučujući o predmetnom tužbenom zahtjevu, nižestepeni sudovi su utvrdili da je prednik tužitelja (Generalštab Armije RBiH) sa drugotuženim („Automehanika“ d.d Sarajevo) 22. decembra 1998. godine zaključio ugovor o prenosu prava davanja stanova na korištenje, tako da su ugovorne strane regulirale (u članu 2. tog ugovora) da „Automehanika“ ustupa Armiji RBiH jednokratno pravo davanja na korištenje stana u Geteovoj ulici broj ¾, stan broj 16, a Armija RBiH jednokratno pravo davanja na korištenje „Automehanici“ stana u Ulici Malta broj 23/3 (sporni stan o kojem je vođen spor). Nadalje, iz dokumentacije spisa slijedi da je 25. decembra 1998. godine drugotuženi svojim rješenjem dodijelio na trajno korištenje stan u Ulici Malta broj 23/3 Muneveru Paldumu (predniku prvotužene), tadašnjem direktoru „Automehanike“ d.d. Sarajevo, sa kojim je ugovor o korištenju stana 5. januara 1999. godine zaključio prednik tužitelja i na osnovu zapisnika Uprave za personal Zajedničke komande Vojske Federacije od 4. novembra 1998. godine uveden je u posjed stana.

7. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 067964 10 P 2 od 3. decembra 2010. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 067964 11 Gž od 26. marta 2015. godine, udovoljeno je tužbenom zahtjevu u cijelosti kao osnovanom uz obrazloženje da je ugovor za koji tužitelj traži da se utvrdi da je ništav dvostrano obavezujući ugovor do čije realizacije nije nikada došlo zbog toga što drugotuženi nije mogao izvršiti svoju obavezu prema tužitelju zato što je na stanu u Geteovoj ulici broj 3/4 predratni nosilac stanarskog prava ostvario pravo na povrat, otkupio predmetni stan, te zbog toga što je komisija tužitelja 8. aprila 2005. godine poništila i stavila van snage ugovor o korištenju zaključen sa Muneverom Paldum. Po shvatanju prvostepenog suda, navedeni ugovor je imao pravne nedostatke za koje je, u smislu člana 121. stav 2. ZOO, odgovoran drugotuženi, jer mu je morala biti poznata činjenica da je na stan u Geteovoj ulici broj 3/4 prijeratni nosilac stanarskog prava podnio zahtjev za povrat. Pri tome je prvostepeni sud zaključio da ni pravni prednik prvotužene nije imao pravni osnov za korištenje spornog stana (stanarsko pravo), kao i da je prednik prvotužene istovremeno bio nosilac stanarskog prava na dva stana, pa da se ništavost ugovora ogleda i u toj činjenici. Drugostepeni sud je u cijelosti prihvatio činjenične i pravne zaključke prvostepenog suda uz obrazloženje da je pravilnom primjenom člana 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98 do 29/03) utvrđeno da je ugovor o prenosu prava davanja stana na korištenje ništav, ocjenjujući odlučnim to što je ugovor zaključen nakon 7. februara 1998. godine, da se stanom u Geteovoj ulici broj 3/4 koji je bio predmet ugovora nije moglo raspolagati zbog postojećih prava ranijeg nosioca stanarskog prava. Primjenom stava 3. člana 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima izvoden je pravni zaključak da se prvotužena smatra bespravnim korisnikom zbog čega je valjalo udovoljiti zahtjevu za iseljenje prvotužene.

Osporena presuda 8. Presudom Vrhovnog suda broj 01 0 U 005272 13 Uvp od 11. februara 2016. godine revizija prvotužene je uvažena, te su Presuda Općinskog suda broj 65 0 P 067964 10 P 2 od 3. decembra 2010. godine i Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 067964 11 Gž od 26. marta 2015. godine preinačene i tužbeni zahtjev u cijelosti je odbijen kao neosnovan. Stav Općinskog i Kantonalnog suda, po ocjeni Vrhovnog suda, nije pravno utemeljen.

9. Kako navodi Vrhovni sud, prvotužena osnovano prigovara da je pogrešno primijenjen član 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene putem navoda da navedena zakonska odredba utvrđuje ništavost isključivo ugovora o korištenju stana i akata o dodjeli stana na korištenje koji je proglašen napuštenim. Dalje navodi „da sam ugovor o prenosu prava davanja stana na korištenje koji je bio predmet pobijanja u ovom postupku ne predstavlja akt o dodjeli na korištenje stana, već konkretizaciju odredbe člana 5. stav 2. Zakona o stambenim odnosima koji regulira da davalac stana na korištenje može svoje pravo davanja stana na korištenje prenijeti na drugo pravno lice, pri čemu se zaključuje ugovor u pismenoj formi (kao što je konkretan slučaj)“.

10. U ovom revizijskom postupku sporno je bilo da li je ugovor o prenosu prava davanja stana na korištenje koji su zaključili tužitelj i drugotuženi 22. decembra 1998. godine ništav u smislu člana 16. Zakona o prestanku primjene, pa, shodno tome, da li je prvotužena dužna da se iseli iz stana i da ga preda, slobodnog od lica i stvari, u posjed tužitelju. Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 103. ZOO kojom je regulirano pitanje ništavosti ugovora u kojoj je propisano da je ugovor koji je protivan Ustavu BiH, prinudnim propisima, te moralu društva ništavan ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju, ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje nešto drugo, a prema članu 109, sud pazi na ništavost po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svako zainteresirano lice. Prvotužena u reviziji osnovano prigovara da nisu postojali razlozi za utvrđenje ugovora o prenosu prava davanja stana na korištenje ništavim, a po ocjeni Vrhovnog suda, iz utvrđenja nižestepenih sudova ne proizlazi da postoji ijedan razlog propisan u toj zakonskoj odredbi zbog kojeg bi se ovaj ugovor utvrdio ništavim. Ovo i zbog toga što do ispunjenja spornog ugovora nije došlo isključivo usljed ponašanja drugotuženog, koje bi se moglo okarakterizirati kao nedopušteno i nesavjesno, odnosno nemoralno a zbog okolnosti da nije ispoštovao preuzetu obavezu iz ugovora o prenosu jednokratnog prava davanja stana na korištenje u Geteovoj ulici broj 3/4 na kojem je predratni nosilac stanarskog prava ostvario povrat i otkupio taj stan. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je pozivanje nižestepenih sudova na izvedeni zaključak da je ugovor imao pravne nedostatke za ispunjenje za koje je odgovoran drugotuženi neprihvatljivo u odnosu na postavljeni zahtjev s obzirom na to da ta zakonska odredbe regulira odgovornost ugovorača temeljem „koje je bilo moguće tražiti raskid ugovora, a nikako utvrđenje ništavosti ugovora. Imajući u vidu citiranu odredbu člana 103. ZOO i činjenično utvrđenje da je sporni ugovor regulirao međusobni odnos oko ustupanja stanova u smislu člana 5. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, po ocjeni Vrhovnog suda, radilo se o ugovoru koji je imao valjanu pravnu osnovu, te smisao i svrhu koji su bili dopušteni“. Predmetnim ugovorom regulirano je da su ugovorne strane saglasne da izvrše dodjelu stanova na korištenje, dakle, nije preneseno pravo vlasništva, pa nije došlo ni do povrede načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja zbog kojeg bi predmetni ugovor trebalo da se utvrdi kao ništav.

11. Pošto su nižestepeni sudovi utvrdili da je predmetni ugovor o prenosu prava davanja stanova na korištenje ništav pogrešnom primjenom odredbe člana 16. Zakona o prestanku primjene, to je pogrešno primijenjeno i materijalno pravo kada je obavezana prvotužena da se iseli iz predmetnog stana. Na osnovu izloženog, Vrhovni sud je primjenom člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) preinačio nižestepene presude, jer je ustanovio da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo, pa je odlučeno kao u stavu prvom izreke ove presude.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije 12. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

13. Apelant smatra da, zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud treba da proglasi nevažećom osporenu presudu Vrhovnog suda i predmet vrati na ponovno suđenje. Pošto se predmet nalazi na Općinskom sudu (Izvršno odjeljenje), u fazi reizvršenja (deložacije) na osnovu presude Vrhovnog suda, apelant traži (i) da Ustavni sud zaustavi proces reizvršenja do konačne presude. Smatra da tužitelj tužbom nije ni tražio utvrđenje ništavnosti ugovora o prenosu prava davanja stana na korištenje zbog neispunjenja. Naime, predmetnim ugovorom tužitelj je na drugotuženog prenio pravo jednokratne dodjele predmetnog stana, nakon čega je uslijedilo rješenje drugotuženog o dodjeli predmetnog stana umrlom suprugu prvotužene, te ugovor o korištenju stana. Predmetni ugovor o prenosu prava davanja stana na korištenje je i zaključen radi omogućavanja da se predmetni stan dodijeli konkretnom licu (mužu prvotužene koji je umro) koje je bilo zaposlenik drugotuženog. Prema tome, svi pobrojani akti, počev od predmetnog ugovora o prenosu prava na davanje stana na korištenje, na osnovu kojeg je uslijedilo rješenje drugotuženog o dodjeli predmetnog stana i, na kraju, ugovor o korištenju stana, jesu akti raspolaganja i akti dodjele predmetnog stana na korištenje. Prema izričitoj odredbi člana

16. Zakona o prestanku primjene, svi ugovori o korištenju stana, kao i svi akti o dodjeli stana na korištenje koji su zaključeni ili doneseni nakon 7. februara 1998. godine su ništavi. Dakle, predmetni ugovor o prenosu prava davanja stana na korištenje, kao i akti koji su na osnovu njega doneseni (rješenje o dodjeli i ugovor o korištenju stana) ništavi su po samom zakonu i izlišno je obrazlagati ništavnost predmetnog ugovora, jer je i on, kao i ostali pobrojani akti dodjele, donesen nakon 7. februara 1998. godine. Dakle, u krajnjem, potpuno je nebitno da li je ili nije jedna ugovorna strana ispunila svoju ugovornu obavezu, pa su navodi u osporenoj presudi o pravnoj valjanosti, osnovanosti i svrsi ugovora u tom pogledu posve irelevantni.

14. Zbog svega iznesenog, apelant predlaže „da se nezakonita presuda Vrhovnog suda proglasi nevažećom i Ustavni sud postupi po svojim nadležnostima“.

b) Odgovor na apelaciju 15. Vrhovni sud smatra da primjena prava u konkretnoj presudi nije bila proizvoljna. 16. U odgovoru na apelaciju drugotuženog se navodi da je pobijana odluka u cijelosti osnovana, naročito zbog toga što se u postupku revizije ne mogu isticati nove okolnosti i dokazi, a revizioni sud odlučuje na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom i drugostepenom postupku. Prema navodima apelacije i ispravama priloženim uz nju, upravni ili sudski izvršni postupak za provođenje pobijane presude nije pokrenut, niti se apelant u tim postupcima obratio zahtjevima za odgodu njenog izvršenja. S obzirom na navedeno, predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

17. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH “ br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99, 54/01, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase: Član 16.

Ugovor o korišćenju stana koji je u skladu sa propisima iz člana 1. stav 1. ovog zakona proglašavan napuštenim, kao i drugi akti o dodjeli stana na korišćenje, a koji su zaključeni, odnosno doneseni nakon 7. februara 1998. godine ništavi su.

Odredba iz stava 1. ovog člana odnosi se i na ugovore o korišćenju stana zaključene prije 7. februara 1998. godine a po njima nije izvršeno useljenje u stan.

Osoba koja na osnovu ugovora, odnosno akta iz stava 1. ovog člana koristi stan smatrat će se bespravnim korisnikom stana.

18. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/76, 12/87 i 36/89 i „Službene novine FBiH“ br. 11/98 i 19/99) relevantne odredbe glase:

Član 5. stav 2.

(....)

Davalac stana na korištenje može svoje pravo davanja na korištenje prenijeti na drugo društveno pravno lice o čemu se zaključuje ugovor u pismenoj formi.

(....)

19. U Zakonu o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ” br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i“Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima, te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(....)

Isticanje ništavosti Član 109.

(1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.

(2) Pravo da zahtijeva utvrđenje ništavosti ima i javni tužilac.

Član 121.

(1) Kod ugovora sa naknadom svaki ugovarač odgovara za materijalne nedostatke svog ispunjenja.

VI. Dopustivost

20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 01 0 U 005272 13 Uvp od 11. februara 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. juna 2016. godine, a apelacija je podnesena 1. augusta 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje 25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.[...] 26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

[...] 27. Apelant ukazuje da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo i da je usvojio reviziju prvotužene.

28. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

29. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

30. U konkretnom slučaju kao ustavno pitanje se nameće da li je Vrhovni sud proizvoljno primijenio relevantno materijalno pravo kada je zaključio da sporni ugovor, zaključen 22. decembra 1998. godine, nije suprotan odredbama člana 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, tako da nije (ni) ništav u smislu odredaba člana 103. ZOO. Apelacija insistira na nespornoj činjenici da je sporni ugovor zaključen 22. decembra 1998. godine, dok je članom 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano da su ništavi svi ugovori o dodjeli stanova na korištenje koji su zaključeni nakon 7. februara 1998. godine. Stoga je, po mišljenju iznesenom u apelaciji, nesporno da je navedeni ugovor suprotan odredbama člana 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima slijedom čega je (i) ništav u smislu odredaba člana 103. ZOO.

31. Međutim, Vrhovni sud je, na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, zaključio da se ne radi o situaciji koju regulira član 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, jer se ugovor od 22. decembra 1998. godine ne može smatrati ugovorom o dodjeli stana na korištenje u smislu navedenog člana. Ovdje se radi o reguliranju međusobnih odnosa u vezi sa ustupanjem stanova u društvenom vlasništvu iz člana 5. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. Stoga je ugovor od 22. decembra 1998. godine u momentu zaključenja imao osnovu dopuštenu zakonom. Činjenica je da ovaj ugovor nije ispunjen, ali da to može biti samo razlog za traženje raskida tog ugovora, a nikako ne može biti razlog da se utvrdi njegova ništavost u smislu člana 103. ZOO.

32. Ustavni sud ne vidi arbitrarnost u navedenom obrazloženju Vrhovnog suda, jer ono ne odstupa ni od utvrđenog činjeničnog stanja, niti od značenja relevantnih zakonskih odredaba koje su primijenjene na konkretan slučaj. Apelacijom nije doveden u pitanje zaključak Vrhovnog suda da se ugovor od 22. decembra 1998. godine ne može smatrati ugovorom o davanju stana na korištenje u smislu člana 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, već da se navedeni ugovor ima ocijeniti u smislu odredaba člana 5. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. Stoga, po mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom slučaju nije od utjecaja insistiranje izneseno u apelaciji na činjenici da je ugovor zaključen nakon 7. februara 1998. godine, jer se ne radi o ugovoru koji je propisan odredbama člana 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

34. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio relevantno materijalno pravo, smatrajući da se sporni ugovor ne može ispitivati u smislu odredaba člana 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, već da se radi o ugovoru o reguliranju međusobnih odnosa o ustupanju stanova u društvenom vlasništvu iz člana 5. stav 2. Zakona o stambenim odnosima.

35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3243/16 (S. H.) | Sudska praksa | Aktio