Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-89/18 (B.L.)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-89/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-89/18, rješavajući apelaciju B. L., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio B. L.

protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 039758 16 Gž od 23. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. B. L. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Jerko Gavran advokat iz Posušja, podnio je 3. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 039758 16 Gž od 23. novembra 2017. godine.

2. U konkretnom slučaju osporenom presudom odbijena je žalba apelanta i potvrđena Presuda Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 039758 15 P od 29. septembra 2016. godine kojom je obavezan apelant da tužiocu (Euro-Expres d.o.o. Banjaluka) na ime materijalne štete isplati iznos od 3.838,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. jula 2015. godine pa do isplate.

3. U obrazloženju prvostepene presude Općinski sud je, između ostalog, naveo da je apelant na osnovu Ugovora o radu od 17. jula 2012. godine bio zaposlen kod tužioca na radnom mjestu kurir-vozač i da je bio raspoređen na poslovima dostave pošte. Općinski sud je naveo da je apelant rješenjem od 31. decembra 2014. godine dobio otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radnog odnosa iz člana 98. st. (2) tačka 2) i 3) Zakona o radu i člana 52. st. (2) i (3) Pravilnika o radu. Općinski sud je naveo da je interna kontrola tužioca utvrdila da je apelant 27. novembra 2014. godine ugrozio veću vrijednost imovine tužioca i otuđio novčana sredstva u ukupnom iznosu od 3.838,00 KM, na način što je zadužene robne pošiljke dostavio primaocima pošte, za njih je primio novac ali novac nije razdužio kod tužioca, te zaduženu novčanu pošiljku nije dostavio primaocu pošte. S tim u vezi, Općinski sud je ukazao da je uvidom u dostavne liste pošiljke (Raspored TI u DSC) evidentan popis robnih pošiljki koje je 27. novembra 2014. godine zadužio apelant i na njima je označena cijena dostave pošiljke i potpisi primaoca pošiljki. Općinski sud je ukazao da je uvidom u blagajničke naloge-isplatu (detaljno navedene u presudi) utvrdio da je tužilac pravnim licima (oštećenim) isplatio materijalnu štetu koju je pričinio apelant zbog toga što nije kod tužioca razdužio cjelokupan novac koji je primio za zaduženu i dostavljenu robu. S tim u vezi, naveo je da je tužilac oštećenim „Eurocompany‘‘ d.o.o. Donja Dubica isplatio iznos od 299,00 KM, zatim „Mega farm“ iznos od 1.201,30 KM, zatim ,,DE MI Promet“ d.o.o. Banja Luka iznos od 193,60 KM i 5,00 KM, preduzeću „Pro servis“ d.o.o. Orašje iznos od 550,00 KM, zatim „H&M“ prodaja odjeće TC Mostar iznos od 610,00 KM i „BIG STAR“ d.o.o. Sarajevo iznos od 380,00 KM. Takođe, Općinski sud je ukazao da je uvidom u blagajničke naloge-isplate (detaljno navedene u presudi) utvrdio da je tužilac oštećenom S. B. isplatio novčani iznos od 600,00 KM, jer zaduženu novčanu pošiljku (od 300 E) apelant nije dostavio licu kojem je pošiljka poslata, a takođe zaduženi novac apelant nakon povratka u centralu u Mostaru nije razdužio kod tužioca. Dakle, Općinski sud je naveo da ukupan iznos svih izvršenih isplata koje je tužilac isplatio oštećenim iznosi 3.838,00 KM, a koji iznos tužilac i potražuje predmetnim tužbenim zahtjevom.

4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo, te da je za svoju odluku dao valjane razloge koje u cijelosti prihvata i taj sud. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani navodi apelanta da nema dokaza o postojanju veze između pravnih i fizičkih lica od kojih je apelant nakon dostavljenih robnih pošiljki preuzeo novac i lica (oštećenih) kojima je tužilac vratio novac. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je utvrđeno da apelant spornog dana, a po povratku u centralu u Mostaru sa radnicima interne kontrole, nije izvršio predaju cjelokupnog novca po svim zaduženim robnim pošiljkama (u iznosu od 3.238,00 KM), kao ni razduživanje novčane pošiljke (iznos od 600,00 KM). Naveo je da apelant nije potpisao dostavne liste koje se potpisuju nakon razduživanja cjelokupnog novca, te da je apelant spornog dana predao samo dio novca na šta je odmah bio upozoren od strane referenta K. Č. Nadalje je ukazao da se apelant nije očitovao na pismeni zahtjev tužioca da objasni manjak razduženog novca. Kantonalni sud je naveo da činjenica da su određeni blagajnički izvještaji bili sa istim brojevima a različitim iznosima, te da tužilac tokom postupka nije dostavio zapisnik o razduživanju novca ne čini prvostepenu odluku nezakonitom. Naveo je da je takođe neosnovan prigovor apelanta da je Općinski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer je odluku donio bez provođenja finansijskog vještačenja na okolnost utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da ni sam apelant kao tuženi nije predlagao provođenje takvog vještačenja što je imao mogućnost u skladu sa članom 147. Zakona o parničnom postupku. Kantonalni sud je ukazao da su ostali žalbeni navodi apelanta više činjenične prirode zbog čega o njima nije ni odlučivao.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), povredu prava na imovinu iz člana II/3.

k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i povredu prava na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelant navodi da su redovni sudovi proizvoljno primjenili materijalno i procesno pravo te da nisu pravilno cijenili provedene materijalne dokaze i izjave saslušanih svjedoka. Apelant navodi da Kantonalni sud u osporenoj odluci nije odgovorio na sve njegove žalbene navode, odnosno da Kantonalni sud prvostepenu presudu nije ispitao u onom dijelu u kojem se ona pobijala žalbom.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Takođe, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29; vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32).

9. U vezi sa navedenim, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. U odnosu na apelantove navode da Kantonalni sud nije odgovorio na njegove žalbene navode, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Kantonalni sud nije bio obavezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene žalbene navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-89/18 (B.L.) | Sudska praksa | Aktio