Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2867/16 (D.F.)

Odluka donesena 11. 09. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Lišavanje imovine
  • Propisano zakonom
  • Miješanje u imovinu
  • Javni interes
  • Legitiman cilj
  • Proporcionalnost
  • Porez
  • Nekretnina
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2867/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 09. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2867/16, rješavajući apelaciju D. F., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. rujna 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija D. F. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 011225 15 U od 5.

svibnja 2016. godine, Rješenja Federalnog ministarstva financija broj 03-15-1027/13 M.P. od 13. svibnja 2014. godine i Rješenja Porezne uprave, Kantonalnog ureda Grada Mostara, Porezne ispostave Grada Mostara broj 13-7/1-15-2193-1/12 M.Č. od 8. travnja 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. D. F. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Irena Pehar, odvjetnica iz Mostara, podnio je 3. srpnja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 011225 15 U od 5. svibnja 2016. godine, Rješenja Federalnog ministarstva financija (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) broj 03-15-1027/13 M.P. od 13. svibnja 2014. godine i Rješenja Porezne uprave, Kantonalnog ureda Grada Mostara, Porezne ispostave Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Porezna ispostava Grada Mostara) broj 13-7/1-15- 2193-1/12 M.Č. od 8. travnja 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Federalnog ministarstva i Porezne ispostave Grada Mostara zatraženo je 29. ožujka 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Federalno ministarstvo i Porezna ispostava Grada Mostara su dostavili odgovore u razdoblju od 6. do 23. travnja 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Ispostave Grada Mostara broj 13-7/1-15-2193-1/12 M.Č. od 8. travnja 2012. godine odbijen je zahtjev apelanta kao poreznog obveznika koji je podnio radi oslobađanja od plaćanja porezne obveze na promet nekretnina na temelju ugovora o kupoprodaji koji je sačinila notar Ruža Čarapina, Potvrda otpravka notarskog akta OPU-IP broj 117/2012 od 8. ožujka 2012. godine. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je apelant 4. prosinca 2012. godine Poreznoj ispostavi Grada Mostara podnio zahtjev za oslobađanje od obveze plaćanja poreza na promet nekretnina i da je u prilogu svog zahtjeva dostavio ugovor o kupoprodaji koji je sastavila notar Ruža Čarapina broj OPU-IP-117/2012 od 8. ožujka 2012. godine, koji je zaključen između apelanta kao kupca i „Tempo Vranica“ d.d. Mostar kao prodavača stana preciznije označenog u obrazloženju rješenja. Iz obrazloženja rješenja, također, proizlazi da je apelant svoj zahtjev temeljio na odredbama članka 6. točka 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na promet nekretnina HNK (Službene novine HNK“ broj 11/08) kojim je propisano: „Porez na promet nekretnina ne plaćaju državljani BiH pri kupovini prve nekretnine za svoje lično stanovanje na području BiH.“ Nadalje, navedeno je da je na temelju dokumentacije u spisu nesporno utvrđeno da apelant ima riješeno stambeno pitanje sa svojom suprugom jer je apelantova supruga upisana kao vlasnik stana u Mostaru, Ulica Ante Starčevića broj 68 E koji koristi zajedno s apelantom za stanovanje, dok apelant u svom osobnom vlasništvu ima 82 m stambenog prostora i 2.273 m zemljišta jer je upisan u zemljišnim knjigama kao suvlasnik s 5/18 i 1/3 dijela na nekretninama (kuća, dvorište i oranica), preciznije označenih u obrazloženju rješenja i nekretnine – livada ukupne površine 1.000 m na kojoj je stekao pravo vlasništva na temelju ugovora o kupoprodaji zaključenog 21. prosinca 2006. godine i ovjerenog kod Općinskog suda u Mostaru pod brojem Ov. 5437/06.

6. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da su Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na promet nekretnina Hercegovačko-neretvanskog kantona („Službene novine HNK“ broj 5/12), koji je stupio na snagu 29. svibnja 2012. godine, iz članka 6. Zakona o porezu na promet nekretnina HNK brisane toč. 13. i 14., Porezna ispostava Grada Mostara je odbila apelantov zahtjev za oslobađanje od plaćanja poreza na promet nekretnina, uz zaključak da je apelant svoj zahtjev temeljio na odredbama zakona koje više nisu na snazi jer je apelant 4. prosinca 2012. godine podnio zahtjev, a Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na promet nekretnina kojim se iz članka 6. Zakona o porezu na promet nekretnina brišu toč. 13. i 14. stupio je na snagu 29. svibnja 2012. godine.

7. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv rješenja od 8. travnja 2012. godine, Federalno ministarstvo financija je donijelo Rješenje broj 03-15-1027/13 M.P. od 13. svibnja 2014. godine kojim je odbilo apelantovu žalbu kao neutemeljenu. U obrazloženju rješenja Federalno ministarstvo je zaključilo da je prvostupanjski organ pravilno postupio kada je odbio apelantov zahtjev od 4. prosinca 2012. godine kojim je tražio oslobađanje od obveze plaćanja poreza na promet nekretnina na temelju kupoprodajnog ugovora koji je sačinila notar Ruža Čarapina, Potvrda otpravka notarskog akta OPU-IP broj 117/1012 jer je na temelju dokaza u spisu nesporno utvrđeno da apelant zajedno sa svojom suprugom ima riješeno stambeno pitanje, te u osobnom vlasništvu 82 m stambenog prostora i 2.273 m zemljišta. Pored toga, Federalno ministarstvo financija je ponovilo da je 29.

svibnja 2012. godine stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na promet nekretnina kojim su iz članka 6. Zakona o porezu na promet nekretnina brisane toč. 13. i 14. tog članka i u svezi s tim zaključilo da je neutemeljen apelantov zahtjev od 4. prosinca 2012. godine budući da ga je temeljio na odredbama Zakona koje nisu bile na snazi od 29. svibnja 2012. godine. S obzirom na navedeno, Federalno ministarstvo je odbilo apelantovu žalbu kao neutemeljenu u skladu s odredbama članka 237. stavak 1. Zakona o upravnom postupku.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 011225 15 U od 5. svibnja 2016. godine odbijena je kao neutemeljena apelantova tužba podnesena protiv Rješenja Federalnog ministarstva broj 03- 15-1027/13 M.P. od 13. svibnja 2014. godine. U pogledu apelantovih tužbenih navoda Kantonalni sud je ponovio da je apelant svoj zahtjev temeljio na odredbama članka 6. točka 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na promet nekretnina HNK („Službene novine HNK“ broj 11/08) kojim je bilo propisano da porez na promet nekretnina ne plaćaju „državljani Bosne i Hercegovine pri kupovini prve nekretnine za svoje lično stanovanje na području Bosne i Hercegovine“. Kantonalni sud je također ukazao da su Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na promet nekretnina HNK („Službene novine HNK“ broj 5/12), koji je stupio na snagu 29. svibnja 2012. godine, iz članka 6. Zakona o porezu na promet nekretnina HNK brisane toč. 13. i 14. tog članka. Stoga je Kantonalni sud ukazao da u situaciji kada je apelant svoj zahtjev koji je podnesen 4. prosinca 2012. godine temeljio na odredbama koje su prestale važiti 29. svibnja 2012. godine, prvostupanjski organ je pravilno postupio kada je svojim rješenjem od 8. travnja 2013. godine odbio apelantov zahtjev budući da nije mogao primijeniti odredbe Zakona koje su prestale važiti prije podnesenog zahtjeva. Kantonalni sud je također zaključio da je shodno načelu zakonitosti iz članka 4. Zakona o upravnom postupku i Federalno ministarstvo, kao tuženi organ pred tim sudom, zakonitost prvostupanjskog rješenja, povodom izjavljene apelantove žalbe cijenio prema propisima koji su važili u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja.

9. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio odluku kao u izreci presude shodno odredbama članka 33. stavak 1. i članka 36. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant je naveo da su organi uprave i redovni sud pogrešno primijenili materijalno pravo jer smatra da to što je podnio „zahtjev za oslobađanje od obveze plaćanja poreza na promet nekretnine po osnovi članka 6. stavak 1. točka 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na promet nekretnina („Službene novine HNK“ broj 11/08) nije nikakva zakonska smetnja da se u odnosu na njega ne primijeni povoljnija osnova za oslobađanje od porezne obveze“. U svezi s tim, apelant je naveo da je u konkretnom slučaju „riječ o kupovini stana i garaže u novosagrađenom objektu gdje prodavač prodaje stan prvom kupcu“. Stoga smatra da su organi uprave i redovni sud trebali imati u vidu navedeno i u tom pravcu donijeti rješenje kojim će apelanta osloboditi obveze plaćanja poreza.

b) Odgovor na apelaciju

11. Kantonalni sud, Federalno ministarstvo i Porezna ispostava su u odgovorima osporili apelacijske navode ističući da ostaju pri razlozima koje su dali u osporenim odlukama. V.Relevantni propisi

12. Zakon o izmjenama i dopunama Zakon o porezu na promet nekretnina Hercegova ko-neretvanskog kantona č („Službene novine HNK“ broj 11/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

U Zakonu o porezu na promet nekretnina Hercegovačko-neretvanskog kantona („Službene novine HNK“, broj 8/00 i 5/04) u članu 6., iza tačke 12. dodaju se tačke 13. i 14. koje glase:

„13. na prenos vlasništva na novosagrađenim objektima kada se prodaju prvom kupcu u roku od dvije(2) godine od dana primopredaje objekta;

14. državljani Bosne i Hercegovine pri kupovini prve nekretnine za svoje lično stanovanje na području Bosne i Hercegovine“.

Tužba, po pravilu, ne sprečava izvršenje konačnog upravnog akta protiv koga je podnesena, ako zakonom nije drukčije određeno.

13. Zakon o izmjenama i dopunama Zakon o porezu na promet nekretnina Hercegova ko-neretvanskog kantona č („Službene novine HNK“ broj 5/12) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

U Zakonu o porezu na promet nekretnina Hercegovačko-neretvanskog kantona („Službene novine HNK“, broj 8/00, 5/04 i 11/08) član 6. u stavu 1. tačke 13. i 14. brišu se.

VI.Dopustivost

14. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 07 0 U 011225 15 U od 5. svibnja 2016. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 6. svibnja 2016. godine, a apelacija je podnesena 3. srpnja 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

17. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

18. Apelant pobija navedene odluke, tvrdeći da je tim odlukama povrijeđeno njegovo pravo iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na imovinu

19. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje::

k) Pravo na imovinu.

Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine sukladno općem interesu, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

20. Ustavni sud podsjeća na to da se pri ispitivanju je li povrijeđeno pravo na imovinu iz članka

1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju prvi korak sastoji od razmatranja je li apelant imao pravo koje se može tumačiti u smislu pojma „imovina“ koji potpada pod članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud smatra da je odlukama koje su donijeli nadležni organi uprave, koje je ispitao i Kantonalni sud, odbijen apelantov zahtjev koji je podnio radi oslobađanja od obveze plaćanja poreza na promet nekretnina. Iz navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se odlučivalo o apelantovoj imovini, što potpada pod opseg članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Osim toga, Ustavni sud smatra da je navedenim odlukama došlo do miješanja u apelantovu imovinu.

21. U svezi s navodima apelacije o povredi ovog prava, Ustavni sud podsjeća na svoju ustaljenu praksu, kao i praksu Europskog suda, prema kojoj članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavku, jeste opće naravi i iskazuje načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stavka, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, iz stavka dva navedenog članka, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Ova tri pravila nisu „različita“ u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu općeg načela iskazanog u prvom pravilu (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske od 23. rujna 1982. godine, serija A, broj 52, stavak 61.).

22. Ustavni sud podsjeća na to da svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nositelja prava i javnog i općeg interesa (načelo proporcionalnosti). Drugim riječima, da bi miješanje bilo opravdano, nije dovoljno da samo bude nametnuto zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između uporabljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nositelji prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi Europski sud, Sunday Times, presuda od 26. travnja 1979. godine, serija A, broj 30, stavak 49. i Malone, presuda od 2. kolovoza 1984. godine, serija A, broj 82, st. 67. i 68.).

23. Shodno navedenom, Ustavni sud treba odgovoriti na to je li u okolnostima konkretnog predmeta došlo do miješanja u apelantovu imovinu, te ako jeste, u sklopu kojeg od tri pravila iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju može biti razmatrano. U svezi s tim, iako se apelant nije konkretno pozvao na neko od načela sadržanih u članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu koje se sastoji od lišavanja njegove imovine - novčanog iznosa, koji treba da plati po osnovi razrezanog poreza (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1847/11 od 17. srpnja 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), budući da je odbijen apelantov zahtjev koji je podnio radi oslobađanja obveze plaćanja poreza na promet nekretnina na temelju zaključenog ugovora.

24. S obzirom na to, Ustavni sud, kao sljedeće, mora ispitati je li lišavanje apelanta uživanja prava na imovinu, na način kako je to rezultiralo osporenim odlukama, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je: (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu s načelom proporcionalnosti.

25. U odgovoru na pitanje je li miješanje bilo u skladu sa zakonom, Ustavni sud ukazuje na stajalište da svaka država ima pravo i obvezu funkcionalno organizirati svoj pravni sustav, te da, s tim ciljem, ima legitimno pravo uspostavljati ograničenja u ostvarivanju građanskih prava u određenim slučajevima, koja su potrebna da bi pravni sustav pravilno funkcionirao. Koja će se ograničenja nametnuti ovisi o konkretnom pravnom sustavu države, uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi Europski sud, Belgijski jezični slučaj, presuda od 9. veljače 1967. godine, serija A, broj 6, stavak 5.).

26. Dovodeći navedena stajališta Europskog suda u kontekst s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su u apelantovom slučaju, organi uprave i redovni sud, odlučujući u upravnom postupku i postupku upravnog spora, osporenim odlukama odbili zahtjev apelanta kao poreznog obveznika, a koji je podnio radi oslobađanja od plaćanja porezne obveze na promet nekretnina primjenom odredaba članka 6. točka 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na promet nekretnina („Službene novine HNK“ broj 11/08). Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je apelant navedeni zahtjev podnio nakon što su navedene odredbe na kojima je temeljio svoj zahtjev prestale važiti budući da je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na promet („Službene novine HNK“ broj 5/12) kojim je u članku 1. propisano: „U Zakonu o porezu na promet nekretnina Hercegovačko-neretvanskog kantona („Službene novine HNK“ broj 8/00, 5/04 i 11/08), član 6. u stavu 1. tačke 13. i 14. brišu se“, stupio na snagu 29. svibnja 2012. godine, a apelant je zahtjev podnio 4. prosinca 2012. godine, zbog čega je njegov zahtjev odbijen kao neutemeljen.

27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su osporene odluke donesene u skladu s relevantnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama („Službene novine HNK“ broj 5/12), te u svezi s tim zaključuje da je u konkretnom slučaju miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo zakonito, odnosno u skladu s važećim zakonom.

28. Nadalje, u konkretnom slučaju neophodno je dati odgovor i na pitanje je li miješanje u apelantovu imovinu bilo u skladu s načelom proporcionalnosti, odnosno je li postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantovog prava na imovinu i zahtjeva općeg interesa. Naime, u svakom konkretnom slučaju mora postojati „pravičan odnos“ između zahtjeva interesa koji se želi postići i zaštite temeljnih prava pojedinaca, što nije moguće postići ako apelant mora snositi „osobni i neumjeren teret“ (vidi Europski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. veljače 1986, serija A, broj 98, st. 46. i 50.).

29. U svezi s tim, odgovarajući na pitanje je li miješanje bilo u javnom interesu i je li u skladu s načelom proporcionalnosti Ustavni sud konstatira da je u osporenim odlukama vođeno dovoljno računa o razumnom odnosu proporcionalnosti između sredstava koja se koriste, s jedne strane, i cilja koji se želi postići, s druge strane.

30. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je dosljedna primjena relevantnih odredaba Zakona o izmjenama i dopunama („Službene novine HNK“ broj 5/12) u interesu pravne sigurnosti i ispravnog funkcioniranja pravnog sustava. Poštovanje relevantnih odredaba navedenog zakona o izmjenama i dopunama, koje trebaju pozitivno djelovati protiv nemarnosti u ostvarivanju – vršenju prava, nesumnjivo predstavljaju opći, odnosno javni interes koji je u konkretnom slučaju „prevagnuo“ nad pojedinačnim apelantovim interesima za oslobađanje od obveze plaćanja poreza. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelantovog prava na imovinu i općeg interesa, odnosno u ovoj situaciji na apelanta nije stavljen neprimjeren teret radi ostvarivanja zakonitog cilja jer je apelant imao mogućnost svoje ponašanje prilagoditi navedenim zakonskim odredbama, a on to očito vlastitim propustom nije učinio.

31. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

VIII.Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju jer je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom nakon provedenog upravnog i sudskog postupka, slijedilo je legitiman cilj i razuman odnos „proporcionalnosti“ između uporabljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti.

33. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2867/16 (D.F.) | Sudska praksa | Aktio