Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2534/16 (N. H.)

Odluka donesena 11. 09. 2018.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Radni odnos
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Disciplinski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2534/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 09. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2534/16, rješavajući apelaciju Nazife Heldić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Nazife Heldić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 028188 14 Rev od 22. marta 2016. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantkinji Nazifi Heldić u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.050,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantkinji Nazifi Heldić zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Nazife Heldić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 028188 14 Rev od 22. marta 2016. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 028188 13 Gž od 21.

februara 2014. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nazifa Heldić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke podnijela je 13. juna 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 028188 14 Rev od 22. marta 2016. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 028188 13 Gž od 21. februara 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog suda i Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), kao i od Društva za upravljanje investicionim fondovima VIB a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 3. jula 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni i Okružni sud su dostavili odgovore na apelaciju 10. odnosno 16. jula 2018. godine, dok Osnovni sud i tuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Apelantkinja je 1. oktobra 2008. godine Osnovnom sudu podnijela tužbu radi zaštite prava iz radnog odnosa.

6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 028188 08 P od 24. oktobra 2012. godine poništeno je rješenje tuženog o otkazu Ugovora o radu broj 329/08 od 22. septembra 2008. godine i tuženi obavezan da apelantkinju vrati na rad, da joj isplati izgubljenu zaradu za period od oktobra 2008. do aprila 2012. godine u ukupnom iznosu od 106.800,00 KM na način pobliže opisan u izreci presude i da joj uplati doprinose za penzijsko-invalidsko osiguranje Fondu PIORS za period od 23. septembra 2008. do 30. aprila 2012. godine. Istom presudom tuženi je obavezan da apelantkinji na ime troškova parničnog postupka isplati precizirani novčani iznos.

7. Osnovni sud je u provedenom dokaznom postupku utvrdio da je apelantkinjin zahtjev osnovan. Kao razloge za svoje odlučenje Osnovni sud je u obrazloženju naveo da je odluka tuženog o otkazu ugovora o radu apelantkinji nezakonita jer je ishođena u postupku u kojem apelantkinji nije omogućeno da bude saslušana i da dâ svoju odbranu s obzirom na to da je apelantkinja bila spriječena da dođe na raspravu zbog bolesti. Osnovni sud je takođe smatrao da apelantkinji prethodno nisu saopšteni razlozi zbog kojih se tereti za povredu radnih obaveza, da nije naznačeno vrijeme, mjesto i način izvršenja povrede radnih obaveza, niti je u odgovarajućem postupku utvrđeno da su povrede radnih obaveza izvršene. Osim toga, Osnovni sud je zaključio da tuženi nije sproveo disciplinski postupak na način kako je to propisano zakonom i da nije utvrđena krivica apelantkinje kao radnika, te da su odluku o otkazu ugovora o radu potpisali direktor i predsjednik Upravnog odbora, tako da nije jasno koji organ je donio spornu odluku. Osnovni sud se pozvao na odredbe čl. 98 stav 1, 118 i 128 Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR).

8. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 028188 13 Gž od 21. februara 2014. godine žalba tuženog je usvojena i prvostepena presuda preinačena tako što je apelantkinjin zahtjev u cijelosti odbijen i apelantkinja obavezana da tuženom na ime troškova parničnog postupka isplati precizirani iznos.

9. U obrazloženju odluke Okružni sud je naveo da je prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, ali ne i zaključak tog suda da tuženi nije dokazao da je apelantkinja počinila teže povrede radne obaveze iz člana 98 stav 2 tač. 2, 3 i 5 ZOR-a na način kako su one opisane u pobijanom rješenju. Prema ocjeni Okružnog suda, neprihvatljiv je zaključak prvostepenog suda da apelantkinji nije data mogućnost da bude saslušana kod činjenice da je apelantkinja 18. septembra 2008. godine primila poziv za raspravu pred Disciplinskom komisijom zakazanu za 22. septembar 2008. godine s pismenim obavještenjem u kojem je detaljno navedeno šta se apelantkinji stavlja na teret kao povreda radne obaveze. Sama činjenica da je apelantkinja prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke izjavila da je bila bolesna i da nije mogla pristupiti na raspravu pred Disciplinskom komisijom, prema ocjeni tog suda, ne utiče na drugačiji zaključak jer apelantkinja svoj izostanak ničim nije opravdala, niti je dokazala da je bila bolesna tog dana. Pored toga, kako je istaknuto, na pozivu za raspravu je bilo navedeno da apelantkinja svoju odbranu može dostaviti i pismeno. Prema ocjeni Okružnog suda, takođe je neprihvatljiv zaključak prvostepenog suda da tuženi nije dokazao da je apelantkinja počinila teže povrede radne obaveze koje joj se stavljaju na teret kod činjenica da je tuženi donio odluku o pokretanju disciplinskog postupka, da je formirao Disciplinsku komisiju, da je sačinio pismeno obavještenje u kojem je detaljno opisano šta se apelantkinji stavlja na teret kao povreda radne obaveze, da je to pismeno obavještenje uz poziv za raspravu apelantkinji uručeno 18. septembra 2008. godine. Takođe je navedeno da je tuženi održao raspravu o apelantkinjinoj disciplinskoj odgovornosti 22. septembra 2008. godine na kojoj su svi prisutni bili upoznati s pismenim obavještenjem u kojem je detaljno opisano šta se apelantkinji stavlja na teret kao povreda radne obaveze. Dalje je navedeno da je nakon sprovedenog postupka, Disciplinska komisija dala prijedlog Upravi tuženog da apelantkinji otkaže ugovor o radu. Pri tome je Okružni sud istakao i činjenicu da je tuženi u prvostepenom postupku sproveo dokaz čitanjem pravosnažne Presude Osnovnog suda broj 71 0 K 05581709 K 2 od 2. marta 2011. godine kojom je apelantkinja proglašena krivom što je 27. avgusta 2008. godine, nakon smjenjivanja s funkcije v. d. direktora tuženog, u svoj stan odnijela prenosivi računar, pečat tuženog, polugodišnji izvještaj za 2008. godinu, te vozilo, računar i mobilni telefon nastavila da koristi kao svoje stvari, a novom direktoru nije predala službeno vozilo i saobraćajnu dozvolu, te izvršila primopredaju, čime je počinila krivično djelo otuđenja tuđe stvari iz člana 236 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZRS).

10. Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 028188 14 Rev od 22. marta 2016. godine odbio kao neosnovanu apelantkinjinu reviziju izjavljenu protiv navedene presude Okružnog suda.

11. U obrazloženju presude je istaknuto da je odredbama člana 98 stav 2 tač. 2, 3 i 5 ZOR-a („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) propisano da se u skladu sa stavom 1 ovog člana težom povredom radnih obaveza, zbog kojih poslodavac može da jednostrano raskine ugovor o radu sa radnikom, smatraju: krađa, namjerno uništenje, oštećenje ili nezakonito raspolaganje sredstvima poslodavca, kao i nanošenje štete trećim licima koju je poslodavac dužan naknaditi (tačka 2); zloupotreba položaja s materijalnim ili drugim štetnim posljedicama po poslodavca (tačka 3); namjerno onemogućavanje ili ometanje drugih radnika da izvršavaju svoje radne obaveze, čime se remeti proces rada kod poslodavca (tačka 5).

12. Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je apelantkinja bila zaposlena kod tuženog u periodu od 6. oktobra 2000. do 22. septembra 2008. godine, kao i da je u periodu od 1. marta 2003. do 18. aprila 2008. godine obavljala poslove direktora tuženog, a da je od 1. maja 2008. do 27. avgusta 2008. godine bila v. d. direktor tuženog, kada je odlukom Upravnog odbora tuženog od 27. avgusta 2008. godine imenovan novi direktor V. J. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da iz utvrđenih činjenica proizlazi da je Odlukom tuženog broj 264/08 od 27. avgusta 2008. godine utvrđeno da apelantkinji prestaje dužnost v. d. direktora tuženog, a da nakon što je apelantkinji prestala funkcija v. d, direktora tuženog i izabran novi direktor apelantkinja nije izvršila primopredaju dužnosti. Utvrđeno je da apelantkinja nije vratila službeno putničko vozilo, prenosivi računar, pečat tuženog i mobilni telefon, od tuženog je oduzela službene dokumente s polugodišnjim finansijskim izvještajem, promijenila šifre na kompjuterima i onesposobila ih za rad, te, zloupotrebom svojih ovlašćenja, označila sebe kao jedino ovlašćeno lice kod određenih banaka. Na sjednici Upravnog odbora tuženog od 17. septembra 2008. godine donesena je odluka o pokretanju disciplinskog postupka protiv apelantkinje, kao i odluka o formiranju Disciplinske komisije. Vrhovni sud je dalje naveo da iz Odluke tuženog broj 306-1/08 od 17. septembra 2008. godine proizlazi da se protiv apelantkinje pokreće disciplinski postupak s ciljem utvrđivanja odgovornosti za težu povredu radnih obaveza, a koji će sprovesti Disciplinska komisija i apelantkinji omogućiti odbranu. Dalje je navedeno da iz citirane odluke proizlazi da je tom odlukom formirana Komisija od pet članova, pobliže navedenih u odluci.

13. Vrhovni sud je dalje utvrdio da je apelantkinji i njenom advokatu 17. septembra 2008. godine upućen poziv za raspravu o apelantkinjinoj disciplinskoj odgovornosti, koja će se održati 22. septembra 2008. godine, uz pismeno obavještenje u kojem je detaljno opisano šta joj se stavlja na teret kao teža povreda radne obaveze iz člana 98 stav 2 tač. 2, 3 i 5 ZOR-a. Apelantkinja je taj poziv s obavještenjem primila 18. septembra 2008. godine, nije se odazvala pozivu, niti je svoj izostanak opravdala. Disciplinska komisija tuženog održala je raspravu 22. septembra 2008. godine i utvrdila apelantkinjinu odgovornost za povrede radne obaveze koje joj se stavljaju na teret, te dala prijedlog Upravi tuženog da donese rješenje o otkazu ugovora o radu. Na sjednici Upravnog odbora od 22. septembra 2008. godine donesena je Odluka broj 328/08 od 22. septembra 2008. godine kojom se predsjedniku Upravnog odbora daje ovlašćenje da zajedno s direktorom tuženog V. J. potpiše rješenje o otkazu ugovora o radu apelantkinji. Apelantkinja je, nakon što je primila rješenje o otkazu ugovora o radu, podnijela tužbu Osnovom sudu 1. oktobra 2008. godine.

14. Vrhovni sud je u obrazloženju dalje naveo da kod činjenica koje ni apelantkinja nije uspjela osporiti u toku postupka da je 27. avgusta 2008. godine, u kasnim popodnevnim i večernjim časovima, ušla u prostorije tuženog i uzela originalnu dokumentaciju o radu, na sve računare postavila šifru, usljed čega su svi računari blokirani, odbila da izvrši primopredaju dužnosti, da vrati službeni automobil, računar, telefon, pečat tuženog, zloupotrebom pečata promijenila lica ovlašćena za zastupanje kod Volksbank a.d. Banjaluka i Hypo Alpe Adria banke Banjaluka, neosnovani su navodi apelantkinjine revizije da tuženi nije dokazao šta se apelantkinji stavlja na teret kao teža povreda radne obaveze, kao i apelantkinjina tvrdnja da je neprihvatljiv zaključak da je apelantkinja izvršila teže povrede radne obaveze iz člana 98 stav 2 tač. 2, 3 i 5 ZOR-a.

15. Kada se ima u vidu da je apelantkinja u tužbi navela da je 18. septembra 2008. godine primila poziv za raspravu pred Disciplinskom komisijom zakazanu za 22. septembar 2008. godine, čiji je sastavni dio pismeno obavještenje šta joj se stavlja na teret kao teža povreda radne obaveze, te navedeno potvrdila prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke, prema ocjeni Vrhovnog suda, apelantkinjinom revizijom takođe se neosnovano ukazuje da nije dokazano da joj je uručen poziv za raspravu jer nije sproveden dokaz uvidom u dostavnicu o uručenju poziva. Samim tim, kako je dalje zaključeno, neosnovani su i revizioni prigovori da joj nije data mogućnost da bude saslušana, odnosno da joj nije dato pravo na odbranu. Mada apelantkinja takav zaključak pokušava dovesti u pitanje tvrdnjama da je 22. septembra 2008. godine kada je održana rasprava pred Disciplinskom komisijom, bila bolesna, činjenica je, kako je zaključio Vrhovni sud, da svoje tvrdnje da je bila bolesna ničim nije dokazala, a na pozivu, koji joj je uručen 18. septembra 2008. godine, bilo je naznačeno da svoju odbranu može dati i pismeno. U odnosu na revizione navode da su odluku o otkazu ugovora o radu potpisali direktor i predsjednik Upravnog odbora tako da nije jasno koji organ je donio spornu odluku, Vrhovni sud je utvrdio da činjenica da je odluku o otkazu ugovora o radu apelantkinji potpisao direktor i predsjednik Upravnog odbora tuženog ne dovodi u sumnju zakonitost i pravilnost te odluke kada se ima u vidu da je odredbama člana 52 Pravilnika o radu tuženog propisano da odluku o pravima i obavezama radnika potpisuje Uprava tuženog, koju čine direktor i predsjednik Upravnog odbora. S obzirom na to da se bitnim revizionim prigovorima ne dovodi u pitanje zakonitost i pravilnost odluke drugostepenog suda, te kako ona nije zahvaćena nedostacima na koje taj sud pazi po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je primjenom člana 248 u vezi sa članom 456a) Zakona o parničnom postupku donio navedenu odluku.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenih prava apelantkinja vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Istakla je da je Osnovni sud donio pravilnu i zakonitu odluku, dok su Okružni i Vrhovni sud svoje odluke donijeli povredom apelantkinjinog prava na pravično suđenje. Navodi da su Okružni i Vrhovni sud pogrešno utvrdili da joj je dostavljen poziv za raspravu pred Disciplinskom komisijom budući da tuženi (putem dostavnice) nije dokazao da je apelantkinji lično dostavljen poziv. Takođe ističe da je bila na bolovanju tako da na zakazanu raspravu Disciplinske komisije (22. septembra 2008. godine) nije mogla pristupiti zbog bolesti. Apelantkinja smatra da joj je povrijeđeno pravo na odbranu jer joj nakon pokretanja disciplinskog postupka nije bilo omogućeno da bude saslušana i da iznese svoju odbranu. Apelantkinja se pozvala na odluku Ustavnog suda broj AP 3857/08 od 6. decembra 2011. godine u kojoj je, prema apelantkinjinom mišljenju, Ustavni sud u gotovo identičnoj situaciji utvrdio povredu prava na pravično suđenje, odnosno da se pravo na saslušanje i na odbranu mora omogućiti nakon pokretanja disciplinskog postupka i da je to pravo uslov valjanosti postupka shodno članu 128 ZOR-a - prečišćeni tekst (odnosno ranije člana 115 ZOR-a). Navela je da je u osporenim odlukama pogrešno i proizvoljno primijenjen član 128 st. 1 i 3 ZOR-a. Dalje je navedeno da je postupak trajao više od sedam i po godina zbog neažurnosti suda iako se radi o radnom sporu. Stoga joj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku. Apelantkinja je zatražila naknadu nematerijalne štete.

b) Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju presude tog suda i da smatra da su apelantkinjini navodi neosnovani. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u cijelosti ostaje pri navodima datim u obrazloženju presude tog suda s obzirom na to da taj sud nije ni proizvoljno, niti nepravilno primijenio materijalno pravo na apelantkinjinu štetu. Naveo je da nisu osnovani apelantkinjini navodi o tome da su pravna shvatanja navedena u presudi u suprotnosti s pravnim tumačenjem prava na odbranu radnika u disciplinskom postupku iznesenim u Odluci Ustavnog suda broj AP 3857/08 od 6. decembra 2011. godine. Prema stavu tog suda, apelantkinji je pružena mogućnost da iznese odbranu u disciplinskom postupku i ona tu mogućnosti nije iskoristila. Istaknuto je da je taj sud u obrazloženju presude jasno naveo zbog čega smatra da je apelantkinja primila upućeni poziv za raspravu u disciplinskom postupku (jer joj drugačije nije mogla biti poznata sadržina priloga tog poziva koju je opisala već u tužbi) i upućuje na te razloge zbog kojih smatra da nije bilo proizvoljnosti u suđenju. Takođe smatra da taj sud nije povrijedio standard suđenja u razumnom roku jer je odluku donio 21. februara 2014. godine, a spis je zaprimio 3. oktobra 2013. godine. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

19. U Zakonu o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 55/07) relevantne odredbe glase:

Član 98. stav 1. i stav 2. tač. 2, 3. i 5.

Težom povredom radnih obaveza smatra se takvo ponašanje radnika na radu ili u vezi sa radom kojim se nanosi ozbiljna šteta interesima poslodavca, kao i ponašanje radnika iz koga se osnovano može zaključiti da dalji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć.

U skladu sa stavom 1. ovog člana, težom povredom radnih obaveza, zbog kojih poslodavac može da jednostrano raskine ugovor o radu sa radnikom, smatraju se:

2. krađa, namjerno uništenje, oštećenje ili nezakonito raspolaganje sredstvima poslodavca, kao i nanošenje štete trećim licima koju je poslodavac dužan naknaditi, 3. zloupotreba položaja, sa materijalnim ili drugim štetnim posledicama po poslodavca, 5. namjerno onemogućavanje ili ometanje drugih radnika da izvršavaju svoje radne obaveze, čime se remeti proces rada kod poslodavca, […] Član 118.

Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava.

Tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede.

Član 128.

Ako poslodavac radniku daje otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza, dužan je da radniku omogući da bude saslušan i da iznese svoju odbranu, ukoliko je to moguće s obzirom na okolnosti, kao i da razmotri mišljenje sindikata ili savjeta radnika, ako mu je mišljenje dostavljeno prije donošenja konačne odluke.

Poslodavac može dati otkaz ugovora o radu iz razloga navedenih u stavu 1. ovog člana u roku od 30 dana od dana saznanja za povredu radnih obaveza i za učinioca povrede.

U slučaju spora pred nadležnim sudom, poslodavac je dužan da dokaže postojanje razloga za otkaz ugovora o radu.

20. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 028188 14 Rev od 22. marta 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelantkinja je osporenu presudu primila 12. aprila 2016. godine, a apelacija je podnesena 13. juna 2016. godine. Budući da je šezdeseti dan roka isticao 11. juna 2016. godine u subotu (neradni dan u Sudu), a da je apelacija podnesena 13. juna, apelacija je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelantkinja pobija osporene odluke tvrdeći da su joj tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

27. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

28. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene presude odnosi se na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba , tačka 24), pa, stoga, apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

A)U odnosu na osporene odluke

29. Ustavni sud ističe da apelantkinja osporava odluke Okružnog i Vrhovnog suda, tvrdeći da su osporene odluke donesene na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava.

30. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantkinja postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

32. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama u žalbenom i revizionom postupku, u konačnici, odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud poništi rješenje tuženog o otkazu ugovora o radu, da obaveže tuženog da apelantkinju vrati na rad i da joj naknadi izgubljenu zaradu te uplati doprinose za penzijsko-invalidsko osiguranje.

33. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su Vrhovni i Okružni sud dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljno. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantkinjini navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelantkinja, osim ponavljanja navoda koje je isticala u reviziji koje je, u konačnici, ispitao Vrhovni sud, te dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudila bilo kakvu drugu argumentaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da apelantkinja i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da osporene odluke nisu pravilne jer nakon pokretanja disciplinskog postupka apelantkinji nije bilo omogućeno da bude saslušana i da iznese svoju odbranu, suprotno članu 128 ZOR-a. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, u konačnici, u osporenoj odluci ispitao apelantkinjine revizione navode i dao jasno obrazloženje i razloge za svoj zaključak zašto je smatrao da su neosnovani apelantkinjini navodi da joj nije data mogućnost da bude saslušana, odnosno da joj nije dato pravo na odbranu. U datim obrazloženjima Ustavni sud, imajući u vidu činjenice predmeta koje zapravo i nisu sporne među strankama, ne nalazi elemente proizvoljne primjene materijalnog prava. Ustavni sud smatra da su Vrhovni i Okružni sud u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim je dokazima utvrđeno činjenično stanje, te da su naveli relevantne propise na kojima su zasnovali osporene odluke i o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

34. U odnosu na apelantkinjine navode da je Ustavni sud odlučivao o gotovo identičnom pravnom pitanju u predmetu broj AP 3857/08, Ustavni sud zapaža da je u citiranom predmetu Ustavni sud zaključio da postoji povreda prava na pravično suđenje jer je u konkretnom slučaju došlo do arbitrarne primjene odredaba člana 115 stav 3 ZOR-a (član 128 stav 3 ZOR-a - prečišćeni tekst) s obzirom na to da je a priori zaključeno da poslodavac nije bio dužan da apelantkinji omogući da bude saslušana i da iznese svoju odbranu prije otkaza ugovora o radu zbog teže povrede radne dužnosti, a da uopšte nije ispitivano da li je zaista bilo moguće da tu obavezu ispuni poslodavac (kako je to propisano odredbama člana 115 stav 3 ZOR-a), te je na kraju (opet bez uporišta u ZOR-u) zaključeno da se taj propust može kompenzirati kroz sudski postupak u kojem je apelantkinja imala mogućnost da iznese svoju odbranu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3857/08 od 6. decembra 2011. godine, tačka 30, dostupna na www.ustavnisud.ba ). Nasuprot tome, Ustavni sud zapaža da su u predmetnom postupku koji Ustavni sud ocjenjuje, redovni sudovi u osporenim odlukama utvrdili da je apelantkinji dostavljanjem poziva i obavještenja o raspravi pred Disciplinskom komisijom pružena mogućnost da učestvuje u disciplinskom postupku i iznese svoju odbranu, a da ona tu mogućnosti nije iskoristila. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se u citiranom predmetu i konkretnom predmetu koji razmatra Ustavni sud ne radi o identičnim činjeničnim i pravnim pitanjima, te da su stoga apelantkinjini navodi da je Ustavni sud već odlučivao u identičnom predmetu neosnovani.

35. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

B)Pravo na suđenje u „razumnom roku“

36. Ustavni sud zapaža da apelantkinja predmetni postupak osporava zbog dužine njegovog trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti s tog aspekta. a)Relevantni principi

37. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

38. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

39. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

40. Ustavni sud zapaža da je apelantkinja Osnovnom sudu podnijela tužbu 1. oktobra 2008. godine, te da je predmetni postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 22. marta 2016. godine. Stoga, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jeste sedam godina i pet mjeseci.

c) Analiza dužine trajanja postupka

41. U konkretnom slučaju radi se o radnom sporu u kojem je apelantkinja tražila poništenje odluke tuženog o otkazu ugovora o radu, povratak na rad i naknadu neisplaćene zarade, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o posebno složenom predmetu.

42. Zatim, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak ukupno trajao sedam godina i pet mjeseci, što je neprihvatljivo dug period za predmetni radni spor. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je postupak pred prvostepenim sudom trajao u periodu od više od četiri godine, a revizioni postupak u periodu od skoro dvije godine. Postupak pred drugostepenim sudom je završen u relativno kratkom vremenskom periodu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radilo o radnom sporu koji je hitne prirode po samom zakonu (član 420 ZPP). Ustavni sud zapaža da je postupak pred prvostepenim sudom koji je trajao više od četiri godine u odlučujućoj mjeri uticao na prekomjernu dužinu ukupnog postupka radnog spora. Ustavni sud, takođe, zapaža da se Osnovni sud uopšte nije očitovao na navode apelacije, te ponudio odgovor kojim bi eventualno opravdao dužinu postupka pred tim sudom. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku opravdani.

43. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka posmatrana u cjelini ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantkinjinog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

44. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 Pravila Ustavnog suda može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, koja se, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, u smislu odredbe stava (2) tog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

45. Apelantkinja je zatražila da joj se naknadi nematerijalna šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka. S obzirom na odluku u ovom predmetu, činjenicu da je postupak pred redovnim sudovima okončan, vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, Ustavni sud smatra da apelantkinji na ime naknade nematerijalne štete treba isplatiti iznos od 1.050,00 KM. Navedeni iznos apelantkinji je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je predmetni postupak radnog spora trajao više od sedam godina, za čije trajanje je utvrđena odgovornost prvostepenog odnosno revizionog suda, a za šta ti sudovi nisu ponudili razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem.

47. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantkinjinu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

48. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2534/16 (N. H.) | Sudska praksa | Aktio