Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4040/16 (L. B.)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pristup sudu
- Građanski postupak
- Doživotno izdržavanje
- Nasljedstvo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Pravično suđenje - razuman rok
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4040/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4040/16, rješavajući apelaciju Ljubice Branković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ljubice Branković podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 027886 16 Rev 2 od 9. augusta 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ljubica Branković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Vujadin Ljubojević, advokat iz Prnjavora, podnijela je 19. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 027886 16 Rev 2 od 9. augusta 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i od Milana Džajića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je u periodu od 30. marta 2017. godine do 1. februara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju. Također, od Osnovnog suda je 4. jula 2018. godine zatraženo da dostavi spis predmeta na uvid.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su u periodu od 7. aprila 2017. godine do 12. februara 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok je spis predmeta Osnovni sud dostavio 11. jula 2018. godine. Tuženi u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Iz stanja spisa proizlazi da su tuženi kao davalac izdržavanja i Uroš Džajić, prednik parničnih stranaka (otac apelantice i tuženog), kao primalac izdržavanja (u daljnjem tekstu: primalac izdržavanja), 5. marta 2002. godine u Banjoj Luci zaključili ugovor o doživotnom izdržavanju (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), kojim se tuženi obavezao da će doživotno izdržavati primaoca izdržavanja, a primalac izdržavanja tuženom ostaviti u vlasništvo svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu.
6. Također, iz stanja spisa proizlazi da je primalac izdržavanja 11. novembra 2008. godine zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju sa apelanticom kao davaocem izdržavanja u kojem se apelantica obavezala da će doživotno izdržavati primaoca izdržavanja, a primalac izdržavanja se obavezao da će joj u znak zahvalnosti za pružene usluge ostaviti u isključivo vlasništvo pokretnu i nepokretnu imovinu.
7. Nadalje, iz stanja spisa proizlazi da je primalac izdržavanja umro 15. marta 2010. godine, te da su u ostavinskom postupku koji je okončan Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 O 082460 10 O od 2. decembra 2010. godine apelantica i tuženi proglašeni za nasljednike. Osporeni postupak
8. Primalac izdržavanja je 30. septembra 2008. godine podnio tužbu protiv tuženog radi raskida predmetnog ugovora. Primalac izdržavanja je u tužbi, između ostalog, naveo da je sa tuženim zaključio predmetni ugovor, da je zbog promijenjenih okolnosti i činjenice da tuženi ne ispunjava svoje obaveze po predmetnom ugovoru, podnio predmetnu tužbu kojom traži raskid predmetnog ugovora.
9. Osnovni sud je 14. decembra 2009. godine predmetnu tužbu dostavio tuženom na odgovor.
10. Pošto je primalac izdržavanja u međuvremenu umro, Osnovni sud je rješenjem od 27. aprila 2010. godine prekinuo predmetni postupak i odredio da će se postupak nastaviti kada nasljednik ili staralac zaostavštine preuzme postupak, ili kada ih sud na prijedlog suprotne strane pozove da to učine.
11. Apelantica je podneskom od 31. maja 2011. godine obavijestila Osnovni sud da je ostavinski postupak iza primaoca izdržavanja pravosnažno okončan rješenjem tog suda od 2. decembra 2010. godine, da ona preuzima parnicu kao tužiteljica, pa je predložila da se prekinuti postupak u konkretnoj parnici nastavi.
12. Osnovni sud je na ročištu zakazanom za 11. juli 2011. godine donio rješenje kojim je, na zahtjev apelantičinog punomoćnika (zbog ranije zakazanog ročišta u drugom predmetu), predmetno ročište odgodio za 12. septembar 2011. godine.
13. Osnovni sud je na ročištu od 12. septembra 2011. godine rješenjem utvrdio nastavak postupka u navedenoj parnici. Aplantica je na predmetnom ročištu istaknula da je provedenim dokazima dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva i da tuženi nije izvršavao preuzete ugovorne obaveze u dužem vremenskom periodu, te da je to i primoralo primaoca izdržavanja da podnese predmetnu tužbu, kao i da zaključi drugi ugovor koji mu je bio potreban kao licu u dubokim godinama starosti, a koji je apelantica sve do njegove smrti izvršavala. Tuženi je u odgovoru na tužbu, između ostalog, naveo da apelantica tokom postupka nije dokazala da on nije izvršavao svoje ugovorne obaveze prema primaocu izdržavanja, niti je dokazala da se ona brinula o primaocu izdržavanja, te da se nije ni mogla brinuti o primaocu izdržavanja sa kojim nije govorila više od 30 godina.
14. Nakon toga Osnovni sud je održao jedno pripremno ročište (15. novembra 2011. godine) i dva ročišta za glavnu raspravu (15. februara i 27. marta 2012. godine).
15. Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 027886 12 P 2 od 9. aprila 2012. godine odbio kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev za raskid predmetnog ugovora, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka. Istom presudom obavezana je apelantica da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka, dok je odbijen zahtjev tuženog za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.
16. Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza, koji su precizirani u presudi, kao nesporno utvrdio da je između primaoca izdržavanja i tuženog, kao davaoca izdržavanja, 5. marta 2002. godine zaključen predmetni ugovor, da je primalac izdržavanja 11. novembra 2008. godine zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju sa apelanticom kao davaocem izdržavanja, da je primalac izdržavanja tužbu za raskid predmetnog ugovora, podnesenu 9. oktobra 2006. godine, povukao (iz rješenja Osnovnog suda od 5. novembra 2007. godine podneskom koji je lično potpisao i naveo da želi da ugovor ostane onakav kakav je sklopljen 5. marta 2002. godine) da bi nakon određenog vremena, tačnije 30. septembra 2008. godine, ponovo podnio istu tužbu protiv tuženog za raskid predmetnog ugovora koju je lično potpisao.
17. Osnovni sud je naveo da je iz iskaza pet svjedoka, pobliže navedenih u obrazloženju presude (komšije, prijatelji i kućni majstor), utvrdio da je tuženi izvršavao svoje obaveze iz predmetnog ugovora (obilazio ga, obezbjeđivao mu hranu, održavao higijenu, brinuo se o njegovom liječenju i slično), da je jedan dio obaveza izvršavala apelantica, kao kćerka primaoca izdržavanja, dobrovoljno i bez saglasnosti tuženog, kao davaoca izdržavanja (koji je bio obavezan da vodi brigu, prema zaključenom ugovoru, o primaocu izdržavanja), a ne zato što je te obaveze zanemarivao i nije izvršavao tuženi. Pored toga, Osnovni sud je naveo da za određene troškove, pobliže navedene u obrazloženju presude, nije mogao sa sigurnošću utvrditi da ih je zaista plaćala apelantica. Naime, iz priloženih računa to ne proizlazi, a ocjenjujući činjenicu da tuženi osporava navedene račune u cijelosti, navodeći da ih je apelantica dobrovoljno uzela iz stana, a da je navedene račune on platio, nije ih mogao ocijeniti kao činjenice od uticaja na predmetnu pravnu stvar. Također, i činjenica da je apelantica prema priloženim uplatnicama plaćala Gradu Banja Luka dug za otkup stana, a što je, po predmetnom ugovoru, bila obaveza tuženog, ne dovodi u pitanje činjenicu da li je tuženi izvršavao svoju obavezu i da li bi tu obavezu naknadno izvršio, jer je na predmetnom stanu koji je predmet ugovora po tom osnovu upisana hipoteka u korist Fonda stanovanja RS, a te obaveze je bez pitanja tuženog apelantica izvršila dobrovoljno, kao i uplate za održavanje zgrade, budući da se ona u tom periodu za života primaoca izdržavanja uselila u predmetni stan, pa je logično i postojala njena obaveza. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je na osnovu iskaza svjedoka Zore Jović (sestre primaoca izdržavanja) i Mihaele Balta (apelantičine prijateljice) utvrdio da je apelantica dobrovoljno preuzela obavezu kao kćerka roditelja, brinuvši se o održavanju higijene u stanu, te obezbjeđenju ishrane za primaoca izdržavanja i njegovom smještaju u Dom u Kneževu, te dijelu troškova sahrane, te na taj način onemogućavala da tuženi do kraja izvršava svoje obaveze preuzete predmetnim ugovorom. Osnovni sud je ocijenio da se iz provedenih dokaza ne može sa sigurnošću zaključiti da tuženi nije izvršavao obaveze preuzete iz predmetnog ugovora prema primaocu izdržavanja za njegovog života i nakon njegove smrti.
18. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da ne može utvrditi koji dio obaveza prema zahtjevu primaoca izdržavanja tuženi nije izvršavao, pa je zbog njih podnio tužbu za raskid predmetnog ugovora, zbog čega je takvu činjenicu ocijenio kao nedokazanu, shodno odredbi člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Slijedom svega navedenog, Osnovni sud je ocijenio da apelantica, prema odredbama čl. 7. i 123. ZPP, nije dokazala činjenice na kojima temelji svoj tužbeni zahtjev, pa su te činjenice ocijenjene uz primjenu člana 126. ZPP prema pravilima o teretu dokazivanja i apelantičin tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.
19. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 027886 12 Gž od 7. marta 2013. godine uvažio apelantičinu žalbu i presudu Osnovnog suda od 9. aprila 2012. godine preinačio na način što je usvojio apelantičin zahtjev i raskinuo predmetni ugovor. Istom presudom tuženi je obavezan da apelantici naknadi troškove parničnog postupka.
20. U obrazloženju presude Okružni sud je, između ostalog, naveo da prvostepeni sud nije pravilno ocijenio izvedene dokaze stranaka, posebno iskaze saslušanih svjedoka, da prvostepena presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje su od značaja za odluku u konkretnoj pravnoj stvari, pa je na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Okružni sud je ukazao na odredbu člana 120. Zakona o nasljeđivanju (u daljnjem tekstu: ZON) kojom je propisano da ugovor kojim se jedan ugovarač obavezuje da izdržava doživotno drugog ugovarača, ili neko treće lice, a u kome drugi ugovarač izjavljuje da mu ostavlja svu svoju imovinu ili jedan njen dio u nasljeđe nije ugovor o nasljeđivanju. To je ugovor o otuđivanju uz naknadu cijele ili dijela imovine koja pripada primaocu izdržavanja u vrijeme zaključenja ugovora, čija je predaja davaocu izdržavanja odložena do smrti primaoca izdržavanja (ugovor o doživotnom izdržavanju). Okružni sud je ukazao i na odredbu člana 123. stav
3. ZON-a kojom je propisano da sud može donijeti odluku o raskidu ugovora o doživotnom izdržavanju na zahtjev jedne ili druge ugovorne strane u slučaju neizvršavanja ugovornih obaveza pa svaka strana može tražiti raskid ugovora ako druga strana ne izvršava svoje obaveze. Okružni sud je naveo da pravo ugovorne stranke da traži raskid ugovora o doživotnom izdržavanju, zbog neispunjenja obaveze, prelazi na nasljednike, pa je apelantica kao zakonski nasljednik primaoca izdržavanja aktivno legitimisana u konkretnom sporu, jer je to pravo po svom karakteru imovinsko pravo.
21. Okružni sud je ocijenio da su ispunjeni razlozi za raskid predmetnog ugovora, u smislu odredbe člana 123. stav 3. ZON-a, budući da iz ocjene izvedenih materijalnih dokaza, iskaza parničnih stranaka i iskaza saslušanih svjedoka, između ostalog, proizlazi da je primalac izdržavanja za svog života dva puta pokrenuo parnicu za raskid predmetnog ugovora zbog neizvršavanja obaveza tuženog kao davaoca izdržavanja, što upućuje na nezadovoljstvo primaoca izdržavanja u odnosu na izvršavanje obaveza od davaoca izdržavanja, te da je prilikom zaključivanja drugog ugovora o doživotnom izdržavanju sa apelanticom izjavio da raskida predmetni ugovor zbog toga što tuženi ne izvršava preuzete obaveze iz ugovora. Osim toga, Okružni sud je istaknuo da ugovor o doživotnom izdržavanju nije samo nasljednopravnog karaktera nego ugovor koji podliježe opštim načelima obligacionog prava sadržanim u odredbama ZOO, člana 12. (načelo savjesnosti i poštenja), člana 13. (zabrana zloupotrebe prava), te člana 17. (dužnost ispunjenja obaveza). Naime, primalac izdržavanja je podnošenjem tužbe 30. septembra 2008. godine, a zatim zaključivanjem drugog ugovora sa apelanticom izrazio svoju volju da raskine predmetni ugovor sa tuženim zbog neizvršavanja utvrđenih i preuzetih ugovornih obaveza, pa je, prema činjeničnom utvrđenju, u opisanim okolnostima pravično i pošteno da bude kako je primalac izdržavanja za svog života htio.
22. Protiv drugostepene presude tuženi je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Rješenjem broj 71 0 P 0127886 13 Rev od 13. oktobra 2015. godine usvojio, presudu Okružnog suda od 7. marta 2013. godine ukinuo i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje.
23. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da iz razloga odluke drugostepenog suda ne proizlazi kada je apelantica i na koji način, nakon smrti majke 2001. godine, došla kod primaoca izdržavanja u kuću i, prema njenim tvrdnjama, preuzela brigu o primaocu izdržavanja, ako od 2002. (kada je zaključen predmetni ugovor) do 2006. godine (kada je prvi put podnesena tužba za raskid predmetnog ugovora) nije bilo nikakvih problema između tuženog i primaoca izdržavanja. S obzirom na to da je primalac izdržavanja 2007. godine povukao tužbu podnesenu 2006. godine, za odluku u konkretnoj pravnoj stvari ostao je relevantan period od 2008. godine (kada je primalac izdržavanja ponovo podnio tužbu) do 2010. godine (kada je umro). Vrhovni sud je naveo da nije sporno da je primalac izdržavanja 2008. godine zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju sa apelanticom, ali da drugostepeni sud nije razjasnio da li je tuženi od tada imao kontakta sa primaocem izdržavanja, na koji način i da li je i na koji način izvršavao svoje obaveze iz predmetnog ugovora. S obzirom na to da je drugostepeni sud, zbog pogrešne ocjene provedenih dokaza, propustio potpuno i pravilno utvrditi činjenice koje se tiču postojanja uslova za raskid predmetnog ugovora, u smislu odredaba člana 123. ZON-a, Vrhovni sud je primjenom člana 250. stav 2. u vezi sa članom 456. a) ZPP odlučio kao u izreci.
24. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 027886 15 Gž 2 od 11. januara 2016. godine apelantičina žalba je odbijena i prvostepena presuda u pobijanom dijelu odluke o glavnom zahtjevu i dosuđenim troškovima postupka potvrđena. Istom presudom odbijen je apelantičin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.
25. Okružni sud je istaknuo da je prvostepeni sud utvrdio da u konkretnoj pravnoj stvari nisu ispunjeni uslovi za raskid ugovora o doživotnom izdržavanju u smislu odredbe člana 123. stav
3. ZON-a, odnosno u konkretnom slučaju apelantica nije dokazala da tuženi kao davalac izdržavanja nije izvršavao ugovorom preuzete obaveze, pa nema uslova za raskid ugovora, niti su dokazane okolnosti koje se tiču poremećenih odnosa primaoca izdržavanja i tuženog kao davaoca izdržavanja zbog kojih bi bili ispunjeni uslovi za raskid predmetnog ugovora, jer na te okolnosti apelantica nije izvodila dokaze. Okružni sud je dalje naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je tuženi (davalac izdržavanja) kao jedna ugovorna strana izvršavao svoje obaveze prema svim okolnostima konkretnog slučaja, jer nije bilo nikakvih problema u periodu od 2002. godine do 2006. godine (kada je prvi put podnesena tužba za raskid predmetnog ugovora, a krajem 2007. godine povučena) između tuženog kao davaoca izdržavanja i primaoca izdržavanja. Tuženi je htio i bio u mogućnosti da ispunjava svoje obaveze, ali je protiv svoje volje u tome bio ograničen kod činjenice da je 11. novembra 2008. godine ugovor sa primaocem izdržavanja zaključila apelantica i da ga je na taj način onemogućavala da do kraja izvršava svoje obaveze preuzete predmetnim ugovorom. Okružni sud je naveo da apelantica nije dokazala postojanje odlučnih činjenica i dokaza relevantnih za raskid predmetnog ugovora u smislu da obaveze iz ugovora tuženi kao davalac izdržavanja nije izvršavao prema primaocu izdržavanja, pa je prvostepeni sud pravilno zaključio kada je primjenom pravila o teretu dokazivanja (član 126. ZPP) odbio tužbeni zahtjev. Pored toga, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, suprotno navodima žalbe, ocijenio sve izvedene dokaze u skladu sa članom 8. ZPP, utvrdio sve činjenice relevantne za primjenu materijalnog prava i dao razloge o odbijanju apelantičinog tužbenog zahtjeva, pa nema propusta prvostepenog suda u smislu odredbe člana 191. stav 4. ZPP.
26. Protiv drugostepene presude apelantica je izjavila reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 71 0 P 027886 16 Rev 2 od 9. augusta 2016. godine odbio kao neosnovanu.
27. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da apelantica ničim nije dokazala da tuženi nije izvršavao svoje ugovorne obaveze, odnosno šta to tuženi nije izvršavao iz predmetnog ugovora. Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 123. stav 3. ZON-a kojom je propisano da svaka strana može tražiti raskid ugovora o doživotnom izdržavanju ako druga strana ne izvršava svoje obaveze. S tim u vezi, Vrhovni sud je istaknuo da je za uspjeh u konkretnoj parnici apelantica bila obavezna da dokaže da tuženi, kao davalac izdržavanja, nije ispunjavao svoje obaveze iz predmetnog ugovora.
28. Vrhovni sud je naveo da je predmetni ugovor zaključen 2002. godine, da niti jedna ugovorna strana, sve do 2006. godine, kada je apelantica počela da obilazi oca, nije tražila raskid predmetnog ugovora, da je primalac izdržavanja 2007. godine povukao tužbu radi raskida predmetnog ugovora, koju je podnio 2006. godine, da je primalac izdržavanja tužbu za raskid predmetnog ugovora, sa identičnim sadržajem kao u prethodnoj tužbi, ponovo podnio 2008. godine, tačnije 30. septembra 2008. godine. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je samo dva mjeseca nakon toga pred Osnovnim sudom, na zapisniku od 7. novembra 2008. godine, primalac izdržavanja izjavio „da mu je želja da njegova djeca naslijede taj stan sa 1/2 dijela, te da želi da ispravi grešku i da ovjeri ugovor sa oboje djece“ pri čemu je priložio nepotpisan ugovor o doživotnom izdržavanju između njega kao primaoca izdržavanja i parničnih stranaka, njegove djece, kao davaoca izdržavanja, sačinjen 30. septembra 2008. godine, kada je podnesena i predmetna tužba, pa pošto taj ugovor nije potpisan, jer to očito nije želio tuženi, to su primalac izdržavanja i apelantica kao davalac izdržavanja 11. novembra 2008. godine potpisali novi ugovor o doživotnom izdržavanju. Vrhovni sud je, također, naveo da samo iz iskaza svjedoka Zorke Jović (sestre primaoca izdržavanja koja sa njim nije bila u dobrim odnosima), Mihaele Balta i Milene Bajić (apelantičine prijateljice) proizlazi da je apelantica, a ne tuženi, izdržavala primaoca izdržavanja, dok su, s druge strane, svi ostali svjedoci Slobodanka Džajić, Ljubica Rodić, Ljubica Šamara, Beska Bibić i Željko Kos, inače komšije, prijatelji i kućni majstor, izjavili da je tuženi izdržavao primaoca izdržavanja, tako što ga je pazio i obilazio, pa i u situaciji kada se kod njega, nakon niza godina odsustva, pojavila apelantica. Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelantica nije dokazala da tuženi nije izvršavao svoje ugovorne obaveze, te da samim tim nije osnovan njen zahtjev za raskid predmetnog ugovora u smislu odredaba člana 123. ZON-a.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
29. Iz navoda apelacije proizlazi da apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi o povredi prava na pravično suđenje svode se, u suštini, na tvrdnje da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo i da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Apelantica osporava analizu dokaza, te ističe da je u konkretnoj parnici jedino bitno što je primalac izdržavanja u tužbi tražio raskid predmetnog ugovora zbog prestanka izvršavanja obaveza iz tog ugovora od tuženog, kao davaoca izdržavanja. S tim u vezi, apelantica navodi da pravilna ocjena dokaza podrazumijeva da sud ocjenom dokazne građe dâ odgovor da li je ili nije tuženi u određenom periodu prestao davati ugovorne oblike izdržavanja. Apelantica je istaknula da joj je onemogućen i pristup sudu zagarantovan Evropskom konvencijom. Apelantica ukazuje i na „neujednačenu praksu Okružnog suda, kojom se vrši nejednak tretman građana pred tim sudom“, budući da taj sud „u potpuno istim pravnim i činjeničnim stvarima donosi potpuno različite odluke i time oduzima apelantici prava da zaštiti svoja imovinska prava“.
30. U vezi sa apelacionim navodima koji se odnose na dužinu trajanja predmetnog postupka, apelantica je istaknula da je, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, učinjena povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, pa je, u skladu sa tim, istaknula i zahtjev za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.200,00 KM.
b)Odgovor na apelaciju
31. Vrhovni sud je naveo da se apelantičinim navodima ne dovodi u pitanje zakonitost osporene odluke, pa samim tim nisu povrijeđena njena prava garantovana zakonom, Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
32. Okružni sud je opisao hronologiju predmetnog postupka, te istaknuo da je presudu donio uz pravilnu primjenu procesnog i materijalnog prava, a nakon potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je predložio da se apelantičina apelacija odbije kao neosnovana.
33. Osnovni sud je naveo da njegovim postupanjem nisu povrijeđena apelantičina prava koja je istaknula u apelaciji.
V.Relevantni propisi
34. Zakon o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ br. 7/80 i 15/80, na osnovu člana 12. Ustavnog zakona, preuzet kao zakon Republike Srpske) u relevantnom dijelu glasi: Član 120. stav 1.
Ugovor kojim se jedan ugovarač obavezuje da izdržava doživotno drugog ugovarača, ili neko treće lice, a u kome drugi ugovarač izjavljuje da mu ostavlja svu svoju imovinu ili jedan njen dio u nasljeđe nije ugovor o nasljeđivanju. To je ugovor o otuđivanju uz naknadu cijele ili dijela imovine koja pripada primaocu izdržavanja u vrijeme zaključenja ugovora, čija je predaja davaocu izdržavanja odložena do smrti primaoca izdržavanja (ugovor o doživotnom izdržavanju).
Član 123. stav 3.
Svaka strana može tražiti raskid ugovora ako druga strana ne izvršava svoje obaveze.
35. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno. Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja. VI.Dopustivost
36. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
37. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
38. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 027886 16 Rev 2 od 9. augusta 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 22. augusta 2016. godine, a apelacija je podnesena 19. oktobra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
40. Apelantica osporava navedenu presudu, tvrdeći da su joj prekršena prava na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
41. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
42. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
43. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje ništavosti ugovora, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su, stoga, član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi na taj postupak.
44. Apelantica tvrdi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, prije svega, zato što su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo i proizvoljno ocijenili dokaze. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
45. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
46. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi odbili apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se raskine predmetni ugovor zbog toga što tuženi nije izvršavao preuzete ugovorne obaveze u dužem vremenskom periodu. Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda slijedi da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelantica nije dokazala da tuženi nije izvršavao svoje ugovorne obaveze, te da samim tim nije osnovan njen zahtjev za raskid predmetnog ugovora u smislu odredaba člana 123. ZON-a. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, u smislu prethodno navedenih načela, ne smatra da osporena presuda krši apelantičina ustavna prava, odnosno Ustavni sud smatra da nisu osnovani apelantičini navodi kojima ukazuje na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava i ocjeni dokaza.
47. Apelantica smatra da joj je i zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo na „suđenje u razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
48. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut 30. septembra 2008. godine i da je pravosnažno okončan 9. augusta 2016. godine presudom Vrhovnog suda. Dakle, postupak je ukupno trajao oko sedam godina i 10 mjeseci. Ustavni sud primjećuje da se postupak prvobitno (od dana podnošenja tužbe) pred Osnovnim sudom vodio oko jednu i po godinu, kada je rješenjem tog suda (od 27. aprila 2010. godine) prekinut i nastavljen po apelantičinom prijedlogu od 31. maja 2011. godine. Prema tome, prekid predmetnog parničnog postupka je trajao oko jednu godinu i jedan mjesec. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da za vrijeme prekida postupka rokovi ne teku, odnosno da se za vrijeme prekida postupka ne mogu preduzimati nikakve procesne radnje. Dakle, Ustavni sud zapaža da relevantan period koji treba uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine predmetnog postupka jeste oko šest godina i devet mjeseci. Nadalje, Ustavni sud ne nalazi elemente koji bi ukazivali da je predmetni postupak bio naročito složen (u toku dokaznog postupka izvedeni su dokazi uvidom u materijalnu dokumentaciju, saslušanjem apelantice i tuženog kao parničnih stranaka i osam svjedoka). Ocjenjujući apelantičino ponašanje, Ustavni sud primjećuje da je na zahtjev njenog punomoćnika odgođeno ročište zakazano za 11. juli 2011. godine (zbog ranije zakazanog ročišta u drugom predmetu). Nesporno je da je navedeno u određenom dijelu doprinijelo dužini trajanja postupka.
49. Ustavni sud nadalje primjećuje da je unutar navedenog perioda od oko šest godina i devet mjeseci doneseno ukupno pet sudskih odluka od koji su četiri meritorne odluke. Nadalje, primjećuje da je Osnovni sud presudu donio nakon tri i po godine (izuzimajući period prekida postupka) u okviru kojeg je poduzeo veći broj procesnih radnji (dostavio tužbu tuženom na odgovor, održao dva pripremna ročišta i dva ročišta za glavnu raspravu). Zatim, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Okružnim sudom trajao oko 10 mjeseci (presuda od 7. marta 2013. godine), odnosno ponovljeni postupak pred Okružnim sudom je trajao oko dva mjeseca (presuda od 11. januara 2016. godine). Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je postupak po reviziji trajao dvije i po godine (rješenje od 13. oktobra 2015. godine), odnosno ponovljeni postupak po reviziji šest mjeseci (presuda od 9. augusta 2016. godine).
50. Stoga, ocjenjujući postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema povrede prava na pravično suđenje u postupku koji je trajao oko šest godina i devet mjeseci (izuzimajući period prekida postupka), kada je doneseno pet sudskih odluka (od čega četiri meritorne odluke), te kada Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali da su redovni sudovi bezrazložno odugovlačili postupak. Imajući u vidu navedeno i uzevši u obzir sve faktore, Ustavni sud zaključuje da u ovom slučaju nije povrijeđeno apelantičino pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje.
51. Što se tiče navoda apelacije koji se odnose na povredu prava na pristup sudu, Ustavni sud zapaža da apelantica, osim paušalnog navoda da Ustavni sud utvrdi povredu „prava na pristup sudu“, nije jasno definirala, niti obrazložila u čemu se ogleda kršenje ovog prava. S obzirom na to da apelantica, osim paušalnih navoda, nije ponudila bilo kakve argumente kojim bi potkrijepila ove tvrdnje, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantičini navodi o povredi prava na pristup sudu kao elementu prava na pravično suđenje.
52. U vezi sa prigovorima kojima apelantica ukazuje na „neujednačenu praksu Okružnog suda, kojom se vrši nejednak tretman građana pred tim sudom“, budući da taj „sud u potpuno istim pravnim i činjeničnim stvarima donosi potpuno različite odluke i time oduzima apelantici prava da zaštiti svoja imovinska prava“, Ustavni sud zapaža da apelantica, osim paušalnih navoda o povredi prava na pravnu sigurnost kao segmenta prava na pravično suđenje, nije ponudila bilo kakve argumente i dokaze koji bi pokretali ovo pitanje, tako da su i ovi apelantičini navodi neosnovani.
53. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
54. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje, pa pošto je u odnosu na pravo na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi i u odnosu na pravo na imovinu.
VIII.Zaključak
55. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nije utvrđeno da osporena presuda krši apelantičina ustavna prava, odnosno kada nisu osnovani apelantičini navodi kojima ukazuje na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava i ocjeni dokaza, te kada Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali da su redovni sudovi bezrazložno odugovlačili postupak.
56. Nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se kršenje navedenih prava temelji na proizvoljnoj primjeni prava i proizvoljnoj ocjeni dokaza, a neosnovanost takvih tvrdnji Ustavni sud je obrazložio razmatrajući prigovore vezane za kršenja prava na pravično suđenje.
57. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević