Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-314/18 (M. I.)

Odluka donesena 11. 09. 2018.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-314/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 09. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine, u predmetu broj AP-314/18, rješavajući apelaciju Milorada Ilića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milorad Ilić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 P 037133 15 Gž od 20. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milorad Ilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, podnio je 16. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 037133 15 Gž od 20. novembra 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom presudom odbijena je kao neosnovana žalba apelanta i potvrđena Presuda Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 P 037133 14 od 22. maja 2015. godine. Navedenom prvostepenom presudom obavezan je apelant da tužiocu (H. B.) na ime zakupnine za period od 23. januara do 21. marta 2012. godine isplati iznos od 140,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 8. decembra 2014. godine pa do isplate, a sve u roku od 30 dana, dok je u preostalom dijelu tj. u iznosu od 1.180,00 KM tužbeni zahtjev tužioca za isplatu zakupnine odbijen. Navedenom presudom obavezan je apelant da tužiocu preda u posjed kuću koja se nalazi u Šipovu (detaljno navedena u izreci) slobodnu od lica i stvari, te da tužiocu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 50,00 KM.

2. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je neosnovan prigovor apelanta da Osnovni sud nije stvarno i mjesno nadležan za postupanje u predmetnom postupku. Naime, naveo je da je članom 26. Zakona o sudovima Republike Srpske propisano da je Osnovni sud nadležan za područje opštine Šipovo, a članom 30. stav (1) b) 1) istog zakona je propisano da je Osnovni sud stvarno nadležan da u prvom stepenu sudi u svim građanskim sporovima u koje spada i predmetna parnica. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je Osnovni sud mjesno nadležan za postupanje u ovom predmetu iz razloga što se jedan dio tužbenog zahtjeva odnosio na predaju u posjed kuće koja se nesporno nalazi u Šipovu gdje postoji isključiva mjesna nadležnog Osnovnog suda u skladu sa članom 42. stav (1) Zakona o parničnom nostupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Naveo je da i u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu zakupnine postoji opšta mjesna nadležnost Osnovnog suda, imajući u vidu nesporno prebivalište apelanta koje je u Šipovu, a sve u skladu sa članom 28. stav (1) ZPP. Okružni sud je nadalje naveo da je podnesena tužba u svim njenim dijelovima pravno uredna zbog čega je u konkretnom slučaju bila podobna za raspravnjanje i odlučivanje od strane Osnovnog suda. Okružni sud je ukazao da je apelant žalbom isticao prigovor izostanka aktivne legitimacije na strani tužioca. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao da je i ovaj prigovor apelanta pravno neosnovan imajući u vidu da je, kako proizlazi iz izvedenih dokaza, apelant u tri navrata upravo i samo sa tužiocem kao stanodavcem zaključio tri pisana ugovora o zakupu predmetne kuće. Pored toga, tužilac je na glavnoj raspravi od 22. aprila 2015. godine (str. 4. zapisnika sa te rasprave) u svojstvu stranke izjavio „da je predmetna kuća njegova i da ju je kao takvu od njega apelant uzeo u zakup“, što apelant tada nije negirao niti je izveo dokaze kojima bi dokazao da predmetna kuća nije tužiočeva ili da tužiocu po bilo kojem pravnom osnovu nije pripadalo pravo da u svojstvu zakupodavca zaključi ugovor o zakupu kuće sa apelantom. Okružni sud je nadalje naveo da je tužilac na glavnoj raspravi takođe izjavio „da je zakupnina dogovorena na novčani iznos od 120,00 KM, s tim da je Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica plaćalo 50,00 KM za apelanta, a apelant je imao obavezu da plaća razliku zakupnine u iznosu od 70,00 KM kao zakupac“. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao da je Osnovni sud pravilno postupio kada je prihvatio iskaz tužioca, jer ga apelant nije negirao na toj raspravi niti osporio svojim dokazima, a ni paušalnim žalbenim navodima. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao da iz ugovora o zakupu predmetne kuće zaključenih između tužioca kao zakupodavca i apelanta kao zakupoprimca na period od 1. decembra 2010. do 1. decembra 2011. godine, zatim od 1. decembra 2011. do 1. decembra 2012. godine i od 1. decembra 2012. do 1. decembra 2013. godine (koji se nalaze u spisu i izvedeni su kao dokaz na glavnoj raspravi), pouzdano proizlazi da je apelant svakim od tih ugovora preuzeo obavezu da plaća tužiocu kao zakupodavcu mjesečnu naknadu od 120,00 KM. Okružni sud je naveo da je pravilna odluka Osnovnog suda i u dijelu kojim je odlučeno o troškovima parničnog postupka, a koja takođe nije dovedena u sumnju paušalnim žalbenim navodima apelanta.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant u apelaciji osporava stvarnu i mjesnu nadležnost Osnovnog suda, zatim navodi da u konkretnom slučaju nije zaključio Ugovor o zakupu sa tužiocem već da se umjesto njega Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica obavezalo da će tužiocu isplaćivati cjelokupni ugovoreni iznos zakljupnine u iznosu od 120,00 KM, te navodi da je podnesena tužba neuredna. Apelant navodi da redovni sudovi nisu cijenili njegove materijalne dokaze dostavljene u svrhu oslobađanja od plaćanja sudske takse, jer je apelant nezaposleno i raseljeno lice i lice slabijeg materijalnog stanja. Apelant se takođe u predmetnoj apelaciji žali zbog dužine trajanja predmetnog parničnog postupka zbog čega traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 4.000,00 KM.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se u apelaciji pozvao apelant odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U odnosu na navode apelanta kojima ukazuje na dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud ukazuje da je predmetni postupak u cjelosti okončan u roku od približno tri godine (tužba podnesena 8. decembra 2014. godine, a osporena konačna odluka donesena 20. novembra 2017. godine), u kojem periodu su donesene dvije odluke, a što je primjereno okolnostima konkretnog slučaja. S obzirom na to, kao i činjenicu da se ne radi o hitnom postupku, Ustavni sud ne nalazi da dužina trajanja predmetnog parničnog postupka prelazi granice "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-314/18 (M. I.) | Sudska praksa | Aktio