Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2354/16 (R. T. i Snježana Simić obje iz Banjaluke, te Elvira Ferjančić iz Zadra i L. P. iz Kanade)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Suvlasništvo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Doživotno izdržavanje
- Pravično suđenje - razuman rok
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 143
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2354/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2354/16, rješavajući apelaciju Ružice Tomljanović i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Ružice Tomljanović, Snježane Simić, Elvire Ferjančić i Ljiljane Prpa.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na suđenje u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 055451 15 Rev 2 od 25. februara 2016.
godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelanticama Ružici Tomljanović, Snježani Simić, Elviri Ferjančić i Ljiljani Prpa u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od po 900,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka imenovanim isplati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Ružice Tomljanović, Snježane Simić, Elvire Ferjančić i Ljiljane Prpa podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 055451 15 Rev 2 od 25. februara 2016. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 055451 15 Gž 3 od 10. septembra 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 055451 13 P 2 od 31.
decembra 2014. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ružica Tomljanović i Snježana Simić, obje iz Banjaluke, te Elvira Ferjančić iz Zadra i Ljiljana Prpa iz Kanade (u daljnjem tekstu: apelantice), koje zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banjaluke, podnijele su 2. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 055451 15 Rev 2 od 25. februara 2016. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 055451 15 Gž 3 od 10. septembra 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 055451 13 P 2 od 31. decembra 2014. godine.
2. Podnescima od 30. juna i 5. jula 2018. godine otklonjeni su nedostaci u vezi sa zastupanjem apelantica pred Ustavnim sudom.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i punomoćnika tuženih Maria Svjetličića i Mirjane Berišić (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 29. marta 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 5. do 19. aprila 2018. godine. Punomoćnik tuženih u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Pravni prednik apelantica Anto Tomljanović vodio je parnični postupak protiv svoje sestre Ludmile Svjetličić radi utvrđenja da je suvlasnik sa 2/3 dijela na novoj kući, što u naravi čini dvosoban stan, te da je s istim dijelom stekao suvlasništvo na zemljištu koje je potrebno za redovnu upotrebu, kao i utvrđenje da je nevažeći ugovor o doživotnom izdržavanju koji je zaključen između Marka Tomljanovića (oca pravnog prednika apelantica) i njegove kćerke Ludmile Svjetličić, i to u dijelu suvlasničkog dijela od 2/3 dijela nove kuće.
7. Postupak je pravosnažno okončan Presudom Vrhovnog suda broj Rev. 53/96 od 11. oktobra 1996. godine kojom je revizija uvažena, obje nižestepene presude preinačene, tako da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen. Vrhovni sud je u istoj presudi izrazio stav da tužilac Anto Tomljanović u konkretnim okolnostima ima pravo da zahtijeva naknadu za uložene troškove građevinskih radova preuzetih na izgradnji kuće.
Osporene presude
8. Apelantice su 3. jula 2002. godina kao sljednice Ante Tomljanovića, koji je u međuvremenu umro, podnijele tužbu protiv prvobitno tužene Ludmile Svjetličić, a nakon njene smrti, protiv njenih sljednika, tuženih, radi isplate duga.
9. Presudom broj P-1525/02 od 4. novembra 2004. godine Osnovni sud je usvojio tužbeni zahtjev, a ta presuda je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-183/05 od 31. januara 2006. godine.
10. Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000680 od 27. oktobra 2008. godine uvažena je revizija tuženih i osporena drugostepena presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno odlučivanje.
11. Okružni sud je u ponovnom postupku rješenjem od 28. novembra 2008. godine uvažio žalbe stranaka te ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovno odlučivanje.
12. Nakon što je Osnovni sud proveo postupak, taj sud je donio Presudu broj 71 0 P 055451 08 P od 23. novembra 2010. godine kojom je tužbeni zahtjev odbijen, a navedena presuda je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 055451 11 Gž od 26. maja 2011. godine.
13. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelantica, donio Rješenje broj 71 0 P 055451 11 Rev od 15. januara 2013. godine kojim je drugostepenu presudu ukinuo i predmet vratio Okružnom sudu na ponovno odlučivanje. U citiranoj odluci Vrhovni sud je izrazio stav da Presudom tog suda broj Rev-53/96 od 11. oktobra 1996. godine (vidjeti uvodne napomene) nije presuđeno u pogledu ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju koji je zaključen 16. januara 1985. godine zbog nedopuštene pobude prilikom zaključenja tog ugovora, u smislu člana 53. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te da je u tom smislu nepravilan stav nižestepenih sudova da nema mjesta ispitivanju valjanosti ugovora o doživotnom izdržavanju s aspekta eventualnog postojanja nedopuštene pobude prilikom njegovog zaključenja.
14. Potom je Okružni sud Rješenjem broj 71 0 P 055451 13 Gž 2 od 7. marta 2013. godine u ponovnom postupku uvažio žalbu apelantica, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
15. Odlučujući u ponovnom postupku o konačno opredijeljenom tužbenom zahtjevu, Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 055451 13 P 2 od 31. decembra 2014. godine kojom je odbio zahtjeve apelantica kojim su tražile da se tuženi obavežu da na ime udjela u zajednički izgrađenoj kući u Banjaluci u ul. Hadžihalilovića broj 118 (u daljnjem tekstu: sporna kuća) apelanticama isplate iznos od 43.521,78 KM, te iznos od 45.512,57 KM na ime naknade štete po osnovu nekorištenja sporne kuće za relevantni period, sve zajedno s kamatama i troškovima postupka, te su istom presudom apelantice obavezane na naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
16. Na osnovu provedenih dokaza, njihovom ocjenom, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Osnovni sud je u bitnom utvrdio sljedeće: da su apelantice nasljednice iza umrlog Ante Tomljanovića (prednik apelantica), a da su tuženi nasljednici iza umrle Ludmile Svjetličić (prednica tuženih), da je Marko Tomljanović otac prednika parničnih stranaka, da je Marko Tomljanović kao vlasnik sporne kuće svojevremeno dozvolio svom sinu, predniku apelantica, da dogradi dio sporne kuće, da su Marko Tomljanović i pravni prednik apelantica, kako bi izbjegli nastale sukobe u vezi s gradnjom sporne kuće, 3. septembra 1968. godine zaključili ugovor o diobi zajedničke imovine, da je tim ugovorom dogovoreno da Marko Tomljanović do 31. decembra 1969. godine plati predniku apelantica iznos od 35.000,00 novih dinara na ime njegovog udjela u zajednički izgrađenoj spornoj kući uz obavezu prednika apelantica da po prijemu navedenog novčanog iznosa iseli iz sporne kuće, te obavezu Marka Tomljanovića da, ukoliko do ugovorenog roka navedeni iznos ne isplati, od 1. januara 1970. godine na navedeni iznos plaća kamatu od 5% do konačne isplate, a da u tom slučaju prednik apelantica zadržava pravo na posjed sporne kuće, i to sve do konačne isplate duga, da je Marko Tomljanović umro 23. januara 1985. godine, a da je 16. januara 1985. godine s kćerkom (prednicom tuženih) zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju, da je navedenim ugovorom raspolagao s cijelom imovinom, uključujući i spornu kuću, da je Rješenjem broj O-638/85 od 8. maja 1985. godine prekinut ostavinski postupak iza Marka Tomljanovića, a prednik apelantica upućen na parnicu radi utvrđenja da mu po osnovu ulaganja u spornu kuću pripada pravo suvlasništva sa dijelom 2/3 dijela, te da u tom dijelu nije valjan navedeni ugovor o doživotnom izdržavanju, da je ta parnica okončana Presudom Vrhovnog suda broj Rev-53/96 od 11. oktobra 1996. godine kojom je odbijen takav tužbeni zahtjev, ali da je iz te odluke proizašlo da prednik apelantica ima pravo na naknadu na ime izvršenih ulaganja u spornu kuću, da je prednica tuženih u upravnom postupku povrata imovine ishodila rješenje nadležnog organa uprave na osnovu kojeg je 10. aprila 2001. godine preuzela posjed sporne kuće od apelantica jer je u međuvremenu njihov pravni prednik umro, te da prilikom preuzimanja sporne kuće prednica tuženih nije isplatila apelanticama dug po osnovu ugovora od 3. septembra 1968. godine, te da je upravo ta činjenica rukovodila apelantice da pokrenu predmetni parnični postupak.
17. Osnovni sud je, između ostalog, ocjenjujući valjanost ugovora o doživotnom izdržavanju koji su prednica tuženih i njen otac Marko Tomljanović zaključili u januaru 1985. godine zaključio da apelantice nisu izvele niti jedan dokaz kojim bi valjanost tog ugovora dovele u pitanje, osim paušalnih tvrdnji koje apelantice nisu potkrijepile niti jednim dokazom. Shodno navedenom, Osnovni sud je zaključio da je ugovor o doživotnom izdržavanju pravno valjan jer tokom postupka nije dokazano da je prilikom njegovog zaključenja postojala nedopuštena pobuda koja je imala cilj da se izbjegnu obaveze po osnovu ugovora o diobi iz 1968. godine. Kako ugovorom o doživotnom izdržavanju nije ugovoreno da davalac izdržavanja odnosno prednica tuženih odgovara za dugove primaoca izdržavanja Marka Tomljenovića, tuženi kao nasljednici, u smislu člana 122. Zakona o nasljeđivanju (u daljnjem tekstu: ZON), nemaju obavezu da izvrše ugovor o diobi zajednički stečene imovine iz 1968. godine, shodno kojem se Marko Tomljanović obavezao predniku apelantica isplatiti ugovoreni novčani iznos. Kako iza Marka Tomljanovića kao ostavioca nije ostala imovina jer je svojom imovinom raspolagao navedenim ugovorom o doživotnom izdržavanju, Osnovni sud je zaključio da tuženi kao nasljednici ni po članu 143. ZON-a nemaju obavezu da izvrše ugovor o diobi zajednički stečene imovine iz 1968. godine, pa samim tim ni da apelanticama naknade štetu zbog nekorištenja stana za period od 1. maja 2001. godine do 1. septembra 2014. godine. Potom je naglašeno da je uvidom u spis broj O-638/85 utvrđeno da je ostavinski postupak iza Marka Tomljanovića prekinut, a da je pravni prednik apelantica upućen na parnicu radi utvrđivanja valjanosti ugovora o doživotnom izdržavanju, a kako je i u tom postupku utvrđeno da je ugovor pravno valjan, nesporno je da Marko Tomljanović u momentu smrti nije imao zaostavštinu podobnu za raspravljanje. Navedeno znači, kako je naglasio Osnovni sud, da sve i da je postojala obaveza pravnog prednika tuženih prema pravnom predniku apelantica, za tu obavezu ne mogu odgovarati tuženi jer u momentu smrti Marka Tomljanovića nisu ušli u posjed bilo kakve njegove imovine. Navedeno posebno u svjetlu odredbe člana 143. ZON-a koja propisuje da nasljednik odgovara za ostaviočeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine. S druge strane, kako je naglasio Osnovni sud, član 122. ZON-a predviđa da davalac izdržavanja ne odgovara poslije smrti primaoca izdržavanja za njegove dugove, ali se može ugovoriti da će određenim povjeriocima odgovarati za njegove postojeće dugove, a kako ugovorom ova obaveza nije ugovorena, to prednica tuženih nije bila pasivno legitimisana u ovom predmetu, a pogotovo je nedostatak te legitimacije evidentan u odnosu na tužene.
18. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je utemeljio na odredbi člana 386. stav 1. ZPP koju je detaljno pojasnio na str. 14. obrazloženja presude uz tačno preciziranje koji su troškovi dosuđeni i u kojem iznosu.
19. Odlučujući o žalbi apelantica izjavljenoj protiv prvostepene presude, Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 055451 15 Gž 3 od 10. septembra 2015. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio uz istovremeno odbijanje zahtjeva parničnih stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
20. Okružni sud je, osvrćući se na iznesene prigovore, između ostalog, naveo da kod činjenice da je revizionom odlukom od 11. oktobra 1996. godine utvrđeno da sporna kuća u cijelosti pripada Marku Tomljanoviću i da je stoga mogla biti predmet ugovora o doživotnom izdržavanju kojim je Marko Tomljanović raspolagao cijelom svojom imovinom, te činjenice da je ostavinski postupak iza umrlog Marka prekinut jer nije bilo imovine koja ulazi u njegovu zaostavštinu, to je, prema ocjeni tog suda, pravilan zaključak prvostepenog suda da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Navedeno stoga, kako je pojasnio Okružni sud, što tuženi kao sljednici davaoca izdržavanja iz navedenog ugovora ne odgovaraju za dugove primaoca izdržavanja jer ugovorom o doživotnom izdržavanju nije ugovoreno ni da davalac izdržavanja odgovara za obaveze primaoca izdržavanja.
21. Kod činjenice da se prema obrazloženju revizione presude od 15. januara 2013. godine koja je donesena u predmetnom postupku postavilo kao prethodno pravno pitanje da li je prilikom zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju od 16. januara 1985. godine postojala nedopuštena pobuda koja podrazumijeva izbjegavanje obaveza po osnovu ugovora o diobi zajedničke stečene imovine iz 1968. godine, Okružni sud je zaključio da je pravilan stav prvostepenog suda da je predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju valjan s aspekta dopuštenosti pobude za njegovo zaključenje. U vezi s tim, Okružni sud se pozvao i citirao odredbe čl. 51. i 53. ZOO-a.
22. Potom je Okružni sud ocijenio neutemeljenim žalbeni prigovor da je sud nepravilno odredio vrijednost spora jer su apelantice u svom podnesku od 11. jula 2003. godine, kojim su uredili tužbu nakon prvobitno tužene Ludmile Svjetličić, kao vrijednost spora naveli iznos od 52.000,00 KM (koju vrijednost apelantice tokom postupka nisu mijenjale, niti su tražile utvrđenje druge vrijednosti), pa je sud takvu tužbu prihvatio kao urednu, proveo postupak i donio odluku.
23. Žalbene prigovore da se pobijana presuda ne može zasnivati na ranijim presudama Vrhovnog suda i da prvostepeni sud nije utvrdio odnos ugovornih strana za vrijeme građenja sporne kuće Okružni sud je ocijenio neosnovanim, uz obrazloženje da je sud presudu Vrhovnog suda ocijenio u vezi sa svim provedenim dokazima u smislu člana 8. ZPP, imajući pri tome u vidu da činjenična stanja utvrđena u pravosnažnim sudskim odlukama u drugim postupcima ne mogu biti predmet preispitivanja u ovoj parnici. Okružni sud je prvostepenu presudu ispitao i u dijelu dosuđenih troškova postupka utvrdivši da ni u tom dijelu nije bilo proizvoljnosti prvostepenog suda koji je odluku utemeljio na odredbi člana 386. stav 1. ZPP i važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: Tarifa), za što je dato jasno i precizno obrazloženje.
24. Odlučujući o reviziji apelantica, Vrhovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 055451 15 Rev 2 od 25. februara 2016. godine kojom je odbio reviziju. Nakon ispitivanja osporenih presuda u svjetlu revizionih razloga, Vrhovni sud je zaključio da su osporene presude pravilne. U vezi s takvim stavom Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 122. ZON-a koja propisuje da davalac izdržavanja ne odgovara poslije smrti primaoca izdržavanja za njegove dugove, ali se može ugovoriti da će određenim povjeriocima odgovarati za njegove postojeće dugove. Kako je tokom postupka nesporno utvrđeno da ugovorom o doživotnom izdržavanju kojim je primalac izdržavanja raspolagao cijelom imovinom, a njime nije bilo ugovoreno da davalac izdržavanja odgovara poslije smrti primaoca izdržavanja za njegove dugove, prema ocjeni Vrhovnog suda, ukazuje se pravilnim zaključak nižestepenih sudova da apelantice kao sljednice Ante Tomljanovića ne mogu s uspjehom isticati zahtjev da se tuženi kao sljednici Ludmile Svjetličić obavežu da im ispune ugovorenu obavezu iz ugovora od 3. septembra 1968. godine i naknade štetu zbog povrede ugovorne obaveze.
25. Navedeno posebno u okolnostima kada apelantice tokom postupka nisu uspjele dokazati da su Marko Tomljanović i prednica tuženih prilikom zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju od 16. januara 1985. godine bili rukovođeni nedopuštenom pobudom da osujete apelanticama pravo iz ugovora od 3. septembra 1968. godine, u smislu odredbe člana 53. stav 2. ZOO-a. U prilog tome govori i činjenica da se jedino prednica tuženih brinula o bolesnim roditeljima dok su bili živi, pomagala im i o njima se brinula, pa je za taj sud logično da Marko Tomljanović s prednicom tuženih zaključi ugovor o doživotnom izdržavanju, i to u okolnostima kada su mu tuđa briga i pomoć bili neophodni. Vrhovni sud je prilikom odlučenja imao u vidu i činjenicu da su Marko Tomljanović i prednik apelantica bili u sukobu, što je njihov odnos, a i odnos njihovih porodica, narušilo, što upućuje na zaključak da je Marko Tomljanović prilikom zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju s prednicom tuženih bio eventualno rukovođen pobudom da njegovu imovinu poslije smrti naslijedi njegova kćerka (prednica tuženih), a ne i njegov sin (prednik apelantica) s kojim je bio u teško i trajno poremećenim odnosima. Eventualno postojanje takve pobude prilikom zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju, prema ocjeni Vrhovnog suda, nema karakter nedopuštene pobude jer svako lice ima pravo da za života raspolaže svojom imovinom na način propisan zakonom.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
26. Apelantice smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantice u vrlo iscrpnoj apelaciji detaljno pojašnjavaju pozadinu spornog događaja te prezentuju i citiraju dijelove odluka redovnih sudova u ovom, a i u drugim postupcima koje je vodio njihov prednik, s kojima se ne slažu, odnosno slažu. Smatraju da redovni sudovi nisu na pravilan način raspravili sporno pitanje, te detaljno pojašnjavaju kako i na koji način su sudovi trebali postupiti i primjenom kojih odredaba materijalnog prava je trebalo raspraviti predmetni spor. Ukazuju da su obrazloženja osporenih presuda nelogična, nezakonita i proizvoljna. Potom iznose opširne prigovore u vezi s ugovorom o doživotnom izdržavanju za koji tvrde da je ništav i nemoralan jer su ugovorne strane u momentu zaključenja ugovora znale za obaveze koje terete spornu imovinu. Potom smatraju da odredba člana 122. ZON-a nije u skladu s Ustavom niti Evropskom konvencijom jer se citiranom odredbom nanosi šteta drugome. Prigovaraju da im je povrijeđeno pravo na retenciju jer im je zbog nezakonitog postupka prednika tuženih onemogućeno da koriste zakonsko pravo iz člana 286. ZOO-a i da naplate svoje potraživanje. Posebno ukazuju da ih sudovi nisu mogli obavezati da snose troškove postupka, što je protivno članu 387. ZPP, uz naglasak da su troškovi postupka nastali i zbog zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju, koji nije mogao biti zakonito realizovan povratom posjeda, pa je tako sud nezakonito pomogao tuženima da na grub i perfidan način apelanticama oduzmu imovinu, te da ih neosnovano obavežu na plaćanje troškova postupka. Apelantice traže da se utvrdi kršenje njihovih prava na koja su se u apelaciji pozvale, da se ukine presuda Vrhovnog suda i predmet vrati tom sudu na ponovno odlučivanje, tražeći još i isplatu naknade nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka i donošenja proizvoljnih i nezakonitih odluka u iznosu od po 4.000,00 KM, te isplatu materijalne štete po osnovu odredbe člana 41. Evropske konvencije zbog nezakonito oduzetog posjeda kuće na kojoj je bilo ugovoreno založno pravo prema ugovoru o diobi od 3. septembra 1968. godine u iznosu izvršenih ulaganja od 60.000,00 KM i na ime prouzrokovanih troškova postupaka u iznosu od 59.000,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
27. Vrhovni sud je odgovoru na apelaciju naveo da se apelacionim navodima ne dovodi u pitanje zakonitost odluke tog suda, te da samim tim nisu povrijeđena ni prava apelantica na koja su se neosnovno pozvale u apelaciji.
28. Okružni sud je naveo da presudom tog suda nisu povrijeđena prava apelantica na koja su se neosnovno pozvale u apelaciji, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
29. Osnovni sud je naveo da se navodima apelantica ne dovodi u pitanje zakonitost odluka ovog suda pa samim tim nije bilo kršenja prava na koja su se apelantice pozvale u apelaciji. V.Relevantni propisi
30. U Zakonu o nasljeđivanju („Službeni glasnik SRBiH“ br. 7/80 i 15/80), koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:
Član 120.
Ugovor kojim se jedan ugovarač obavezuje da izdržava doživotno drugog ugovarača, ili neko treće lice, a u kome drugi ugovarač izjavljuje da mu ostavlja svu svoju imovinu ili jedan njen dio u nasljeđe nije ugovor o nasljeđivanju. To je ugovor o otuđivanju uz naknadu cijele ili dijela imovine koja pripada primaocu izdržavanja u vrijeme zaključenja ugovora, čija je predaja davaocu izdržavanja odložena do smrti primaoca izdržavanja (ugovor o doživotnom izdržavanju).
Ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti sastavljen u pismenom obliku i ovjeren od sudije.
Prilikom ovjere sudija će pročitati ugovor i upozoriti ugovarače na posljedice ugovora. Kao ugovori o doživotnom izdržavanju smatraju se i ugovori kojima je uz obećanje nasljedstva poslije smrti ugovorena zajednica života ili zajednica imanja, ili obaveza jednog ugovarača da će čuvati paziti drugog obrađivati njegovo imanje i poslije smrti ga sahraniti ili učiniti nešto drugo u istom cilju.
Ovaj ugovor mogu međusobno zaključiti i lica koja su po zakonu obavezna da se međusobno izdržavaju.
Član 122.
Davalac izdržavanja ne odgovara poslije smrti primaoca izdržavanja za njegove dugove, ali se može ugovoriti da će određenim povjeriocima odgovoriti za njegove postojeće dugove.
Član 143. stav 1.
Nasljednik odgovara za dugove ostaviočeve do visine vrijednosti naslijeđene imovine.
31. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 51.
(1) Svaka ugovorna obaveza mora imati dopušten osnov.
(2) Osnov je nedopušten, ako je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima.
(3)Pretpostavlja se da obaveza ima osnov iako nije izražena.
Član 52.
Ako osnov ne postoji ili je nedopušten, ugovor je ništav.
Član 53.
(1) Pobude iz kojih je ugovor zaključen ne utiču na njegovu punovažnosti.
(2) Ali, ako je nedopuštena pobuda bitno uticala na odluku jednog ugovarača da zaključi ugovor i ako je drugi ugovarač znao ili morao znati, ugovor će biti bez dejstva.
(3) Ugovor bez naknade nema pravno dejstvo ni kad drugi ugovarač nije znao da je nedopuštena pobuda bitno uticala na odluku njegovog saugovarača.
Član 286.
(1) Povjerilac dospjelog potraživanja u čijim se rukama nalazi dužnikova stvar ima pravo zadržati je dok mu ne bude isplaćeno potraživanje.
(2) U slučaju da je dužnik postao nesposoban za plaćanje, povjerilac može vršiti pravo zadržavanja iako njegovo potraživanje nije dospjelo.
32. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. st. 1. i 2.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno. Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 12. st. 1. i 2.
Kad odluka suda zavisi od prethodnog rješenja pitanja da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno.
Odluka suda o prethodnom pitanju ima pravno dejstvo samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 386. stav (1) Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove. Član 387.
Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.
Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjeriće se po toj tarifi.
VI.Dopustivost
33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
34. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 055451 15 Rev 2 od 25. februara 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelantica je primio 6. aprila 2016. godine, a apelacija je podnesena 2. juna 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
37. Apelantice pobijaju presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i segment suđenja u „razumnom roku“, kako to proizlazi iz navoda apelacije, zatim člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
39. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
40. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku u kojem su apelantice tražile isplatu duga, tako da se radi o građanskim pravima apelantica, pa shodno tome apelantice u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
A)U odnosu na osporene odluke
41. Ustavni sud zapaža da apelantice osporavaju presude redovnih sudova smatrajući da su one donesene kao rezultat proizvoljne primjene prava, te u vezi s tim ukazuju na brojne prigovore, posebno u vezi sa stavom redovnih sudova o valjanosti ugovora o doživotnom izdržavanju, naglašavajući i da je odredba člana 122. ZON-a protivna Ustavu i Evropskoj konvenciji.
42. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
43. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnostima na koje su apelantice ukazale.
44. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud ne zapaža ništa što bi opravdalo iznesene prigovore apelantica. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance bili saglasni da je tužbeni zahtjev u odnosu na tužene neosnovan imajući u vidu relevantne odredbe ZON-a (čl. 122. i 143.) jer tuženi kao pravni sljednici Ludmile Svjetličić u predmetnom sporu nisu pasivno legitimisani za isplatu naknade koju apelantice potražuju, shodno ugovoru o diobi iz 1968. godine. Potom, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja, slijedeći upute Vrhovnog suda, raspravili okolnosti vezane za postojanje nedopuštene pobude prilikom zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju koji su zaključili Marko Tomljanović i njegova kćerka Ludmila (pravna prednica tuženih) utvrdivši da se iz relevantne dokumentacije i prezentovanih dokaza nije moglo utvrditi da su imenovani prilikom zaključenja ugovora bili rukovođeni nedopuštenom pobudom jer apelantice tokom postupka nisu pružile relevantne dokaze za svoje tvrdnje, u smislu čl. 7. i 123. ZPP. U vezi s prigovorima kojima apelantice ukazuju na proizvoljnost redovnih sudova i u segmentu odluke da apelantice snose troškove postupka, Ustavni sud podsjeća na odredbu člana 386. stav 1. ZPP koja propisuje da „stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove“. Imajući u vidu citiranu odredbu i činjenicu da je tužbeni zahtjev apelantica u cijelosti odbijen, Ustavni sud u primjeni navedene odredbe ne zapaža proizvoljnost. Pozivanje apelantica na odredbe člana 286. ZOO-a (vidi relevantne propise) čini se neosnovanim u kontekstu postavljenog tužbenog zahtjeva kojima apelantice traže isplatu novčane naknade.
45. Konačno, Ustavni sud primjećuje da apelantice u apelaciji ne prigovaraju da su im tokom postupka bila uskraćena neka procesna prava garantovana ZPP, odnosno da im je bilo onemogućeno da učestvuju u postupku ravnopravno s ostalim tuženim. Stoga, nezadovoljstvo odlučenjem redovnih sudova ne može pokrenuti pitanje kršenja prava na pravično suđenje budući da se apelacioni navodi u suštini temelje na nezadovoljstvu i neslaganju sa stavovima redovnih sudova, pri čemu apelantice nisu ponudile argumentaciju za suprotan zaključak.
46. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno pravo apelantica na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
B) Pravo na suđenje u „razumnom roku“
47. Ustavni sud zapaža da apelantice predmetni postupak osporavaju i u kontekstu njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti i s tog aspekta.
a)Relevantni principi
48. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
49. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, velik broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
50. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
51. Ustavni sud zapaža da su apelantice predmetni postupak pokrenule tužbom 3. jula 2002. godine i da je postupak pravosnažno okončan 23. februara 2015. godine presudom Vrhovnog suda. Dakle, predmetni postupak je trajao 12 godina i sedam mjeseci, pa je to period koji će Ustavni sud analizirati.
c) Analiza dužine trajanja postupka
52. U konkretnom slučaju radi se parničnom postupku u okviru kojeg su apelantice postavile više tužbenih zahtjeva, pa, s obzirom na to i pitanja koja je trebalo raspraviti u predmetnom postupku i dokaze koje je trebalo provesti, Ustavni sud smatra da se radilo o nešto složenijem predmetu.
53. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak ukupno trajao duže od 12 godina, što je zaista dug period, bez obzira na činjenicu da se radilo o složenijem predmetu. Usto, Ustavni sud, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, ne zapaža da su redovni sudovi bili neaktivni u predmetnom postupku, što dokazuje i broj donesenih odluka (procesnih i meritornih) u relevantnom periodu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u dva navrata ukinuo drugostepenu presudu vraćajući predmet na ponovni postupak, što je zapravo ključno uticalo na to što je predmetni postupak trajao tako dugo, a kako je već ranije naglašeno, „stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema“.
54. Kada je u pitanju ponašanje apelantica, Ustavni sud ne zapaža da su one na bilo koji način doprinijele dužini trajanja postupka, te da odgovornost zapravo leži na redovnim sudovima, posebno Osnovnom i Okružnom sudu. Shodno svemu navedenom, imajući u vidu cjelokupnu dužinu predmetnog postupka i sve relevantne okolnosti koje su pratile predmetni postupak, te činjenicu da se redovni sudovi u odgovoru na apelaciju na ovaj prigovor uopće nisu osvrnuli, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava kriterije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
55. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava apelantica na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
56. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, koja se, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, u smislu odredbe stava (2) tog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
57. Apelantice su zatražile da im se naknadi nematerijalna šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak trajao nešto duže od 12 godina (mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 933/15 od 15. septembra 2016. godine, tačka 31; i AP 1346/09 od 18. aprila 2012. godine, tačka 34, dostupne na www.ustavnisud.ba), za koji će period Ustavni sud apelanticama dodijeliti naknadu na ime nematerijalne štete. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, Ustavni sud smatra da apelanticama na ime naknade nematerijalne štete treba isplatiti iznos od po 900,00 KM.
58. Navedeni iznos apelanticama je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
59. Apelantice smatraju da im je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelantice kršenje ovog prava, u suštini, vežu za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.
Nediskriminacija
60. Apelantice navode da im je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud primjećuje da se apelantice nisu izjasnile u vezi s kojim pravom smatraju da su diskriminisane, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da su diskriminisane u odnosu na pravo na pravično suđenje i imovinu. S obzirom na to da apelantice osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nisu ponudile bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminisane, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu neosnovanim.
Troškovi postupka
61. U pogledu zahtjeva apelantica da im se dosude troškovi nastali podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da te troškove snose isključivo apelanti. VIII.Zaključak
62. Ustavni sud zaključuje da je zbog dužine trajanja predmetnog postupka došlo do kršenja prava apelantica na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je postupak trajao duže od 12 godina, a ključni razlog što je postupak trajao tako dugo jeste vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje, pri čemu iz relevantnih dokumenata ne proizlazi da su apelantice na bilo koji način tome doprinijele.
63. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava apelantica u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u kontekstu osporenih odluka iz čijih obrazloženja ne proizlazi ništa što bi ukazalo na opravdanost apelacionih prigovora o kršenju navedenih prava.
64. Nije bilo ni kršenja prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu jer apelantice nisu ponudile argumentaciju da su u ovom postupku bile podvrgnute različitom tretmanu u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.
65. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
66. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević