Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2166/16 (S. M. i „Žarateks“ d.o.o. Brčko)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Izmakla dobit(dobitak)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2166/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2166/16, rješavajući apelaciju Sime Mitrovića i „Žarateksa“ d.o.o. Brčko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Sime Mitrovića i „Žarateksa“ d.o.o. Brčko podnesena protiv presuda Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine br. 96 0 P 026428 15 Rev od 17. marta 2016. godine i 96 0 P 026428 14 Gž od 11. marta 2015.
godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 026428 11 P od 3. septembra 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Simo Mitrović i „Žarateks“ d.o.o. Brčko (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti) iz Brčkog, koje zastupa Ohro Musić, advokat iz Brčkog, podnijeli su 19. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) br. 96 0 P 026428 15 Rev od 17. marta 2016. godine i 96 0 P 026428 14 Gž od 11. marta 2015. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 026428 11 P od 3. septembra 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine kao zakonskog zastupnika tuženog Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 4. juna 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 13. do 20. juna 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Odlučujući u pravnoj stvari apelanata protiv tuženog radi naknade štete, Osnovni sud je donio Presudu broj 96 0 P 026428 11 P od 3. septembra 2014. godine, potvrđena presudama Apelacionog suda, kojom je kao neosnovan odbijen tužbeni zahtjev apelanata da im tuženi nadoknadi štetu, i to prvoapelantu običnu štetu u visini od 73.134,00 KM, a drugoapelantu štetu na ime izgubljene dobiti u visini od 37.702,73 KM.
6. Iz činjeničnih navoda presude Osnovnog suda proizlazi da je prvoapelant na osnovu kupoprodajnog Ugovora broj Ov-5122/2000 od 13. decembra 2000. godine, zaključenog s Vasilijem Vasiljevićem (u daljnjem tekstu: prodavac), kupio poslovni prostor površine 42 m koji je izgrađen na zemljištu čije su bliže oznake navedene u obrazloženju, koji u momentu kupoprodaje nije bio uknjižen na imenu prodavca. U tužbi je dalje navedeno da su u predmetnom poslovnom prostoru izvršena izvjesna ulaganja u vrijednosti od 8.000,00 KM, te da je nakon dobivanja odobrenja o ispunjavanju minimalnih tehničkih uvjeta za obavljanje trgovinske djelatnosti započeta aktivnost na uknjižbi objekta u zemljišnim knjigama. S obzirom na to da je 2007. godine organ tuženog donio rješenje kojim je proglašeno ništavim prethodno rješenje kojim je prodavcu dodijeljeno zemljište na korištenje i naknadno odobrenje za građenje, predmetni poslovni prostor je srušen 25. marta 2013. godine, zbog čega su apelanti zatražili naknadu obične štete i izgubljene dobiti.
7. Tuženi je istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije navodeći da apelantima nije prouzrokovao štetu i da je do rušenja objekta došlo u zakonski provedenom postupku, kao i zbog toga što prilikom dodjele zemljišta prodavcu kao pravnom predniku prvoapelanta nije provedena zakonom propisana procedura. Iz navedenog, prema mišljenju tuženog, proizlazi da prodavac kao pravni prednik prvoapelanta nije imao valjan pravni osnov za stjecanje prava građenja na predmetnoj parceli, zbog čega je rješenje kojim mu je predmetno zemljište dodijeljeno proglašeno ništavim.
8. Osnovni sud je nakon analize i ocjene velikog broja dokaza pojedinačno, međusobno i u njihovoj ukupnosti zaključio da tužbeni zahtjev apelanata nije osnovan. U vezi s takvim stavom u obrazloženju presude je, prije svega, naveden sadržaj odredbe člana 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi s vršenjem svojih funkcija, što konkretno znači da između rada organa tuženog i štete mora postojati uzročno-posljedična veza. Zatim je u obrazloženju presude naveden sadržaj odredbi čl. 154. i 155. ZOO kojim je definiran pojam obične štete i izmakle koristi. Imajući u vidu da je prvoapelant znao da prodavac u vrijeme kupovine poslovnog prostora nije bio upisan u zemljišne knjige kao vlasnik objekta i kao korisnik građevinskog zemljišta, da je kupoprodajnim ugovorom kupljeno zemljište, a ne pravo korištenja na zemljištu i da je rješenje kojim je prodavcu naknadno dato odobrenje za građenje za već izgrađen poslovni prostor proglašeno ništavim, te poništene njegove pravne posljedice, to je zaključeno da u okolnostima konkretnog slučaja nema odgovornosti tuženog. Osim toga, tuženi je u postupku dokazao da je objekt koji je predmet tužbe porušen nakon zakonito provedenog postupka, na osnovu pravnih akata koji su valjani, te da stoga nema njegove odgovornosti i obaveze na naknadu štete. Konkretizirajući razloge za naprijed navedeno, Osnovni sud je napomenuo da apelanti u postupku nisu osporili valjanost pravnih akata na osnovu kojih je predmetni objekt porušen, i to nakon zakonito provedenog postupka u kome je utvrđena ništavost svih rješenja prethodno izdatih prodavcu u vezi s izgradnjom predmetnog poslovnog prostora, pa je stoga zaključeno da apelanti nemaju osnova zahtijevati naknadu obične štete za vrijednost srušenog objekta odnosno izmakle koristi, zbog čega je njihov tužbeni zahtjev odbijen u cjelini.
9. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 026428 14 Gž od 11. marta 2015. godine žalba apelanata je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Cijeneći neosnovanost žalbenih razloga, Apelacioni sud je u obrazloženju presude ponovio predmet spora, činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku iz kog, prema ocjeni tog suda, proizlazi da je predmetni poslovni prostor porušen u zakonito provedenom postupku pred organom uprave i da je stoga materijalno pravo pravilno primijenjeno jer nije bilo protivpravnosti u postupanju tuženog. U tom kontekstu su ponovljeni razlozi iz prvostepene presude, i to: da je 16. maja 1989. godine prodavac od Općinskog organa za urbanizam dobio urbanističku saglasnost za izgradnju poslovnog objekta u statusu „privremenog“ na period od pet godina, u naravi prodavnica mješovite robe; da je prodavac zatim sa SIZ-om stambeno-komunalnih djelatnosti Općine Brčko 21. jula 1989. godine zaključio ugovor kojim je regulirano plaćanje naknade na ime troškova uređenja tog građevinskog zemljišta; da je prodavcu Općinski zavod za urbanizam 11. septembra 1989. godine izdao odobrenje za građenje, i to za izgradnju poslovnog objekta u statusu privremenog na rok od pet godina; da se nakon isteka tog roka prodavac obavezao da će objekt ukloniti odnosno porušiti kada nadležni organ to zatraži i bez prava na naknadu; da je prodavac tokom 1989. godine izgradio poslovni objekt; da se objekt nalazi u naselju Dizdaruša na zemljištu evidentiranom kao građevinski neizgrađeno, da je prodavcu data urbanistička saglasnost 8. oktobra 1996. godine i saglasnost za dogradnju izgrađenog objekta (magacinski prostor i nadstrešnica), a nakon toga mu je dato na korištenje građevinsko zemljište za ranije izgrađen objekt po odobrenju za građenje. Na osnovu tog rješenja, kako je dalje navedeno, prodavac je 12. februara 1997. godine sa Zavodom za izgradnju zaključio ugovor o ustupanju građevinskog zemljišta na korištenje, te mu je naknadno dato odobrenje za građenje već izgrađenog objekta (25. februara 1997. godine) i dozvoljena dogradnja pod uvjetom da se u svemu pridržava urbanističke saglasnosti od 8. oktobra 1996. godine. Tokom 1999. godine, kako je dalje navedeno, prodavac je dobio i rješenje o tehničkom prijemu, te upotrebnu dozvolu za novoizgrađeni poslovni objekt. Apelacioni sud je također podsjetio na činjenicu, nesporno utvrđenu u prvostepenom postupku, i to da je kupoprodajnim ugovorom od 13. decembra 2000. godine prodavac prvoapelantu prodao predmetni poslovni prostor (katastarske oznake navedene u presudi) po odobrenju za građenje od 25. februara 1997. godine i projektnoj dokumentaciji od 29. juna 1996. godine, ali da je u zemljišno-knjižnoj evidenciji (zk. ul. k. o. Brčko) koja se odnosi na predmetni objekt parcela na kojoj je izgrađen predmetni poslovni prostor upisana kao društveno vlasništvo s dijelom 1/1, a kao korisnik zemljišta je upisana MZ Grčica s dijelom 1/1.
10. Stoga je, kako proizlazi iz obrazloženja presude Apelacionog suda, prvostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev apelanata za naknadu štete jer iz odlučnih činjenica proizlazi da je rješenjem Odjeljenja za prostorno planiranje i imovinsko-pravne odnose od 15. marta 2007. godine po službenoj dužnosti proglašeno ništavim rješenje Zavoda za izgradnju od 29. novembra 1996. godine kojim je prodavcu dato na korištenje zemljište na kojem je ranije izgrađen poslovni objekt po odobrenju za građenje iz 1989. godine zato što Zavod za izgradnju nije mogao raspolagati tim zemljištem. U vezi s tim je ponovljen sadržaj odredbe člana 17. Zakona o građevinskom zemljištu kojim je propisano da je samo Skupština općine Brčko nadležna za izdavanje predmetnog rješenja, te da je u vezi s tim rješenje Zavoda za izgradnju od 29. novembra 1996. godine doneseno suprotno citiranoj zakonskoj odredbi. Slijedom toga je i naknadno izdato rješenje prodavcu za građenje već izgrađenog građevinskog objekta poništeno budući da nisu bili ispunjeni uvjeti za donošenje tog rješenja. Prvostepeni sud je, prema mišljenju Apelacionog suda, iz naprijed navedenog utvrđenog činjeničnog stanja izveo pravilan zaključak prema kojem ne postoji uzročno-posljedična veza između postupanja nadležnog organa uprave tuženog i nastale štete. Osim toga, iz utvrđenih činjenica proizlazi da je prvoapelant znao da prodavac u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora nije bio upisan kao vlasnik poslovnog objekta, niti kao korisnik građevinskog zemljišta, što je u svom iskazu potvrdio i prodavac saslušan u svojstvu svjedoka. S obzirom na to da je predmetni poslovni objekt porušen u zakonito provedenom postupku od strane nadležnog organa uprave na osnovu akata koji su pravno valjani (nisu poništeni, ukinuti ili na drugi način stavljeni van snage), što ni apelanti u postupku nisu osporili, proizlazi da je pravilan zaključak prvostepenog suda prema kojem apelanti nemaju pravo na naknadu štete od tuženog, pa je njihov tužbeni zahtjev prvostepenom presudom pravilno odbijen zbog neispunjenja uvjeta propisanih u odredbama čl. 154, 155. i 172. stav 1. ZOO.
11. Odlučujući o reviziji, Apelacioni sud je Presudom broj 96 0 P 026428 15 Rev od 17. marta 2016. godine reviziju apelanata izjavljenu protiv drugostepene presude odbio kao neosnovanu. Reviziono vijeće Apelacionog suda je ispitujući drugostepenu presudu u onom dijelu u kojem se revizijom pobija, pazeći po službenoj dužnosti na razloge propisane relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zaključilo da revizija nije osnovana. S tog aspekta je, prije svega, ponovljen predmet spora i sve odlučne činjenice koje su redovni sudovi utvrdili u postupku iz kojih, prema ocjeni revizionog vijeća, proizlazi pravilna primjena materijalnog prava. Osim toga, Apelacioni sud je podsjetio da su apelanti svoj tužbeni zahtjev za isplatu štete zasnovali na odredbi čl. 246. stav 4. i 249. stav 2. Zakona o upravnom postupku Distrikta Brčko (u daljnjem tekstu: ZUP) kojim je propisano da stranka koja uslijed ukidaja rješenja u upravnom postupku trpi štetu, ima pravo na naknadu stvarne štete. Pri tome su, kako je napomenuto, apelanti zanemarili činjenice da je rušenje poslovnog objekta na osnovu rješenja nadležnog organa uslijedilo nakon što su u postupku pred nadležnim organom uprave rješenja o ustupanju zemljišta i rješenje o odobrenju za građenje proglašena ništavim, a pravne posljedice ukidanja za razliku od poništenja rješenja u upravnom postupku nisu iste. S tog aspekta je obrazloženo da se pravne posljedice ukidanja rješenja sastoje u onemogućavanju daljnjeg djelovanja rješenja (ex nunc), što znači da djeluju za ubuduće (potpuno ili djelimično) ostavljajući na snazi već proizvedene (do momenta ukidanja) posljedice rješenja koje se na ovaj način ukida. S druge strane, kad se rješenje poništava ili se utvrđuje njegova ništavost, poništavaju se pravne posljedice koje je to rješenje proizvelo od početka (ex tunc), što znači da takvo rješenje djeluje retroaktivno, konkretno od momenta donošenja rješenja. Na taj način se brišu sve pravne posljedice koje su nezakonita rješenja (ništava) već proizvela, a sprečavaju se njihova dalja (za ubuduće) pravna dejstva. U smislu navedenih zakonskih odredbi, kako je obrazložio Apelacioni sud, apelanti nisu dokazali pravni osnov odgovornosti za nastalu štetu na strani tuženog jer zapravo u vrijeme kada je donesena odluka o rušenju objekta (od strane nadležnog organa) nije postojalo pravomoćno rješenje nadležnog organa uprave odnosno odobrenje za građenje. Budući da odredbe ZUP-a, na čijoj primjeni apelanti istrajavaju od podnošenja tužbe pa do revizije, ne propisuju odgovornost u slučaju poništenja ili proglašenja rješenja ništavim, zaključeno je da materijalno pravo u okolnostima konkretnog slučaja nije primijenjeno na štetu apelanata kada su zahtjevi iz tužbe odbijeni. Iz navedenog je proizašao zaključak da redovni sudovi nisu svoje odluke zasnovali na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, pa je revizija odbijena kao neosnovana primjenom odredbe iz člana 357. ZPP.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
12. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povrede navedenih prava, apelanti su, prije svega, hronološki opisali tok postupka pred redovnim sudovima, a zatim neslaganje u pogledu zaključaka iz osporenih presuda, za koje smatraju da su proizvoljni i pogrešni. U vezi s tim su ukazali da su svi akti tuženog na osnovu kojih su izdata odobrenja, između ostalog i za građenje, bili zasnovani na zakonu, kao i rješenje o rušenju, što za apelante ne predstavlja spornu činjenicu. Međutim, smatraju da su sudovi u okolnostima konkretnog slučaja morali primijeniti odredbu člana 246. stav 4. ZUP-a kojom je za njih kao stranke koje su pretrpjele štetu propisano obeštećenje. Iz tog razloga smatraju da su osporene presude proizvoljne i da u konkretnim okolnostima upravo odredbe ZUP-a pružaju osnov njihovog tužbenog zahtjeva za naknadu obične štete odnosno izmakle dobiti.
b) Odgovor na apelaciju
13. Osnovni sud je ostao pri razlozima iznesenim u svojoj presudi za koju smatra da je donesena u skladu sa zakonom, te je ukazao da je u konkretnom predmetu, kako se može vidjeti iz sadržaja prvostepene presude koja je potvrđena presudama Apelacionog suda, postupak proveden i apelantima omogućeno da izvode dokaze na okolnost tvrdnji iz tužbe, uz ravnopravno učešće obiju parničnih stranaka.
14. Apelacioni sud smatra da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena prava apelanata na koja su apelacijom ukazali, te je u tom smislu ostao pri svim razlozima navedenim u presudi za koju smatra da je jasna i zakonita.
15. Tuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da su navodi iz apelacije neosnovani i ničim dokazani, te da su osporene presude pravilne i zakonite, zbog čega je predloženo da se apelacija kao neosnovana odbije.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o upravnom postupku Distrikta Brčko BiH („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“, prečišćeni tekst broj 48/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 246.
[...] (4) Stranka koja usljed ukidanja rješenja trpi štetu ima pravo na naknadu samo stvarne štete. Za rješavanje o zahtjevu za naknadu štete nadležan je Osnovni sud. Osnovni sud rješava o visini naknade štete po općim pravilima o naknadi štete uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja.
Član 249.
(1) Poništavanjem rješenja i oglašavanjem rješenja ništavim, poništavaju se i pravne posljedice koje je takvo rješenje proizvelo.
(2) Ukidanjem rješenja ne poništavaju se pravne posljedice koje je rješenje već proizvelo do dana ukidanja, ali se onemogućava daljnje proizvođenje pravnih posljedica ukinutog rješenja.
(3) Organ koji sazna za rješenje kojim je povrijeđen zakon, a povreda može biti razlog za obnovu postupka, odnosno za poništenje, ukidanje ili mijenjanje rješenja, dužan je bez odgađanja da o tome obavijesti organ nadležan za pokretanje postupka i donošenja rješenja.
17. U Zakonu o parničnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ br. 8/09, 52/10 i 27/14) relevantne odredbe glase: Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 335.
Apelacioni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad ustanovi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
Član 357.
Revizijsko vijeće Apelacionog suda će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu, ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 026428 15 Rev od 17. marta 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 5. aprila 2016. godine, a apelacija je podnesena 19. maja 2016. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelanti ukazuju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
25. Ustavni sud prvenstveno ukazuje, podržavajući praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 685/09 od 27. juna 2012. godine, stav 39, dostupna na www.ustavnisud.ba), da se predmetni postupak za naknadu štete ticao utvrđivanja građanskih prava apelanata, pa apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
26. Suština navoda apelacije s aspekta prava na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da je u postupku iz kog su proizašle osporene presude pogrešno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda prema kojoj, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
27. Ustavni sud se, dakle, prema navedenim stavovima može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati jesu li pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
28. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je predmet spora zahtjev apelanata da im tuženi nadoknadi štetu (običnu i izgubljenu dobit) zbog rušenja poslovnog objekta u upravnom postupku, za koji je postojalo odobrenje za građenje. Tokom postupka nije bilo sporno da je rušenje objekta uslijedilo nakon zakonito provedenog postupka, ali se kao sporno postavilo pitanje odgovornosti tuženog u kontekstu uzročno-posljedične veze između radnji koje je preduzimao (prilikom izdavanja rješenja) i nastale štete.
29. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, polazeći od činjeničnog i pravnog osnova u pogledu tužbenog zahtjeva, proveo veliki broj dokaza i u obrazloženju presude naveo koje činjenice su utvrđene iz sadržaja izvedenih dokaza, i to na okolnosti za koje je u postupku ocijenjeno da nisu bile sporne, a tiču se uglavnom postupka i perioda izdavanja rješenja nadležnih organa tuženog povodom gradnje poslovnog prostora koji je prvoapelant kupio 2000. godine i čiju zakonitost apelanti u postupku nisu osporili. U pogledu ocjene postojanja odgovornosti tuženog, Osnovni sud je utvrđene činjenice doveo u kontekst relevantnih odredbi ZOO (154, 155. i 172) i izveo zaključak da apelanti nisu dokazali protivpravnost radnji tuženog odnosno njegovih nadležnih organa prilikom izdavanja i poništenja rješenja na osnovu kojih je u konačnici predmetni poslovni objekt srušen, te da stoga ne postoji odgovornost i obaveza tuženog da apelantima nadoknadi zahtijevanu štetu. Potvrđujući pravilnost prvostepene presude, a stoga i neosnovanost žalbenih tvrdnji apelanata, žalbeno vijeće Apelacionog suda je, ukazujući na odlučne činjenice utvrđene u prvostepenom postupku, potvrdilo stav iz prvostepene presude kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i pravilne primjene materijalnog prava, podsjećajući da je poslovni prostor srušen u zakonito provedenom postupku i da u radnjama tuženog pri tome nije bilo protivpravnosti. Reviziono vijeće Apelacionog suda je, kako proizlazi iz obrazloženja presude, imajući u vidu revizione razloge, kao i one na koje pazi po službenoj dužnosti (primjena materijalnog prava i povrede odredbi parničnog postupka), prilikom obrazlaganja neosnovanosti revizionih navoda u pogledu primjene materijalnog prava, jasno istaklo da su apelanti svoj tužbeni zahtjev zasnovali na relevantnim odredbama ZUP-a (na kojima su istrajavali tokom postupka i u reviziji) kojima je propisano obeštećenje stranci za štetu koju pretrpi uslijed ukidanja rješenja u upravnom postupku (član 246). U tom kontekstu, reviziono vijeće Apelacionog suda je vrlo jasno u presudi (str. 4. i 5) podsjetilo na razliku, konkretno na pravne posljedice ukidanja rješenja iz upravnog postupka i na pravne posljedice rješenja koje je poništeno (ili je utvrđena njegova ništavost). Imajući u vidu da iz odlučnih činjenica utvrđenih u postupku proizlazi da je rješenjem nadležnog organa tuženog (Odjeljenja za prostorno planiranje i imovinsko-pravne odnose od 15. marta 2007. godine) po službenoj dužnosti utvrđena ništavost rješenja Zavoda za izgradnju od 29. novembra 1996. godine na osnovu kojeg je prodavcu dato na korištenje zemljište na kojem je ranije izgrađen poslovni objekt po odobrenju za građenje iz 1989. godine, i to zato što Zavod za izgradnju nije mogao raspolagati predmetnim zemljištem, zatim da je prvoapelant u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora znao da prodavac nije upisan kao vlasnik poslovnog prostora niti kao korisnik građevinskog zemljišta, te imajući u vidu da je predmetni poslovni prostor porušen na osnovu akata koji su pravno valjani u zakonito provedenom postupku (nesporne činjenice), Apelacioni sud je zaključio da apelanti nisu dokazali pravni osnov za nastalu štetu na strani tuženog i da pravne posljedice poništenja rješenja djeluju od početka (ex tunc). Stoga je proizašao zaključak da u konkretnoj situaciji nema odgovornosti tuženog zbog proglašenja rješenja ništavim u postupku koji je zakonito proveden.
30. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim presudama dali relevantne i dovoljne razloge kako u pogledu neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata tako i neosnovanosti žalbenih i revizionih tvrdnji. U datim obrazloženjima, Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. S obzirom na to da apelanti, osim ponavljanja navoda koje su sudovi ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nisu ponudili druge argumente o navodnom kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO i ZUP-a na predmetnu situaciju, te da nema ničega što bi ukazivalo na postojanje proizvoljnosti od strane redovnih sudova u primjeni materijalno-pravnih propisa.
31. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim presudama nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu
32. Apelanti su u vezi s pogrešnom primjenom materijalnog prava ukazali i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje.
VIII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantne odredbe materijalnog prava na način koji ne ostavlja utisak proizvoljne ili pogrešne primjene prava.
34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer su apelanti kršenje tog prava doveli u vezu s primjenom relevantnih zakonskih odredaba, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik