Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4105/16 (J. D.)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Djelotvoran pravni lijek
- Građanski postupak
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pristup sudu
- Ništavost
- Ugovor o poklonu
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4105/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4105/16, rješavajući apelaciju Jasmina Dokmanovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Jasmina Dokmanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 047511 16 Rev od 28. jula 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Jasmin Dokmanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Jelena Todić, advokat iz Banjaluke, podnio je 25. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 047511 16 Rev od 28. jula 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i punomoćnika Emine Islamović, Mirze Islamovića i Arnesa Islamovića - tužilaca u parničnom postupku u kojem je donesena osporena odluka (u daljnjem tekstu: tužioci odnosno tužiteljica E. I. i tužioci M. I. i A. I.) zatraženo je 29. maja 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Okružni sud su 7. juna 2018. godine dostavili odgovor na apelaciju, a punomoćnik tužilaca je u ime tužiteljice E. I. 18. juna 2018. godine dostavio odgovor na apelaciju, dok nije dostavio odgovor na apelaciju i u ime tužilaca M. I. i A. I. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 047511 07 P 3 od 31. decembra 2013. godine (st. 1 i 2 izreke presude) odbijen je tužbeni zahtjev tužilaca kojim su tražili da se utvrdi da je pravno ništav darovni ugovor zaključen 24. januara 2008. godine, preciznije označen u izreci presude, a koji su zaključili tuženi Nikola Račić i umrli Dušan Račić (u daljnjem tekstu: D. R.) - pravni prednik tuženog Nikole Račića (u daljnjem tekstu: sporni darovni ugovor), a na osnovu kojeg je D. R. darovao tuženom Nikoli Račiću stan u Banjaluci (pobliže opisan u stavu 1 izreke presude; u daljnjem tekstu: predmetni stan), što su (svi) tuženi (i to: ZZ „Agropromet“ Banjaluka, Zorka Račić, Igor Račić, Ivana Račić, Nikola Račić i apelant; u daljnjem tekstu: tuženi) dužni da priznaju, te da se naloži Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka - Područna jedinica Banjaluka (u daljnjem tekstu: Republička uprava) da u zemljišnoj knjizi i katastarskom operatu na osnovu presude izvrši uspostavljanje ranijeg zemljišno-knjižnog stanja koje je prethodilo zaključenju navedenog ugovora o darovanju. Predmetnom presudom (stav 3 izreke presude) odbijen je tužbeni zahtjev tužilaca da se utvrdi da je pravno ništav ugovor o zakupu, preciznije označen u izreci presude, koji su 16. septembra 2008. godine zaključili tuženi Nikola Račić i apelant, kao i precizirani aneks ugovora o zakupu zaključen 24. septembra 2008. godine, na osnovu kojeg je predmetni stan tuženi Nikola Račić dao u zakup apelantu, a što su tuženi dužni da trpe. Predmetnom presudom (st. 4 i 5) takođe je odbijen tužbeni zahtjev tužilaca kojim su tražili da se obavežu tuženi da predmetni stan predaju u posjed, slobodan od lica i svojih stvari, tužiocima u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja, te da se obavežu tuženi da tužiocima solidarno isplate izgubljeni zakup u iznosu od 7.200 KM i troškove postupka. Predmetnom presudom (stav 6 izreke presude) obavezani su tužioci da tuženom Nikoli Račiću solidarno plate troškove postupka u preciziranom iznosu.
6. Iz obrazloženja presude Osnovnog suda proizlazi da je taj sud na osnovu izvedenih dokaza, između ostalog, utvrdio da je tuženi ZZ „Agropromet“ Banjaluka postao vlasnik predmetnog stana na osnovu kupoprodajnog ugovora od 16. decembra 1985. godine zaključenog sa D. R., koji je realizovan, ali nije sproveden u zemljišnoj knjizi. Dalje, proizlazi da je utvrdio da je tuženi ZZ „Agropromet“ Banjaluka predmetni stan kasnije u redovnoj proceduri dodjele stana dodijelio na korišćenje predniku tužilaca - Hikmetu Islamoviću (u daljnjem tekstu: prednik tužilaca), a koji se zajedno sa svojom porodicom uselio u predmetni stan i u njemu živio do ratnih sukoba u BiH. Zatim, proizlazi da je utvrdio da je Ministarstvo za raseljena lica i izbjeglice Banjaluka predmetni stan vratilo u posjed predniku tužilaca 29. maja 2003. godine, koji je kasnije, zajedno sa tužiteljicom E. I. predmetni stan dao u zakup apelantu uz dogovor da taj zakup mogu otkazati kada im stan zatreba, te da je prednik tužilaca umro 28. oktobra 2009. godine, a da su tužioci njegovi nasljednici (tužiteljica E. I. – supruga, a tužioci M. I. i A. I. - djeca). Takođe proizlazi da je Osnovni sud utvrdio da je 24. januara 2008. godine između D. R. i tuženog Nikole Račića zaključen sporni ugovor o darivanju kojim je D. R. tuženom Nikoli Račiću darovao nepokretnosti koje su predmet spora, a da je ugovorom o zakupu od 16. septembra 2008. godine i aneksom tog ugovora od 24. septembra 2008. godine tuženi Nikola Račić predmetni stan dao u zakup apelantu. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da tužioci nisu vlasnici spornog stana, već da su njegovi posjednici, odnosno da su prednik tužilaca i tužiteljica E. I. bili nosioci stanarskog prava na predmetnom stanu, te da nisu u materijalno-pravnom odnosu sa D. R. i tuženim Nikolom Račićem i da nemaju pravni interes da traže utvrđenje ništavosti predmetnog darovnog ugovora, pa je, s pozivanjem na odredbe člana 54 stav 1 Zakona o parničnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZPP), odbio njihove tužbene zahtjeve iz st. 1 i 2 izreke presude.
7. Osnovni sud je dalje, između ostalog, ukazao da je predniku tužilaca predmetni stan vraćen u posjed 28. maja 2003. godine, odnosno nakon stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji) i zaključio je da je prednik tužilaca morao postupiti po tom zakonu i u određenom roku pokrenuti postupak vezano za otkup stana, što nije učinio, već je, suprotno odredbi člana 54 stav 3 Zakona o stambenim odnosima, stan izdao apelantu kao podstanaru i na taj način izgubio posjed stana, a samim tim i stanarsko pravo na predmetnom stanu. Dalje, konstatujući da stanarsko pravo nije imovina i da se ne nasljeđuje, Osnovni sud je zaključio da tužioci M. I. i A. I. nisu aktivno legitimisani za vođenje predmetne parnice jer nisu nosioci stanarskog prava na predmetnom stanu, već da je to prema odredbama člana 19 Zakona o stambenim odnosima tužiteljica E. I., pa je tužbu tih tužilaca odbio iz navedenih razloga. Dalje, pozivajući se na odredbu člana 17 Zakona o stvarnim pravima i konstatujući da je predniku tužilaca na osnovu Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine vraćen predmetni stan kao nosiocu stanarskog prava, a ne kao vlasniku stana, Osnovni sud je ocijenio da nema druge zakonske mogućnosti da se tužiocima, nakon što su prednik tužilaca i tužiteljica E. I. stan dobrovoljno izdali podstanaru, vrati predmetni stan. Shodno navedenom, Osnovni sud je odbio tužbene zahtjeve iz st. 3 i 4 izreke presude.
8. Odlučujući povodom žalbe tuženih podnesene protiv presude Osnovnog suda, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 047511 14 Gž od 16. juna 2014. godine. Ovom presudom je djelimično uvažena žalba tužilaca i prvostepena presuda od 31. decembra 2013. godine preinačena, te utvrđeno da je pravno ništav darovni ugovor između prednika tuženog Dušana Račića i tuženog Nikole Račića u dijelu u kojem je Dušan Račić darovao Nikoli Račiću dvosoban stan u Banjoj Luci, što su tuženi dužni priznati, a apelant (tuženi Jasmin Dokmanović) dužan stan, slobodan od ljudi i stvari, predati tužiocima u roku od 30 dana. Tuženi su dužni tužiocima solidarno naknaditi troškove postupka. U ostalom dijelu žalba tužioca je odbijena, prvostepena presuda u dijelu u kojem su odbijeni zahtjevi da se naloži uspostavljanje ranijeg zemljišno-knjižnog stanja i u dijelu da se utvrdi pravna ništavost ugovora o zakupu, aneksa ugovora o zakupu i naknade zakupnine potvrđena.
9. Međutim, odlučujući o prijedlogu tuženog N. R. i apelanta za ponavljanje postupka pravosnažno okončanog navedenom presudom, Okružni sud je donio Rješenje broj 71 0 P 047511 14 Gvl od 9. aprila 2015. godine kojim je dozvolio ponavljanje postupka i ukinuo presudu Okružnog suda od 16. juna 2014. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da iz stanja predmetnog spisa proizlazi da žalba tužilaca izjavljena protiv prvostepene presude nikada nije dostavljena na odgovor tuženima, kako je to propisano članom 214 stav 1 ZPP, iz čega proizlazi da je na njihovu štetu počinjena povreda odredbi parničnog postupka kojima je propisan postupak dostavljanje žalbe, a na što su osnovano ukazali svojim prijedlogom.
10. Nakon toga, Okružni sud je, postupajući u ponovnom postupku, donio Presudu broj 71 0 P 047511 15 Gž 2 od 11. novembra 2015. godine. Predmetnom presudom djelimično je uvažena žalba tužilaca i preinačena presuda Osnovnog suda tako što je utvrđeno da je pravno ništav sporni darovni ugovor, u dijelu u kojem je D. R. darovao tuženom N. R. predmetni stan, što su tuženi dužni da priznaju, a apelant je obavezan da predmetni stan preda, slobodan od lica i svojih stvari, u posjed tužiocima u roku od 30 dana, kao i da, zajedno sa ostalim tuženim, tužiocima solidarno naknadi troškove parničnog postupka u određenom iznosu. Predmetnom presudom žalba tužilaca je u ostalom dijelu odbijena i prvostepena presuda je potvrđena u dijelu u kojem su odbijeni zahtjevi tužilaca kojima su tražili da se naloži Republičkoj upravi da u zemljišnoj knjizi i katastarskom operatu na osnovu presude izvrši uspostavljanje ranijeg zemljišno-knjižnog stanja koje je prethodilo zaključenju spornog darovnog ugovora, te u dijelu da se utvrdi pravna ništavost ugovora o zakupu i aneksa ugovora o zakupu i da im se isplati naknada na ime zakupnine stana.
11. Okružni sud je u obrazloženju presude, imajući u vidu, između ostalog, utvrđenu činjenicu da je ugovor o kupoprodaji nepokretnosti (zaključen između D. R. i ZZ „Agropromet“ Banjaluka), koja je predmet konkretnog spora, u cijelosti realizovan u smislu relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zaključio da D. R. nije mogao raspolagati s pravom koje nije imao u momentu činjenja poklona i spornim darovnim ugovorom predmetni stan pokloniti svom unuku – tuženom Nikoli Račiću jer je taj stan prethodno ugovorom od 16. decembra 1985. godine prodao tuženom ZZ „Agropromet“ Banjaluka. Shodno tome, Okružni sud je zaključio da je taj ugovor ništav shodno odredbi člana 103 ZOO. Uzimajući u obzir da je prednik tužilaca zakonitim useljenjem u predmetni stan 1985. godine na osnovu akata tuženog ZZ „Agropromet“ Banjaluka i nesmetanim korišćenjem tog stana dugi niz godina sa svojom porodicom stekao na zakonit način stanarsko pravo na predmetnom stanu, kao i činjenicu da mu je predmetni stan koji je smatrao svojim domom vraćen u posjed 2003. godine, Okružni sud je zaključio da tužiocima nije prestalo stanarsko pravo ni na jedan od zakonom propisanih načina. Shodno tome, zaključio je da tužioci imaju pravni interes da u konkretnoj parnici traže utvrđenje ništavosti ugovora. Pored toga, ukazao je da je odredbom člana 109 ZOO propisano da na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svako zainteresovano lice. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da se predmetni stan nalazi u faktičkoj vlasti apelanta, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjeve tužilaca u dijelu u kojem su tražili da se utvrdi da je pravno ništav predmetni ugovor o darivanju i da se obaveže apelant da tužiocima preda predmetni stan u posjed. Međutim, Okružni sud je, pozivajući se na odredbu člana 567 ZOO, konstatovao da činjenica da je tuženi Nikola Račić kao zakupodavac raspolagao s predmetnim stanom koji nije u njegovoj svojini nije razlog za ništavost ugovora o zakupu stana, zbog čega je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev tužilaca u dijelu u kojem je traženo da se utvrdi ništavost predmetnog ugovora o zakupu i aneksa tog ugovora.
12. Protiv navedene presude Okružnog suda revizije su izjavili tužioci, tuženi N. R. i apelant. Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 047511 16 Rev od 28. jula 2016. godine djelimično usvojio reviziju tužilaca i presudu Okružnog suda u osporenom dijelu kojem je žalba tužilaca odbijena u dijelu odluke po zahtjevu za isplatu naknade za izgubljenu zakupninu i po zahtjevu za nalaganje uspostavljanja ranijeg zemljišno-knjižnog stanja, te u dijelu odluke o troškovima postupka ukinuo i predmet u tom dijelu vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje, dok je u ostalom odbijajućem dijelu te odluke po zahtjevu za utvrđenje ništavosti ugovora o zakupu i aneksa tog ugovora reviziju odbio. Predmetnom presudom Vrhovnog suda odbijena je revizija tuženog N. R. „u osporenom dijelu kojim je žalba tužitelja usvojena“, dok je apelantova revizija odbačena.
13. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, konstatovao da je pravilan zaključak drugostepenog suda da tužiocima (tužiteljici E. I. kao sunositeljici stanarskog prava i tužiocima M. I. i A. I. kao članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava) nije prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu ni na jedan od zakonom propisanih načina. Imajući u vidu da je D. R. spornim darovnim ugovorom, koristeći se činjenicom da kupoprodajni ugovor nije bio proveden u zemljišnoj knjizi, predmetnim stanom ponovo raspolagao tako što ga je poklonio svom unuku-tuženom Nikoli Račiću, Vrhovni sud je konstatovao da je pravilan zaključak Okružnog suda da je on na taj način raspolagao pravom koje nije imao, a što taj ugovor čini ništavim u smislu odredbe člana 103 ZOO, pri čemu je takođe pravilan zaključak tog suda da su tužioci dokazali postojanje pravnog interesa za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora o darivanju. Konstatujući da tužiocima usljed stečenog prava na stan pripada pravo njegovog posjeda, Vrhovni sud je zaključio da je Okružni sud pravilno preinačio prvostepenu presudu i u dijelu odluke po zahtjevu za predaju u posjed stana, pri čemu je ukazao da je ta odluka imala uporište u odredbi člana 41 „ZOSPO“ (Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima). Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odbio reviziju tuženog Nikole Račića. Razmatrajući revizione navode tužilaca, Vrhovni sud je konstatovao da je Okružni sud pravilno odbio njihov tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavost ugovora o zakupu i aneksa ugovora o zakupu, ocijenivši da, bez obzira na utvrđenje ništavosti ugovora o darivanju, prema odredbama čl. 567 i 569 ZOO za zaključenje ugovora o zakupu nije uslov da je zakupodavac vlasnik predmeta ugovora. Nasuprot tome, Vrhovni sud je zaključio je da je osnovana revizija tužene u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tražena isplata naknada na ime zakupnine stana i tužbenog zahtjeva da se naloži Republičkoj upravi da u zemljišnoj knjizi i katastarskom operatu na osnovu presude izvrši uspostavljanje ranijeg zemljišno-knjižnog stanja, pa je drugostepenu presudu ukinuo u tom dijelu.
14. Vrhovni sud je ukazao da o apelantovoj reviziji nije odlučivao meritorno, zaključivši da za to nisu ispunjeni procesni uslovi. Naime, konstatovao je da je apelant izjavio reviziju u zaglavlju koje je memorandum advokata Jelene Todić, koja nije zastupala apelanta u postupku pred nižestepenim sudovima, te za koju nije priložena punomoć uz reviziju. Dalje je konstatovao da je reviziju potpisao apelant. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da saglasno odredbi člana 205 ZPP u vezi s odredbom člana 253 istog zakona, revizija, između ostalog, sadrži potpis podnosioca revizije. Vrhovni sud je zaključio da iz navedenog proizlazi da je predmetnu reviziju, bez obzira na sadržano zaglavlje advokata, podnio apelant lično. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da prema odredbi člana 301b) ZPP, u vezi s odredbom člana 456a) istog zakona, u postupku po reviziji stranku mora, kao punomoćnik, zastupati advokat, osim ako je sama stranka advokat. Izuzetno od stava 1 ovog člana stranka može sama izjaviti reviziju ako ima položen pravosudni ispit, odnosno za stranku može reviziju izjaviti punomoćnik koji je, prema odredbama ovog ili drugog zakona, ovlašćen da zastupa stranku, a koji ima položen pravosudni ispit. Imajući u vidu da je predmetnu reviziju izjavio apelant lično koji, prema stanju spisa, nema pravosudni ispit, Vrhovni sud je zaključio da je apelantova revizija nedozvoljena, zbog čega ju je odbacio u smislu odredbi člana 247 st. 1 i 2.
15. U ponovnom postupku, Okružni sud je donio Rješenje broj 71 0 P 047511 16 Gž3 od 23. avgusta 2016. godine kojim je žalbu tužilaca djelimično uvažio i ukinuo Presudu Osnovnog suda broj 71 0 P 047511 07 P 3 od 31. decembra 2013. godine u osporenom dijelu odluke kojim je odbijen zahtjev za isplatu naknade za izgubljenu zakupninu i zahtjev za nalaganje uspostavljanja ranijeg zemljišno-knjižnog stanja i u dijelu odluke o troškovima postupka i predmet je u tom dijelu vratio na ponovni postupak.
16. Prema stanju spisa, ponovni postupak je u toku pred Osnovnim sudom.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da su osporenom odlukom povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, člana 13 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je Vrhovni sud postupio nezakonito kada je odbacio njegovu reviziju. Naime, apelant tvrdi da je ta revizija u popisu spisa evidentirana pod rednim brojem 68 kao revizija advokata Jelene Todić. Dalje, navodi da se iz sadržaja revizije, kao i nesporne činjenice da je sačinjena na memorandumu advokata, može utvrditi da je reviziju podnio apelantov punomoćnik. Zatim, navodi da činjenica da je advokat Jelena Todić apelantov punomoćnik proizlazi iz Rješenja Osnovnog suda broj 71 0 I 198717 14 I od 5. maja 2015. godine i iz punomoći od 15. novembra 2015. godine koje je dostavio iz apelaciju. Apelant, takođe, smatra da je Vrhovni sud bio obavezan da u smislu odredbe člana 295 ZPP zatraži da mu se dostavi punomoć ili izjašnjenje apelanta o tome da li je on lično izjavio reviziju. Shodno navedenom, apelant smatra da je taj sud proizvoljno ocijenio relevantne činjenice i izvedene dokaze i da je u vezi s tim dao obrazloženje koje je nerazumljivo. Osim toga, apelant, u suštini, tvrdi da tokom predmetnog parničnog postupka redovni sudovi nisu postupali u skladu s odredbama procesnog prava jer apelantu ranije nije dostavljena na odgovor žalba tužilaca protiv prvostepene Presude broj 71 0 P 047511 07 P 3 od 31. decembra 2013. godine, a Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 047511 14 Gž od 16. juna 2014. godine nije dostavljena tuženom ZZ „Agropromet“ Banjaluka, te zbog toga što je Okružni sud u vrlo kratkom roku od par mjeseci donio presude od 16. juna 2014. i 11. novembra 2015. godine, a Vrhovni sud takođe u vrlo kratkom roku od par mjeseci presudu od 28. jula 2016. godine. Navedeno, prema apelantovom mišljenju, ukazuje na nezakonito postupanje tih sudova. Konačno, apelant ukazuje da su „obrazloženja koja su dali nižestepeni sudovi nerazumljiva, protivrječna izvedenim dokazima, tako da predstavljaju svojevrsni 'pravni nonsens', pa apelant predlaže da se apelacija usvoji“.
b) Odgovori na apelaciju
18. Vrhovni sud navodi da u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke. Vrhovni sud i Okružni sud, takođe, smatraju da prilikom donošenja odluka tih sudova nije došlo do povrede apelantovih prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, a na čiju povredu ukazuje u apelaciji.
19. Tužiteljica E. I., između ostalog, tvrdi da apelant proizvoljno navodi da mu nije data mogućnost da učestvuje u postupku, te da njegovi drugi navodi nisu odlučni i da ne ukazuju na povredu ljudskih prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine. Predlaže da se apelacija odbaci ili odbije.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
b) Sadržina žalbe Član 205.
Žalba mora da sadrži:
1) označenje presude protiv koje se izjavljuje žalba;
2) izjavu da se presuda pobija u cjelini ili u određenom dijelu;
3) razlog žalbe;
4) potpis podnosioca žalbe.
Član 253.
Ako u čl. 237. do 252. ovog zakona nije što drugo određeno, u postupku povodom revizije shodno će se primjenjivati odredbe ovog zakona o žalbi protiv presude, osim odredbi o održavanju rasprave pred drugostepenim sudom.
Član 295.
Kad sud utvrdi da lice koje se pojavljuje kao stranka ne može biti stranka u postupku, a taj se nedostatak može otkloniti, pozvaće tužioca da izvrši potrebne ispravke u tužbi ili će preduzeti druge mjere da bi se postupak mogao nastaviti sa licem koje može biti stranka u postupku.
Isto tako, kad sud utvrdi da stranka nema zakonskog zastupnika ili da zakonski zastupnik nema posebna ovlašćenja kad su ona potrebna, zatražiće da nadležni organ starateljstva postavi staraoca parnično nesposobnom licu, odnosno pozvaće zakonskog zastupnika da pribavi posebna ovlašćenja ili će preduzeti druge mjere koje su potrebne da bi parnično nesposobna stranka bila pravilno zastupana.
Sud će odrediti stranci rok za uklanjanje nedostataka iz st. 1. i 2. ovog člana. Dok se ne uklone ovi nedostaci, u postupku se mogu preduzimati samo one radnje zbog čijeg odlaganja bi mogle da nastanu štetne posljedice za stranku.
Ako se nedostaci iz st. 1. i 2. ovog člana ne mogu ukloniti ili ako određeni rok bezuspješno protekne, sud će rješenjem ukinuti radnje sprovedene u postupku ukoliko su zahvaćene ovim nedostacima i odbaciće tužbu ako su nedostaci takve prirode da sprečavaju dalje vođenje parnice. Protiv rješenja kojim se naređuju mjere za uklanjanje nedostataka nije dozvoljena žalba.
Član 301. b) U postupku po reviziji stranku mora, kao punomoćnik, zastupati advokat, osim ako je sama stranka advokat.
Izuzetno od stava 1. ovog člana, stranka može sama izjaviti reviziju, ako ima položen pravosudni ispit, odnosno za stranku reviziju može izjaviti punomoćnik koji je, prema odredbama ovog ili drugog zakona, ovlašten da zastupa stranku, a koji ima položen pravosudni ispit.
Član 456 a.)
Postupci u kojima je do dana stupanja na snagu ovog zakona donijeta prvostepena presuda nastavit će se prema dosadašnjim propisima, a postupci u kojima do dana stupanja na snagu ovog zakona nije donesena prvostepena presuda okončat će se prema odredbama ovog zakona.
Član 247.
(1) Nedozvoljenu reviziju odbaciće revizijski sud rješenjem, kao i neblagovremenu ili nepotpunu reviziju, ako to, u granicama svojih ovlašćenja, nije učinio prvostepeni sud.
(2) Revizija je nedozvoljena ako nije izjavljena preko opunomoćenika iz člana 301b. ovog zakona, ako je izjavljena od lica koje nije ovlašteno za podnošenje revizije ili lica koje je odustalo od revizije ili ako lice koje je izjavilo reviziju nema pravni interes za podnošenje revizije, ili ako je revizija izjavljena protiv presude protiv koje se po zakonu ne može izjaviti.
[…]
21. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 41.
Lice koje je pribavilo individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znalo i nije moglo znati da nije postalo vlasnik (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo da zahteva njen povraćaj i od savesnog držaoca kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.
[…] VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom isključivo Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 047511 16 Rev od 28. jula 2016. godine kojom je taj sud, u dijelu koji se odnosi na apelanta, donio meritornu odluku povodom tužbenih zahtjeva tužilaca tako što je u konačnici apelant obavezan da predmetni stan preda slobodan od lica i svojih stvari u posjed tužiocima, a odbijen je tužbeni zahtjev tužilaca za utvrđenje ništavosti spornog ugovora o zakupu predmetnog stana i aneksa tog ugovora. U ostalom dijelu, Vrhovni sud je (povodom tužbenih zahtjeva tužilaca za isplatu naknade za izgubljenu zakupninu i uspostavljanje ranijeg zemljišno-knjižnog stanja, te u odnosu na troškove postupka), donio procesnu odluku kojom je u tom dijelu predmet vraćen na ponovni postupak, a koji je još u toku pred Osnovnim sudom. Imajući u vidu naprijed navedene činjenice, te dovodeći ih u vezu s apelacionim navodima, Ustavni sud ukazuje da će u pogledu dopustivosti (i merituma) apelacije presudu Vrhovnog suda razmatrati samo u dijelu u kojem je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu tužilaca za predaju u posjed predmetnog stana, odnosno u kontekstu navoda o povredi prava na pristup sudu u dijelu u kojem je predmetnom presudom apelantova revizija odbačena kao nedozvoljena.
24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. Ustavni sud zapaža da apelant osporava Presudu Vrhovnog suda broj 71 0 P 047511 16 Rev od 28. jula 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. septembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 25. oktobra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant pobija navedenu presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, člana 13 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
29. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
30. Ustavni sud primjećuje da je apelant u konačnici osporenom presudom Vrhovnog suda obavezan da predmetni stan preda slobodan od lica i svojih stvari u posjed tužiocima, pa se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa apelant u tom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
31. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant, u suštini, smatra da je osporena presuda Vrhovnog suda rezultat proizvoljne ocjene dokaza i primjene relevantnih propisa, kao i da mu je tom presudom prekršeno pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje jer je tom presudom njegova revizija izjavljena protiv nižestepene presude Okružnog suda odbačena kao nedozvoljena.
32. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
33. Zatim, Ustavni sud ističe da pravo na pristup sudu, garantovano u članu 6 stav 1 Evropske konvencije, nije niti može biti apsolutno pravo i ono može biti predmet ograničenja. Stoga, zakonodavac u uređenju prava na pristup sudu ima izvjesnu slobodu procjene, naročito kada je riječ o pretpostavkama koje se tiču dopuštenosti ulaganja pravnih lijekova. Međutim, ta ograničenja ne mogu biti tolikog obima da je „sama suština prava umanjena“ (vidi Evropski sud, Guerin protiv Francuske, presuda od 29. jula 1998, 1998-V). Dalje, ograničenje neće biti u skladu sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije ako ne služi legitimnom cilju i ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi, Bellet protiv Francuske, presuda od 20. novembra 1995, serija A, tom 333).
34. Ustavni sud zapaža da apelant u vezi s navodnom povredom prava na pristup sudu, u suštini, tvrdi da je Vrhovni sud, proizvoljno utvrdivši relevantne činjenice, proizvoljno zaključio da je apelant reviziju podnio lično, a ne posredstvom advokata, zbog čega je njegovu reviziju odbacio kao nedozvoljenu, pri čemu je proizvoljno primijenio odredbe ZPP. Međutim, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao detaljno, jasno i precizno obrazloženje za svoj zaključak da je apelant reviziju podnio lično, a ne posredstvom advokata, u kojem Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti, a proizvoljnost tog zaključka ne proizlazi ni iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju. Pri tome, Ustavni sud smatra da apelantova tvrdnja da je ta revizija u popisu spisa evidentirana pod rednim brojem 68 kao revizija advokata Jelene Todić, nasuprot apelantovom mišljenju, ne ukazuje da je navedeni advokat podnijela reviziju kao apelantov punomoćnik u postupku povodom revizije s obzirom na to da iz odluka donesenih u konkretnom parničnom postupku proizlazi da je navedeni advokat tokom postupka pred nižestepenim sudovima, kao i u postupku povodom revizije, zastupala ostale tužene u predmetnom postupku, a da apelanta nije zastupala u postupku pred nižestepenim sudovima. U odnosu na apelantove tvrdnje da činjenica da je advokat Jelena Todić apelantov punomoćnik u postupku povodom revizije proizlazi iz preciziranog rješenja Osnovnog suda i iz punomoći od 15. novembra 2015. godine, Ustavni sud zapaža da je to rješenje doneseno u potpuno drugoj vrsti postupka (izvršnom postupku), a da apelant u apelaciji ne tvrdi da je navedena punomoć uopšte dostavljena redovnom sudu uz reviziju protiv presude Vrhovnog suda, niti to proizlazi iz dostavljene dokumentacije. U vezi s apelantovim pozivanjem na odredbe člana 295 ZPP, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja tih odredbi proizlazi da one regulišu pitanje otklanjanja nedostataka u pogledu stranačke sposobnosti, odnosno nedostataka u slučaju kada stranka nema zakonskog zastupnika ili kad zakonski zastupnik nema posebna ovlašćenja, dakle koje se ne odnose na konkretnu situaciju u kojoj se Vrhovni sud, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, bavio pitanjima vezanim za primjenu odredbi člana 301 ZPP. Ustavni sud dalje zapaža da je Vrhovni sud jasno obrazložio zbog čega je reviziju za koju je utvrdio da je apelant podnio lično, a ne posredstvom advokata, odbacio kao nedozvoljenu u smislu člana 247 st. 1 i 2 ZPP, u vezi s odredbama člana 301b) ZPP i 456a) istog zakona, iz kojeg obrazloženja ne proizlaze elementi proizvoljnosti u primjeni relevantnih odredaba ZPP. Pri tome, Ustavni sud napominje da razlozi Vrhovnog suda vezani za odbacivanje apelantove revizije korespondiraju stavovima Ustavnog suda o navedenom pitanju. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje da je slično pravno pitanje već razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 382/17 od 10. maja 2017. godine (dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), te zaključio da nema kršenja prava na pristup sudu kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud odbacio apelantkinjinu reviziju koju je ona lično izjavila, shodno odredbama člana 247 stav 2 ZPP, jer tim zakonskim ograničenjem, suprotno apelantkinjinim tvrdnjama, nije došlo do zadiranja u suštinu zajemčenog prava. Imajući u vidu sve navedeno, kao i podržavajući svoju praksu iz Odluke broj AP 382/17 od 10. maja 2017. godine, Ustavni sud smatra da odbacivanjem apelantove revizije nije došlo do proizvoljne primjene relevantnih odredaba ZPP, niti je povrijeđeno njegovo pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje zagarantovanog članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije.
35. U odnosu na ostale apelacione navode o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka donesenih u predmetnom postupku proizlazi da je u konkretnom slučaju dokazni postupak sproveden u skladu s relevantnim procesnim zakonom, odnosno da je ocjenom svih dokaza provedenih u postupku pred prvostepenim sudom kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, utvrđeno činjenično stanje na osnovu kojeg je u konačnici apelant obavezan da predmetni stan preda slobodan od lica i svojih stvari u posjed tužiocima, a za što su u obrazloženju osporene odluke, nasuprot apelantovom mišljenju, dati dovoljno jasni i precizni razlozi iz kojih ne proizlaze elementi proizvoljnosti u ocjeni dokaza i u primjeni relevantnih propisa. Dalje, u pogledu apelacionih navoda kojima apelant ukazuje na povredu pravila procesnog prava od strane redovnih sudova u predmetnom postupku u vidu nedostavljanja mu ranije na odgovor žalbe protiv prvostepene presude, Ustavni sud zapaža iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant iste te navode već iznio u postupku pred redovnim sudom u prijedlogu za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, pa je upravo zbog toga Okružni sud Rješenjem broj 71 0 P 047511 14 Gvl od 9. aprila 2015. godine i dozvolio ponavljanje postupka. Ustavni sud primjećuje da je apelantu, u ponovljenom postupku, kako i sam u apelaciji eksplicitno navodi, žalba protiv prvostepene presude dostavljena na odgovor 20. maja 2015. godine. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi neosnovani. Vezano za apelantove navode da presuda Okružnog suda precizirani broj od 16. juna 2014. godine nije dostavljena tuženom ZZ „Agropromet“ Banjaluka, Ustavni sud zapaža da su ovi apelacioni navodi irelevantni s obzirom na to da se ne odnose na apelanta, već na drugo lice, a osim toga, Ustavni sud ukazuje da je ta presuda svakako ukinuta naprijed navedenim rješenjem Okružnog suda. Pored toga, u vezi s apelantovim navodima da je Okružni sud u kratkom roku od par mjeseci donio drugostepene presude, te Vrhovni sud takođe u kratkom roku od par mjeseci donio revizionu presudu, Ustavni sud smatra to ne ukazuje da nezakonitost u postupanju tih sudova, kako to apelant smatra, već upravo na njihovu u ažurnost prilikom rada na konkretnom predmetu.
36. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani i u ovom dijelu.
Pravo na imovinu
37. Apelant smatra mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, u suštini, vezuju za primjenu prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud i apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, smatra neosnovanim.
Pravo na efektivan pravni lijek
38. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje ovog prava. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant u predmetnom parničnom postupku dostavio odgovor na tužbu, te da je izjavio žalbu protiv prvostepene presude od 31. decembra 2013. godine, kao i da je podnio prijedlog za ponavljanje parničnog postupka pravosnažno okončanog drugostepenom presudom od 16. juna 2014. godine, i to zbog toga što mu žalba tužilaca nije dostavljena na odgovor. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je, postupajući povodom tog prijedloga, Okružni sud donio rješenje od 9. aprila 2015. godine kojim je dozvoljeno ponavljanje postupka upravo zbog navedene činjenice i ukinuta je presuda drugostepenog suda od 16. juna 2014. godine, pa je predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak, nakon čega je apelantu žalba tužilaca dostavljena na odgovor. Zatim, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud 11. novembra 2015. godine u ponovnom postupku donio presudu protiv koje su apelant, tuženi N. R. i tužioci izjavili revizije, a nisu dostavili odgovore na revizije. I najzad, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud osporenom presudom od 28. jula 2016. godine odbacio apelantovu reviziju kao nedopuštenu, pri čemu, kako je to zaključeno u prethodnim tačkama ove odluke, nije došlo do proizvoljne primjene relevantnih odredaba ZPP, niti je povrijeđeno apelantovo pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje zagarantovanog članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije.
39. Ustavni sud zapaža da iz navedenog proizlazi da je apelant u predmetnom postupku imao mogućnost, odnosno da je tokom postupka koristio zakonom propisane pravne lijekove u parničnom postupku, a da činjenica da neki od tih pravnih lijekova (kao što je revizija) nisu rezultirali apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na efektivni pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, takođe, neosnovani.
Ostali navodi
40. Apelant, takođe, smatra da su mu osporenom presudom povrijeđena prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da apelant nije obrazložio u čemu se sastoji kršenje ovog prava, odnosno da povredu ovog prava vezuje za povredu prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, našavši da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja tog prava. Imajući u vidu zaključak u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, te uzimajući u obzir da apelant, osim pozivanja na član II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8 Evropske konvencije, zapravo ničim nije obrazložio u čemu se, prema njegovom mišljenju, sastoji navodna povreda tog prava, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o povredi člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pristup sudu kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud, shodno odredbama člana 247 stav 2 ZPP, odbacio apelantovu reviziju za koju je utvrdio da ju je izjavio lično, a ne posredstvom punomoćnika, a za šta je dao jasno i precizno obrazloženje iz kojeg ne proizlazi proizvoljnost u primjeni relevantnih odredaba ZPP, a tim zakonskim ograničenjem nije došlo do zadiranja u suštinu apelantovog zajemčenog prava. Ustavni sud, takođe, smatra da nema kršenja ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude kao konačne meritorne odluke u pogledu tužbenog zahtjeva tužilaca za predaju u posjed predmetnog stana dao dovoljno jasne i precizne razloge za svoj zaključak da je apelant u konkretnom slučaju obavezan da predmetni stan preda slobodan od lica i svojih stvari u posjed tužiocima, koje obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za proizvoljnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
43. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje budući da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju u predmetnom postupku.
44. Ustavni sud, takođe, zaključuje da ne postoji ni kršenje člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije budući da apelant nije obrazložio u čemu se, prema njegovom mišljenju, sastoji navodna povreda tog prava, odnosno kad apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za proizvoljnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
45. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević