Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3063/16 (M. S., R. K., V. B. i Z. B.)

Odluka donesena 11. 09. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Stjecanje bez osnova
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3063/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 09. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine, u predmetu broj AP 3063/16, rješavajući apelacije Miroslave Stević i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštenu apelacije koje su podnijeli:

Miroslava Stević protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 1 P 025357 15 Rev od 3. marta 2016. godine, Radivoje Karišik protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 1 P 027164 14 Rev od 3. marta 2016. godine i Vukosava Banđur i Zora Bratić protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 0 P 037713 15 Rev od 8. juna 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP 3063/16

1. Miroslava Stević (u daljnjem tekstu: prvoapelantica), iz Pala, koju zastupa Boško Čegar, advokat iz Pala, podnijela je 13. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 1 P 025357 15 Rev od 3. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, prvoapelantica je 19. jula 2012. godine podnijela tužbu protiv Grada Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), te je Osnovni sud u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) donio presudu broj 89 1 P 025357 12 P od 4. novembra 2013. godine, kojom je usvojio prvoapelantičin tužbeni zahtjev i obavezao tuženog da apelantici isplati određeni novčani iznos na ime nedovršenih radova na zgradi, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, sve bliže precizirano u izreci presude. Prvostepena presuda je potvrđena u žalbenom postupku presudom Okružnog suda u Istočnom sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 1 P 025357 14 Gž od 23. decembra 2014. godine. Postupajući po reviziji tuženog, Vrhovni sud je osporenom odlukom usvojio reviziju, preinačio presudu Okružnog suda tako da je žalba tuženog usvojena i presuda Osnovnog suda preinačena, te odbijen tužbeni zahtjev prvoapelantice i obavezana prvoapelantica da tuženom nadoknadi troškove postupka.

AP 3116/16

2. Radivoje Karišik (u daljnjem tekstu: drugoapelant), iz Istočnog Starog Grada, kojeg zastupa Boško Čegar, advokat iz Pala, podnio je 19. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 89 1 P 027164 14 Rev od 3. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, drugoapelant je 30. aprila 2013. godine podnio tužbu protiv tuženog, te je Osnovni sud donio presudu broj 89 1 P 027164 13 P od 19. marta 2014. godine, kojom je utvrdio da je drugoapelant na osnovu pravnog posla stekao isključivo pravo vlasništvo na stanu bliže opisanom u izreci presude, o čemu je tuženi dužan predati drugoapelantu podobnu ispravu za upis u Knjigu položenih ugovora a u protivnom uknjižba će se izvršiti na osnovu presude. Presudom je dalje odbijen drugoapelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu isplati određeni novčani iznos na ime neizvedenih a predviđenih radova na zgradi, sa zakonskim zateznim kamatama, sve bliže precizirano u izreci presude, te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U postupku po drugoapelantovoj žalbi, presudom Okružnog suda broj 89 1 P 027164 14 Gž od 23. maja 2014. godine, prvostepena presuda je preinačena u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev i obavezan tuženi da drugoapelantu isplati određeni novčani iznos na ime nedovršenih radova, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, sve bliže precizirano u izreci presude, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena. Postupajući po reviziji tuženog, Vrhovni sud je osporenom odlukom usvojio reviziju, preinačio presudu Okružnog suda tako što je žalba drugoapelanta odbijena i presuda Osnovnog suda u osporenom odbijajućem dijelu potvrđena (u pogledu isplate na ime nedovršenih radova), te odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

AP 3750/16

3. Vukosava Banđur i Zora Bratić (u daljnjem tekstu: trećeapelantice), iz Pala, koje zastupa Boško Čegar, advokat iz Pala, podnijele su 13. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 89 0 P 037713 15 Rev od 8. juna 2016. godine. U konkretnom slučaju, trećeapelantice su 14. aprila 2014. godine podnijele tužbu protiv tuženog, te je Osnovni sud donio presudu broj 89 0 P 037713 14 P od 27. maja 2015. godine, kojom je usvojio tužbeni zahtjev trećeapelantica i obavezao tuženog da trećeapelanticama isplati određeni novčani iznos na ime nedovršenih radova na zgradi i određeni novčani iznos na ime viška naplaćenih kvadrata, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, sve bliže precizirano u izreci presude. Prvostepena presuda je potvrđena u žalbenom postupku presudom Okružnog suda broj 89 0 P 037713 15 GŽ od 30. septembra 2015. godine. Postupajući po reviziji tuženog, Vrhovni sud je osporenom odlukom usvojio reviziju, preinačio presudu Okružnog suda tako što je žalbu tuženog usvojio i presudu Osnovnog suda preinačio, te odbio tužbeni zahtjev trećeapelantica za isplatu novčanih iznosa na ime nedovršenih radova i viška naplaćenih kvadrata i obavezao trećeapelantice da tuženom nadoknade troškove postupka.

Uvodne napomene

4. Prema navodima u apelacijama i obrazloženjima priloženih odluka, apelanti su zaključili sa Gradom Istočno Sarajevo, Zavod za planiranje i izgradnju ugovore o udruživanju sredstava i rada predmetom kojih su bili poslovni prostor/stanovi, te da su navedenim ugovorima precizirana prava i obaveze ugovornih strana. Nadalje, apelanti su isplatili kupoprodajnu cijenu i predmetne nekretnine su im predate u posjed. Prema navodima apelanata u tužbama, tuženi nije uradio dio radova koji su se odnosili na vanjsko i unutrašnje uređenje zgrade i nije obezbijedio priključak centralnog grijanja, usljed čega je umanjena vrijednost predmetnih nekretnina i tuženi se na taj način neosnovano obogatio, jer je apelantima naplatio cijenu poslovnog prostora/stana u kojoj su uračunati navedeni radovi kao da su završeni. Također, pored prethodno navedenog, drugoapelant je u tužbi tvrdio da se nije mogao upisati kao vlasnik predmetnog stana budući da tuženi nije obezbijedio zapisnik o tehničkom pregledu i odobrenje za upotrebu objekta, dok su trećeapelantice u tužbi navele da im je tuženi predao stan manje kvadrature nego je ugovoreno.

Obrazloženje osporenih odluka Vrhovnog suda

5. U obrazloženju osporenih odluka Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su predmetna potraživanja apelanata okvalifikovali kao neosnovano obogaćenje koje predviđa odredba člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S tim u vezi Vrhovni sud je naveo da je pravni osnov tužbenih zahtjeva za isplatu neizvedenih, a ugovorenih radova, naknada štete zbog povrede ugovorne obaveze od strane tuženog (član 262. stav 2. ZOO). Naime, kada jedna strana u dvostrano obaveznom ugovoru ne ispuni svoju dospjelu obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveze ili raskinuti ugovor, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete (član 124. ZOO). Vrhovni sud je dalje naveo da tuženi nije dokazao da je ugovorenu obavezu ispunio do dana podnošenja tužbi a ni kasnije, pa je nesumnjivo da je time povrijedio odredbe ugovora, što je za posljedicu imalo prouzrokovanje štete apelantima (član 262. stav 2. ZOO). U tom smislu se, prema pravnom shvatanju revizionog suda, šteta apelanata sastojala u umanjenju vrijednosti nekretnine zbog neizvršenih, a ugovorenih i od strane apelanata plaćenih radova, koji vid štete apelanti u predmetnim parnicima nisu tražili, niti na te okolnosti izvodili dokaze. Također, po ocjeni Vrhovnog suda, traženi iznosi naknade nemaju ni karakter štete u vidu eventualnih izdataka za radnje koje bi bile preduzete s ciljem otklanjanja štetnih posljedica koje su nastupile zbog neispunjenja ugovorne obaveze, čime bi (eventualnim izdacima) imovina apelanata bila umanjena (član 155. ZOO). Međutim, apelanti su tužbama zahtijevali isplatu iznosa na ime vrijednosti neizvršenih radova, koji s obzirom na izloženo po ocjeni Vrhovnog suda nije imalo pravnog osnova, jer to ne predstavlja štetu u smislu člana 262. stav 2. ZOO.

6. U pogledu tužbenog zahtjeva trećeapelantica za isplatu određenog novčanog iznosa na ime sticanja bez osnova usljed razlike između stvarne i ugovorene površine stana, Vrhovni sud je na osnovu izvedenih dokaza, utvrdio da su se stranke, prilikom primopredaje stana, utvrdile konačnu cijenu, ali se površinom stana nisu bavile. Dalje je naveo da je iz navedenog proizilazilo da su se trećeapelantice saglasile sa faktičkom površinom stana kojeg su preuzele u posjed, jer su prilikom njegovog preuzimanja potpisale zapisnik, bez ikakvih primjedbi (a time i bez primjedbi na površinu). Vrhovni sud je istaknuo da trećeapelantice nisu intervenisale ni kada je iz rješenja o upisu prava svojine u Knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova i stanova pribavljenih na drugi način i izvoda iz te Knjige, bilo moguće utvrditi da je manja stvarna površina. Dalje je naveo da trećeapelantice nisu tvrdile, pa tako ni dokazale da su o ovom nedostatku obavijestile tuženog kao drugu ugovornu stranu u rokovima propisanim odredbom člana 481. (koji govori o vidljivim nedostacima stvari) i člana 482. ZOO (koji se odnose na skrivene nedostatke). Po mišljenju Vrhovnog suda, navedenim su, čak i pod uslovom da su tuženog odmah (2005. godine, kada su preuzele stan u posjed, ili 2006. godine, kada su upisale pravo vlasništva u odgovarajuće javne evidencije) obavijestile o nedostatku u pogledu površine, shodno odredbi člana 500. stav 1. ZOO izgubile pravo na ostvarenje prava propisanih odredbom člana 488. istog zakona, jer su tužbu za ostvarenje tih prava (sniženje cijene, odnosno povrat dijela već isplaćene cijene) podnijele dugi niz godina nakon toga (14. aprila 2014. godine).

Apelacioni navodi

7. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da je Vrhovni sud, pri donošenju osporenih odluka, proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZOO-a, te da nije dao valjana obrazloženja za svoja odlučenja. Naime, apelanti smatraju da se u konkretnom slučaju radilo o sticanju bez pravnog osnova, jer je tuženi naplatio cjelokupnu vrijednost nekretnina za radove koje nije izveo, te dodatno trećeapelantice ističu da je tuženi neosnovano naplatio veću površinu stana. Takođe, apelanti navode da im je povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku, te prvoapelantica traži naknadu nematerijalne štete. Relevantne odredbe

8. Zakon o obligacionim odnosima Republike Srpske („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 35/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 124.

U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

Član 210. stav 1.

Kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće – da naknadi vrijednost postignutih koristi.

Član 262. stav 2.

Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je usljed toga pretrpio.

Član 500. stav 1.

Prava kupca koji je blagovremeno obavijestio prodavca o postojanju nedostatka gase se po isteku jedne godine, računajući od dana odašiljanja obavještenja prodavcu, izuzev ako je prodavčevom prevarom kupac bio spriječen da ih upotrijebi.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Apelanti smatraju da je Vrhovni sud, pri donošenju osporenih odluka, proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZOO-a, te da nije dao valjano obrazloženje za svoja odlučenja, što je za posljedicu imalo kršenje njihovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Ustavni sud primjećuje da iz navoda apelacija proizilazi da apelanti ukazuje da je tuženi u konkretnim slučajevima naplatio cjelokupnu vrijednost predmetnih nekretnina za radove koje nije izveo (kod trećeapelantica i više kvadrata nego što je predato u posjed), odnosno da se radi o sticanju bez osnova. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka slijedi da tuženi nije dokazao da je ugovornu obavezu ispunio do dana podnošenja tužbi a ni nakon toga pa je nesumnjivo da je time povrijedio odredbe ugovora, što je za posljedicu imalo prouzrokovanje štete apelantima, iz čega proizilazi da je pravni osnov tužbenog zahtjeva za isplatu neizvedenih a ugovorenih radova - naknada štete zbog povrede ugovorne obaveze od strane tuženog (član 262. stav 2. ZOO), suprotno utvrđenju prvostepenog i drugostepenog suda koji su potraživanje apelanata pravno okvalifikovali kao sticanje bez osnova, koje predviđa odredba člana 210. ZOO. U pogledu tužbenog zahtjeva trećeapelantica koji se odnosio na razliku između stvarne i ugovorene površine stana, Vrhovni sud je ukazao da trećeapelantice nisu dokazale da su o ovom nedostatku obavijestile tuženog kao drugu ugovornu stranu u rokovima propisanim relevantnim odredbama ZOO, te su tužbu za ostvarenje tih prava podnijele nakon proteka dugog niza godina. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u obrazloženjima osporenih presuda. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojim su donesene osporene odluke. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP- 4012/16 od 1. februara 2017. godine i AP-2660/16 od 20. jula 2016. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u navedenim odlukama naveo da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna.

13. Vezano za navode apelanata, kojima ukazuje na dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju, da su postupci pred redovnim sudovima (na tri instance) trajali: u predmetu AP 3063/16 oko tri godine i osam mjeseci (tužba podnesena 19. jula 2012. godine, presuda Vrhovnog suda donesena 3. marta 2016. godine), u predmetu AP 3116/16 oko dvije godine i deset mjeseci (tužba podnesena 30. aprila 2013. godine, presuda Vrhovnog suda donesena 3. marta 2016. godine) i u predmetu AP 3750/16 oko dvije godine i dva mjeseca (tužba podnesena 14. aprila 2014. godine, presuda Vrhovnog suda donesena 8. juna 2016. godine). Imajući u vidu navedeno, po mišljenju Ustavnog suda, dužina predmetnih postupaka se ne može smatrati dužinom trajanja postupka koja prelazi granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3063/16 (M. S., R. K., V. B. i Z. B.) | Sudska praksa | Aktio