Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1730/16 (D.o.o. „Una-Promet“ Cazin)

Odluka donesena 11. 09. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Građanski postupak
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1730/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 09. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1730/16, rješavajući apelaciju DOO „Una-Promet“ Cazin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija DOO „Una-Promet“ Cazin podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Ps 001793 14 Rev od 8. decembra 2015.

godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Ps 001793 13 Pž od 26. decembra 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. DOO „Una-Promet“ Cazin (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amela Alagić, advokat iz Cazina, podnio je 15. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Ps 001793 14 Rev od 8. decembra 2015. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Ps 001793 13 Pž od 26. decembra 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tuženog Unsko-sanskog kantona, kojeg je u postupku zastupalo Kantonalno pravobranilaštvo u Bihaću (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 23. februara 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud dostavili su odgovor na apelaciju 28. februara i 5. i 6. marta 2018. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 17 0 Ps 001793 08 Ps od 18. februara 2013. godine tuženom je naloženo da apelantu kao tužiocu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 1.230,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 21. aprila 2009. godine do isplate i nadoknadi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 215,80 KM (stav I izreke presude). Apelant je odbijen sa zahtjevom za isplatu zatezne kamate na iznos od 1.230,00 KM počev od 18. augusta 2008. godine (stav II izreke presude). Odbijen je apelantov zahtjev za isplatu iznosa od 26.395,20 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24. decembra 2007. godine, na iznos od 2.826,10 KM počev od 13. decembra 2007. godine i na iznos od 1.272,00 KM počev od 1. januara 2008. godine (stav III izreke presude). Odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka za iznos od 2.339,42 KM (stav IV izreke presude).

6. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je predmet spora apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio od tuženog naknadu štete u iznosu od 31.709,30 KM koju je pretrpio u periodu od 25. oktobra 2007. do 11. decembra 2007. godine nezakonitim i nepravilnim radom organa tuženog.

7. U toku postupka je utvrđeno da je zbog učinjenog prekršaja vozilom marke ,,Man“ reg. oznake 085-T-577, apelantovo vlasništvo, organ tuženog (MUP) izdao prekršajni nalog 2. oktobra 2007. godine koji je uručen apelantu poštom 24. oktobra 2007. godine. Utvrđeno je da je navedeni nalog apelant primio 29. oktobra 2007. godine, te da je greškom pošiljaoca-tuženog (ovlaštenog službenika MUP-a Unsko-sanskog kantona) kao datum uručenja označen 16. oktobar 2007. godine, kada je prekršajni nalog u Centralnom registru za motorna vozila evidentiran kao pravomoćan i konačan, zbog čega je evidentirano da apelant ima neplaćenu novčanu kaznu. Zbog toga je apelantu bila onemogućena registracija četiri vozila, pa je apelant iznajmio teretno vozilo od drugog preduzeća 24. oktobra 2007. godine i njegovim angažovanjem imao izdatak u iznosu od 26.395,20 KM u utuženom periodu. Dalje je apelant u postupku ukazivao da je imao potrošnju goriva angažiranjem vlastitih automobila apelantovih zaposlenika u poslovne svrhe u iznosu od 2.826,10 KM, kao i da je isplatio plaće i topli obrok vozaču neregistriranog teretnog vozila u iznosu od 1.272,00 KM. Apelant je u postupku, također, ukazivao da je angažirao stručno lice - advokata za zastupanje u upravnom i prekršajnom postupku u vezi s otklanjanjem štetnih posljedica neosnovanog odbijanja registracije vozila tužioca i da su troškovi stručnog lica u tim postupcima iznosili 1.230,00 KM. Utvrđeno je i to da je zahtjev za registraciju vozila apelant podnio nadležnom organu tuženog, i to 1. novembra 2007. godine za teretno vozilo marke „Man“, reg. oznaka 085-T- 577, kojim je učinjen predmetni prekršaj, zatim za vozilo ,,Mazda“, reg. oznaka 932-M-095, 27. novembra 2007. godine, za vozilo ,,Kia“, reg. oznaka 203-A-566, 4. decembra 2007. godine i za vozilo „Kedi“, reg. oznaka 582-K-804, 7. decembra 2007. godine. Registracija navedenih vozila je izvršena 11. decembra 2007. godine kada je brisana prekršajna kazna za apelanta.

8. Prvostepeni sud je utvrdio da je greškom zaposlenika tuženog evidentirano da je predmetni prekršajni nalog postao konačan i izvršan, te da je apelant blagovremeno zatražio sudsko odlučivanje za prekršaj i da je tuženi neopravdano onemogućio apelantu da registrira svoja vozila zbog evidentirane novčane kazne. Dalje je navedeno da je apelant tražio da se briše evidentirana novčana kazna, a da to nadležna služba tuženog nije učinila iako je morala znati sadržaj Zakona o centralnoj evidenciji i razmjeni podataka. Prvostepeni sud je ukazao da je izvorni organ nadležan za izmjene i brisanje bilo kojih podataka iz njegove nadležnosti, te da prema članu 60. Zakona o državnoj službi u FBiH i odredbama ZOO štetu koju državni službenik učini građanima i pravnim licima svojim nezakonitim ili nepravilnim radom u vršenju državne službe naknađuje organ državne službe čiji je državni službenik učinio štetu.

9. Općinski sud je naveo da apelant ničim nije dokazao da je u periodu od 25. oktobra 2007. do 11. decembra 2007. godine, kako je tvrdio, po zaključenom ugovoru o iznajmljivanju kamiona za usluge prevoza i razvoza robe imao zaključene ugovore s kupcima ili dobavljačima. Dalje, apelant nije dokazao da mu je firma DOO „ER-B“ iz Cazina morala baš u tom periodu izvršiti takve usluge budući da u fakturi navedene firme nije navedeno kome je izvršila usluge prevoza, na kojoj relaciji i da je apelant zaista izvršio takve usluge, a sve to jer apelant nije mogao registrirati svoj kamion zbog nastalih problema oko registracije. Prema tome, po mišljenju prvostepenog suda, apelant nije dokazao da je šteta za usluge angažiranja drugog prevoznika u iznosu od 26.395,20 KM stvarno i nastala.

10. Prema mišljenju prvostepenog suda, neosnovano je i apelantovo potraživanje na ime troškova goriva koje je apelant potrošio prilikom angažiranja automobila apelantovih zaposlenika u poslovne svrhe u iznosu od 2.826,10 KM budući da bi apelant to gorivo potrošio da je za te svrhe angažirao i auta čiju je registraciju tražio. Pri tome je navedeno da apelant nije ni dokazao da je stvarno bilo korišteno vlastito vozilo R. B., Z. B., F. T., N. K. jer ni na jednom putnom nalogu nije ni označen registarski broj vozila imenovanih, niti je dokazao da je u navedenom iznosu nastala šteta.

11. Istaknuto je da je neosnovano apelantovo potraživanje u iznosu od 1.272,00 KM na ime isplaćene plaće i toplog obroka za novembar i decembar 2007. godine na ime S. T. jer se radi o pravima zaposlenika iz rada i radnih odnosa, te da je apelant imao obavezu da navedenu naknadu isplati zaposleniku S. T. Stoga, kako je apelant navedenu naknadu isplatio S. T., prvostepeni sud je zaključio da je navedeni zaposlenik radio u novembru i decembru 2007. godine.

12. Imajući u vidu da je apelant angažirao advokata kada je tražio da mu se registriraju vozila jer je Služba tuženog svojom greškom ranije proglasila prekršajni nalog konačnim i izvršnim i evidentirala ga kao prekršajnu kaznu u Centralnom registru kazni na apelantovo ime iako je apelant blagovremeno zatražio sudsko odlučivanje. Istaknuto je da zbog navedenog apelant nije mogao blagovremeno izvršiti registraciju svojih vozila, te je za takve usluge isplatio angažiranom advokatu iznos od 1.230,00 KM. Prvostepeni sud je ukazao da je ovaj apelantov zahtjev osnovan jer je apelant imao izdatke bez svoje krivice.

13. Protiv prvostepene presude žalbe su podnijele obje parnične stranke - tuženi u odnosu na stav 1. izreke prvostepene presude, a apelant u odnosu na st. 3. i 4. izreke prvostepene presude. Kantonalni sud je Presudom broj 17 0 Ps 001793 13 Pž od 26. decembra 2013. godine žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu u izreci u stavu 1. preinačio tako što je u tom dijelu apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Apelantova žalba u odnosu na st. 3. i 4. prvostepene presude je odbijena i prvostepena presuda je u ovom dijelu potvrđena.

14. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je pravilna odluka prvostepenog suda sadržana u izreci prvostepene presude u st. 3. i 4. U vezi s tim je navedeno da je nesporno učinjena greška tuženog kada je na prekršajni nalog u Centralnom registru za motorna vozila stavljena klauzula pravomoćnosti u situaciji kada je apelant blagovremeno osporio taj prekršajni nalog i zatražio sudsko odlučivanje. Međutim, prema mišljenju drugostepenog suda, greška Službe nadležne za vođenje označene evidencije (tuženog) ne čini samim time apelantov tužbeni zahtjev osnovanim budući da apelant nije dokazao da je zbog navedenog pretrpio štetu. Također je istaknuto da se troškovi u iznosu od 26.395,20 KM vezani za iznajmljivanje kamiona ne mogu smatrati štetom.

15. Protiv drugostepene presude apelant je podnio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 17 0 Ps 001793 14 Rev od 8. decembra 2015. godine odbio.

16. U obrazloženju revizione presude je navedeno da se, i prema ocjeni Vrhovnog suda, nisu ostvarile zakonske pretpostavke za odgovornost tuženog za naknadu štete apelantu. U vezi s tim, Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 60. stav 5. Zakona o državnoj službi u FBiH. Vrhovni sud je ukazao da je apelant podnio tuženom zahtjev za registraciju teretnog motornog vozila kojim je učinjen prekršaj 1. novembra 2007. godine, a ugovor o iznajmljivanju teretnog vozila od drugog preduzeća zaključio 24. oktobra 2007. godine, to jeste u vrijeme kada nije ni bila sporna registracija tog vozila. Iz navedenog, prema mišljenju Vrhovnog suda, proizlazi da iznajmljivanje teretnog vozila nije u uzročnoj vezi s datumom evidentiranja pravomoćnosti prekršajnog naloga od 2. oktobra 2007. godine. Zbog toga su, prema ocjeni Vrhovnog suda, irelevantni navodi revizije da je bitan datum evidentiranja pravomoćnosti prekršajnog naloga, te da to nije 16. oktobar 2007. godine već 24. oktobar 2007. godine kada je prekršajni nalog uručen apelantu poštom.

17. Prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 123. stav 1. u vezi sa članom 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nižestepeni sudovi su odbili apelantov tužbeni zahtjev i za štetu za koju apelant tvrdi da je pretrpio u vidu potrošnje goriva upotrebom privatnih automobila za obavljanje službenih radnji (u visini od 2.826,10 KM), kao i za štetu u vidu isplaćene plaće i toplog obroka za novembar i decembar 2007. godine zaposleniku - vozaču S. T. koji je upravljao teretnim vozilom kada je učinjen prekršaj. Istaknuto je da bi troškove goriva apelant imao i upotrebom vlastitih vozila čiju je registraciju tražio, a apelant nije dokazao da je plaću i topli obrok za dva mjeseca navedenom zaposleniku isplatio, a da ovaj nije radio zbog izdatog prekršajnog naloga. Osim toga, kako to pravilno zaključuje i drugostepeni sud, u pretežnom dijelu utuženog perioda apelant je mogao koristiti navedena vozila s obzirom na datum podnošenja zahtjeva za njihovu registraciju. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, kao i na povredu standarda na obrazloženu odluku. Prema apelantovom mišljenju, kada je sud utvrdio odgovornost tuženog za štetu koju je njegov organ nezakonitim radom pričinio apelantu takva odgovornost predstavlja objektivnu odgovornost za štetu, pa je na tuženom, a ne na apelantu, da dokazuje postojanje nekog drugog uzroka štete, odnosno da dokazuje isključenje ili umanjenje svoje odgovornosti za štetu. Ukazuje da je apelant bio spriječen da registrira svoja vozila zbog nepravilnog unošenja u registar podataka pravomoćnosti prekršajnog naloga. Smatra da je na apelanta stavljen pretjeran teret zbog navodnog zakašnjenja da podnese zahtjev za registraciju vozila i prije zakonom predviđenog roka. Smatra da su redovni sudovi zanemarili da je apelantu u prekršajnom postupku uskraćeno pravo na efektivan pravni lijek, te da je kao posljedica te povrede došlo i do uskraćivanja apelantovog prava na registraciju vozila čiji je apelant vlasnik.

b) Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud je naveo da osporenom presudom nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava na koja ukazuje u apelaciji.

20. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri svim činjenično-pravnim razlozima koji su dati u drugostepenoj presudi, te smatra da odlukom drugostepenog suda nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja apelant ukazuje u apelaciji.

21. Općinski sud je ukratko naveo odlučenja prvostepenog i drugostepenog suda u predmetnom postupku.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o državnoj službi u Federaciji BiH („Službene novine FBiH“ br. 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05, 8/06, 77/06, 45/10, 4/12 i 99/15) u relevantnom dijelu glasi: Član 60.

Odgovornost za materijalnu štetu

1. Državni službenik je dužan da nadoknadi materijalnu štetu koju u vršenju državne službe učini namjerno ili krajnjom nepažnjom.

2. Postojanje štete, njenu visinu i okolnosti pod kojima je šteta učinjena, odnosno krivicu državnog službenika za učinjenu štetu utvrđuje komisija koju rješenjem obrazuje rukovodilac organa državne službe. O izvršenju tih poslova komisija sastavlja zapisnik.

3. Na osnovu zapisnika iz stava 2. ovog člana, rukovodilac organa državne službe donosi rješenje o nadoknadi štete kojim se utvrđuje visina štete, rok i način isplate štete.

4. Protiv rješenja o šteti iz stava 3. ovog člana, državni službenik ima pravo da izjavi žalbu Odboru za žalbe u roku od 15 dana od dana prijema rješenja.

5. Štetu koju državni službenik napravi građanima ili pravnim licima ili organu državne službe, svojim nezakonitim ili nepravilnim radom u vršenju državne službe, nadoknađuje organ državne službe čiji je državni službenik učinio štetu, a onda organ državne službe ima pravo regresa isplaćene štete od državnog službenika.

6. Organ državne službe obavezan je da nadoknadi štetu državnom službeniku koju on pretrpi na službi ili u vezi sa službom, po opštim propisima o odgovornosti za štetu.

7. Ako državni službenik odbije da nadoknadi štetu utvrđenu u rješenju iz stava 3. ovog člana, u tom slučaju postupak za nadoknadu štete pokreće se pred nadležnim sudom.

23. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

24. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi: Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 17 0 Ps 001793 14 Rev od 8. decembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. februara 2016. godine, a apelacija je podnesena 15. aprila 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

32. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak u kojem je apelant imao poziciju tužioca odnosi na postupak naknade materijalne štete, dakle, nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

33. Apelant ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava od strane redovnih sudova. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud, neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).

34. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

35. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u konačnici apelant odbijen sa svojim tužbenim zahtjevom kojim je od tuženog tražio naknadu materijalne štete u iznosu od 31.709,30 KM koja da je nastala u periodu od 25. oktobra 2007. do 11. decembra 2007. godine. Prema apelantovom mišljenju, do nastanka štete na strani apelanta je došlo zbog greške ovlaštenog lica tuženog u registriranju pravomoćnosti prekršajnog naloga, slijedom čega apelant nije mogao izvršiti registraciju svojih motornih vozila kojima obavlja svoju poslovnu djelatnost. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je nesporno u predmetnom postupku utvrđeno da je greškom službenika tuženog prekršajni nalog evidentiran kao konačan i izvršan prije njegove stvarne pravomoćnosti. Međutim, tokom postupka je na osnovu svih provedenih dokaza utvrđeno da ne postoji uzročna veza između takvog postupanja službenika tuženog i materijalne štete za koju apelant tvrdi da ju je pretrpio. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su Kantonalni i Vrhovni sud u osporenim odlukama ukazali na odredbu člana 60. stav 5. Zakona o državnoj službi u FBiH, ali su na osnovu ocjene postupka u cjelini redovni sudovi zaključili da se u konkretnom slučaju nisu ispunili kumulativni uvjeti za odgovornost tuženog za štetu (postojanje štete, uzročna veza između nezakonitog i nepravilnog rada tuženog i nastale štete). Pri tome su redovni sudovi u osporenim odlukama dali veoma jasno i argumentirano obrazloženje zbog čega apelant u smislu pravila o teretu dokazivanja (čl. 123. i 126. ZPP) nije dokazao da mu je u relevantnom periodu nastala šteta radnjom tuženog. Naime, redovni sudovi su u osporenim odlukama veoma jasno ukazali zbog čega su apelantovi tužbeni navodi u pogledu nastanka štete neosnovani. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi imali u vidu datume podnošenja zahtjeva za registraciju apelantovih vozila, te da je u tom smislu utvrđeno da je apelant u utuženom periodu u pretežnom dijelu mogao koristiti svoja motorna vozila za obavljanje svoje djelatnosti. Apelant u postupku, također, nije uspio dokazati ni svoje tvrdnje u pogledu angažiranja drugog preduzeća za prevoz robe, kao i angažiranja vlastitih vozila svojih zaposlenika za apelantove potrebe.

36. Prema tome, imajući u vidu navedeno proizlazi da nema proizvoljnosti u odlučenju redovnih sudova u osporenim odlukama na način na koji to apelant nastoji prikazati u apelaciji. Također, suprotno apelantovim navodima, osporene odluke redovnih sudova u pogledu obrazloženja zadovoljavaju standard obrazložene odluke u smislu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da su u njima redovni sudovi dali veoma jasno i argumentirano obrazloženje, zbog čega je u cijelosti neosnovan apelantov tužbeni zahtjev. Pri tome, Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi u osporenim odlukama primijenili relevantne zakonske odredbe u čijoj primjeni ovaj sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost na apelantovu štetu.

37. U pogledu dijela navoda iz apelacije koji se odnose na prekršajni postupak i njegove posljedice koje se ogledaju u nemogućnosti registracije vozila, Ustavni sud naglašava da se apelacijom osporene odluke odnose na parnični postupak za naknadu štete, a ne na prekršajni postupak i njegove posljedice.

38. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

39. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. Pravo na djelotvoran pravni lijek

40. Apelant ukazuje i na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je apelant u predmetnom postupku koristio raspoložive pravne lijekove (žalba i revizija), te da apelantovo mišljenje da nije imao na raspolaganju djelotvorne pravne lijekove u prekršajnom i upravnom postupku nikako ne može voditi ka zaključku da je u predmetnom postupku povrijeđeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi s pravom na pravno suđenje. Naime, apelant je, kako je već navedeno, nesporno u predmetnom parničnom postupku koji je predmet ove apelacije koristio sve raspoložive pravne lijekove, te činjenica da apelant nije zadovoljan njihovim konačnim ishodom ne može voditi zaključku da je na bilo koji način došlo do kršenja apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s pravom na pravično suđenje.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka redovnih sudova nema ničega što ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, te kada su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasne razloge za svoje odlučenje.

42. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

43. Na kraju, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana 13. Evropske konvencije u odnosu na pravo na pravično suđenje kada je apelant u predmetnom postupku koristio raspoloživa pravna sredstva (žalba i revizija), te da apelantovo nezadovoljstvo ishodom postupka ni na koji način ne može voditi ka zaključku da je apelantu u predmetnom postupku bilo uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi s pravom na pravično suđenje.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević