Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-789/18 (Općina Kiseljak)

Odluka donesena 11. 09. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-789/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 09. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine, u predmetu broj AP-789/18, rješavajući apelaciju Općine Kiseljak, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Općina Kiseljak protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 Ps 064039 14 Rev od 2. novembra 2017.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Općina Kiseljak (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Općinsko javno pravobranilaštvo Kiseljak, podnijela je 7. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 Ps 064039 14 Rev od 2. novembra 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom Vrhovnog suda odbijena je revizija apelantkinje izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Ps 064039 13 Pž od 21. februara 2014. godine kojom je odbijena žalba apelantkinje i potvrđena Presuda Općinskog suda u Travniku broj 51 0 Ps 064039 12 Ps od 21. juna 2013. godine. Navedenom prvostepenom presudom obavezana je apelantkinja da tužiocu (Bosman d.o.o. Sarajevo) na ime duga isplati iznos od 53.023,05 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 25. avgusta 2011. godine pa do konačne isplate.

2. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je u konkretnom slučaju predmet spora zahtjev tužioca da mu apelantkinja isplati novčani iznos od 53.023,05 KM na ime viška radova i naknadno izvedenih radova u vezi sa Ugovorom o izvedbi radova na rekonstrukciji i asfaltiranju puta u naselju Rotilj od 6. oktobra 2008. godine. Naveo je da su predmetni ugovor zaključili tužilac kao izvođač radova i apelantkinja kao naručilac radova, a ugovor su takođe potpisali i Ministarstvo prostornog uređenja, obnove i povratka Srednjobosanskog kantona kao sufinansijer i predstavnici građana mjesnog područja koji su takođe učestvovali u finansiranju ugovorenih radova. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da predmetna obaveza apelantkinje u iznosu od 53.023,05 KM proizlazi iz dvije tužiočeve fakture koje se odnose na radove koji nisu obuhvaćeni zaključenim ugovorom, a za koje je vještačenjem iz oblasti građevinske struke utvrđeno da su izvedeni od strane tužioca. Vrhovni sud je ukazao da sporni građevinski radovi predstavljaju višak radova, odnosno da predstavljaju naknadne radove u odnosu na radove ugovorene zaključenim ugovorom. Nadalje je ukazao da je zaključenim ugovorom ugovoreno da je u slučaju potrebe izvođenja takvih radova predviđeno zaključenje aneksa ugovora. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je apelantkinja kao naručilac radova dala prethodnu usmenu saglasnost za izvođenje spornih radova, te da je iste radove priznao i njen nadzorni organ na način da je potpisao građevinsku dokumentaciju (građevinski dnevnik i građevinsku knjigu), te da apelantkinja nije osporila ispostavljene fakture od strane tužioca, zbog čega su ispunjeni uslovi u pogledu postojanja saglasnosti volja za izvođenje tih radova kod obje ugovorne strane. Vrhovni sud je naveo da iako ugovorne strane u vezi sa tim radovima nisu zaključile aneks ugovora, pismeno potvrđivanje izvedenih radova u građevinskoj knjizi od strane nadzornog organa na osnovu prethodno dobijenog usmenog ovlaštenja od strane zakonskog zastupnika tužene može zamijeniti nedostatak zahtijevane forme, a sve to imajući u vidu da utvrđena vrijednost izvedenih radova nije osporena. Vrhovni sud je naveo da su suprotno revizijskim prigovorima apelantkinje (kojim osporava postojanje obaveze prema tužiocu zbog činjenice da između stranaka nije potpisan aneks ugovora, da prije izvođenja spornih radova nije bio proveden postupak u skladu sa Zakonom o javnim nabavkama, te da apelantkinja nije bila jedini finansijer radova iz predmetnog ugovora) nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, odnosno relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je članom 633. ZOO propisano da za svako odstupanje od projekta građenja, odnosno ugovorenih radova izvođač mora imati pismenu saglasnost naručioca i da izvođač ne može zahtijevati povećanje ugovorene cijene za radove koje je izvršio bez te saglasnosti. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je prihvatio kao pravilan zaključak nižestepenih sudova da je apelantkinja dužna tužiocu platiti iznos koji je na ime obostrano utvrđenog obima i vrijednosti izvedenih naknadnih radova i viška radova u vezi sa ugovorom od 6. oktobra 2008. godine tužilac obračunao u ispostavljenim fakturama. Vrhovni sud je ukazao da taj zaključak proizlazi iz činjenice da su stranke zaključenim ugovorom predvidjele mogućnost izvođenja naknadnih radova i viškova radova i da su takvi radovi izvedeni na osnovu prethodnog usmenog odobrenja ovlaštene osobe apelantkinje i kao takvi potvrđeni od strane ovlaštenog nadzornog organa kako po obimu, tako i po vrijednosti. Zbog toga, sporni radovi ne mogu predstavljati radove na koje se odnosi odredba člana 633. ZOO kojom je regulisano odstupanje od projekta od strane izvođača radova u kojem slučaju izvođač mora imati pismenu saglasnost naručioca. Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je do odstupanja od projekta i izvođenja naknadnih radova došlo na usmeni zahtjev apelantkinje kao naručioca radova, odnosno uz njeno odobrenje, pa činjenica da između ugovornih strana nije zaključen pismeni aneks ugovora i da prethodno nije proveden postupak javnih nabavki ne može štetno uticati na pravo tužioca kao izvođača tih radova da zahtijeva plaćanje. Tužilac je sporne radove izveo i u vezi s tim je postupao savjesno i u skladu sa pravilima struke, te je tako uvećao imovinu apelantkinje koja bi se u slučaju da ne izvrši plaćanje zahtijevane naknade neosnovano obogatila na štetu tužioca. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da bi apelantkinja, u slučaju kada su ugovorne strane u vezi sa spornim radovima propustile zaključiti aneks ugovora bila dužna vratiti tužiocu korist koju je stekla njegovom radnjom.

Apelacioni navodi

3. Apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantkinja navodi da sa tužiocem nije zaključen aneks ugovora, da u konkretnom slučaju nije dala saglasnost za izvođenje spornih radova od strane tužioca, te da ona kao jedan od sufinansera nije dužna da sama isplati cjelokupni iznos spornih radova.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. S obzirom na to da je apelantkinja nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Naime, Ustavni sud zapaža da apelantkinja u predmetnoj apelaciji ponavlja navode koje je isticala u reviziji, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-789/18 (Općina Kiseljak) | Sudska praksa | Aktio