Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4251/16 („Aragosta“ d.o.o. Banja Luka)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Vlasničko-pravni odnosi
- Obligaciono- pravni odnosi
- Uknjižba
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4251/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4251/16, rješavajući apelaciju „Aragoste“ d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Aragoste“ d.o.o. Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 061341 14 Rev od 16. augusta 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Aragosta“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 8. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 061341 14 Rev od 16. augusta 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i od tužioca Borislava Smoljanovića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 19. februara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i tužilac su 5. i 9. marta 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Iz stanja spisa proizlazi da su apelant i tužilac 5. januara 2001. godine zaključili ugovor o udruživanju sredstava (u daljnjem tekstu: ugovor) kojim se apelant obavezao da za potrebe tužioca izgradi poslovni prostor u stambeno-poslovnom objektu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor). Iz ugovora proizlazi da su se ugovorene strane saglasile da apelant kao izvođač izgradi predmetni poslovni prostor u nivou tehničke dovršenosti „ro-bau“ sistema, koji podrazumijeva da je eksterijer prostora u potpunosti završen, a u samom prostoru osigurani priključci s električnim brojilom i vodomjerom. Odredbom člana 3. ugovora konstatirano je da na dan zaključivanja ugovora cijena izgradnje predmetnog prostora iznosi 68.040,00 KM. Prema odredbi člana 5. ugovora apelant se obavezao ustupiti tužiocu na raspolaganje predmetni poslovni prostor najkasnije do 30. juna 2001. godine, a u slučaju da ne završi u predviđenom roku dužan je postupiti u skladu s pozitivnim zakonskim propisima u građevinarstvu. Osim toga, ugovorom se apelant saglasio da se tužilac uknjiži kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora nakon izgradnje bez njegove saglasnosti, a po uplati cjelokupnog iznosa iz člana 3. navedenog ugovora. Osporeni postupak
6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 061341 09 P od 22. aprila 2013. godine tužilac je odbijen s tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se „krivicom apelanta“ raskine ugovor, kao i da mu apelant vrati iznos od 68.040 KM, sa zakonskom zateznom kamatom i plati troškove parničnog postupka. Istom presudom obavezan je tužilac da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka.
7. Osnovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je tužilac u tužbi istakao da je 5. januara 2001. godine sa apelantom zaključio ugovor, da je apelantu 10. januara 2001. godine isplatio kupoprodajnu cijenu u iznosu od 68.040,00 KM, da je apelanta više puta usmeno i pismeno opominjao da ispuni svoje ugovorne obaveze, da predmetni poslovni prostor nije dovršen, da nema tehničkog prijema radova i nema upotrebne dozvole, pa tužilac ne može u tom prostoru da obavlja nikakvu djelatnost, ne može da ga izda u zakup, niti da ga proda jer ne može da se upiše kao vlasnik u zemljišne knjige. Apelant je u odgovoru na tužbu i tokom postupka osporio i osnov i visinu tužbenog zahtjeva, između ostalog, istaknuvši da je sve svoje obaveze po ugovoru izvršio, da je tužilac ušao u posjed predmetnog poslovnog prostora 2004. ili 2005. godine, a tužbu je podnio četiri ili pet godina poslije, kao i da su obaveze ugovornih strana iz predmetnog ugovora koji je dvostran i teretan ispunjene.
8. Osnovni sud je na osnovu provedenog dokaznog postupka utvrdio da su parnične stranke zaključile ugovor, da je tužilac 10. januara 2001. godine po osnovu ugovora uplatio iznos od 68.040,00 KM, da je 1. novembra 2002. godine uputio apelantu prigovor zbog neispunjenja obaveza po ugovoru, da predmetni poslovni prostor nije predat tužiocu kako je ugovoreno najkasnije do 30. juna 2001. godine, da je tužilac 16. marta 2009. godine apelantu uputio opomenu pred tužbu sa zahtjevom da apelant izvrši svoju ugovorenu obavezu budući da do dana pisanja opomene tužilac nema upotrebnu dozvolu za predmetni poslovni prostor i ne može ga koristiti za obavljanje svoje djelatnosti (okuliste), ne može da ga izda u zakup, ni da ga proda jer nije uknjižen kao vlasnik tog prostora. Osnovni sud je također utvrdio da je tužilac mogao da traži dozvolu za rad određene namjene u predmetnom poslovnom prostoru koji je kupio, ali tek po dobivanju upotrebne dozvole koju mora da ishodi apelant s obzirom na to da je on izvođač radova, a odobrenje za upotrebu se može izdati tek pošto se tehničkim pregledom utvrdi da je objekt izgrađen u skladu s tehničkom dokumentacijom na osnovu koje je izdato odobrenje za građenje. Osnovni sud je istakao da kod sistema gradnje ,,roh bau“ objekt u potpunosti mora biti završen izvana i sa završenom prvom fazom instalacija, što znači da je apelant bio dužan da do te faze završi objekt i kao takav ga preda kupcu. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da predmetni objekt nema upotrebnu dozvolu koju mora ishoditi investitor ili izvođač radova, a nikako vlasnik prostora. Ne može se vršiti tehnički pregled objekta ili njegovog dijela, ni odobriti upotreba, ako je objekt, odnosno njegov dio izgrađen bez odobrenja za građenje. Odobrenje za upotrebu može se izdati tek pošto se tehničkim pregledom utvrdi da je objekt, odnosno dio objekta izgrađen u skladu s tehničkom dokumentacijom na osnovu koje je izdato odobrenje za građenje, odnosno da je objekt izgrađen u skladu s tehničkom propisima, standardima i normativima čija je primjena obavezna pri građenju objekata te vrste. Osnovni sud je, na osnovu nalaza vještaka, utvrdio da se za objekt u kome se nalazi predmetni poslovni prostor ne može izdati odobrenje za upotrebu jer su i urbanistička saglasnost i odobrenje za građenje iz 2003. godine poništeni rješenjem iz 2010. godine. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je tužilac ključ od predmetnog poslovnog prostora dobio 2004. ili 2005. godine, da nikada prostor nije zvanično preuzeo, da je u toku izgradnje objekta donijeta odluka o izmjeni regulacionog plana kojim je predviđeno da objekt ima etažu više nego što je postojeće stanje, zbog čega se ušlo u realizaciju dokumentacije, te je u sklopu te realizacije stavljena van snage postojeća građevinska dozvola kako bi nova građevinska dozvola obuhvatila čitav objekt kao cjelinu.
9. Osnovni sud je na osnovu izvedenih dokaza nesumnjivo utvrdio da je tužilac ispunio svoju ugovorenu obavezu i apelantu u roku isplatio cjelokupni ugovoreni iznos na ime cijene izgradnje predmetnog poslovnog prostora, da je i apelant ispunio svoju ugovorenu obavezu i ustupio tužiocu predmetni poslovni prostor, ne u ugovorenom roku, nego kasnije. Osnovni sud je ocijenio da su osnovani apelantovi navodi da se tužilac prećutno saglasio s prekoračenjem roka za predaju spornog prostora, ali i da je prihvatio ispunjenje apelantove obaveze na predaju prostora, takvog kakav jeste, kao urednu i u svemu u skladu s predmetnim ugovorom. Što se tiče apelantove obaveze sadržane u odredbi člana 5. stav 3. ugovora, prema kome je apelant saglasan da se tužilac uknjiži kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora, nesumnjivo je da takva apelantova saglasnost postoji, dok druge apelantove obaveze prema spornom ugovoru nisu ugovorene. Ako su obaveze ugovornih strana iz dvostranih teretnih ugovora (kakav je i predmetni ugovor) ispunjene i ako je svaka strana primila obavezu druge strane kao uredno ispunjenu (kao u konkretnom slučaju), Osnovni sud je zaključio da se ne može tražiti raskid ugovora zbog neispunjenja u smislu člana 124. u vezi sa članom 126. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) jer za to nisu ispunjeni uvjeti.
10. Nadalje, Osnovni sud je naveo da odobrenje za izgradnju (građevinska dozvola) koje se izdaje na osnovu prethodno provedenog upravnog postupka u kome se utvrđuje da li postoje zakonski uvjeti za građenje po projektu koji je predmet ugovora nema utjecaja na pravnu važnost ugovora o građenju, ali ima utjecaja na mogućnost izvršenja ugovora. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da je prema nalazu vještaka, a i prema odredbama Zakona o uređenju prostora apelantova obaveza da pribavi dokumentaciju (urbanističku saglasnost, odobrenje za građenje zgrade u kojoj se nalazi poslovni prostor i odobrenje za upotrebu poslije izvršenog tehničkog pregleda i prijema zgrade) kako bi omogućio tužiocu da se uknjiži kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da apelant ne može snositi odgovornost za to što nadležni organ još nije odlučio o njegovom zahtjevu za donošenje odobrenja za građenje za veću spratnost predmetne zgrade, a rješenjem iz 2010. godine su i urbanistička saglasnost, kao i odobrenje za građenje iz 2003. godine poništeni. Imajući u vidu sve navedeno, Osnovni sud je zaključio da je predmetni ugovor realiziran. S obzirom na to da je tužilac odbijen sa zahtjevom za raskid predmetnog ugovora, Osnovni sud je odbio i njegov zahtjev kojim je tražio vraćanje uplaćenih sredstava s kamatama.
11. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 061341 13 Gž od 31. marta 2014. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužioca i potvrđena prvostepena presuda. Istom presudom odbijen je tužiočev zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.
12. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da su u konkretnom slučaju, tužilac i apelant zaključili ugovor o udruživanju sredstava radi izgradnje poslovnog prostora, koji se smatra ugovorom o prodaji i ima za cilj da tužilac stekne pravo vlasništva na poslovnom prostoru. Nadalje, Okružni sud je naveo da nije sporno da je tužilac isplatio kupoprodajnu cijenu, da je ušao u posjed predmetnog poslovnog prostora 2004. godine, te da ga je izdavao u zakup, iz čega proizlazi, bez obzira na činjenicu što tvrdi da nije zvanično izvršena primopredaja, da je tužilac ušao u predmetni poslovni prostor u čijem posjedu se nalazi i danas.
13. Okružni sud je ukazao na odredbu člana 124. ZOO kojom je propisano da kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu druga strana može, ako nije šta drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveze ili raskinuti ugovor prostom izjavom ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete, dok je odredbom člana 125. ZOO propisano da kad ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obavezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu. Međutim, povjerilac može održati ugovor na snazi ako, po isteku roka, bez odlaganja obavijesti dužnika da zahtijeva ispunjenje ugovora (stav 2). U vezi s tim, Okružni sud je istakao da je upravo tužilac pozvao apelanta da izvrši svoju obavezu, a nakon što je istekao rok za predaju poslovnog prostora tužilac je u 2004. godini ušao u posjed predmetnog poslovnog prostora koji je bio završen u smislu radova koji su ugovoreni, što znači da se tužilac prećutno saglasio s prekoračenjem roka i prihvatio ispunjenje obaveze iz ugovora.
14. Nadalje, Okružni sud je ukazao na odredbu člana 33. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVPO) kojom je propisano da se pravo vlasništva na nekretnini stječe na osnovu pravnog posla upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom, a ne tehničkim prijemom i izdavanjem upotrebne dozvole za zgradu u kojoj se nalazi poslovni prostor koji je predmet stjecanja. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je ocijenio da su neprihvatljivi žalbeni navodi kojima se i dalje istrajava na činjenici da apelant nema upotrebnu dozvolu, da nije izvršen tehnički prijem zgrade, te da su povrijeđene odredbe Zakona o samostalnoj djelatnosti i Zakona o uređenju prostora. Okružni sud je također istakao da je sam tužilac naveo da je predmetni poslovni prostor izdavao u zakup, pa su paušalni navodi žalbe da se taj prostor ne može koristiti za obavljanje bilo koje djelatnosti.
15. Nezadovoljan navedenom presudom, tužilac je izjavio reviziju koja je uvažena Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 061341 14 Rev od 16. augusta 2016. godine i obje nižestepene presude preinačene na način da je raskinut predmetni ugovor i apelant obavezan da tužiocu vrati iznos od 68.040,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja odgovora na reviziju.
16. U obrazloženju navedene presude Vrhovni sud je, prije svega, naveo činjenična utvrđenja nižestepenih sudova iz kojih, između ostalog, slijedi da su se predmetnim ugovorom stranke dogovorile da apelant za potrebe tužioca izgradi predmetni poslovni prostor na nivou stepena tehničke dovršenosti „roh bau“ i da ga preda u posjed tužiocu najkasnije do 30. juna 2001. godine, a obaveza tužioca je da sredstva u iznosu od 68.040,00 KM plati apelantu prilikom potpisivanja ugovora. Ugovorom je ispunjenje obaveze tužioca na uplatu sredstava izgradnje predviđeno kao bitan element ugovora s fiksnim rokom ispunjenja (član 6. ugovora), dok u pogledu ostalih obaveza ugovornih strana ispunjenje obaveza u određenom roku nije predviđeno kao bitan element ugovora. Radi se o specifičnom kupoprodajnom ugovoru o prodaji buduće stvari u smislu odredbe čl. 454. i 458. stav 3. ZOO. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je tužilac pozvao apelanta da izvrši svoju obavezu predaje u posjed 5. novembra 2002. godine, nakon isteka roka predviđenog ugovorom (30. juna 2001. godine), da je apelant predao u posjed tužiocu predmetni poslovni prostor 2004. godine, bez sačinjavanja zapisnika o primopredaji, s čim se tužilac saglasio primajući ključ od poslovnog prostora, a na takav način predaje nije stavljao prigovore sve do podnošenja tužbe. Tužilac je izvršio poslove unutrašnjeg uređenja prostora 2004, 2005. i 2006. godine, nalazi se u njegovom posjedu, te ga je izdao u zakup. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je tužilac prihvatio ispunjenje apelantove obaveze na predaju poslovnog prostora koja je uslijedila nakon ugovorenog roka od nekoliko godina, pa se može smatrati da je apelant ispunio svoju obavezu predaje prostora koji je u pogledu statusa završenosti gradnje odgovarao ugovoru.
17. Međutim, Vrhovni sud je ocijenio da nije pravilan zaključak nižestepenih sudova da je predmetni ugovor realiziran u cijelosti. Naime, obaveza tužioca je bila da uplati ugovorenu cijenu izgradnje, što je on odmah po potpisu ugovora učinio 10. januara 2001. godine, te da preuzme stvar, što je također naknadno učinio, iz čega proizlazi da je tužilac prema apelantu u potpunosti ispunio svoje ugovorne obaveze. Apelantova obaveza je da tužiocu poslovni prostor preda u posjed i omogući mu upis prava vlasništva na tom prostoru, što je cilj i svrha ovog ugovora. Od navedenih obaveza apelant je ispunio obavezu predaje poslovnog prostora, ali nije ispunio obavezu da tužiocu omogući upis prava vlasništva na predatom poslovnom prostoru, mada se saglasio da se tužilac uknjiži kao vlasnik poslovnog prostora nakon izgradnje, po uplati ugovorenog iznosa (član 5. stav 3. ugovora). Prije podnošenja tužbe (13. aprila 2009. godine), tužilac je 17. marta 2009. godine pozvao apelanta da ispuni ugovorne obaveze, između ostalog, navodeći da bez upotrebne dozvole nije u mogućnosti da se uknjiži kao vlasnik poslovnog prostora i da s njim raspolaže.
18. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je tačno da se u smislu odredbe člana 33. ZOVPO pravo vlasništva na nekretnini stječe na osnovu pravnog posla, upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom, a ne na osnovu tehničkog prijema i upotrebne dozvole. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud izgubio iz vida da se bez uknjižbe objekta u kome se nalazi predmetni poslovni prostor, tužilac ne može uknjižiti kao vlasnik, bez obzira na postojanje ugovora. Zbog toga, činjenica što je tužilac u posjedu poslovnog prostora i što ga je izdao u zakup, te što druga lica u tom poslovnom objektu obavljaju određene djelatnosti, samo potvrđuje da je ispunjena apelantova obaveza da poslovni prostor preda u posjed tužiocu, ali ne i obaveza da mu omogući uknjižbu prava vlasništva na poslovnom prostoru, pa se ne može smatrati da je apelant u cijelosti ispunio svoje obaveze iz ugovora.
19. Vrhovni sud je istakao da apelantova obaveza da omogući tužiocu uknjižbu prava vlasništva ne predstavlja neznatno ispunjenje ugovora, kako to tvrdi apelant, jer je cilj ugovora da tužilac stekne pravo vlasništva na poslovnom prostoru, koje se realizira omogućavanjem upisa prava vlasništva u odgovarajuće evidencije. Vrhovni sud je naveo da je ugovor zaključen 2001. godine, a do momenta podnošenja tužbe apelant nije tužiocu omogućio uknjižbu prava vlasništva, niti je to bio u mogućnosti u vrijeme kada se vodila konkretna parnica, te je neizvjesno da li će se i kada steći ti uvjeti. Vrhovni sud je istakao da je tužilac, u smislu odredbe člana 126. ZOO, ostavio apelantu naknadni rok za ispunjenje predmetne obaveze, koji je primjeren i razuman, da apelant nije u tom roku ispunio obavezu proizlazi iz činjenice koja je nesporna, da ni do zaključenja glavne rasprave objekt u kome se nalazi predmetni poslovni prostor nije uknjižen i da apelant nije pribavio upotrebnu dozvolu. Kako se radi o dugom vremenskom periodu (više od 13 godina) u kome apelant nije ispunio svoju ugovornu obavezu, tužilac u smislu odredbe čl. 124. i 126. ZOO ima pravo na raskid ugovora jer apelant svoju obavezu iz ugovora nije izvršio ni u naknadnom roku.
20. Vrhovni sud je ukazao na odredbe člana 132. stav 1. ZOO kojima je propisano da su raskidom ugovora strane oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete. Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala. Ako obje strane imaju pravo zahtijevati vraćanje datog, uzajamna vraćanja vrše se po pravilima za izvršenje dvostranih ugovora (st. 2. i 3. člana 132. ZOO). Raskid ugovora djeluje retroaktivno, što znači da dolazi do restitucije i uspostavljanja situacije kao da ugovor nije ni bio zaključen. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju obje strane imaju pravo da traže povrat datog jer je tužilac u potpunosti izvršio ugovorene obaveze, a apelant djelimično. Naime, tužilac je postavio zahtjev za vraćanje cijene izgradnje poslovnog prostora, pa je apelant u obavezi da mu vrati uplaćeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od kad je primio novac (10. januara 2001. godine) do isplate, što je u skladu s odredbom člana 132. stav 5. ZOO, a apelant ima pravo da zahtijeva od tužioca da mu vrati poslovni prostor koji mu je predat u posjed, mada takav zahtjev nije postavljen u ovoj parnici.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
21. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi o povredi prava na pravično suđenje svode se, u suštini, na tvrdnje da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Naime, apelant ističe da je osporena presuda revizionog suda nezakonita i nedorečena jer tužilac navedenom presudom, ako je ugovor raskinut, nije obavezan na povrat predmetnog poslovnog prostora, nego samo apelant na povrat uplaćenog iznosa. Osim toga, apelant je istakao da je nedopustivo da je sud zanemario da je tužilac u posjedu predmetnog poslovnog prostora od 2004. godine, da ga koristi i iznajmljuje uz naknadu, pa je notorno da ostvaruje prihode koji mu nisu priznati kao novčana olakšica.
b)Odgovor na apelaciju
22. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da ne stoje apelantovi navodi o povredi prava navedenih u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
23. Tužilac je naveo da u toku predmetnog parničnog postupka ničim nije povrijeđeno apelantovo pravo na fer saslušanje koje je garantirano članom 6. Evropske konvencije. V.Relevantni propisi
24. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 124 U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
Član 125 (1) Kad ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obavezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu.
(2) Ali, poverilac može održati ugovor na snazi, ako po isteku roka, bez odlaganja, obavesti dužnika da zahteva ispunjenje ugovora.
(3) Kad je poverilac zahtevao ispunjenje, pa ga nije dobio u razumnom roku, može izjaviti da raskida ugovor.
(4) Ova pravila važe kako u slučaju kad su ugovorne strane predvidele da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen u određenom roku, tako i onda kad je ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak ugovora po prirodi posla.
Član 126 (1) Kad ispunjenje obaveze u određenom roku nije bitni sastojak ugovora, dužnik zadržava pravo da i posle isteka roka ispuni svoju obavezu, a poverilac da zahteva njeno ispunjenje.
(2) Ali, ako poverilac želi raskinuti ugovor, mora ostaviti dužniku primeren naknadni rok za ispunjenje.
(3) Ako dužnik ne ispuni obavezu u naknadnom roku, nastupaju iste posledice kao i u slučaju kad je rok bitni sastojak ugovora.
Član 132 (1) Raskidom ugovora obe strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete.
(2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili delimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.
(3) Ako obe strane imaju pravo zahtevati vraćanje datog, uzajamna vraćanja vrše se po pravilima za izvršenje dvostranih ugovora.
(4) Svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti, odnosno naknaditi.
(5) Strana koja vraća novac dužna je platiti zateznu kamatu od dana kad je isplatu primila.
25. Zakon o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 33.
Na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnost stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 061341 14 Rev od 16. augusta 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. septembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 8. novembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
33. Ustavni sud prvenstveno zapaža da se u predmetnom parničnom postupku okončanom osporenom odlukom odlučivalo o tužiočevom tužbenom zahtjevu protiv apelanta usmjerenom na raskid ugovora, pa proizlazi da se predmetni postupak ticao apelantovih građanskih prava i obaveza, te da stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
34. Suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije svodi se na tvrdnje o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
36. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud presudom, koja je potvrđena presudom drugostepenog suda, odbio tužbeni zahtjev tužioca ocijenivši da je apelant ispunio svoju ugovornu obavezu i predao poslovni prostor tužiocu 2004. godine. U vezi s apelantovom obavezom da pribavi svu dokumentaciju (urbanističku saglasnost, odobrenje za građenje) kako bi tužiocu omogućio da se uknjiži kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora, koja nije ispunjena, Osnovni i Okružni sud su zaključili da tuženi ne može snositi odgovornost što nadležni organ još nije odlučio o njegovom zahtjevu za donošenje odobrenja za građenje, te su ocijenili da je predmetni ugovor realiziran.
37. Ustavni sud dalje zapaža da je, suprotno pravnom zaključku nižestepenih sudova, Vrhovni sud zaključio da predmetni ugovor nije realiziran u cijelosti. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude slijedi da je predmetni ugovor zaključen 2001. godine, te da do momenta podnošenja tužbe apelant nije omogućio tužiocu uknjižbu prava vlasništva, niti je to bio u mogućnosti u vrijeme vođenja konkretne parnice, te je neizvjesno da li će se i kada steći ti uvjeti. Iz obrazloženja osporene presude također slijedi da je tužilac apelantu ostavio naknadni rok za ispunjenje ove obaveze, koji je primjeren i razuman, a da apelant ni u tom roku nije ispunio svoju obavezu, zbog čega je zaključio da mu pripada pravo na raskid ugovora u smislu čl. 124, 126. i 132. ZOO. U vezi s apelacionim navodima kojima apelant ističe da tužilac osporenom presudom nije obavezan na povrat spornog poslovnog prostora apelantu, niti su mu prihodi tužioca, koje je ostvario iznajmljujući predmetni poslovni prostor, priznati kao novčana olakšica, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporene presude slijedi da je tužilac postavio zahtjev za vraćanje cijene izgradnje predmetnog poslovnog prostora, pa je apelant u obavezi da mu vrati uplaćeni iznos, što je u skladu s odredbom člana 132. stav 5. ZOO, a da apelant ima pravo da zahtijeva od tužioca da mu vrati poslovni prostor koji mu je predat u posjed, mada takav zahtjev nije postavljen u konkretnoj parnici. Dakle, imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba ZOO, koje je Vrhovni sud imao u vidu prilikom odlučenja o tužiočevoj reviziji, Ustavni sud iz obrazloženja osporene presude ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost u segmentu primjene materijalnog prava i izvođenju zaključaka o osnovanosti tužbenog zahtjeva na podlozi činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u kontekstu primjene materijalnog prava.
Pravo na imovinu
38. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno i pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da, izuzev paušalnih navoda o povredi ovog prava, apelant nije niti jednom riječju obrazložio u čemu nalazi povredu tog prava. Naime, apelant nije ponudio argumente i dokaze na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je došlo do povrede navedenog prava u predmetnom postupku, već ih je doveo u vezu s pravom na pravično suđenje, o čemu se Ustavni sud izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, ocijenivši te navode neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud iz istih razloga smatra neosnovanim i apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio osporenu odluku uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević