Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1960/16 (S. K.-N.)
Odluka donesena 11. 10. 2018.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Doživotno izdržavanje
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1960/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1960/16, rješavajući apelacije S. K. N., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija S. K. N.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 050070 16 Rev od 21. septembra 2016. godine.
Na osnovu člana 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantkinji S. K. N. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.275,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantkinji S. K. N. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija S. K. N. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 050070 16 Rev od 21. septembra 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 050070 10 P 2 od 30. marta 2015.
godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelantkinja S. K. N. (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Marjana Kulenović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 5. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 050070 15 Gž 2 od 3. februara 2016. godine u dijelu odluke o troškovima postupka, te zbog dužine trajanja postupka. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 1960/16.
2. Apelantkinja je 4. januara 2017. godine podnijela novu apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 050070 16 Rev od 21. septembra 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 050070 10 P 2 od 30. marta 2015. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 53/17.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da je navedene apelacije podnijela ista apelantkinja i odnose se na isti postupak, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav 1 Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji predmete br. AP 1960/16 i AP 53/17 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1960/16.
4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, Zlatka Majstorovića (u daljnjem tekstu: prvotuženi-protivtužilac), Ante Kukića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) kao pravnog zastupnika Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: trećetuženi) zatraženo je u periodu od 21. juna 2016. godine do 10. avgusta 2017. godine da dostave odgovore na apelacije.
5. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud, Pravobranilaštvo i drugotuženi su u periodu od 26. juna 2016. godine do 7. septembra 2017. godine dostavili odgovore na apelacije, dok se pismeno upućeno prvotuženom-protivtužiocu vratilo 11. avgusta 2017. godine Ustavnom sudu sa naznakom da je prvotuženi-protivtužilac umro (objavljeno na oglasnoj tabli Ustavnog suda 22. avgusta 2017. godine).
6. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je 29. avgusta 2018. godine ponovo tražio od Osnovnog suda da se očituje na navode iz apelacija, koji nije u ostavljenom roku postupio po traženju Ustavnog suda.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
8. Zdenka Kukić (apelantkinjina majka) podnijela je 11. februara 1999. godine tužbu protiv prvotuženog-protivtužioca radi utvrđenja da je pravno valjan ugovor o doživotnom izdržavanju zaveden kod Osnovnog suda pod brojem I-OV-259/87 od 21. avgusta 1987. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), zaključen između nje kao davaoca izdržavanja i njene majke Ljubice Majstorović (baka od apelantkinje i prvotuženog-protivtužioca) kao primaoca izdržavanja. Slijedom navedenog, tužbom je tražila da se utvrdi da je stekla pravo vlasništva na određenim nepokretnostima u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: predmetne nepokretnosti), navodeći da je nakon smrti Ljubice Majstorović (9. oktobra 1993. godine) sproveden ostavinski postupak bez njenog znanja u ratnim okolnostima, pa je greškom doneseno rješenje o nasljeđivanju kojim su iza umrle Ljubice Majstorović kao nasljednici označeni ona i prvotuženi-protivtužilac (po pravu predstavljanja) sa ½ dijela prava vlasništva na predmetnim nepokretnostima. S obzirom na tvrdnje o postojanju predmetnog ugovora, Zdenka Kukić je smatrala da je vlasnik predmetnih nepokretnosti sa 1/1 dijela.
9. Tužiteljka Zdenka Kukić je umrla 26. avgusta 1999. godine.
10. Rješenjem Osnovnog suda broj P-426/99 od 25. oktobra 2001. godine postupak je prekinut na osnovu člana 212 stav 1 tačka 1 tada važećeg Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Postupak je 7. novembra 2001. godine, shodno odredbama člana 215 navedenog zakona, nastavljen pod brojem P-2682/01 po prijedlogu nasljednika tužiteljke Zdenke Kukić nakon okončanja ostavinskog postupka.
11. Na ročištu održanom 21. marta 2002. godine Osnovni sud je dozvolio preinačenje tužbe, kojim je na strani tužioca označena apelantkinja.
12. Na ročištu održanom 28. januara 2003. godine prvotuženi-protivtužilac je istakao protivtužbeni zahtjev, kojim je tražio da sud utvrdi da predmetni ugovor nije pravno valjan.
13. Presudom Osnovnog suda broj P-2682/01 od 28. januara 2003. godine usvojen je predmetni tužbeni zahtjev, dok je odbačen kao nedozvoljen protivtužbeni zahtjev.
14. Rješenjem Okružnog suda broj Gž-881/04 od 15. septembra 2006. godine usvojena je žalba prvotuženog-protivtužioca, te prvostepena presuda u cijelosti ukinuta i predmet vraćen Osnovnom sudu na ponovno suđenje.
15. U ponovnom postupku apelantkinja je ostala kod prvobitno postavljenog tužbenog zahtjeva za utvrđenje postojanja predmetnog ugovora i da joj se prizna pravo vlasništva na predmetnim nepokretnostima, navodeći da one ne ulaze u zaostavštinu iza umrle Ljubice Majstorović. Nadalje je istakla zahtjev da se naloži sudu da izvrši brisanje uknjižbe prava vlasništva i drugih prava na predmetnim nepokretnostima sa imena prvotuženog-protivtužioca uz istovremeni upis apelantkinje kao vlasnika i nosioca prava korišćenja predmetnih nepokretnosti sa 1/1 dijela. Takođe je istakla i zahtjev da se prvotuženi-protivtužilac obaveže da joj preda u posjed predmetne nepokretnosti i naknadi troškove parničnog postupka.
16. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 050070 06 P od 8. maja 2009. godine usvojen je tužbeni zahtjev, dok je odbijen u cjelosti kao neosnovan protivtužbeni zahtjev.
17. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 P 050070 09 Gz od 21. septembra 2009. godine uvažena je žalba prvotuženog-protivtužioca, te ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen Osnovnom sudu na ponovni postupak.
18. U ponovnom postupku (podneskom od 27. marta 2014. godine i na ročištu od 2. juna 2014. godine) apelantkinja je precizirala tužbu, te na pasivnoj strani označila osim prvotuženog-protivtužioca i drugotuženog (apelantkinjin otac) i trećetuženog.
19. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 050070 10 P 2 od 30. marta 2015. godine odbijen je u cijelosti apelantkinjin tužbeni zahtjev, te je apelantkinja obavezana da naknadi prvotuženom-protivtužiocu troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
20. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da iz sadržaja odredbi člana 120 st. 1, 2 i 3 Zakona o nasljeđivanju (u daljnjem tekstu: ZN) proizlazi da je ugovor o doživotnom izdržavanju strogo formalan pravni posao, a ovako stroga forma je propisana kako bi se obezbijedila pravna sigurnost, jer se volja primaoca izdržavanja realizuje tek nakon njegove smrti. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da apelantkinja u ovom postupku nije dokazala svoje tvrdnje o postojanju predmetnog ugovora. Naime, radi se o ugovoru koji se ne sačinjava samo u jednom primjerku, koji bi se tek tako mogao „izgubiti“, nego svaka od ugovornih strana zadržava najmanje po jedan primjerak ugovora, što važi za sve ugovore. Imajući u vidu da je u pitanju ugovor za čiju punovažnost zakon zahtijeva da ga sudija pročita i ovjeri s izrečenim upozorenjima, Osnovni sud je naveo da se jedan primjerak mora zadržati u sudskom spisu, skupa sa zapisnikom, odnosno potvrdom o izvršenju ovih radnji, te u slučaju da je predmetni ugovor sačinio advokat, kako to tvrdi apelantkinja, jedan primjerak se prema pravilima advokatske profesije mora sačuvati i u arhivi advokatske kancelarije, i to trajno, kao i u sudu, s obzirom na značaj koji ovaj strogo formalni pravni posao ima. Pod pretpostavkom da je jedan pisani primjerak predmetnog ugovora zaista uništen u toku rata u Sarajevu, što u postupku nije dokazano, Osnovni sud je istakao da bi opet morao postojati način da se dođe do još jednog primjerka koji se nalazi kod drugih fizičkih ili pravnih lica koja taj ugovor posjeduju. Postojanje ove vrste ugovora ni u kojem slučaju se ne može dokazivati izjavama svjedoka, a u konkretnom slučaju, iskazi svjedoka koji tvrde da su ugovor vidjeli kao i ostali dokazi (materijalne isprave, iskazi svjedoka i parničnih stranaka) koji idu u prilog pretpostavci da predmetni ugovor postoji kontradiktorni su i nelogični, pa se na takvim dokazima ne može zasnivati sudska odluka. Ovo se prvenstveno odnosi na iskaz svjedoka Mahmuta Husedžinovića, koji navodi da je sačinio predmetni ugovor i koji se čak sjeća pojedinosti iz ugovora (sadržaj obaveza davaoca i primaoca izdržavanja), iako je od njegovog navodnog sačinjavanja do njegovog saslušanja pred sudom proteklo više od dvadeset godina, a obavljajući posao advokata svakodnevno se sretao s mnoštvom stranaka. Nesaglasnost se ispoljava i u tome što je navodna ovjera evidentirana u terenskoj knjizi ovjera, što je u postupku nesporno i iz čega proizlazi da ovjera nije izvršena u prostorijama suda. Iz sličnih razloga nije poklonjena vjera ni sadržaju ovjerene izjave bivše sudije Vere Starčević Suzić, prvenstveno jer ona nije saslušana kao svjedok u postupku, a potom nije logično da se nakon više od deset godina (koliko je proteklo od navodnog zaključenja predmetnog ugovora do sastavljanja izjave) sjeća da je strankama pročitala ugovor i upozorila ih na posljedice njegovog zaključivanja, imena ugovornih stranaka, pa čak i da je ugovor zaključen „u drugoj polovini 1987. godine”, jer je teško zamisliti da lice koje u vršenju sudijske funkcije svakodnevno radi s različitim strankama ima jasno sjećanje na jednu ovjeru ugovora, koja se po svojoj prirodi svrstava među kraće i jednostavnije sudijske poslove.
21. Nadalje je Osnovni sud naveo da nije prihvatio iskaze svjedoka Dragana Marića i Mladena Damjanovića koji su radili kao referenti za ovjere, jer su u suprotnosti sa činjenicama koje su sudu poznate i koje se kao takve ne trebaju dokazivati. Upravo kako bi se obezbijedio veći stepen bezbjednosti za tako važan pravni posao kakav je ugovor o doživotnom izdržavanju, propisano je da ugovor može ovjeriti samo sudija (ne i referent), i to nakon što upozori ugovorne strane na njihova prava i obaveze, kao i pravne posljedice zaključenja ugovora. Ovdje se ne radi o običnoj ovjeri potpisa ugovornih strana nekog ugovora, koju vrše referenti za ovjere i koja se upisuje u knjige ovjera, nego o nizu radnji koje se moraju izvršiti, i to ih izvršava samo sudija, kako bi ugovor zadovoljavao propisanu formu. U ovim radnjama ne učestvuju sudski referenti, niti se ovjera zavodi u knjige ovjera, već se povodom molbe ugovarača formira sudski predmet, koji se zavodi na vanparnični „R“ upisnik i u kojem moraju ostati pisani tragovi o izvršenim radnjama čitanja ugovora, ovjera ugovora i s izrečenim upozorenjima. Taj dokaz se obezbjeđuje zapisnikom na kojem se konstatuje da su radnje izvršene i potvrđuju potpisom sudije, a sudski referenti uopšte ne učestvuju u tom postupku. Dakle, ukoliko je ovjera ugovora o doživotnom izdržavanju izvršena u skladu s odredbom člana 120 st. 2 i 3 ZN, u sudu mora postojati predmet o tome koji je zaveden na „R“ upisnik i u kojem se nalazi zapisnik, odnosno potvrda sudije o preduzetim radnjama, kao i deponovan primjerak ovjerenog ugovora.
22. Shodno navedenom, a kod činjenice da sva lica (dvije ugovorne strane, advokat i sud) koja su imala odnosno trebala imati u posjedu primjerak zaključenog predmetnog ugovora ne posjeduju ugovor iz razloga što su ugovor zagubili, Osnovni sud je naveo da, prema ocjeni tog suda, upućuju na zaključak da predmetni ugovor i nije zaključen, odnosno da apelantkinja u smislu odredaba čl. 7 i 126 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nije dokazala svoje navode. U vezi s tim, neosnovan je i preostali dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na sticanje prava po osnovu predmetnog ugovora i predaju u posjed, budući da se sastoji iz akcesornih zahtjeva, čija osnovanost je uslovljena osnovanošću glavnog zahtjeva.
23. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 050070 15 Gž 2 od 3. februara 2016. godine apelantkinjina žalba je djelimično uvažena, te prvostepena presuda preinačena na način da je usvojen njen tužbeni zahtjev za utvrđenje postojanja predmetnog ugovora i utvrđenje da je stekla pravo vlasništva i trajnog korišćenja na predmetnim nepokretnostima (što su prvotuženi-protivtužilac i drugotuženi dužni priznati i dozvoliti da se apelantkinja upiše u svim javnim registrima evidencije nepokretnosti), dok je odbijen njen tužbeni zahtjev za predaju u posjed predmetnih nepokretnosti. Presudom je odbijen i protivtužbeni zahtjev, te određeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka.
24. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da apelantkinja u ovoj pravnoj stvari suštinski traži utvrđenje da je predmetni ugovor zaključen sa svim bitnim elementima tog ugovora i u formi koja je propisana zakonom. Ovaj zahtjev apelantkinja zasniva na tvrdnji da je pismena isprava o predmetnom ugovoru uništena, da je ostala u Sarajevu u njenoj kući u momentu kada je ona zbog opštepoznatih ratnih okolnosti s porodicom napustila Sarajevo, te da je nakon toga kuća devastirana i da iz tih razloga nije u posjedu predmetnog ugovora. Imajući u vidu opštepoznatu činjenicu da su rat i ratne okolnosti prouzrokovale masovno preseljavanje stanovništva zbog ugrožene bezbjednosti i straha, Okružni sud je prihvatio tvrdnju drugotuženog da prilikom iseljenja iz Sarajeva nisu ponijeli predmetni ugovor i da je taj ugovor naknadno uništen i zagubljen u devastiranoj kući u Sarajevu. Iz navedenih okolnosti Okružni sud je naveo da proizlazi prihvatljivom apelantkinjina tvrdnja da iz opravdanih razloga ne posjeduje pismenu ispravu o predmetnom ugovoru, pa ona u smislu odredbe člana 54 stav 1 ZPP u vezi sa članom 120 ZN ima pravni interes za tužbu za utvrđenje da je predmetni ugovor zaključen, te je u ovom slučaju dužna dokazati saglasno odredbi člana 7 stav 1 i člana 123 stav 1 ZPP sve elemente relevantne za nastanak i valjanost predmetnog ugovora propisane odredbom člana 120 st. 1, 2 i 3 ZN.
25. S obzirom na navedeno, Okružni sud je istakao da u cijelosti prihvata utvrđenje prvostepenog suda o sadržaju terenske knjige ovjera Osnovnog suda za 1987. godinu, jer je to utvrđenje saglasno sadržaju zapisnika s ročišta za glavnu raspravu od 25. marta 2009. godine na kojem je izvršen uvid u original označene terenske knjige, te je to utvrđenje saglasno njenoj kopiji. Iz navedenih dokaza proizlazi da su 21. avgusta 1987. godine u označenu terensku knjigu upisana imena ugovarača Zdenke Kukić i Ljubice Majstorović s njihovim potpisima, u kojoj je označeno da se radi o ugovoru o doživotnom izdržavanju i da se taj ugovor odnosi na nasljeđivanje (sticanje poslije smrti) predmetnih nepokretnosti, te gotov novac u određenoj vrijednosti. U navedenoj terenskoj knjizi upisani su brojevi ličnih karti primaoca i davaoca izdržavanja, označeni iznos takse, te terenska knjiga sadrži potpise sudije Vere Starčević Suzić i zapisničara Borke Jovetić.
26. Nadalje je Okružni sud naveo da prihvata utvrđenje prvostepenog suda zasnovano na iskazu svjedoka Mladena Damjanović, koji je u vrijeme kada je sačinjen predmetni ugovor radio kao vanparnični referent kod Osnovnog suda i koji je potvrdio da su ugovori o doživotnom izdržavanju ovjeravani na način kako je to uneseno u terensku knjigu ovjera, da je tom prilikom sudija strankama čitala ugovor, upozoravala ih o relevantnim zakonskim odredbama i da su nakon toga u knjigu ovjera uneseni potpisi stranaka sudije i zapisničara. Iskazu svjedoka Mladena Damjanovića nije suprotan ni iskaz svjedoka Dragana Marića koji je takođe bio vanparnični referent u Osnovnom sudu, a koji je lično potpisao potvrdu Osnovnog suda u kojoj je unesen sadržaj navedene terenske knjige. Potom je Okružni sud naveo da je Vera Starčević Suzić pismenom izjavom koja je ovjerena kod notara i koju je ocijenio prvostepeni sud, potvrdila da su Ljubica Majstorović i Zdenka Kukić zaključile predmetni ugovor u drugoj polovini 1987. godine i da je ona strankama pročitala taj ugovor, upozorila ih u skladu sa zakonom, da je poslije toga predmetni ugovor ovjeren, te da je ovjera evidentirana u knjizi ovjera s njenim potpisom kao potpisom sudije.
27. Iz navedenih činjeničnih utvrđenja Okružni sud je istakao da je apelantkinja u ovom postupku dokazala da su Ljubica Majstorović kao primalac izdržavanja i Zdenka Kukić kao davalac izdržavanja zaključile predmetni ugovor, odnosno da je dokazala da je taj ugovor sastavljen u pismenom obliku, ovjerila ga je sudija i da je prilikom ovjere sudija strankama pročitala ugovor i upozorila ih na posljedice u smislu odgovarajućih odredaba Zakona o nasljeđivanju. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da su predmet navedenog ugovora bile obaveze davaoca izdržavanja da primaoca izdržavanja pazi, obezbijedi mu svaku pomoć pri nabavci lijekova i ljekara u slučaju bolesti, te da primaoca izdržavanja sahrani po mjesnim običajima. Takođe, predmetnim ugovorom ugovorena je obaveza primaoca izdržavanja da nakon njegove smrti na davaoca izdržavanja pređu predmetne nepokretnosti i gotov novac. Shodno navedenom, Okružni sud je naveo da su ispunjeni uslovi iz odredbe člana 120 st. 1, 2 i 3 ZN da se udovolji apelantkinjinom tužbenom zahtjevu za utvrđenje postojanja predmetnog ugovora.
28. Takođe, Okružni sud je, između ostalog, naveo da je ocijenio kvantitativni uspjeh parničnih stranaka, slijedom čega su ispunjeni uslovi iz odredbe člana 386 stav 2 ZPP da se odredi da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.
29. Apelantkinja i prvotuženi-protivtužilac su izjavili reviziju protiv drugostepene presude. Apelantkinja je revizijom osporavala drugostepenu presudu u dijelu kojim je odbijen njen zahtjev za predaju u posjed predmetnih nepokretnosti i u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, dok je prvotuženi-protivtužilac drugostepenu presudu osporavao u cijelosti, tražeći da se ona preinači na način da se odbije apelantkinjina žalba protiv prvostepene presude i ta presuda potvrdi.
30. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 050070 16 Rev od 21. septembra 2016. godine usvojena je revizija prvotuženog-protivtužioca, tako da je preinačena presuda Okružnog suda od 3. februara 2016. godine i žalba tužiteljke izjavljena protiv prvostepene presude Osnovnog suda od 30. marta 2015. godine odbijena i ta presuda potvrđena, dok je odbijena apelantkinjina revizija. Takođe, presudom je apelantkinja obavezana da prvotuženom-protivtužiocu naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
31. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da drugostepena presuda nije zasnovana na zakonu. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da se revizijom prvotuženog pravilno ukazuje da postojanje predmetnog ugovora kao strogo formalnog pravnog posla nije moguće utvrđivati na osnovu iskaza svjedoka, kao ni materijalnim dokazima u vidu upisa u terensku knjigu ovjere Osnovnog suda. U tom smislu je Vrhovni sud ukazao da ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti sastavljen u pismenom obliku i ovjeren od sudije, te da će prilikom ovjere sudija pročitati ugovor i upozoriti ugovarače na posljedice ugovora. Iz odredbe člana 120 ZN proizlazi da je ugovor o doživotnom izdržavanju strogo formalan pravni posao i zaključuje se u pismenoj formi, i to u dvije faze – izrade pismene isprave o ugovoru i ovjere ugovora u postupku pred sudom. Ugovor postaje punovažan tek kada sudija potvrdi (ovjeri) sadržaj ugovora i potpise, ali nakon što sadržaj ugovora pročita strankama i upozori stranke na pravne posljedice ugovora. Dakle, sudijina ovjera ugovora definitivno ima konstitutivni karakter, što znači da prava i obaveze za ugovorne stranke nastaju trenutkom ovjere i u tom trenutku isprava o ugovoru stiče svojstvo javne isprave.
32. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je naveo da je u konkretnoj situaciji među strankama sporno da li je predmetni ugovor uopšte zaključen u pismenoj formi i ako jeste, da li je ovjeren u zakonom propisanoj formi. Ovo znači da u situaciji kada nijedna strana ne posjeduje primjerak ovjerene isprave o ugovoru, niti takva isprava postoji u arhivu suda, za uspjeh u ovoj parnici apelantkinja je morala dokazati da je ugovor zaključen i propisno ovjeren, kao i sadržaj tog ugovora. U tom smislu je Vrhovni sud istakao da nijedan od izvedenih dokaza nema potreban kvalitet kako bi se moglo zaključiti da predmetni ugovor postoji, niti da je ovjeren na zakonom propisan način. Naime, Vrhovni sud je naveo da iz pročitanog iskaza advokata Mahmuta Husedžinovića (koji je dao na ročištu za glavnu raspravu održanu 2. decembra 2008. godine) proizlazi samo da je taj advokat sastavio ispravu o predmetnom ugovoru i zamolio sudiju Veru Suzić da ovjeri taj ugovor, ali ne i da je on ovjeren na propisan način. Na drugoj strani, izjava sudije Vere Suzić data u pismenoj formi i ovjerena kod javnog bilježnika u Zagrebu 1999. godine ne može se smatrati relevantnim dokazom kojim bi se utvrdila činjenica ovjere predmetnog ugovora. Navedena izjava nije data neposredno pred postupajućim sudom na glavnoj raspravi, u smislu odredbe člana 128 stav 1 ZPP, niti pred zamoljenim sudom u smislu odredbe stava 2 istog člana, tako da se ta izjava ne može smatrati iskazom svjedoka. Međutim, čak i pod uslovom da je Vera Suzić saslušana na način propisan odredbama ZPP, Vrhovni sud je istakao da bi se postavilo pitanje vjerodostojnosti tog iskaza, s obzirom na protek vremena između navodne ovjere ugovora (1987. godine ) i davanja izjave (1999. godine) i mogućnosti iznošenja detalja o ugovoru kako je to ona učinila.
33. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da su se nepotrebno u postupku sprovodili dokazi čitanjem izjava sudskih službenika Mladena Damjanovića (iskaz s rasprave od 2. decembra 2008. godine) i Dragana Marića (iskaz s rasprave od 28. januara 2003. godine) na okolnost načina postupanja suda u postupku ovjere predmetnog ugovora. Ovo zbog toga što su nadležni sudovi prilikom ovjere ugovora o doživotnom izdržavanju bili dužni da postupaju po propisima kojima je regulisan vanparnični postupak i propisima koji su regulisali unutrašnje poslovanje sudova. U vrijeme navodne ovjere predmetnog ugovora, kao i danas, ovjera tih ugovora vršena je u vanparničnom postupku. U Bosni i Hercegovini 1987. godine nije bio donesen Zakon o vanparničnom postupku, nego je u primjeni bio Zakon o sudskom vanparničnom postupku iz 1934. godine, a na osnovu Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. aprila 1941. godine („Službeni list FNRJ“ broj 84/46). Prema paragrafu 1 tih pravila, sudovi, između ostalog, imaju postupati po prijedlogu stranaka koji se (paragraf 6) predaju pismeno ili usmeno na zapisnik kod suda. Nadalje, paragrafom 21 stav 1 istih pravila propisano je da ukoliko nema posebnih uređenja u ovom postupku, primjenjuju se propisi građanskog parničnog postupka. Ovo znači da citirana pravna pravila upućuju na primjenu propisa kojima je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora bio regulisan parnični postupak, a to je Zakon o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ broj 4/77 (...) do „Službeni glasnik RS“ broj 32/94). Odredbom člana 107 navedenog zakona propisano je da podnesci koje treba dostaviti protivnoj strani predaju se sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku. Tako treba postupiti i kad se uz podnesak podnose prilozi. Naprijed citirani propisi o postupku znače da je za ovjeru ugovora o doživotnom izdržavanju bilo potrebno pokrenuti vanparnični postupak ovjere isprave, i to odgovarajućim prijedlogom uz dostavu odgovarajućeg broja priloga (ugovora), nakon čega je sud postupao po propisima o unutrašnjem poslovanju sudova, odnosno prijedlog se unosio i registrovao u odgovarajućem upisniku, te se formirao spis koji je dostavljan postupajućem sudiji na nadležni postupak. Vrhovni sud je naveo da proizlazi da je drugostepeni sud pogrešno ocijenio zapisnike o iskazima svjedoka Mladena Damjanovića i Dragana Marića u pogledu postupanja s predmetima ovjere ugovora o doživotnom izdržavanju, kada je na osnovu tih iskaza zaključio da je bez značaja što u arhivu suda ne postoji primjerak ovjerenog (predmetnog) ugovora ili barem spis o ovjeri i kojim bi se dokazima jedino moglo utvrđivati postojanje i ovjera predmetnog ugovora, kako je to pravilno zaključio i prvostepeni sud.
34. Nadalje je Vrhovni sud naveo da se pravilno revizijom prvotuženog ukazuje i da u drugostepenoj odluci nije dovoljno obrazložen značaj i dokazna snaga upisa ovjere predmetnog ugovora u ,terensku knjigu ovjera. Naime, u obrazloženju drugostepene presude Okružni sud navodi samo sadržaj rubrike terenske knjige ovjera, ali ne i značaj tog upisa. Naime, propisima relevantnim za ovjeru ugovora o doživotnom izdržavanju (ZN i pravna pravila vanparničnog postupka) nije propisan upis u bilo kakvu knjigu ovjera, niti uopšte postojanje tog obrasca. Imajući u vidu da je upis u terensku knjigu ovjera izvršen u običnu svesku bez ikakvih obilježja postupajućeg suda, Vrhovni sud je istakao da navedeni materijalni dokaz ne može predstavljati dokaz kojim bi se utvrdila činjenica propisne ovjere predmetnog ugovora u smislu odredbe člana 120 ZN. Osim toga, pod uslovom da upis ovjere u navedenu knjigu predstavlja relevantan dokaz postojanja i ovjere ugovora, postavlja se pitanje utvrđivanja sadržaja tog ugovora koji u ovom postupku nije dokazivala nijedna strana, nego je drugostepeni sud proizvoljno prihvatio da je Ljubica Majstorović predmetnim ugovorom raspolagala cjelokupnom svojom imovinom.
35. Shodno navedenom, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pogrešno postupio kada je drugačije ocijenio dokaze izvedene pred prvostepenim sudom i kada je udovoljio apelantkinjinom tužbenom zahtjevu za utvrđenje postojanja predmetnog ugovora. S druge strane, pravilno je prvostepeni sud odlučio kada je zahtjev za utvrđenje postojanja predmetnog ugovora smatrao glavnim zahtjevom od koga zavisi i odluka o ostalim zahtjevima, te je i ove zahtjeve trebalo odbiti. Takođe, pravilan je zaključak prvostepenog suda da pri ovakvoj situaciji, odnosno odbijanju zahtjeva za utvrđenje postojanja predmetnog ugovora, nije bilo svrhe odlučivati o zahtjevu iz protivtužbe za utvrđenje ništavosti tog ugovora. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da se ukazuje suvišnim obrazlaganje odgovora na sve navode apelantkinjine revizije kojima je osporavana drugostepena presuda zbog odbijanja zahtjeva za predaju u posjed predmetnih nepokretnosti kojima je raspolagala predmetnim ugovorom. U odnosu na odluku o troškovima postupka, Vrhovni sud je naveo da je odluku zasnivao na odredbama čl. 387, 396 i 397 ZPP i važećoj Advokatskoj tarifi. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
36. Apelantkinja, prije svega, ukazuje da ne postoji objektivno i razumno opravdanje za ovako dugo trajanje predmetnog postupka, te da joj je na taj način povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku kao jednom od prava obuhvaćenih pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), potražujući po tom osnovu i naknadu nematerijalne štete.
37. Takođe, apelantkinja navodi da su redovni sudovi donošenjem osporenih odluka povrijedili i ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pogrešno primjenjujući materijalno i procesno pravo. Naime, apelantkinja prevashodno ukazuje da joj je nezakonito onemogućeno da putem sudske presude konvalidira nesumnjivo postojanje predmetnog ugovora. U tom smislu, ona ukazuje da je u predmetnom postupku dokazala sadržaj predmetnog ugovora i da je on bio moguć, dopušten i tačno određen, navodeći pri tom da je u cijelosti izvršen. Nadalje, navodi da je Osnovni sud zasnovao osporenu prvostepenu presudu na pretpostavkama, te da u konkretnom slučaju konvalidacija predmetnog ugovora nije protivna cilju zbog kojeg je propisana pisana forma. Takođe, ona navodi da je moguća konvalidacija ugovora koji nije zaključen u zahtijevanoj formi, a da li iz cilja zbog kojeg je forma propisana proističe nešto drugo, pa je uvijek pitanje koje je „faktičko pitanje i koje se cijeni u svakom konkretnom slučaju“. Osim toga, apelantkinja ističe da je osporenim odlukama prvotuženi nagrađen dobijanjem prava koje mu ne pripada, te da Osnovni sud i Vrhovni sud nisu ocijenili njegovu nesavjesnost. Stoga, apelantkinja smatra da osporene presude Osnovnog suda i Vrhovnog suda ne sadrže jasne razloge i obrazloženje.
b) Odgovori na apelaciju
38. Vrhovni sud je naveo da osporenom odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantkinjina prava zagarantovana Ustavom Bosne i Hercegovine na koja ona ukazuje predmetnom apelacijom, te da taj sud ostaje u cijelosti kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju osporene odluke tog suda. Stoga je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
39. Okružni sud je u odnosu na osporenu odluku tog suda u dijelu o troškovima postupka naveo da u cijelosti ostaje kod razloga datih u obrazloženju te odluke, te predlaže da se predmetna apelacija u tom dijelu odbije kao neosnovana. Takođe, Okružni sud je istakao da nije osnovana apelacija ni u odnosu na navode o dužini trajanja postupka pred tim sudom.
40. Osnovni sud je (u odgovoru od 29. juna 2016. godine) prvenstveno opisao sadržaj odlučenja iz dispozitiva osporene prvostepene presude, kao i osporene drugostepene presude Okružnog suda, te naveo da nije u mogućnosti iz „objektivnih razloga dati detaljnije izjašnjenje vezano za apelantkinjine navode“ iznesene u predmetnoj apelaciji, budući da se u tom trenutku spis predmeta nalazio pred Vrhovnim sudom po izjavljenoj reviziji.
41. Pravobranilaštvo je navelo da su navodi apelacije neosnovani, a osporene odluke Vrhovnog suda i Osnovnog suda na zakonu zasnovane. U vezi s tim je Pravobranilaštvo istaklo da u konkretnom slučaju ne postoji pravno relevantan dokaz o (navodno) zaključenom predmetnom ugovoru kako u vidu njegovog pisanog primjerka tako i u vidu dokaza o ovjeri od sudije, u skladu sa zakonom, pa stoga Pravobranilaštvo smatra da apelantkinja u smislu odredbi čl. 7 i 126 ZPP nije dokazala svoje tvrdnje. Takođe je istaklo da je trećetuženi obuhvaćen predmetnom tužbom samo iz procesnih razloga, odnosno zbog toga što je dio predmetne imovine u zemljišnoj knjizi upisan kao društveno vlasništvo. Na osnovu izloženog, Pravobranilaštvo je predložilo da Ustavni sud donese odluku kojom se odbija apelacija i potvrđuju odluke nižestepenih sudova.
42. Drugotuženi je naveo da je saglasan sa svim apelantkinjinim navodima. V.Relevantni propisi
43. Zakon o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ br. 7/80 i 15/80, na osnovu člana 12 Ustavnog zakona, preuzet kao zakon Republike Srpske) u relevantnom dijelu glasi: Član 120. st. 1, 2. i 3.
1) Ugovor kojim se jedan ugovarač obavezuje da izdržava doživotno drugog ugovarača ili neko treće lice, a u kome drugi ugovarač izjavljuje da mu ostavlja svu svoju imovinu ili jedan njen dio u naslijeđe nije ugovor o nasljeđivanju. To je ugovor o otuđivanju uz naknadu cijele ili dijela imovine koja pripada primaocu izdržavanja u vrijeme zaključenja ugovora, čija je predaja davaocu izdržavanja odgođena do smrti primaoca izdržavanja (ugovor o doživotnom izdržavanju).
2) Ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti sastavljen u pismenom obliku i ovjeren od sudije.
3) Prilikom ovjere sudija će pročitati ugovor i upozoriti ugovarače na posljedice ugovora.
44. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123. stav 1.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Član 128. st. 1. i 2.
(1) Dokazi se izvode na glavnoj raspravi.
(2) Na prijedlog stranke, podnijet najdocnije na pripremnom ročištu, sud može odlučiti da se određeni dokazi izvedu pred drugim sudom (zamoljeni sud). U tom slučaju zapisnici o izvedenim dokazima pročitaće se na glavnoj raspravi.
VI.Dopustivost
45. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
46. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
47. U konkretnom slučaju, apelantkinja apelacijom broj AP 1960/16 ukazuje, između ostalog, na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku u predmetnom postupku u smislu odredbi člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, u kojem nije bila donesena presuda Vrhovnog suda, tako da je apelacija AP 1960/16 u vrijeme podnošenja bila dopustiva u smislu člana 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda.
48. Nakon donošenja Presude Vrhovnog suda broj 71 0 P 050070 16 Rev od 21. septembra 2016. godine, apelantkinja je ponovo podnijela apelaciju broj AP 53/17, kojom je osporila i navedenu presudu Vrhovnog suda kao konačnu odluku u predmetnom postupku. Navedenu osporenu presudu Vrhovnog suda apelantkinjin pravni zastupnik je primio 22. novembra 2016. godine, a apelacija broj AP 53/17 podnesena je 4. januara 2017. godine, tako da proizlazi da je nesporno podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda.
49. Konačno, apelacije ispunjavaju i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
50. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
51. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama Vrhovnog suda i Osnovnog suda, kao i zbog nedonošenja odluka u razumnom roku u predmetnom postupku, prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
52. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
53. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] a)U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku
54. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
55. Pored toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
56. Naime, Ustavni sud konstatuje da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 11. februara 1999. godine (postupak je bio prekinut oko 10 dana), a da je konačna odluka donesena 21. septembra 2016. godine (Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 050070 16 Rev). Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao preko 17 i po godina.
57. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se radi o postupku radi utvrđenja postojanja predmetnog ugovora (tužbeni zahtjev), odnosno njegove ništavosti (protivtužbeni zahtjev). S obzirom na to da se na strani tuženih nalazilo više lica, da je u dokaznom postupku saslušano više svjedoka na okolnosti postojanja predmetnog ugovora, te izvršen uvid u ostalu dokumentaciju i materijalne dokaze, prema ocjeni Ustavnog suda, u konkretnom slučaju se može govoriti o relativno složenom predmetu. Pored toga, s obzirom na sam predmet spora, može se zaključiti i da je predmetni postupak od značaja za apelantkinju. Kada je u pitanju apelantkinjin doprinos, Ustavni sud primjećuje da je ona u pojedinim fazama postupka vršila kako objektivno tako i subjektivno preinačenje tužbe, što je nesporno uticalo na dužinu trajanja postupka.
58. Ocjenjujući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da je Osnovni sud u ovoj pravnoj stvari odlučivao u tri navrata, te da je prvu presudu donio nakon skoro četiri godine od dana podnošenja tužbe, da bi u nastavku postupka (ponovnom postupku) presudu donio nakon više od dvije i po godine, odnosno pet i po godina u drugom ponovnom postupku. Dakle, postupak je pred Osnovnim sudom ukupno trajao oko 12 godina. Ustavni sud podsjeća da je ovaj sud u odgovoru (od 29. juna 2016. godine na apelaciju broj AP 1960/16) istakao da nije u mogućnosti iz „objektivnih razloga“ očitovati se na navode iz navedene apelacije jer se spis predmeta u tom trenutku nalazio kod Vrhovnog suda. Međutim, Ustavni sud je ponovno zatražio odgovor na apelaciju, ali je Osnovni sud propustio da u ostavljenom roku dostavi odgovor. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud u ovoj pravnoj stvari donio tri odluke u periodu od oko četiri i po godine, dok je Vrhovni sud odlučio u roku od oko pola godine. Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realizuju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem.
59. Imajući u vidu navedeno, odnosno uzevši u obzir prethodnu analizu kriterijuma, Ustavni sud nalazi da dužina predmetnog parničnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, a da najveću odgovornost za dužinu trajanja postupka snosi Osnovni sud koji nije ponudio bilo kakve objektivne i prihvatljive razloge kojima bi pokušao opravdati neprihvatljivo duge periode odlučivanja pred tim sudom.
60. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantkinjinog prava na „donošenje odluke u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Naknada nematerijalne štete
61. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
62. Budući da je u predmetnoj apelaciji utvrđeno kršenje prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud smatra da apelantkinji pripada pravo na naknadu nematerijalne štete koju je nesumnjivo pretrpjela zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, Ustavni sud smatra da apelantkinji treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 1.275,00 KM.
63. Ovu naknadu je dužna da plati Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište Osnovnog suda pred kojim je najduže vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantkinji zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
b) U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje – primjena prava
64. Apelantkinja smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
65. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
66. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je odlučenje spora u ovoj pravnoj stvari zavisilo od utvrđenja pravno-relevantne činjenice da li je apelantkinja izvedenim dokazima dokazala postojanje predmetnog ugovora, a od kojeg utvrđenja je zavisila ocjena osnovanosti glavnog tužbenog zahtjeva i posljedično tome ostalih zahtjeva iz tužbe (priznanje prava vlasništva, uspostava novog zemljišnoknjižnog stanja u javnim knjigama, vraćanje u posjed, te naknada troškova postupka). Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud podržao činjenična i pravna utvrđenja prvostepenog suda koji je apelantkinjin tužbeni zahtjev odbio, preinačivši na taj način u cijelosti drugostepenu presudu Okružnog suda kojom je djelimično usvojen glavni tužbeni zahtjev. Ustavni sud uočava da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi kako iz odredbi člana 120 ZN proizlazi da je ugovor o doživotnom izdržavanju strogo formalan pravni posao i zaključuje se u pismenoj formi, i to u dvije faze – izrade pismene isprave o ugovoru i ovjere ugovora u postupku pred sudom, a da niti jedan od izvedenih dokaza nema potreban kvalitet kako bi se moglo zaključiti da predmetni ugovor postoji, niti da je ovjeren na zakonom propisan način, to apelantkinja nije dokazala osnovanost glavnog tužbenog zahtjeva, a od kojeg je zavisila osnovanost i ostalih zahtjeva, tako da je njen tužbeni zahtjev u cjelini odbijen, pri čemu je obavezana da naknadi troškove postupka prvotuženom-protivtužiocu.
67. Dovodeći u vezu navedeno s relevantnim zakonskim odredbama i citiranim principima iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda, Ustavni sud, suprotno apelantkinjinim tvrdnjama, smatra da su Vrhovni sud i Osnovni sud u osporenim odlukama naveli jasne i argumentovane razloge u pogledu (ne)osnovanosti apelantkinjinog tužbenog zahtjeva. Stoga se, prema ocjeni Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog predmeta način na koji su Vrhovni sud i Osnovni sud primijenili relevantne propise (pravo) ne doima proizvoljnim na apelantkinjinu štetu. Dakle, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda Vrhovnog suda i Osnovnog suda zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
68. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte. Pravo na imovinu
69. U pogledu apelantkinjinih navoda da joj je u predmetnom postupku prekršeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da ona kršenje navedenog prava u suštini veže za navode o proizvoljnoj primjeni prava, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje u vezi s primjenom prava. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte tog prava, Ustavni sud smatra da su, takođe, neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
70. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantkinjinog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je postupak od podnošenja tužbe do donošenja osporene odluke Vrhovnog suda trajao preko 17 i po godina, za šta najveću odgovornost snosi Osnovni sud koji nije djelotvorno kontrolisao postupak i nije preduzeo adekvatne mjere za ubrzanje postupka koje su mu bile na raspolaganju prema procesnom zakonu.
71. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte kada obrazloženja osporenih odluka zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje, a pri tome Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji su Vrhovni sud i Osnovni sud primijenili pravo u osporenoj odluci.
72. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelantkinja kršenje tog prava veže za proizvoljnu primjenu prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
73. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
74. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević