Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3267/18 (M. S.)

Odluka donesena 11. 09. 2018.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Krivični postupak
  • Apelacija preuranjena
  • Pritvor
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Lišavanje slobode
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3267/18

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 09. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3267/18, rješavajući apelaciju Melihe Salihović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka l), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Melihe Salihović podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 K 069919 18 Kž 2 od 16. maja 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 K 069919 18 Kv 3 od 25. aprila 2018. godine.

Odbacuje se kao neosnovana apelacija Melihe Salihović podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 K 069919 18 Kž 2 od 16. maja 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 K 069919 18 Kv 3 od 25. aprila 2018. godine u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Meliha Salihović (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Zoran Tanasić, advokat iz Modriče, podnijela je 7. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 K 069919 18 Kž 2 od 16. maja 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 K 069919 18 Kv 3 od 25. aprila 2018. godine. Apelantkinja je tražila da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti hitno puštanje apelantkinje na slobodu, ili naložiti donošenje mjera zabrane.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Osnovni sud u Doboju donio je Rješenje broj 85 0 K 069919 18 Kv 3 od 25. aprila 2018. godine kojim je apelantkinji produžen pritvor koji može trajati najduže jednu godinu i šest mjeseci s tim da se kontrola pritvora vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja.

6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantkinji rješenjem od 1. februara 2018. godine određen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je počinila krivično djelo teška krađa iz člana 226 stav (2) Krivičnog zakonika Republike Srpske, a iz osnova člana 197 stav 1 tač. a) i b) Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP). Pritvor je apelantkinji produžen rješenjem od 27. februara 2018. godine za još dva mjeseca, a dana 20. aprila 2018. godine Tužilaštvo je podiglo optužnicu protiv apelantkinje za krivično djelo teška krađa, te je predložilo produženje pritvora apelantkinji.

7. Osnovni sud je našao da je prijedlog osnovan zbog sljedećih razloga: „osnove sumnje“ da je apelantkinja počinila krivično djelo koje joj se stavlja na teret sud je našao u činjenici da je potvrđena optužnica, kao i u mnogobrojnim dokazima prikupljenim u toku istrage, a koje nabraja na str. 4-6 rješenja. Dalje, Osnovni sud navodi izjavu Sa.S., kojem je apelantkinja strina, koji opisuje kako se događaj desio (strana 6. rješenja), izjavu svjedoka A.H. na okolnosti nakon događaja, kao i svjedoka M.B. kod kojeg je apelantkinja popravila auto nakon događaja, kao i izjavu D.D., koji je potkrijepio navode A.H. o iznajmljivanju vozila. Osnovni sud je naveo da, kada se izjave Sa.S. dovedu u vezu sa izjavama ostalih navedenih svjedoka, kao i kod činjenice da je prilikom pretresa kuće u kojoj stanuje apelantkinja sa Se.S., svojim sinom, pronađen šrafciger plave boje, kojim je izvršeno provaljivanje prozora mjenjačnice, proizilazi da je apelantkinja, kako se osnovano sumnja, zajedno sa Se.S. i Sa.S. učestvovala u izvršenju predmetnog krivičnog djela, te podijelila novac, a kasnije ga trošila, kako je sud to prethodno opisao u rješenju.

8. Nadalje, Osnovni sud nalazi da i dalje postoje razlozi zbog kojih je pritvor apelantkinji produžen iz člana 197 stav 1 tačka a) ZKP, odnosno zbog postojanja bojazni da bi apelantkinja mogla pobjeći u inostranstvo. Opravdanost za produženje pritvora po ovom osnovu Osnovni sud je našao u činjenici da je apelantkinja zajedno sa svojim sinovima nakon izvršenja krivičnog djela boravila u Ambasadi Njemačke radi dobijanja vize za odlazak u Njemačku i spajanja sa porodicom, jer joj je muž u Njemačkoj, da ima nekretnine u Hrvatskoj, pa bi apelantkinja boravkom na slobodi mogla doći u priliku da napusti prostor BiH i time postane nedostupna organima gonjenja, a time bi se znatno otežalo vođenje krivičnog postupka. Osnovni sud nije mogao uvažiti navode odbrane da je apelantkinja i ranije odlazila u inostranstvo, ali da se vraćala, kao i da je na poznatoj adresi u Njemačkoj, ukazujući da se apelantkinji sada stavlja na teret izvršenje krivičnog djela za koje je zaprijećena kazna zatvora od najmanje dvije godine, pa i zaprijećena kazna može uticati da apelantkinja bjekstvom, skrivanjem ili odlaskom u nepoznato onemogući nastavak krivičnog postupka.

9. Osnovni sud je, takođe, naveo da smatra da i dalje postoje razlozi iz člana 197 stav 1 tačka b) koji opravdavaju bojazan da će apelantkinja boravkom na slobodi uticati na svjedoke. Opravdanost za produženje pritvora Osnovni sud je našao u činjanicama koje proizilaze iz službenih zabilješki, te zapisnika o saslušanju svjedoka B.Z. i Sa.S. Nadalje, iz preslušanog DVD audio-materijala, kao dokaza uz završni izvještaj o realizaciji posebne istražne radnje MUP-a RS, slijede činjenice da je u razgovoru između apelantkinje i svjedoka A.H. ista sugestivno djelovala na svjedoka da je fizički maltretiran, što on odbija, ubjeđuje ga da su dokazi policije lažni i da će ga ona osloboditi iz zatvora, ali samo treba da ćuti itd. Takođe, svjedok B.Z. je u svojoj izjavi naveo da ga je apelantkinja kontaktirala, slala mu SMS poruke i molila ga da joj pomogne da uđe kod A.H., odnosno tražila od njega da joj za novčanu naknadu obezbijedi ulazak u zatvor kod A.H., što je svjedok prijavio inspektorima i tužiocu, te se dalje navodi sadržaj poruka apelantkinje. Takođe, iz službene zabilješke proizilazi da je apelantkinja kontaktirala sa I.H., majkom A.H., kako bi uticala na A.H. da ne daje izjave, te je dalje Se.S. po nagovoru apelantkinje išao kod majke i sestre A.H.

10. Osnovni sud je, imajući u vidu navedeno, ukazao na upornost i moć apelantkinje da utiče na svjedoke i saučesnike i da je iz iskaza svjedoka i tonskog zapisa vidljivo koliko je apelantkinja uporna u tome da vrši uticaj na svjedoke, te, po ocjeni suda, ta iskazana upornost neće stati ni nakon što je istraga završena i svjedoci i saučesnici saslušani.

11. Osnovni sud je naveo da je činjenica da je Sa.S. „retardirana“ osoba, ali upravo ta činjenica, prema mišljenju Osnovnog suda, ukazuje da takav svjedok ne može „mudrovati“ i da će govoriti istinu ako na njega ne bude vršen konstantni uticaj i priprema, kao što je, po ocjeni vijeća, bio iskren njegov iskaz dat u pratnji advokata, posebno zato što je detaljno opisao tok događaja i ulogu svih aktera u njemu. Osnovni sud je zaključio da bi moć ubjeđivanja apelantkinje mogla pokolebati ovog svjedoka, kao i svjedoka A.H., kojem je otvoreno nudila novac i garantovala da će ga „izvući“ iz zatvora (i ostalo što sud navodi), a boravkom na slobodi bi svoju moć ubjeđivanja sigurno iskoristila i pripremala svjedoke za svoju odbranu u toku suđenja.

12. Osnovni sud je zaključio da apelantkinjin branilac nije pružio relevantne dokaze koji bi ukazali na opravdanost ukidanja pritvora apelantkinji, odnosno kojima bi pobio navode prijedloga tužilaštva o opravdanosti produženja mjere pritvora. Osnovni sud je, takođe, zaključio da se svrha koja će se postići pritvorom u konkretnom slučaju ne može postići bilo kojom drugom mjerom, te da je produženje pritvora neophodno. Osnovni sud je naveo da je ispunjen objektivni uslov za određivanje pritvora po ovom osnovu, jer se za krivično djelo teška kazna može izreći kazna zatvora od dvije do deset godina., pa i za stav 1 člana 226 kazna zatvora od jedne do osam godina u slučaju da bude sporna kvalifikatorna okolnost o vrijednosti ukradenog, ali u svakom slučaju može se izreći kazana zatvora od tri godine.

13. Okružni sud je donio Rješenje broj 85 0 K 069919 18 Kž 2 od 16. maja 2018. godine kojim je apelantkinjinu žalbu odbio kao neosnovanu.

14. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Okružni sud, ispitujući prvostepeno rješenje u dijelu u kojem se pobija žalbom, našao da je prvostepeni sud apelantkinji produžio pritvor nakon potvrđivanja optužnice, obrazlažući da i dalje postoje razlozi iz člana 197 stav 1 tač. a) i b) ZKP zbog kojih je apelantkinji pritvor i određen. Kada je u pitanju postojanje osnovane sumnje, čije postojanje je osporeno u žalbi, Okružni sud navodi da je preispitao pravilnost zaključka prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje. Nakon ocjene priloženih dokaza, a pogotovo fokusirajući se na one dokaze kojima se rukovodio prvostepeni sud, Okružni sud je u potpunosti prihvatio zaključak pobijanog rješenja, nalazeći da je on pravilan i zasnovan na dokazima. Okružni sud navodi da on proizilazi iz izjava svjedoka sa činjenicom da je prilikom pretresa kuće koju za stanovanje koriste apelantkinja i Se.S. pronađen šrafciger plave boje za kojeg saizvršilac optužene navodi da je korišćen za provaljivanje prozora na mjenjačnici iz čega proizilazi osnovana sumnja da je apelantkinja, zajedno sa mldb. Se.S. i Sa.S. učestvovala u izvršenju predmetnog krivičnog djela kao saizvršilac, nakon čega je podijelila novac, a potom ga trošila kako je prethodno opisano. Okružni sud je naveo da ne stoji navod odbrane da Tužilaštvo nije obrazložilo postojanje osnovane sumnje u prijedlogu za produženje pritvora, jer se uvidom u zapisnik sa ročišta održanog povodom prijedloga vidi da je tužilac obrazložio postojanje ovog objektivnog uslova za egzistiranje mjere pritvora. Okružni sud navodi da prvostepeni sud nije paušalno tvrdio da postoji osnovana sumnja, nego je na strani 7. pobijanog rješenja dao ocjenu sprovedenih dokaza u njihovoj ukupnosti, koja u ovoj fazi postupka zadovoljava standarde ocjene dokaza. Takođe, Okružni sud ističe da je tačno da je sud pobrojao brojne materijalne dokaze, čiji sadržaj nije ocijenio u pobijanom rješenju, ali je ocijenio dovoljan broj subjektivnih dokaza iz kojih proizilazi osnovana sumnja da je apelantkinja postupala kao saizvršilac u izvršenju krivičnog djela teška krađa. Okružni sud navodi da pronađeni šrafciger odgovara opisanoj alatki koja je korišćena pri obijanju mjenjačnice, nađen je u kući koju za stanovanje koriste apelatkinja i njen sin, te se u ovoj fazi postupka i ta činjenica može dovesti u vezu sa navedenim subjektivnim dokazima, kao njihova potvrda. Okružni sud je istakao da je branilac osporio validnost iskaza svjedoka A.H., smatrajući da je očigledno da je instruisan prilikom davanja izjave. Međutim, s obzirom na dob saizvršilaca apelantkinje i njihov stepen duševnog razvoja, sasvim je uvjerljivo da su se maloljetnici hvalili svojim "podvigom”, te da i jesu pričali između sebe šta se desilo u mjenjačnici, što je svjedok čuo, jer je bio sa njima u hotelu u koji su ga oni nakon razbojništva odveli radi zabave i častili. Prihvatajući u ovoj fazi postupka izjavu ovog svjedoka, prvostepeni sud je, kako navodi Okružni sud, pravilno našao utvrđenim da je iznos prisvojenog novca 15.000,00 KM, te je, iako je tačno da u pobijanom rješenju nije data ocjena iskaza oštećenog, vrijednost prisvojenog novca utvrđena ovim putem, zbog čega su neosnovani prigovori branioca i u ovom pravcu.

15. Okružni sud je naveo da argumentima žalbe nije dovedena u pitanje zakonitost odluke o određivanju pritvora apelantkinji po osnovu koji predviđa odredba člana 197 stav 1 tač. a) i b) ZKP. Okružni sud nalazi da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelantkinji produžio pritvor po osnovu člana 197 stav 1 tačka a) ZKP i o tome dao valjano obrazloženje. Naime, apelantkinjin plan za bijeg proizilazi iz tonskog zapisnika vođenog sa A.H. u prostorijama Kazneno-popravnog zavoda u Doboju. Činjenica da je apelantkinja državljanin samo BiH-RS ne isključuje osnovanu bojazan da bi mogla pobjeći u inostranstvo, jer njena veza u SR Njemačkoj, gdje borave njen suprug i otac Se.S., jasno proizilazi iz dokaza od 26. januara 2018. godine, dakle, nakon izvršenja djela, kada je boravila u Sarajevu, u Ambasadi SR Njemačke, a vezano za dobijanje vize za odlazak u Njemačku i spajanje sa porodicom. Nasuprot stavu odbrane, prema mišljenju Okružnog suda, ovo su okolnosti koje ukazuju da postoji bojazan da bi apelantkinja, ukoliko bi bila puštena na slobodu, napustila BiH i otišla u SR Njemačku, kao državu u čiji prelazak je već započela administrativni postupak. Navedene činjenice daju osnova pretpostavci da će joj se posljedice ili rizici u slučaja bjekstva činiti manjim zlom od onog da bude u pritvoru i ukazuju na realnu mogućnost da bi optužena mogla otići iz BiH i time otežati dalje vođenje ovog krivičnog postupka.

16. Okružni sud navodi da je pravilan zaključak pobijanog rješenja da pritvorski razlog iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKP i nije nimalo proizvoljan, jer bi osumnjičena boravkom na slobodi mogla omesti krivični postupak uticajem na svjedoka A.H., iako se nalazi na izdržavanju kazne u KPZ Doboj, ali kojem je prilikom posjete tokom razgovora sugerisala, odnosno vršila pritisak na njega da ništa ne govori vezano za predmetno krivično djelo. Ostali saizvršioci i svjedoci, F.S., maloljetni Se.S., I.H. i A.H., u bliskim su rodbinskim ili prijateljskim vezama, te postoji mogućnost da bi u daljem toku postupka, ukoliko bi apelantkinja bila puštena da se brani sa slobode, apelantkinja mogla izvršiti uticaj na njih da promijene svoje iskaze. Ovo tim prije što iz materijalnih dokaza, pribavljenih u toku istrage, proizilazi da je apelantkinja kontaktirala sa I.H. kako bi preko nje uticala na A.H. da ne daje izjave. Okružni sud, takođe, navodi da iz prepiski sa B.Z. proizilazi upornost apelantkinje da utiče na ovog svjedoka. Pored toga, iako su u istrazi saslušana sva pomenuta lica, kada su u pitanju bliski srodnici apelantkinje, jasno je da je dovoljno da utiče na njih da koriste blagodat zakona i da ne svjedoče, pa da se iskazi ovih lica ne mogu koristiti u daljem toku postupka. Stoga je i Okružni sud ocijenio da okolnosti konkretnog slučaja, kada se posmatraju u međusobnoj interakciji, ukazuju na postojanje naročite okolnosti da bi apelantkinja boravkom na slobodi ometala krivični postupak uticajem na svjedoke, te eventualne saučesnike, odnosno da su ispunjeni zakonski razlozi za određivanje pritvora osumnjičenoj i po osnovu iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKP. Okružni sud je naveo da je za ovaj pritvorski osnov ispunjen i objektivni uslov za određivanje pritvora po ovom osnovu.

17. Okružni sud je, pozivajući se na odredbu člana 5 stav 3 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), razmotrio i mogućnost primjene blažih mjera obezbjeđenja prisustva apelantkinje i nesmetanog vođenja krivičnog postupka, pa je u tom smislu našao, zbog svih navedenih razloga, da u konkretnom slučaju nijedna druga blaža mjera ne bi bila svrsishodna, posebno kada se ima u vidu da bi se apelantkinja vratila u mjesto prebivališta u kojem je sa njom u zajedničkom domaćinstvu saizvršilac ovog djela, a u neposrednom okruženju i drugi saizvršilac djela, na koje bi mogla uticati i pored izricanja eventualne mjere zabrane kontakta sa određenim licima, kao mjeri koja je pandan mjeri određivanja pritvora po osnovu iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKP.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

18. Apelantkinja u apelaciji ukazuje na povredu prava na ličnu slobodi i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, prava na pravično suđenje i pristup sudu iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i člana 9 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, dok u tekstu navodi i član 13 Evropske konvencije. U suštini, navodi apelacije se svode na tvrdnju da nema osnovane sumnje da je apelantkinja izvršila krivično djelo teška krađa, te da nije jasno na osnovu kojih dokaza je redovni sud došao do ovakvih zaključaka. Apelantkinja navodi da prijedlog tužilaštva ne sadrži dovoljne razloge koji se odnose na postojanje osnovane sumnje, te da čak Tužilaštvo u prijedlogu za produženje nije ni obrazložilo postojanje osnovane sumnje. Apelantkinja navodi da je i obrazloženje prvostepenog suda paušalno i neobrazloženo, kao i da se ne može ispitati. Prvostepeni sud nabraja materijalne dokaze iz kojih navodno proizilazi osnovana sumnja, ali ih ne komentariše,niti navodi kakva sumnja proizilazi iz ovih dokaza. Nadalje, apelantkinja ukazuje da prilikom pretresa nije pronađen novac, a pronađena su dva šrafcigera (koje svaka kuća ima), što ništa ne dokazuje. Takođe, apelantkinja navodi da sud nije dao ocjenu iskaza svjedoka da su Se.S. i A.H. mentalno retardirane osobe, pri čemu je Se. S. isprepadan i njegov iskaz je nepouzdan, a A.H. je, kako apelantkinja navodi, svjedok rekla-kazala, koji svoje izjave daje u zatvoru u više navrata i najvjerovatnije pod pritiskom policijskih službenika. Ostali svjedoci samo navode da je apelantkinja nešto platila, ali to ne znači da je izvršila krivično djelo, jer joj suprug radi u Njemačkoj i može ovo finansirati. Apelantkinja ukazuje da sud nije obrazložio na osnovu čega je utvrdio da se radi o iznosu (ukradenom) većem od 10.000,00 KM, a što je bitno obilježje krivičnog djela. Takođe, apelantkinja osporava postojanje posebnih uslova iz člana 197 stav 1 tač. a) i b) ZKP. U tom pravcu navodi da je legalno podnijela zahtjev za spajanje porodica, da joj je oduzeta putna isprava, da čak i da dobije spajanje porodica, ona je na poznatoj adresi u Njemačkoj. Osim toga, apelantkinja je navela - da je htjela pobjeći, mogla je otići u Njemačku bez vize i tamo tražiti spajanje porodice. Prema apelantkinjinim navodima, prvostepeni sud gubi iz vide njene čvrste veze sa BiH, imovinu i porodicu koju ovdje ima, njeno zdravstveno stanje, kao i to da je stub porodice, te da se mora brinuti o djeci a već je tri mjeseca u pritvoru. Apelantkinja, takođe, navodi da su joj iz nepoznatih razloga uskraćene posjete u pritvoru osim braniocu. Apelantkinja navodi da se postavlja pitanje koliko će biti u pritvoru za krivično djelo za koje se rijetko pritvor određuje, jer se i za teža krivična djela odmah nakon potvrđivanja optužnice lica puštaju na slobodu. Apelantkinja smatra da se na njoj „trenira strogoća“ zbog prijava upućenih protiv policijskih službenika, kao i da bi se „otupila“ njena odbrana. Takođe, apelantkinja navodi da nije obrazloženo kako će uticati na svjedoke kada je istraga okončana i svjedoci saslušani ( neki i nekoliko puta). Osim navedenog, apelantkinja ističe da je branilac ponudio brojne argumente o neosnovanosti pritvora koje sud nije ocijenio, niti je dao konkretne razloge zašto nije odredio mjere zabrane. Apelantkinja navodi da nikada nije osuđivana, da je majka dvoje malodobne djece o kojima se sama brine, jer joj je suprug u Njemačkoj, da je bolesna, te da joj treba omogućiti da se brani sa slobode. Zbog svega navedenog, apelantkinja tvrdi da je sud proizvoljno primijenio zakon i da su joj povrijeđena navedena prava. Apelantkinja iznosi i da je diskriminisana u odnosu na druga „pravna i fizička lica, pogotovo kada je u pitanju odlučivanje o lišavanju slobode i pritvaranju“. Takođe, apelantkinja navodi da „nije imala pravo na posjetu (osim branioca) za prvih 100 dana boravka u pritvoru“. Apelantkinja je predložila da Ustavni sud ukine osporena rješenja i naloži puštanje na slobodu odmah, te da donese privremenu mjeru kojom će naložiti hitno puštanje apelantkinje na slobodu, ili naložiti donošenje mjera zabrane umjesto pritvora do odluke Ustavnog suda o apelaciji.

b) Odgovor na apelaciju

19. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud navodi da utvrđene činjenice i pravo koje je primijenjeno nisu očigledno proizvoljni, ali odluku o apelaciji “prepušta Ustavnom sudu“.

20. U odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi da je apelacija neosnovana, uglavnom ponavljajući razloge koje je dao u osporenom rješenju, te navodeći da se argumentima iz apelacije ne može osporiti pravilnost i zakonitost pobijanih rješenja. Takođe, Okružni sud navodi da su apelantkinjina prava na posjete srodnika bila uskraćena samo u mjeri koliko je to nužno da se zadovolje interesi postupka i ciljevi određivanja i trajanja mjere pritvora, a kako ona ne bi uticala na svjedoke.

21. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da je sud donio pravilnu odluku, te da su utvrdili da postoji osnovana sumnje da je apelantkinja počinila krivično djelo teška krađa, kao i da postoje posebni razlozi za određivanje pritvora, jer su tokom istrage prikupljeni dokazi da želi otići u Njemačku, kao i da ima kuću u Hrvatskoj, kao i da postoji opravdana bojazan da bi mogla uticati na svjedoke da promijene iskaz, jer to mogu učiniti tokom cijelog postupka, što, takođe, proizilazi iz prikupljenih dokaza iz kojih proizilazi da se apelantkinja koristila raznim nedozvoljenim sredstvima da utiče na svjedoke u čemu je bila izuzetno uporna.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 53/12 i 91/17) u relevantnom dijelu glasi:

Razlozi za pritvor Član 197.

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

a)ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, [...] Pravo na komunikaciju pritvorenika sa spoljnim svijetom i braniocem Član 209. stav 1.

(1)Nakon odobrenja sudije za prethodni postupak, odnosno sudije za prethodno saslušanje i pod njegovim nadzorom ili nadzorom lica koje on odredi, pritvorenika mogu posjećivati, u okviru kućnog reda, bračni, odnosno vanbračni drug i njegovi srodnici, a na njegov zahtjev - ljekar i druga lica. Pojedine posjete mogu se zabraniti ako bi zbog toga mogla nastati šteta za vođenje postupka.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

U odnosu na pravo na pravično suđenje

24. U vezi s apelantkinjinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od tih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, stav 68, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

46. U konkretnom slučaju krivični postupak je u toku, dakle, nije okončan. Predmet osporavanja apelacijom su rješenja kojim je apelantkinji produžen pritvor. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije preuranjena.

Ostali navodi

25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Okružnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje je doneseno 16. maja 2018. godine, 7. juna 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelantkinja pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima osporena njena prava iz člana II/3d) i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5, 13 i 14 Evropske konvencije.

29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.

30. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:

(...)

c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

(...)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.

31. U konkretnom slučaju apelantkinja je lice koje je lišeno slobode i koje se u vrijeme podnošenja apelacije nalazi u pritvoru na osnovu odluka redovnog suda o produženju pritvora, te lice koje se poziva na kršenje prava na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i bezbjednost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5 Evropske konvencije garantuje da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle, nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije.

32. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan elemenat zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, Serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora sa sigurnošću biti utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda.

33. Konačno, shodno članu 5 stav 1 Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5 Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5 stav 1c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštivanja slobode pojedinca.

34. Kada se navedeno dovede u vezu s konkretnim predmetom u kojem apelantkinja ukazuje da su osporena rješenja nerazumljiva i protivrječna, bez obrazloženja i konkretizacije u odnosu na postojanje osnovane sumnje, kao i na postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tač. a) i b) ZKP u odnosu na apelantkinju, Ustavni sud primjećuje da su ovi apelantkinjini navodi neosnovani.

35. Ustavni sud zapaža da je apelantkinja osporila rješenja o produženju pritvora zbog nepostojanja „osnovane sumnje“. Suprotno navodima apelantkinje, iz obrazloženja osporenih rješenja proizilazi da postoji osnovana sumnja da je apelantkinja počinila krivično djelo koje joj se stavlja na teret potvrđenom optužnicom. Naime, u rješenju o produženju pritvora Osnovni sud nabraja na dvije stranice dokaze prikupljene tokom istrage, ali nadalje iznosi i izjave svjedoka i pronađen šrafciger u kući koju koristi apelantkinja, te kada je Osnovni sud izjave svjedoka (Sa.S., A.H., D.D. i M.B.) doveo u međusobnu vezu sa činjenicom da je pronađen šrafciger, zaključio je da proizilazi da je apelantkinja, kako se osnovano sumnja, učestvovala sa Se.S. i Sa.S. u izvršenju krivičnog djela, te podijelila novac koji je kasnije trošila. Takođe, sud je naveo da je iz iskaza svjedoka, u ovoj fazi postupka, utvrdio sumu prisvojenog novca, ali u svakom slučaju Ustavni sud primjećuje da će se o navedenom raspraviti u toku postupka. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju na temelju navedenih dokaza, kako su oni interpretirani u obrazloženju osporenih rješenja, može izvesti zaključak o osnovanoj sumnji. Stoga je, u ovoj fazi postupka, prema mišljenju Ustavnog suda, zaključak redovnog suda da postoji osnovana sumnja kao preduslov za produženje pritvora apelantu u skladu sa standardima koje propisuje član 5 Evropske konvencije.

36. U vezi sa posebnim pritvorskim uslovima iz člana 197 stav 1 tačka a) ZKP, Ustavni sud podsjeća da se opasnost od bjekstva mora ocjenjivati s obzirom na brojne relevantne faktore koji mogu da potvrde postojanje opasnosti od bjekstva, ili da je učine toliko slabom da ne može opravdati pritvor za vrijeme trajanja suđenja (vidi, Evropski sud, Yağcı i Sargın protiv Turske, 8. juni 1995. godine, stav 52, Serija A, broj 319-A). Opasnost od bjekstva mora se ocijeniti u vezi s faktorima koji se tiču karaktera lica koje je u pitanju, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih vrsta veza sa zemljom u kojoj mu se sudi. Očekivanje teže kazne i težina dokaza mogu biti relevantni, ali to nije odlučujuće i mogućnost dobijanja garancija može biti korišćena za neutralizaciju rizika od bjekstva (vidi, Evropski sud, Neumeister protiv Austrije, 27. juni 1968. godina, stav 10, Serija A, broj 8).

37. Što se tiče postojanja posebnih uslova za pritvor iz člana 197 stav 1 tač. a) i b) ZKP, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizilazi da je Osnovni sud utvrdio da u konkretnom slučaju postoji osnovana bojazan da bi apelantkinja mogla pobjeći u inostranstvo, a što je sud ocijenio u vezi sa činjenicom da je apelantkinja zajedno sa sinovima nakon izvršenja djela boravila u Ambasadi Njemačke radi dobijanja vize i spajanja sa porodicom, jer joj suprug radi u Njemačkoj, da ima nekretnine u Hrvatskoj, te da bi boravkom na slobodi mogla doći u priliku da napusti prostor BiH i time postane nedostupna organima gonjenja u BiH, što bi otežalo vođenje postupka. Takođe, sud nije prihvatio navod odbrane da je apelantkinja i ranije odlazila u inostranstvo i vraćala se, ukazujuću na situaciju u kojoj se sada nalazi – da joj se stavlja na teret izvršenje krivičnog djela sa zaprijećenom kaznom koju sud navodi, a koja, takođe, može uticati da apelantkinja bjekstvom, sakrivanjem ili odlaskom u nepoznato mjesto ili na nepoznatu adresu onemogući nastavak krivičnog postupka, što bi otežalo vođenje krivičnog postupka.

38. Takođe, sud je našao da i dalje postoje razlozi iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKP, zbog postojanja naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelantkinja boravkom na slobodi mogla uticati na svjedoke, jasno navodeći dokaze iz kojih proizilazi da je konkretni uticaj koji je već radila na Sa.S. (njegov iskaz) i A.H. (DVD audio-materijal), te uporno nastojanje da dođe do A.H. posredstvom mnogih svjedoka, te uticaj na majku A.H. Nakon što je sve detaljno naveo sud je ukazao da navedeno ukazuje na upornost i moć apelantkinje da utiče na svjedoke i saučesnike, te koliko je uporna da izvrši uticaj na svjedoke, a koja upornost, prema mišljenju suda, neće stati ni nakon što je istraga završena i saslušani saučesnici i svjedoci. Osim toga, sud je naveo da je Sa.S. „retardirana“ osoba, ali upravo ta činjenica sudu ukazuje da ne može „mudrovati“ i da će govoriti istinu ako na njega ne bude vršen konstantni uticaj (kako što je već uradio kada je dao izjavu u prisustvu advokata), ali da bi apelantkinja mogla svojim postupkom pokolebati ovog svjedoka, kao i A.H. kojem je otvoreno nudila novac i ostalo što sud navodi, te bi, kako sud navodi, apelantkinja sigurno boravkom na slobodi svoju moć ubjeđivanja iskoristila i pripremila svjedoke za svoju odbranu u toku suđenja. Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne može da pronađe proizvoljnost u odlukama redovnog suda. Iako su svjedodi i saučesnici već saslušani u istrazi, što bi upućivalo da više nema opasnosti od uticaja na njih, iskazana upornost apelantkinje, kako je redovni sud navodi i opisuje, a što je potkrijepljeno dokazima, ukazuje da ova opasnost i dalje postoji, pogotovo kada se ima u vidu i činjenica da je Sa.S. retardirana osoba, a sama apelantkinja u apelaciji navodi da je i A.H. „takođe mentalno retardirana osoba“. Iz sadržaja osporenog rješenja Okružnog suda, takođe, proizilazi da je Okružni sud ispitao sve apelantkinjine žalbene navode o čemu je dao jasna obrazloženja. Dakle, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud dao jasne i konkretne razloge za produženje pritvora apelantkinji, primjenom relevantnih odredbi ZKP, te se (ni) navedeno rješenje ne doima proizvoljnim. Nadalje, Ustavni sud, takođe, primjećuje da je apelantkinjine navode ispitao Okružni sud i odbio žalbu, dajući relevantne razloge za svoju odluku. Naime, Ustavni sud primjećuje da je svaki apelantkinjin navod ispitan i obrazložen, odnosno da su ispitani apelantkinjini argumenti protiv produženja mjere pritvora. Stoga, suprotan apelantkinjin zaključak o (ne)postojanju osnovane sumnje i naročitih okolnosti iz člana 197 stav 1 tač. a) i b) ZKP ne dovodi do povrede prava na koja apelantkinja ukazuje u vezi s pravom na ličnu slobodu i bezbjednost. Naime, prema mišljenju Ustavnog suda, u osporenim rješenjima dati su konkretni razlozi za produženje pritvora apelantkinji iz osnova člana 197 stav 1 tač. a) i b) ZKP, te je Okružni sud ispitao žalbu i naveo jasne razloge zbog kojih smatra da je ona neosnovana, pozivajući se na relevantne odredbe ZKP, koje nisu primijenjene arbitrarno, te apelantkinjino nezadovoljstvo ovakvim odlukama ne može dovesti u pitanje povredu navedenih prava. Ustavni sud, takođe, primjećuje da je sud na dvije instance dao sasvim jasne razloge zbog kojih nije moguće mjeru pritvora zamijeniti blažim mjerama, te u ovom obrazloženju sudova ne nalazi nikakvu proizvoljnost.

39. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantkinjino pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 st. 1 tačka c) i 3 Evropske konvencije.

Ostali navodi

40. Apelantkinja je ukazala na povredu prava iz člana 13 Evropske konvencije navodeći da joj je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek. Iako ovaj navod nije posebno obrazložen, Ustavni sud samo primjećuje da je već utvrdio da je Okružni sud ispitao žalbu apelantkinje u svim segmentima, dakle, apelantkinja je imala djelotvoran pravni lijek i koristila ga, a sama činjenica da apelantkinja nije zadovoljna odlukom ne utiče na njegovu djelotvornost.

41. Apelantkinja je ukazala na povredu prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud podsjeća da se ne radi o samostalnom pravu, već akcesornom pravu. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je apelantkinja navela da je diskriminisana u odnosu na druga lica, pogotovo kada je u pitanju odlučivanje o lišavanju slobode. Međutim, Ustavni sud je ispitao apelacione navode u vezi sa lišavanjem slobode o čemu je dao obrazloženje, te ove navode smatra neosnovanim. Takođe, činjenica da su apelantkinji bile zabranjene posjete u prvih sto dana pritvora ne upućuje sama po sebi na diskriminaciju. Naime, Okružni sud je u odgovoru naveo da su apelantkinji posjete srodnika bile uskraćene u mjeri koliko je nužno da se zadovolje interesi postupka i ciljevi određivanja i trajanja mjere pritvora, a kako ona ne bi uticala na svjedoke, u skladu sa zakonom. Ustavni sud primjećuje da zaista ZKP propisuje ovu mogućnost u članu 209, te u okolnostima konkretnog slučaja, samo na osnovu činjenice da su apelantkinji bile uskraćene posjete, bez dalje konkretizacije navoda i dokaza u tom pravcu u čemu se diskriminacija ogleda, Ustavni sud ne može da zaključi da se radi o diskriminaciji.

42. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantkinji nije povrijeđeno pravo iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na ličnu slobodu i bezbjednost.

43. U odnosu na navode o povredi člana 9 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, Ustavni sud napominje da je već ispitao navode u vezi sa pravom na ličnu slobodu i bezbjednost, te da nema potrebne dodatno ispitivati ovaj navod. VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i st. 3 i 4 Evropske konvencije kada u obrazloženjima osporenih rješenja o produženju pritvora nisu izostali razlozi i obrazloženja na osnovu predočenih dokaza koje su redovni sudovi ocijenili u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje i naročitih okolnosti u odnosu na apelantkinju, zbog kojih su zaključili da su ispunjeni i posebni uslovi iz člana 197 stav 1 tač. a) i b) ZKP, te kada apelantkinji nije bila uskraćena mogućnost da ovi razlozi budu preispitani u postupku propisanom zakonom od nadležnog suda koji ima ovlašćenje da donese odluku o puštanju na slobodu.

45. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava ni iz člana 13 Evropske konvencije, jer je apelantkinja imala pravo na žalbu protiv prvostepenog rješenja i koristila ga je, a činjenica da nije zadovoljna odlukom ne pokreće pitanje djelotvornosti ovog pravnog lijeka.

46. Ustavni sud zaključuje da nema povrede člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, jer apelantkinja nije pružila relevantne dokaze, a niti to proizilazi iz osporenih rješenja, da je na bilo koji način diskriminisana.

47. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3267/18 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio