Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3236/16 (S. I.)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Dokazni postupak
- Član porodičnog domaćinstva
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Povrat stana
- Upravni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3236/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3236/16, rješavajući apelaciju Sabahe Ibrišević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Sabahe Ibrišević.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 013674 14 Uvp od 21. aprila 2016. godine.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantici Sabahi Ibrišević u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 800,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Sabahe Ibrišević podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 013674 14 Uvp od 21. aprila 2016. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Sabaha Ibrišević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Sulejman Hadžibegović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 26. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 013674 14 Uvp od 21. aprila 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23.
Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Federalnog ministarstva prostornog uređenja (u daljnjem tekstu: Ministarstva) i Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) zatraženo je 15. marta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Ministarstvo su dostavili odgovore na apelaciju 16, odnosno 21. marta 2018. godine, dok Uprava nije dostavila odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelantica je 18. aprila 2005. godine podnijela zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana u Ulici Behdžeta Mutevelića broj 95 u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan).
6. Rješenjem Uprave broj 23-04/II-23-53/05 od 2. novembra 2006. godine odbijen je apelanticin zahtjev kao neosnovan. Apelantica je podnijela žalbu protiv navedenog rješenja, koja je Rješenjem Ministarstva broj UPII/05-23-5-87/06 od 23. februara 2007. godine odbijena kao neosnovana.
7. Apelantica je tužbom pokrenula upravni spor protiv rješenja Ministarstva, te je Kantonalni sud Presudom broj 09 0 U 001653 07 U od 23. marta 2010. godine uvažio tužbu, poništio nižestepena rješenja i predmet vratio prvostepenom organu na ponovno rješavanje.
8. U ponovnom postupku Uprava je Rješenjem broj 23-04/II-23-53/05 od 28. juna 2011. godine odbila apelanticin zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana.
9. U obrazloženju rješenja Uprava je navela kako je, nakon provedenih svih materijalnih dokaza u spisu, ocjene iskaza saslušanih svjedoka i apelanticinog iskaza, kako pojedinačno, tako u njihovoj povezanosti sa svim naznačenim javnim ispravama, nesporno utvrđeno da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva Džemala i Hanife Ibrišević, svog amidže i strine (nosilac i sunositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu, u daljnjem tekstu: prijeratni nosioci stanarskog prava), u predmetnom stanu, shodno odredbama čl. 6. i 21. Zakona o stambenim odnosima. S tim u vezi, Uprava je obrazložila da je Džemal Ibrišević nestao 1992. godine, a Hanifa Ibrišević umrla 1997. godine, te da je iz prijave prebivališta za apelanticu utvrđeno da se apelantica 18. marta 1998. godine prijavila na predmetnu adresu. Nadalje, Uprava je navela da su prilikom bodovanja predmetnog stana 1987. godine bodovani samo prijeratni nosioci stanarskog prava, te da su samo oni popisani u aprilu 1991. godine na predmetnoj adresi. Istaknuto je da je apelantica 1991. godine popisana na adresi zajedničkog domaćinstva sa svojim roditeljima, što je potvrđeno i potvrdom nadležne mjesne zajednice za navedenu adresu (za period od 1992. do 1999. godine), a da se tek 28. aprila 2005. godine prijavila u mjesnoj zajednici kojoj pripada predmetni stan. Uprava je navela da je ispostavljenim računima utrošene električne energije na ime Hanife Ibrišević za period od 16. maja do 15. septembra 1997. godine utvrđeno da se električna energija nije plaćala na predmetnom stanu, te da su se ostali uloženi računi (koji su ispostavljeni na prijeratne nosioce stanarskog prava) odnosili na period od 1999. do 2006. godine, što je značilo da se predmetni stan koristio od 1999. godine pa dalje. Uprava je ocijenila da potvrda Državne komisije za traženje nestalih lica, koja je izdata 6. oktobra 1998. godine, na zahtjev članova porodice Hanife Ibrišević i apelantice, nije mogla biti validan dokaz da je apelantica član domaćinstva. S tim u vezi, Uprava je obrazložila da je iz činjenice da je Hanifa Ibrišević u momentu izdavanja potvrde bila umrla proizlazilo da je neko od familije mogao zatražiti potvrdu o nestalom Džemalu Ibriševiću, što je u ovom slučaju uradila apelantica sa istim prezimenom. Također, Uprava je ocijenila da nije od utjecaja činjenica da je apelantica evidentirana na adresi predmetnog stana u listu o prijavi semestra na Arhitektonskom fakultetu za 1999. do 2002. godine s obzirom na to da se od 1998. godine apelantica prijavila na adresu predmetnog stana, a da je, prema listama dostavljenim od istog fakulteta za period od 1984. do 1999. godine, prijavljena na adresi stana roditelja.
10. Uprava je zaključila da je apelanticin iskaz u cijelosti suprotan materijalnim dokazima i da nije povezan u jednu cjelinu. S tim u vezi, obrazložila je da apelanticini navodi da je u predmetni stan došla da živi 1988. godine i da je prethodno, 1981. godine, išla u Treću gimnaziju sa adrese predmetnog stana nisu potkrijepljeni materijalnim dokazima s obzirom na to da Treća gimnazija nema podataka o apelantici, te da je apelantica prijavila prebivalište na adresi predmetnog stana od 1998. godine. Također, Uprava je ocijenila i da su iskazi saslušanih svjedoka sa predmetne adrese pristrasni, nepovezani, neprecizni i kontradiktorni dokazima u spisu, te da nisu mogli utjecati na drugačiji ishod apelanticinog zahtjeva. Istaknula je da apelantica niti jednim materijalnim dokazom nije potvrdila trajanje zajednice življenja sa prijeratnim nosiocima stanarskog prava kako za njihova života, tako i u trenutku njihove smrti, odnosno da ne posjeduje ugovor o doživotnom izdržavanju sa prijeratnim nosiocima stanarskog prava, niti je bilo ekonomske zajednice više od 10 godina, odnosno nema zajednice sa prijeratnim nosiocima stanarskog prava u predmetnom stanu, već je apelantica stan počela koristiti osam mjeseci poslije smrti strine Hanife Ibrišević. Stoga je Uprava odbila apelanticin zahtjev u cijelosti kao neosnovan, u skladu sa odredbama čl. 6, 21. i 28. Zakona o stambenim odnosima.
11. Apelantica je podnijela žalbu protiv navedenog rješenja, koja je Rješenjem Ministarstva broj UPII/05-23-5-87/06 od 1. septembra 2011. godine odbijena kao neosnovana.
12. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da iz dokaza u spisu predmeta proizlazi da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva prijeratnih nosilaca stanarskog prava. S tim u vezi, obrazloženo je da je relevantan vremenski period u ovoj pravnoj stvari 1997. godina, kada je umrla Hanifa Ibrišević, te da u odnosu na navedeni period u spisu predmeta nema materijalnih dokaza koji bi potvrdili trajnu i nesmetanu zajednicu življenja i stanovanja u predmetnom stanu između apelantice i supruge nosioca stanarskog prava. Po mišljenju Ministarstva, prijava prebivališta na predmetnu adresu od 18. marta 1998. godine i drugi materijalni dokazi u spisu predmeta (koji se odnose isključivo na period nakon smrti nosioca stanarskog prava) su ukazivali na činjenicu da apelantica nije koristila predmetni stan za života prijeratnih nosilaca stanarskog prava, odnosno da se u predmetni stan uselila nakon smrti Hanife Ibrišević, kada je i preduzela navedene pravne radnje - prijava prebivališta i drugo. Po ocjeni Ministarstva, nije potvrđena zajednica življenja i stanovanja između navedenih s obzirom na činjenicu da se iz stanja u spisu predmeta može zaključiti da apelantica nije koristila predmetni stan s trajnom namjerom da živi i stanuje po osnovu održavanja trajne ekonomske zajednice života u predmetnom stanu u vremenskom trajanju dužem od deset godina. Nadalje, Ministarstvo je ocijenilo da je prvostepeni organ na valjan način ocijenio izjave apelantice i svjedoka i dao relevantnu težinu svim izjavama na način da ih je ocijenio, ali im nije poklonio vjeru s obzirom na to da su suprotni materijalnim dokazima koji se nalaze u spisu predmeta i nije svoju odluku zasnovao na izjavama svjedoka. Istaknuto je da je, nasuprot tome, odluka prvostepenog organa zasnovana na materijalnim dokazima koji se nalaze u spisu predmeta a koji su ocijenjeni kako pojedinačno, tako i u međusobnoj uvjetovanosti i povezanosti čiji je ishod bio zaključak da apelantici definitivno ne pripada pravo na donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana kao članu porodičnog domaćinstva. Slijedom navedenog, Ministarstvo je zaključilo da je prvostepeni organ pravilno odlučio da se apelanticin zahtjev odbije zbog toga što nije bila član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava shodno odredbama čl. 6, 21. i 22. Zakona o stambenim odnosima.
13. Apelantica je tužbom pokrenula upravni spor protiv rješenja Ministarstva, te je Kantonalni sud Presudom broj 09 0 U 013674 11 U od 9. jula 2014. godine odbio apelanticinu tužbu.
14. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je, imajući u vidu podatke upravnog spisa, izjave svjedoka i apelanticin iskaz, vidljivo da navedeni iskazi nisu saglasni sa materijalnim dokazima u spisu predmeta. Kantonalni sud je dalje naveo detalje iskaza, te zaključio da nije mogao navedene iskaze prihvatiti kao vjerodostojne. S tim u vezi, obrazložio je kako su svjedoci naveli „da je Hanifa umrla prije rata“, „da ne zna šta je bilo sa Džeminom ženom“, „da nije nikada posjetio komšije Džemala i Hanifu“ iz kojih je vidljivo da svjedoci nisu poznavali porodičnu situaciju prijeratnih nosilaca stanarskog prava, te da uopće ne znaju šta je bilo sa Hanifom Ibrišević i da ne znaju sa kim apelantica trenutno stanuje u stanu. Kantonalni sud je istaknuo da nije mogao pokloniti vjeru iskazu apelantice i saslušanih svjedoka s obzirom na to da su u potpunosti suprotni materijalnim dokazima u spisu predmeta. Ocijenio je da su iskazi saslušanih svjedoka nepovezani, neprecizni i kontradiktorni navedenim materijalnim dokazima, odnosno da nisu povezani u jednu cjelinu, kao i da apelanticini navodi da je živjela od 1988. godine u predmetnom stanu i da je išla u Treću gimnaziju sa adrese predmetnog stana nisu potkrijepljeni materijalnim dokazima. Nadalje, u pogledu apelanticinih navoda da se sa Hanifom Ibrišević preselila kod roditelja kada je izbio rat, a zatim u Visoko, kao i da su primale humanitarnu pomoć u Visokom i Kiseljaku, Kantonalni sud je obrazložio da, prema spisu predmeta, Hanifa Ibrišević i apelantica nisu imale status raseljenog lica na području općina Visoko i Kiseljak, niti se nalaze u evidenciji prognanih i raseljenih lica u navedenim općinama. Kantonalni sud je opisao i ostale materijalne dokaze u spisu, te zaključio da iz navedenih dokaza proizlazi da je apelanticina izjava kontradiktorna i suprotna materijalnim dokazima. Kantonalni sud je citirao član 29. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, te zaključio da apelantica nije nijednim materijalnim dokazom potvrdila svoj iskaz i trajanje zajednice života sa prijeratnim nosiocima stanarskog prava kako za njihova života, tako i u trenutku njihove smrti, te da apelantica ne posjeduje ugovor o doživotnom izdržavanju, niti je bilo ekonomske zajednice više od 10 godina.
15. Apelantica je podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda, koji je Vrhovni sud Presudom broj 09 0 U 013674 14 Uvp od 21. aprila 2016. godine odbio.
16. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da iz svih materijalnih dokaza, koji imaju jaču pravnu snagu od nematerijalnih, proizlazi da je apelantica počela živjeti u predmetnom stanu tek nakon smrti svoje strine Hanife Ibrišević, odnosno 1997. godine. Nadalje, istaknuto je da je apelantica, suprotno njenim navodima, u ratu humanitarnu pomoć primala u mjesnoj zajednici kojoj pripada adresa roditelja, te da se ne nalazi na spisku raseljenih lica u Visokom i Kiseljaku. Vrhovni sud je dalje naveo i da je apelantica uredno prijavljivala semestre na Arhitektonskom fakultetu, gdje je studirala u periodu od 1993. do 1997. godine (i dalje), te da ne bi mogla studirati da se nalazila u izbjeglištvu, zbog čega se njene tvrdnje, suprotne stanju u spisu, nisu mogle prihvatiti kao istinite. Vrhovni sud je dalje naveo da potvrda Državne komisije za traženje nestalih lica nije pouzdan dokaz za utvrđivanje činjenice gdje je tačno apelantica trajno živjela u određenom periodu, uključujući i izjave svjedoka čiji su iskazi suprotni materijalnim dokazima u spisu, koji imaju jaču dokaznu snagu od saslušanih svjedoka, pa se njihovi iskazi nisu mogli prihvatiti kao objektivni. Vrhovni sud je citirao čl. 6. i 21. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, te zaključio da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva prijeratnih nosilaca stanarskog prava, odnosno lice koje je s njima kao nosiocem, odnosno sunosiocem stanarskog prava živjelo u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od 10 godina. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je ocijenio da apelantica nema pravo na donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana, odnosno da, u smislu člana 21. stav 2. u vezi sa članom 28. Zakona o stambenim odnosima, nastavi da trajno i nesmetano koristi predmetni stan nakon smrti nosioca stanarskog prava.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
17. Apelantica navodi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da upravni organi nisu na pravilan način utvrdili činjenično stanje, niti su dali ocjenu nespornih činjenica u pogledu samog apelanticinog zahtjeva. Apelantica navodi da je 1988. godine počela koristiti predmetni stan na poziv i nagovor prijeratnih nosilaca stanarskog prava i da je za vrijeme rata zajedno sa Hanifom Ibrišević napustila predmetni stan. Dalje, navodi da je 21. marta 1996. godine podnijela zahtjev nadležnim organima u vrijeme reintegracije dijelova Općine Novo Sarajevo i zajedno sa Hanifom Ibrišević se vratila 1996. godine u predmetni stan, nakon čega je 1997. godine Hanifa Ibrišević umrla a apelantica nastavila da koristi predmetni stan. Također, navodi i da se obraćala vlasniku stana radi prenosa stanarskog prava, koji ju je uputio na Upravu kako bi ostvarila svoja prava. Apelantica tvrdi da, suprotno stavu Vrhovnog suda, nije bitno gdje je bila u periodu od 1993. do 1997. godine, već da je bitno da je do izbijanja ratnih sukoba živjela u predmetnom stanu, da je izvršila povrat za vrijeme reintegracije, te da je nastavila koristiti predmetni stan kao član porodičnog domaćinstva prijeratnih nosilaca stanarskog prava.
18. Apelantica smatra da je u njenom slučaju došlo do ometanja mirnog uživanja imovine od vlasnika stana, te osporavanja prava na predmetnom stanu koja apelantici pripadaju na osnovu zakonskih propisa. Nadalje, ukazuje i da nije uspostavljena pravična ravnoteža između dokaza koje je ona predložila i dokaza na kojima su zasnovane upravne odluke i presude sudova u pogledu činjenice korištenja stana. Apelantica napominje da Vrhovni sud i Kantonalni sud nisu održali javne rasprave, što, po apelanticinom mišljenju, samo po sebi ukazuje da je „postupak bio suhoparan“, odnosno ocjena izvedenih dokaza nije data uvjerljivo u odnosu na predmetnu upravnu stvar. U pogledu prava na dom, apelantica navodi da joj prijeti oduzimanje predmetnog stana koji je njen dom od 1988. godine, te da nema druge imovine.
19. U pogledu dužine trajanja predmetnog postupka, apelantica navodi da je nerazumno da ovako jednostavan postupak traje tako dugo, više od 10 godina, te predlaže da joj se dosudi naknada nematerijalne štete u iznosu od 3.000,00 KM.
b)Odgovori na apelaciju
20. Vrhovni sud smatra da nisu povrijeđena apelanticina prava u postupku pred ovim sudom, jer je osporena odluka donesena u razumnom roku imajući u vidu broj predmeta koji se nalaze na rješavanju i u skladu sa dokumentacijom koja se nalazi u spisu i važećim propisima.
21. Kantonalni sud navodi tok predmetnog postupka, te da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede apelanticinih prava navedenih u apelaciji.
22. Ministarstvo ističe da je odbijena apelanticina žalba u drugostepenom upravnom postupku zbog toga što apelantica nije ispunjavala zakonom propisane uvjete da bi se moglo udovoljiti njenom zahtjevu. Smatra da je svoja rješenja donosilo u rokovima propisanim odredbama Zakona o upravnom postupku, te da su apelacioni navodi o povredi prava neosnovani.
V.Relevantni propisi
23. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89 i „Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 6.
Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.
Član 21. stav 2.
Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korišćenju stana odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada ja stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona.
24. Zakon o upravnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 6.
Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.
Član 9.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje ovlašteno službeno lice po svom uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka.
Član 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
25. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine FBiH“ broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 28. st. 1., 2. i 3.
O upravnim sporovima sud rješava nejavno, po sudiji pojedincu ili na sjednici.
Ako stranka u sporu zatraži da prisustvuje nejavnom rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava, sud je dužan obavijestiti stranke i zainteresirana lica, ako ih ima, o datumu nejavnog rješavanja i njihovom pravu da tom rješavanju prisustvuju, odnosno održati usmenu raspravu javno (u daljnjem tekstu: rasprava).
Stranke u sporu mogu zatražiti da prisustvuju nejavnom rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava samo u tužbi ili odgovoru na tužbu.
Član 29.
U slučaju iz stava 2. člana 28. ovog Zakona sudija pojedinac, odnosno predsjednik vijeća odredit će dan rasprave ili nejavnog rješavanja i na raspravu odnosno nejavno rješavanje pozvati stranke i zainteresirana lica, ako ima takvih lica.
U pozivu za raspravu sud će obavijestiti stranke da su na raspravi dužne predočiti sve dokaze o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i navode.
Član 45.
Nadležni sud rješava o zahtjevu iz člana 41. ovog Zakona, po pravilu, u nejavnoj sjednici, a pobijanu odluku ispituje samo u granicama zahtjeva i povreda propisa iz člana 41. ovog Zakona navedenih u zahtjevu.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18.
stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 09 0 U 013674 14 Uvp od 21. aprila 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanticin zastupnik je primio 9. juna 2016. godine a apelacija je podnesena 26. jula 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelantica navodi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
33. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi na taj postupak. a)U odnosu na suđenje u razumnom roku
34. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
35. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoj pravosudni sistem na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).
36. U odnosu na apelacione navode o kršenju prava na donošenje odluke „u razumnom roku“, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut 18. aprila 2005. godine i da je pravomoćno okončan 21. aprila 2016. godine presudom Vrhovnog suda. Dakle, postupak je ukupno trajao oko 11 godina. Nadalje, Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenijem predmetu imajući u vidu činjenična i pravna pitanja o kojima je trebalo raspraviti u predmetnom postupku koji se odnosio na donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, te u kojem su u toku dokaznog postupka izvedeni dokazi uvidom u materijalnu dokumentaciju, saslušanjem apelantice kao parnične stranke i dvaju svjedoka. Osim toga, iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi da je apelantica na bilo koji način doprinijela dužini trajanja postupka, kao i da je predmetni postupak značajan za apelanticu, jer se radi o stanu za koji ona tvrdi da predstavlja njen dom. Ustavni sud zapaža da je, nakon podnošenja predmetnog zahtjeva, postupak pred prvostepenim organom trajao oko godinu i po, žalbeni postupak oko tri mjeseca, a upravni spor oko tri godine i jedan mjesec, nakon čega je postupak vraćen ponovo pred prvostepeni organ. U ponovnom postupku prvostepeni organ je donio odluku nakon jedne godine i tri mjeseca, drugostepeni organ odluku po žalbi je donio nakon dva mjeseca, dok su postupci po tužbi i zahtjevu za vanredno preispitivanje trajali dvije godine i deset mjeseci pred Kantonalnim sudom, odnosno jednu godinu i devet mjeseci pred Vrhovnim sudom, sve računajući od datuma donošenja prethodne odluke. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da je predmetni postupak na pojedinim instancama trajao relativno kratko, Ustavni sud smatra da navedeno ne opravdava činjenicu da je nakon 11 godina od podnošenja zahtjeva donesena konačna odluka u predmetu. Dakle, Ustavni sud smatra da je, zbog navedenog, predmetni postupak prešao granicu razumnog roka s obzirom na to da je trajao oko 11 godina, te da Uprava i Kantonalni sud za navedeno nisu dali razloge koji mogu utjecati na drugačiji zaključak Ustavnog suda. Štaviše, nisu dali nikakve razloge (vidi, npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1360/14 od 15. februara 2017. godine, tačka 24, i AP 2750/15 od 1. februara 2017. godine, tačka 31, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
37. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku po zahtjevu za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
38. U smislu člana 74.
Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da za razliku od postupka pred redovnim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
39. Budući da je po predmetnoj apelaciji utvrđeno kršenje prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud smatra da apelantici pripada pravo na naknadu nematerijalne štete koju je nesumnjivo pretrpjela zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se načelima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, Ustavni sud smatra da apelantici treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 800,00 KM.
40. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo, s obzirom na sjedište organa Uprave, te Kantonalnog suda pred kojim je vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantici zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. b)U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje
41. Iz apelacionih navoda, u suštini, proizlazi da apelantica smatra da joj je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne ocjene dokaza, te da napominje da Vrhovni sud i Kantonalni sud nisu održali javne rasprave.
42. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
43. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiHˮ broj 44/05). Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan, ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
44. U odnosu na apelanticine prigovore da upravni organi i redovni sudovi nisu pravilno ocijenili dokaze, Ustavni sud ukazuje na obrazloženja upravnih organa i redovnih sudova iz kojih proizlazi da su ocijenili iskaze apelantice i svjedoka i dali relevantnu težinu svim iskazima, ali da im nisu poklonili vjeru s obzirom na to da su suprotni materijalnim dokazima koji se nalaze u spisu predmeta i da nisu svoje odluke zasnovali na iskazima svjedoka. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su upravni organi i redovni sudovi u svojim odlukama ukazali da apelantica nije nijednim materijalnim dokazom potvrdila svoj iskaz i trajanje zajednice života sa prijeratnim nosiocima stanarskog prava kako za njihova života, tako i u trenutku njihove smrti. Suprotno apelanticinom mišljenju, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je dokazni postupak proveden u skladu sa relevantnim procesnim zakonom, odnosno da su upravni organi ocijenili sve dokaze provedene u postupku pred tim organom kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, a da su činjenična utvrđenja u potpunosti prihvaćena od Kantonalnog suda i Vrhovnog suda. Naime, upravni organi i redovni sudovi su dali jasna, logična i argumentirana obrazloženja za zaključak da apelantica nije koristila predmetni stan s trajnom namjerom življenja i stanovanja po osnovu održavanja trajne ekonomske zajednice života sa prijeratnim nosiocima stanarskog prava uopće, a pogotovo ne u vremenskom trajanju dužem od deset godina (što je zakonski uvjet), zbog čega joj, u smislu relevantnih odredaba Zakona o stambenim odnosima, ne pripada pravo na donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana. Pri tome Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su, nasuprot apelanticinom mišljenju, upravni organi imali u vidu njen i iskaze svjedoka iz kojih bi proizlazio suprotan zaključak, ali da su te dokaze ocijenili u vezi s drugim izvedenim dokazima iz kojih proizlazi da se apelantica uselila u predmetni stan tek nakon smrti nosilaca stanarskog prava, te da su dali dovoljno jasno i logično obrazloženje za svoju odluku da ne poklone vjeru iskazima tih svjedoka i apelanticinom iskazu. Imajući u vidu navedeno, uzimajući u obzir činjenična utvrđenja iz kojih, zapravo, proizlazi da se apelantica uselila u predmetni stan nakon smrti prijeratnih nosilaca stanarskog prava, te relevantne odredbe propisa na kojima su upravni organi i redovni sudovi zasnovali svoje odluke i obrazloženja koja su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u njihovom postupanju.
45. Nadalje, u odnosu na apelanticine navode o tome da Vrhovni sud i Kantonalni sud nisu održali javne rasprave, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema odredbi člana 45. Zakona o upravnim sporovima, nadležni sud rješava o zahtjevu za vanredno preispitivanje, po pravilu, u nejavnoj sjednici. Osim toga, Ustavni sud ukazuje i da je odredbama člana 28. stav 1. Zakona o upravnim sporovima propisano da o upravnim sporovima sud rješava nejavno, po sudiji pojedincu ili na sjednici. Nadalje, st. 3. i 2. navedenog člana propisano je da stranke u sporu mogu zatražiti da prisustvuju nejavnom rješavanju, ili da se u predmetu održi javna rasprava samo u tužbi ili odgovoru na tužbu, te ako stranka u sporu zatraži da prisustvuje nejavnom rješavanju, ili da se u predmetu održi javna rasprava, sud je dužan obavijestiti stranke i zainteresirana lica, ako ih ima, o datumu nejavnog rješavanja i njihovom pravu da tom rješavanju prisustvuju, odnosno održati usmenu raspravu javno. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da zakazivanje rasprave zavisi isključivo od toga da li je stranka u tužbi ili odgovoru na tužbu zatražila da se u predmetu održi javna rasprava. Prema obrazloženjima presuda Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, apelantica nije tražila da se održi javna rasprava. Dakle, javna rasprava u upravnom sporu nije obaveza suda, kako to apelantica pogrešno smatra. Pri tome Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da zakonsko rješenje koje samo predviđa mogućnost otvaranja javne rasprave po izjavljenom pravnom lijeku nije u suprotnosti sa praksom Evropskog suda o ovom pitanju, koji je u više predmeta zaključio da će, u situaciji kada žalbeni sud ima nadležnost da raspravlja i o činjeničnim i o pravnim pitanjima, potreba za otvaranjem javne rasprave pred žalbenim sudom zavisiti od toga da li sud ocjenjuje da su takva javna rasprava i aplikantovo prisustvo neophodni radi odlučivanja o činjenicama koje su važne (vidi, Evropski sud, Ekbatani protiv Švedske, presuda od 26. maja 1988. godine, Serija A 134, i Kremzov protiv Austrije, presuda od 21. septembra 1993. godine, Serija A, broj 268-B, i mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 215/05 od 12. aprila 2006. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 68/06, tačka 93, i Odluka o dopustivosti broj AP 5315/15 od 10. aprila 2018. godine). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud ove apelanticine prigovore ne može prihvatiti kao opravdane.
46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovana. Ostali navodi
47. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovih prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelantica istaknula u vezi sa ostalim aspektima prava na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u segmentu suđenja „u razumnom roku“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud povredu ovog prava vidi u tome što je postupak po apelanticinom zahtjevu za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana trajao 11 godina od dana podnošenja zahtjeva, pri čemu odgovornost za dužinu postupka snose Uprava i Kantonalni sud.
49. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ostalim aspektima tog prava, niti prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su organi Uprave i redovni sudovi za svoje odluke dali jasne i logične razloge u pogledu ocjene dokaza, te, s tim u vezi, utvrđenog činjeničnog stanja i primjene relevantnih propisa, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
50. Na osnovu člana 59. st.
(1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5.
Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević