Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1694/18 (M. N., Željeznice Republike Srpske a.d. Doboj,I. F. i S. J.)

Odluka donesena 11. 09. 2018.

  • Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1694/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 09. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: potpredsjednici Mirsad Ćeman i Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine, u predmetu broj AP-1694/18, rješavajući apelacije Milenka Nikolića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine- Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Milenko Nikolić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 004234 17 Uvp od 14. decembra 2017. godine;

Željeznice Republike Srpske a.d. Doboj protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 034605 17 Rev 2 od 18.

januara 2018. godine;

Igor Ferjan protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 V 190256 18 Rev od 15. marta 2018. godine i Slobodan Jurić protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 P 023025 18 Gž od 23. aprila 2018. godine, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

AP-1694/18

1. Milenko Nikolić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Broda, kojeg zastupa Rifat Zemanić advokat iz Broda, podnio je 14. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud RS) broj 13 0 U 004234 17 Uvp od 14. decembra 2017. godine kojom je odbijen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 13 0 U 004234 16 Uz od 29. decembra 2016. godine kojim je odbačen kao nedozvoljen apelantov zahtjev za zaštitu prava i sloboda zajmačenih Ustavom Republike Srpske i Ustavom Bosne i Hercegovine. U obrazloženju presude, Vrhovni sud RS je ukazao da je postupak zaštite sloboda i prava pojedinačno zajamčenih Ustavom RS, a povrijeđenih konačnim pojedinačnim aktom organa uređen odredbama članova 53. i 54. ZUS. Nadalje je navedeno da tu zaštitu zakon predviđa samo za one slučajeve, u kojima se dokaže postojanje povrede prava zajamčenih Ustavom RS i kada protiv takvog akta nije osigurana druga pravna zaštita, a koji uslovi treba da su kumulativno ispunjeni. Vrhovni sud RS je ukazao da je u konkretnoj situaciji, očigledno da akt za koji apelant smatra da su njime povrijeđene Ustavom zajamčene slobode i prava, jeste pojedinačan upravni akt kojim je odlučeno o žalbi apelanta protiv prvostepenog rješenja od 29. oktobra 2014. godine, dakle, radi se o konačnom upravnom aktu kojim je odlučeno o zahtjevu apelanta za dodjelu odgovarajućeg stana odbijanjem njegove žalbe. Vrhovni sud RS je naveo da protiv tog rješenja se u smislu odredbe člana 7. ZUS može pokrenuti upravni spor podnošenjem tužbe nižestepenom sudu u Doboju u roku od 30 dana od dana prijema tog rješenja. Stoga, proizlazi da je protiv navedenog rješenja obezbijeđena druga pravna zaštita, što ukazuje da nisu ispunjeni kumulativno određeni uslovi iz odredbe člana 53. ZUS za postupanje suda, u materijalno-pravnom smislu, pa je pobijanim rješenjem zahtjev pravilno odbačen.

AP-2518/18

2. Željeznice Republike Srpske a.d. Doboj (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 27. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda RS broj 85 0 P 034605 17 Rev 2 od 18. januara 2018. godine kojim je odbačena kao nedopuštena revizija apelanta izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 034605 16 Gž 2 od 16. decembra 2015. godine. U obrazloženju osporenog rješenja, Vrhovni sud RS je, prije svega, ukazao na odredbu člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 63/07, 49/09 i 61/13, u daljnjem tekstu: ZPP). Vrhovni sud RS je naveo da su tužitelji su u ovom slučaju, s obzirom na prirodu postavljenog zahtjeva (naknada štete), obični - formalni suparničari na aktivnoj strani, o kojima govori odredba člana 362. stav 1. tačka 1. ZPP i svaki od njih predstavlja samostalnu stranku (član 365. ZPP). S tim u vezi, Vrhovni sud RS je naveo da su tužitelji zajedničkom tužbom zahtijevali od apelanta kao tuženog isplatu određenih iznosa, a nije bilo smetnje da to urade u posebnim, sasvim odvojenim parnicama. Vrhovni sud RS je istakao da u takvom slučaju, kada obični suparničari ističu više tužbenih zahtjeva od kojih ni jedan ne prelazi iznos utvrđen odredbom člana 237. stav 2. ZPP, revizija nije dozvoljena, jer se za ocjenu njene dozvoljenosti ne uzima u obzir zbir zahtjeva svih tužitelja, nego pojedinačna vrijednost tužbenog zahtjeva svakog od suparničara, odnosno pojedinačna vrijednost iznosa koji je dosuđen svakom od njih ili za koji je svako od njih odbijen. U konkretnoj situaciji, Vrhovni sud je naveo da je tužitelju Jadranku Tomiću na ime naknade materijalne i nematerijalne štete dosuđen ukupan iznos od 25.120,00 KM, dok je tužitelju Bojanu Topaloviću dosuđeno ukupno 2.120,00 KM, što predstavlja vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude od kojih niti jedan (pa čak ni njihov zbir) ne prelazi iznos dozvoljenosti revizije iz odredbe člana 237. stav 2. ZPP, zbog čega revizija nije dozvoljena. Vrhovni sud RS je, također, naveo da se apelant poziva na odredbu člana 237. stav 3. i

4. ZPP, smatrajući da odluka u ovom sporu zavisi od rješenja materijalno pravnog pitanja važnog za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a kao razlog navodi nepodudarnost shvatanja Vrhovnog suda RS i Suda Bosne i Hercegovine u pogledu primjene odredbe člana 104. Zakona o radu (“Službeni glasnik RS” br. 55/07, Prečišćeni tekst -u daljem tekstu: ZOR). S tim u vezi, Vrhovni sud RS je naveo da prijedlog revidenta ne predstavlja razlog za odlučivanje o inače nedopuštenoj reviziji. Naime, odredbama ZPP nije propisana mogućnost odlučivanja o inače nedozvoljenoj reviziji u slučaju da su odluke nižestepenih sudova zasnovane na shvatanju koje nije podudarno sa pravnim shvatanjem Suda Bosne i Hercegovine u pogledu određenog pravnog pitanja, nego samo ukoliko te odluke nisu podudarne sa shvatanjem Vrhovnog suda RS u pogledu tog pitanja.

AP-2571/18 iAP-2599/18

3. Igor Ferjan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, podnio je 30. aprila i 3. maja 2018. godine apelacije Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 V 190256 18 Rev od 15. marta 2018. godine kojim je odbačena kao nedopuštena revizija apelanta izjavljena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 V 190256 17 Mož od 6. decembra 2017. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-786/18 od 23. aprila 2018. godine, konstatuje se da je navedena presuda Kantonalnog suda u Mostaru konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

4. Osporenom konačnom odlukom preinačeno je Rješenje Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 V 190256 17 Mo od 19. oktobra 2017. godine (kojim se sud oglasio mjesno nedležnim u postupku određivanja mjere osiguranja) tako da se sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i prijedlog za određivanje mjere osiguranja se odbacuje. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je naveo da u ovom postupku prijedlogom od 12. juna 2017. godine apelant kao predlagatelj je zatražio da se odredi mjera osiguranja protiv protivnika osiguranja Porezna uprava FBiH - Kantonalni porezni ured Mostar - Odsjek za inspekcijski nadzor, Mostar, na način da se protivniku osiguranja naloži da ukloni pečate i liste zabrane sa troje vrata i dvije kapije na lokaciji u Stocu, a koja čine posjed apelanta ili da se da ovlaštenje apelanta da sam ukloni predmet mjere osiguranja (pečate i liste zabrane). Kantonalni sud je ukazao da prema odredbama člana 16. st. 1. i

2. ZPP-a, sud do pravomoćnosti odluke, po službenoj dužnosti, pazi da li riješavanje spora spada u sudsku nadležnost odnosno kada sud u toku postupka, do pravomoćnosti odluke, utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud nego neki drugi organ vlasti, oglasit će se nenadležnim, ukinuti provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu. Odredbama člana 1. ZPP-a propisano je da se ovim zakonom određuju pravila postupka na osnovu kojih postupaju sudovi u građanskopravnim sporovima, ako posebnim zakonom nije drugačije određeno. Imajući u vidu da se u ovom slučaju ne radi o građanskopravnom sporu, već o stvari koja je predmet riješavanja u upravnom postupku kod nadležnog organa uprava, a koji je postupak u toku, to je ovaj sud, pazeći po službenoj dužnosti da li riješavanje spora spada u sudsku nadležnost, odlučio kao u izreci, primjenom člana 16. stav 1. u vezi sa članom 1. ZPP-a.

AP-3077/18

5. Slobodan Jurić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kotor Varoši, kojeg zastupa Željko Bubić advokat iz Banjaluke, podnio je 29. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 P 023025 18 Gž od 23. aprila 2018. godine, kojim je između ostalog, odbijena žalba apelanta i potvrđeno Rješenje Osnovnog suda u Kotor Varoši broj 73 0 P 023025 15 P od 5. septembra 2017. godine kojim je tužba apelanta i M. V. odbačena zbog apsolutne nendaležnosti. U obrazloženju rješenja, Okružni sud je ukazao da je odredbom člana 43. Zakona o udruženjima i fondacijama RS ("Službeni glasnik RS" br. 52/01 i 42/05) nadzor nad zakonitošću rada udruženja vrši organ uprave RS u čije područje rada spada praćenje stanja u oblasti na koju se odnosi djelatnost udruženja ili fondacija. Nadalje je ukazano da je odredba člana 4. Zakona o lovstvu ("Službeni glasnik RS” broj 60/09) definiše lovačko udruženje kao "dobrovoljno udruženje građana udruženih radi organizovanog bavljenja lovačkom djelatnošću, očuvanja i zaštite životne sredine, njegovanja lovačke etike i običaja i drugih sportsko-rekreacionih aktivnosti". Naime, iz navedene zakonske odredbe proizlazi da lovačko udruženje predstavlja dobrovoljno povezivanje više fizičkih lica radi unapređenja i ostvarenja zajedničkog cilja, koje se organizuje u skladu sa odredbama. Okružni sud je istakao da je članom 16. stav 1. ZPP propisano je da sud do pravosnažnosti odluke, po službenoj dužnosti, pazi da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost, a stavom 2. da kada utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud nego neki drugi organ, oglasićc se nenadležnim i odbaciće tužbu. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da zahtjev tužilaca kojim zahtijeva da se poništi odluka o izboru predsjednika udruženja ne spada u sudsku nadležnost. Osim toga, Okružni sud je istaknuo da su neosnovani navodi žalbe da je tužiocima onemogućen pristup sudu s obzirom da tužioci zaštitu svojih prava mogu tražiti u upravnom postupku, a ne u sudskom, jer kao što je već navedeno njihov zahtjev nije u nadležnosti prvostepenog suda.

Spajanje predmeta

6. S obzirom na to da navedene apelacije pokreću isto pitanje dopustivosti, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-1694/18. Apelacioni navodi

7. U predmetnim apelacijama apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Nadalje, u nekim od predmeta apelanti su naveli da im je povrijeđeno pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo iz člana 13. Evropske konvencije, te prava iz čl. 14., 16. i 17. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

9. Ustavni sud zapaža da svi apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretne slučajeve.

10. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. septembra 2009. godine, AP-766/12 od 22. oktobra 2013. godine i AP-1466/16 od 22. marta 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da su osporene odluke donesene u postupcima u kojima su redovni sudovi odlučivali samo o procesnim pitanjima ili procesnoj dopistivosti korištenih pravnih lijekova. Dakle, iz navedenog proizlazi da se osporenim odlukama nije odlučivano o «građanskim pravima i obavezama» apelanata u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da su apelacije u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Imajući u vidu da su navodi o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Konačno, Ustavni sud smatra da se osporenim odlukama nije odlučivalo ni o ostalim pravima na koja su se apelanti pozvali u pojedinim apelacijama, te da su, stoga, navodi apelanata izneseni u tom pravcu ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1694/18 (M. N., Željeznice Republike… | Sudska praksa | Aktio