Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3108/16 (P. K.)

Odluka donesena 11. 09. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3108/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 09. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3108/16, rješavajući apelaciju Pere Kalabe, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Pere Kalabe podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 P 043652 14 P 2 od 10. maja 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi broj 84 0 P 043652 14 P 2 od 25. maja 2015. godine.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i „Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Pero Kalaba (u daljnjem tekstu: apelant) iz Broda, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banje Luke, podnio je 18. jula 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 P 043652 14 P 2 od 10. maja 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 84 0 P 043652 14 P 2 od 25. maja 2015. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske - Sjedište zamjenika Banja Luka (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) zatraženo je 20. februara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 27. februara 2017. godine, dok Osnovni sud nije dostavio odgovor u ostavljenom roku.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je Osnovnom sudu podnio tužbu protiv Republike Srpske - Ministarstvo unutrašnjih poslova - SJB Modriča (u daljnjem tekstu: tužena) radi povrata vozila marke „golf“ (u daljnjem tekstu: predmetno vozilo) ili isplate njegove protivvrijednosti. U tužbi je naveo da mu je 4. decembra 1993. godine predmetno vozilo oduzeto za potrebe tužene, te da mu je za izuzeto vozilo izdata potvrda broj N 000189 od 4. decembra 1993. godine. Dalje je naveo da mu vozilo nije nikad vraćeno, niti mu je poznato gdje se nalazi i u kakvom je stanju.

6. Osnovni sud je, odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu, donio Presudu broj 84 0 P 043652 14 P 2 od 25. maja 2015. godine kojom je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je, nakon ocjene sprovedenih dokaza (saslušanje apelanta i zastupnika tužene, saslušanje svjedoka, te uvida u precizno označene materijalne dokaze, nalaz i mišljenja Odjeljenja kriminalističke tehnike Banja Luka), koje je ocijenio u skladu sa članom 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Obrazlažući svoje odlučenje, Osnovni sud je prvenstveno ukazao da je na osnovu izvedenih dokaza nesporno utvrđeno da su ovlašćeni radnici tužene 4. decembra 1993. godine oduzeli od Z.K. predmetno vozilo zajedno sa saobraćajnom dozvolom broj BH 01586215 koja je glasila na apelantovo ime i da je pritom izdata potvrda o oduzimanju vozila broj N 000189 od 4. decembra 1993. godine. Takođe je utvrđeno da je vozilo, nakon oduzimanja, stavljeno na raspolaganje MUP-u RS, a iz obavijesti MUP-a Banja Luka od 7. aprila 2003. godine i akta CJB Bijeljina od 9. decembra 2002. godine proizilazi da je radnik MUP-a RS M. B. prijavio da je u noći 17/18. septembra 1996. godine u Bijeljini izvršena krađa predmetnog vozila od N.N. izvršioca i da je kod OJT Bijeljina pod brojem 11-1/02-230-179 KU - 226/96 od 27. septembra 1996. godine podnesena krivična prijava i raspisana potjera. Takođe je utvrđeno da je apelant 12. aprila 1993. godine registrovao predmetno vozilo kod SJB Brod na osnovu saobraćajne dozvole izdate od SJB Kalesija pod registarskim oznakama tablica TZ 246-179.

7. Pored navedenog, utvrđeno je da je MUPRS - Odjeljenje kriminalističke tehnike Banja Luka za predmetno putničko vozilo izvršio vještačenje broja motora i šasije i da je po njemu dato mišljenje da su brojevi motora i šasije krivotvoreni, odnosno da je posljednji broj šasije „8“ prekucan od originalnog broja ,,9“, dok je pregledom broja motora utvrđeno da on glasi JP 940184 i da je, takođe, krivotvoren u nizu brojeva, dok je kontrolna pločica sa tehničkim podacima o vozilu pričvršćena običnim ,,gesipo“ nitnama. Osnovni sud je, takođe, naveo da je i apelant u svojstvu parnične stranke izjavio da mu je bilo poznato da se predmetno vozilo nalazilo na listingu ukradenih vozila u vrijeme kada je ono kod njega bilo u posjedu i da nije preduzeo niti jednu radnju radi utvrđivanja i otklanjanja svake sumnje da je kao savjestan sticalac, prije oduzimanja predmetnog vozila, postao vlasnik tog vozila po osnovu sticanja od nevlasnika uz istovremeno preduzimanje radnje radi utvrđenja da je predmetno vozilo kupljeno od nevlasnika, koji u okviru svoje djelatnosti stvarno, a ne prividno, stavlja u promet takve stvari. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je zaključio da apelant nije dokazao da je savjesni sticalac prava svojine na predmetnom vozilu, odnosno nije dokazao da je vlasnik predmetnog vozila, u smislu odredbe člana 20 stav 1 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, niti je dokazao da je, prema odredbi člana 31 istog zakona, savjesni kupac tog vozila, te da se predmetno vozilo nalazi u faktičkoj vlasti tužene shodno odredbama člana 37 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima.

8. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja, shodno čl. 7, 8 i 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odbio apelantov tužbeni zahtjev, smatrajući da apelant nije pružio adekvatne dokaze o osnovanosti svog tužbenog zahtjeva.

9. Okružni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi, donio Presudu broj 84 0 P 043652 14 P 2 od 10. maja 2016. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je, suprotno apelantovim žalbenim navodima, prvostepeni sud pravilnom ocjenom izvedenih dokaza (iskazi saslušanih svjedoka i materijalni dokazi) utvrdio činjenično stanje na osnovu kojeg je dao pravilne i valjane razloge za svoj zaključak da je predmetno vozilo „kupljeno od nevlasnika koji je u okviru svoje djelatnosti stvarno, a ne prividno, stavio u promet vozilo koje nije moglo biti predmet prometa i kupoprodaje“. Stoga, Okružni sud je zaključio da je prvostepena presuda pravilna i zakonita, jer apelant nije dokazao da ima pravo svojine na predmetnom vozilu čiji povrat traži u smislu odredaba člana 20 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, niti da je bio savjestan kupac tog vozila u smislu člana 31 stav 1 istog zakona, kao i da se predmetno vozilo nalazi u faktičkoj vlasti tužene, shodno odredbama člana 37 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima.

10. Stoga, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je, pozivajući se na pravila o teretu dokazivanja, shodno čl. 7, 8 i 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odbio apelantov tužbeni zahtjev, smatrajući da apelant nije pružio adekvatne dokaze o osnovanosti svog tužbenog zahtjeva.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi o povredi navedenih prava, u suštini, svode se na tvrdnje da je, zbog proizvoljne ocjene dokaza, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i na njega proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Naime, apelant smatra da je izvedenim dokazima nesporno dokazao da je vlasnik predmetnog vozila jer je prije oduzimanja vozilo bilo registrovano na apelantu. Stoga, apelant smatra da su „sudovi, zbog pogrešne primjene odredaba čl. 20 stav 1 i 37 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, onemogućili apelanta da ostvari pravo na naknadu štete“.

b) Odgovor na apelaciju

12. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju svoje presude, ukazujući da nema povrede prava na koja apelant ukazuje u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

13. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123. stav (1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

14. Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 20.

Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasleđivanjem. Pravo svojine stiče se i odlukom državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom.

Član 37.

Vlasnik može tužbom zahtjevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastareva.

VI. Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 84 0 P 043652 14 P 2 od 10. maja 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. maja 2016. godine, a apelacija je podnesena 18. jula 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

19. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona o buhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

21. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

22. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak tiče utvrđivanja prava na naknadu štete, dakle, da se radi o utvrđivanju apelantovih građanskih prava i obaveza, te su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije primjenjivi.

23. Suština navoda apelacije sa aspekta prava na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da su osporene presude, zbog proizvoljne ocjene dokaza, utemeljene na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanje i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

24. Ustavni sud se, dakle, prema navedenim stavovima, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li su pobijane odluke utemeljene na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

25. Razmatrajući navode apelacije u vezi s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Član 6 Evropske konvencije ne garantuje pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza ( navedenom sadržajno korespondira član 8 ZPP). Ustavni sud ukazuje da je sud dužan ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 123 ZPP) po principu slobodne ocjene dokaza. Slobodna ocjena dokaza, međutim, zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenje zaključaka o dokazanosti određene činjenice (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

26. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, polazeći od činjeničnog i pravnog osnova u pogledu tužbenog zahtjeva, u toku postupka (na glavnoj raspravi) sproveo dokaze koji su predloženi i izvedeni kako od apelanta, tako i od tužene, te nakon sveobuhvatne analize dokaza u obrazloženju presude jasno je naveo koje činjenice su utvrđene iz sadržaja izvedenih dokaza, te je, u smislu odredbi ZPP, u vezi s relevantnim odredbama Zakona zaključio da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan, budući da u postupku apelant nije dokazao da je vlasnik predmetnog vozila, niti da je bio njegov savjestan kupac. Sve zaključke Osnovnog suda u pogledu neosnovanosti tužbenog zahtjeva potvrdio je u žalbenom postupku Okružni sud, koji je, ispitujući drugostepenu presudu u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, prihvatio kao pravilne, jasne i argumentovane sve razloge koje je naveo prvostepeni sud.

27. U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali dovoljne i jasne razloge zašto su smatrali da apelant u predmetnom postupku nije dokazao da je vlasnik predmetnog vozila, niti da je bio savjesni kupac, pozivajući se u svojim zaključcima na relevantne odredbe ZPP i Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima. U datim obrazloženjima Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi elemente proizvoljne primjene procesnog i materijalnog prava. S obzirom na to da apelant, osim ponavljanja svojih navoda koje su redovni sudovi ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio druge argumente o navodnom kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te da nema ničega što bi ukazivalo na postojanje proizvoljnosti od redovnih sudova u primjeni relevantnih odredaba ZPP i Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima na predmetnu situaciju.

28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

29. Apelant je u vezi s činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom procesnog i materijalnog prava ukazao i na povredu prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, iznoseći navode identične onim koji se odnose na kršenje prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII. Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene procesnih i materijalnopravnih propisa na predmetnu situaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

31. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, jer apelant kršenje tog prava vezuje za pogrešnu primjenu procesnog i materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

32. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3108/16 (P. K.) | Sudska praksa | Aktio