Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2645/16 (D.o.o. „Elektrometal“ Cazin)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Naknada
- Građevinsko zemljište
- Upravni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 55
- Zakon o upravnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Ukaz o proglašenju Zakona o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Odluka kojom se donosi zakon o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2645/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2645/16, rješavajući apelaciju DOO „Elektrometal“ Cazin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija DOO „Elektrometal“ Cazin.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku okončanom Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 010064 15 U od 19. aprila 2016. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija DOO „Elektrometal“ Cazin podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 010064 15 U od 19. aprila 2016. godine, Rješenja Komisije za žalbe, predstavke i pritužbe Općinskog vijeća Općine Cazin broj 01 /V-23-107/15 od 8. aprila 2015. godine i Rješenja Službe za imovinskopravne, geodetske i katastarske poslove Općine Cazin broj 05-23-6143/09 od 9. februara 2015. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. DOO „Elektrometal“ Cazin (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa zakonski zastupnik, podnio je 21. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 010064 15 U od 19. aprila 2016. godine, Rješenja Komisije za žalbe, predstavke i pritužbe Općinskog vijeća Općine Cazin (u daljnjem tekstu: Komisija za žalbe) broj 01 /V-23-107/15 od 8. aprila 2015. godine i Rješenja Službe za imovinskopravne, geodetske i katastarske poslove Općine Cazin (u daljnjem tekstu: Služba) broj 05-23-6143/09 od 9. februara 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Komisije za žalbe i Službe zatraženo je 14. februara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Komisija za žalbe dostavili su odgovore na apelaciju 22. februara, odnosno 7. marta 2018. godine, dok Služba nije odgovorila.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Tok postupka
5. Služba je Rješenjem broj 05-23-6143/09 od 24. decembra 2009. godine rješavajući po službenoj dužnosti o obavezi plaćanja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta apelantu kao vlasniku utvrdila obavezu plaćanja godišnje naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta u iznosu od 613,45 KM, i to za period od 1. januara do 31. decembra 2008. godine. U pouci o pravnom lijeku je navedeno da se žalba protiv rješenja može podnijeti Kantonalnom ministarstvu za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Bihać (u daljnjem tekstu: Ministarstvo).
6. Apelant je 31. decembra 2009. godine protiv navedenog rješenja Službe podnio žalbu Ministarstvu, koje je zaključkom broj 1172-23-37-UP-2/2010 od 15. augusta 2011. godine apelantovu žalbu odbacilo zbog nenadležnosti. U zaključku je navedeno da je nadležni organ za postupanje po žalbi Komisija za žalbe. Protiv navedenog zaključka apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 U 006086 11 U od 13. februara 2013. godine uvažena je apelantova tužba, osporeni zaključak od 15. augusta 2011. godine i rješenje Službe od 24. decembra 2009. godine su poništeni i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je uvidom u spis utvrdio da je Služba donijela rješenje o obavezi plaćanja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta, te u istom rješenju apelantu dala pogrešnu uputu da žalbu može izjaviti Ministarstvu. Dalje je navedeno da je, nakon zaprimljene žalbe, Ministarstvo pravilno postupilo na temelju člana 65. stav 4. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), te predmetnu žalbu dostavilo Službi da je uputi nadležnoj Komisiji za žalbe. Navedeni akt Ministarstvo je dostavilo Službi 13. jula 2011. godine. Dalje je istaknuto da je 27. jula 2011. godine Služba vratila apelantovu žalbu Ministarstvu navodeći da joj nije jasno na koji nadležni postupak je Ministarstvo mislilo kada je spis vratilo Službi. Po ocjeni Kantonalnog suda, takvo „prepucavanje“ navedenih organa uprave je nedopustivo u pravnom prometu osobito zato što u velikoj mjeri ide na štetu stranaka. Naime, Služba je povredom ZUP-a, osobito pogrešne upute o pravnom lijeku na osnovu člana 223. stav 1. ZUP-a, onemogućila apelanta da blagovremeno ostvari svoja prava imajući u vidu da je on po pravnoj uputi blagovremeno izjavio žalbu.
7. U ponovnom postupku Služba je 25. juna 2013. godine donijela rješenje kojim je apelantu utvrđena obaveza plaćanja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta u istom iznosu i za isti period kao u prethodnom rješenju. Apelantova žalba protiv navedenog rješenja odbijena je rješenjem Komisije za žalbe od 6. decembra 2013. godine protiv kojeg je apelant pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 U 008398 13 U od 13. januara 2015. godine apelantova tužba je uvažena, pobijana rješenja Komisije za žalbe od 6. decembra 2013. godine i Službe od 25. juna 2013. godine su poništena i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.
Osporene odluke
8. U ponovnom postupku Rješenjem Službe broj 05-23-6143/09 od 9. februara 2015. godine o obavezi plaćanja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta apelantu kao vlasniku utvrđena je obaveza plaćanja godišnje naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta u iznosu od 613,45 KM, i to za period od 1. januara do 31. decembra 2008. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Komisija za snimanje poslovnih prostora koji podliježu naplati naknade za korištenje gradskog i ostalog građevinskog zemljišta svojim izlaskom na lice mjesta utvrdila stvarno činjenično stanje, odnosno namjenu objekta, vrstu djelatnosti koja se obavlja, zonu u kojoj se poslovni objekt nalazi, kao i površinu zemljišta o čemu je sačinila zapisnik od 21. septembra 2006. godine na temelju kojeg je doneseno navedeno rješenje. Dalje je naveden način na koji je utvrđen iznos naknade, te da je rješenje doneseno na osnovu Zakona o građevinskom zemljištu (u daljnjem tekstu: ZGZ) i Odluke o građevinskom zemljištu Općine Cazin.
9. Apelantova žalba protiv navedenog rješenja Službe je odbijena Rješenjem Komisije za žalbe broj 01 /V-23-107/15 od 8. aprila 2015. godine kao neosnovana. U obrazloženju je navedeno da je prvostepeni organ potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i na njega pravilno primijenio materijalnopravne odredbe, odnosno odredbe člana 73. ZGZ, te odredbe čl. 10, 47-52. Odluke o građevinskom zemljištu Općine Cazin.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 U 010064 15 U od 19. aprila 2016. godine odbijena je kao neosnovana apelantova tužba kojom je pokrenuo upravni spor radi poništenja rješenja Komisije za žalbe od 8. aprila 2015. godine.
11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da apelant osporeni akt pobija iz svih razloga propisanih zakonom, a osobito stoga što je apelant vlasnik građevinskog zemljišta, te je naplaćivanje bilo kakve vrste rente na privatno zemljište nedopustivo. Također, apelant je istakao da je tuženi organ nenadležan, jer se u konkretnom slučaju radi o povredi federalnih propisa, to jeste ZGZ, te je predložio da se pobijani akt poništi i predmet vrati na ponovni postupak.
12. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je, nakon što je zakazao i održao raspravu 11. aprila 2016. godine, ocjenom sadržaja navoda tužbe, osporenog akta i stanja upravnog spisa, zaključio da je tuženi upravni organ pravilno postupio kada je donio osporeni akt, te da je u upravnom postupku pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, kao i da nije došlo do povrede zakona. Kantonalni sud je utvrdio da je neosnovan apelantov navod da je došlo do povrede materijalnog prava, te da se u konkretnom slučaju radi o utvrđivanju obaveze korisniku na plaćanje godišnje naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta shodno Odluci o građevinskom zemljištu Općine Cazin i ZGZ. Istaknuto je da je članom 73. ZGZ propisano da su naknadu dužni plaćati vlasnici ili nosioci prava raspolaganja na stambeno-poslovnom ili sličnom prostoru, odnosno fizička i druga lica koja su korisnici gradskog građevinskog zemljišta, pa je stoga neosnovan navod tužbe u pogledu povrede člana 73. ZGZ. Nadalje je utvrđeno da je članom 47. navedene odluke propisano da se naknada plaća bez obzira na oblik vlasništva, a članom 48. da se naknada počinje plaćati od prvog dana narednog mjeseca u kojem je izdato odobrenje za upotrebu objekta, ili od dana početka korištenja objekta. Članom 49. stav 1. Odluke o građevinskom zemljištu je propisano da su obveznici naknade vlasnici ili nosioci prava raspolaganja na stambeno-poslovnom ili sličnom prostoru, odnosno fizička i druga pravna lica koja su korisnici gradskog građevinskog zemljišta, a članom 50. Odluke propisano je da „obveznik naknade se utvrđuje na osnovu podataka iz urbanističke ili građevinske dokumentacije, katastra nekretnina, odnosno zemljišnih knjiga ili uviđaja sa lica mjesta". Shodno navedenom, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni organ primjenom čl. 49. i 50. Odluke o građevinskom zemljištu, a što je u skladu sa članom 75. ZGZ, na osnovu zapisnika komisije uviđajem na licu mjesta od 21. septembra 2006. godine pravilno utvrdio da je korisnik predmetnog prostora apelant, a samim tim i obveznik plaćanja naknade.
13. U odnosu na navode tužbe da se radi o plaćanju rente, Kantonalni sud je istakao da predmetna naknada nije isto što i naknada za dodjeljivanje i uređenje gradskog građevinskog zemljišta, a koju su dužni da plate oni građani koji pristupaju izgradnji bilo stambenog ili poslovnog prostora na dodijeljenom gradskom građevinskom zemljištu. Stoga je, kako je zaključio Kantonalni sud, neosnovan navod tužbe da apelant nije obavezan da plaća naknadu za korištenje gradskog građevinskog zemljišta, jer je prilikom izgradnje objekta platio rentu.
14. U odnosu na apelantove navode o nenadležnosti Komisije za žalbe u konkretnom postupku, Kantonalni sud je utvrdio da je odredbom člana 223. stav 1. ZUP-a propisano da, ako je u prvostepenom upravnom postupku rješavano na osnovu statuta ili propisa općinskog vijeća, u okviru isključivih prava i dužnosti općine, o žalbi protiv tih rješenja u drugom stepenu rješava općinski organ određen statutom općine, odnosno organ određen propisom općinskog vijeća, a u konkretnom slučaju je to tuženi organ, tj. Komisija za žalbe.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, tvrdi da je vlasnik predmetnog zemljišta i da je, između ostalog, iz odredbe člana 75. ZGZ vidljivo da se obaveza plaćanja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta može odnositi samo na zemljište u državnom vlasništvu, a da se ne može odnositi na apelanta kao vlasnika. Također, smatra da su u vezi sa tim pitanjem odredbe Odluke o građevinskom zemljištu neusklađene za ZGZ. Smatra da je osporeno drugostepeno rješenje donio nenadležni organ. Zatim, navodi da su u konkretnom slučaju i prvostepeni i drugostepeni organ svakako bili nenadležni za odlučivanje s obzirom na to da iz odredbe člana 73. stav 5. ZGZ proizlazi da svoja prava na tu naknadu općina ostvaruje u postupku pred nadležnim sudom. Dalje, navodi da se naplata predmetne naknade u Općini Cazin vrši samo prema nekoliko firmi, među kojima je i apelant, zbog čega smatra da su osporene odluke diskriminatorne. Također, apelant ukazuje da je predmetni postupak odugovlačen, odnosno da je trajao pretjerano dugo, zbog čega mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku.
b) Odgovor na apelaciju
16. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su navodi iz apelacije neosnovani, tvrdeći da taj sud u osporenoj presudi nije proizvoljno i arbitrarno postupao u pogledu primjene materijalnog prava, te da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.
17. Komisija za žalbe predlaže da se apelacija odbaci. U vezi sa tim, između ostalog, tvrdi da je neosnovan apelantov navod u pogledu nenadležnosti tog organa, jer je ona, shodno članu 223. stav
1. Zakona o upravnom postupku, stvarno i mjesto nadležna za odlučivanje u konkretnom slučaju. Dalje, Komisija za žalbe tvrdi da su neosnovani apelantovi navodi vezani za primjenu materijalnog prava, jer se u konkretnom slučaju radi o utvrđivanju obaveze vlasniku na plaćanje godišnje naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta, a koju su, prema Odluci o građevinskom zemljištu, a što je u skladu sa ZGZ, dužni da plaćaju vlasnici ili nosioci prava raspolaganja na stambeno-poslovnom ili sličnom prostoru, odnosno fizička i druga pravna lica koja su korisnici gradskog građevinskog zemljišta. Prema tome, pošto je apelant vlasnik i korisnik gradskog građevinskog zemljišta, to je, u skladu sa članom 49. stav 1. Odluke o građevinskom zemljištu, obveznik plaćanja ove naknade. Komisija nadalje ukazuje da je članom 49. stav 1. Odluke o građevinskom zemljištu propisano da su obveznici naknade vlasnici ili nosioci prava raspolaganja na stambeno-poslovnom ili sličnom prostoru, odnosno fizička i druga pravna lica koja su korisnici gradskog građevinskog zemljišta, a članom 50. Odluke propisano je da „Obveznik naknade utvrđuje se na osnovu podataka iz urbanističke ili građevinske dokumentacije, katastra nekretnina, odnosno zemljišnih knjiga ili uviđaja na licu mjesta“. Shodno navedenom, Komisija tvrdi da je prvostepeni organ primjenom čl. 49. i 50. Odluke o građevinskom zemljištu (a što je u skladu sa članom 75. ZGZ) na osnovu zapisnika Komisije pravilno utvrdio da je apelant obveznik plaćanja naknade. Također, ukazala je da je prvostepeni organ pravilno utvrdio činjenično stanje i visinu naknade pridržavajući se kriterija koji su propisani Odlukom o građevinskom zemljištu. Osim toga, istaknuto je da je u drugim sudskim postupcima koji su pokrenuti protiv Općine Cazin, odnosno Komisije za žalbe, u predmetima naplate navedene naknade Kantonalni sud svojim presudama broj 01 0 U 008352 13 U od 13. januara 2015. godine i broj 01 0 U008920 14 U od 23. februara 2015. godine potvrdio da Općina Cazin ima zakonski osnov za naplatu predmetne naknade, te da su žalbeni navodi povodom pitanja predmetne naknade neosnovani.
V.Relevantni propisi
18. U Zakonu o građevinskom zemljištu („Službene novine FBiH“ br. 25/03 i 67/05) relevantne odredbe glase:
Član 4.
Gradsko građevinsko zemljište može biti u državnom i privatnom vlasništvu.
Gradskim građevinskim zemljištem u privatnoj svojini smatra se:
- izgrađeno gradsko građevinsko zemljište i to zemljište ispod objekta i zemljište koje služi za redovnu upotrebu objekta, […].
Član 73.
Odlukom općinskog vijeća kojom se uvodi obaveza plaćanja naknade za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta (renta) određuju se osnovi i mjerila na osnovu kojih se utvrđuje visina naknade u zavisnosti od pogodnosti koje određeno zemljište pruža korisniku: obima i stepena izgrađenosti i uređenosti i položaja zemljišta u naselju, opremljenosti zemljišta komunalnim građevinama i instalacijama, saobraćajne povezanosti, vrste i kapaciteta objekata za svakodnevno i periodično snabdijevanje, stepena pokrivenosti naselja objektima za zdravstvo, obrazovanje i kulturu i prirodnih uslova korišćenja zemljišta.
Mjerilima na osnovu kojih se utvrđuje visina naknade za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta može se to zemljište kategorisati različito, prema pogodnostima koje pruža i s obzirom na položaj u naseljenom mjestu i određenu namjenu korišćenja (za stanovanje, za proizvodnju ili drugu privrednu djelatnost i kuće u kojima vlasnici stalno ne stanuju, nego ih povremeno koriste za odmor).
Odlukom iz stava 1. ovog člana određuju se i način i rokovi plaćanja naknade za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta.
Rješenje o određivanju naknade za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta donosi općinski organ uprave nadležan za komunalne poslove, odnosno organizacija koju je općinsko vijeće ovlastilo za obavljanje tih poslova.
U slučaju neplaćanja naknada za korištenje građevinskog zemljišta, svoja potraživanja općina ostvaruje u postupku pred nadležnim sudom.
Član 74.
Naknada za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta, određuje se u skladu sa odlukom iz člana 73. ovog zakona, prema jedinici površine zemljišta (m2), odnosno prema jedinici izgrađene korisne površine u iznosu od 0,01%.
Član 75. st. 1. i 2.
Obveznici naknade iz prethodnog člana su vlasnici ili nosioci prava raspolaganja na stambenom, poslovnom ili sličnom prostoru, odnosno fizička i druga pravna lica koja su korisnici gradskog građevinskog zemljišta.
Obveznik naknade utvrđuje se na osnovu podataka iz urbanističke ili građevinske dokumentacije, katastra nekretnina odnosno zemljišnih knjiga ili uviđaja na licu mjesta.
19. U Zakonu o upravnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:
Član 6.
Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.
Član 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
Član 65. stav 4.
Kad organ poštom dobije podnesak za čiji prijem nije nadležan, a poznato mu je koji je organ nadležan za prijem, poslat će podnesak bez odgađanja nadležnom organu, odnosno sudu i o tome će obavijestiti stranku. Ako organ koji je dobio podnesak ne može da utvrdi koji je organ nadležan za rad po podnesku, donijet će bez odlaganja zaključak kojim će odbaciti podnesak zbog nenadležnosti i zaključak odmah dostaviti stranci. Član 223. stav 1.
Ako je u prvostepenom upravnom postupku rješavano na osnovu statuta ili propisa općinskog vijeća, u okviru isključivih prava i dužnosti općine, o žalbi protiv tih rješenja u drugom stupnju rješava općinski organ određen statutom općine, odnosno organ određen propisom općinskog vijeća.
20. U Zakonu o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05) relevantne odredbe glase:
Član 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
21. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantna odredba glasi:
Član 10.
[…] Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 01 0 U 010064 15 U od 19. aprila 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu presudu primio 27. aprila 2016. godine, a apelacija je podnesena 21. juna 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant pobija osporene odluke tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
29. Ustavni sud primjećuje da predmetni postupak, koji se odnosi na određivanje naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta, predstavlja spor o građanskim pravima i obavezama, u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1940/16 od 15. septembra 2016. godine, dostupnu na www.ustavnisud.ba).
A)U odnosu na osporene odluke
30. Apelant, u suštini, smatra da je do povrede njegovog prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju došlo zbog toga što je, po njegovom mišljenju, osporenim odlukama proizvoljnom primjenom odredaba materijalnog prava proizvoljno utvrđena obaveza plaćanja godišnje naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta pri čemu su te odluke donijeli nenadležni organi.
31. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
33. Imajući u vidu apelantove navode i utvrđenu činjenicu da je apelant vlasnik predmetnog gradskog građevinskog zemljišta i objekta, Ustavni sud smatra da su organi uprave i Kantonalni sud dali jasna i logična obrazloženja za svoju odluku da apelantu odrede godišnji iznos naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta iz kojih, nasuprot apelantovom mišljenju, ne proizlazi proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, u osporenoj presudi kao konačnoj odluci u konkretnoj pravnoj stvari, dao dovoljno jasno i logično obrazloženje za svoj zaključak da je apelantov prigovor u pogledu nenadležnosti Komisije za žalbe (kao drugostepenog organa) za odlučivanje u konkretnom slučaju neosnovan, koji apelant ponavlja u apelaciji, a u kojem obrazloženju Ustavni sud ne vidi elemente proizvoljnosti u primjeni procesnog prava (konkretno člana 223. ZUP-a u vezi sa odredbama ZGZ). U pogledu apelacionog navoda da su u konkretnom slučaju i prvostepeni i drugostepeni organ svakako bili nenadležni za odlučivanje s obzirom na to da iz odredbe člana 73. stav 5. ZGZ proizlazi da svoja prava na tu naknadu općina ostvaruje u postupku pred nadležnim sudom, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je navedenom zakonskom odredbom propisano da, u slučaju neplaćanja naknada za korištenje građevinskog zemljišta, svoja potraživanja općina ostvaruje u postupku pred nadležnim sudom. Međutim, Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju ne radi o postupku pokrenutom zbog neplaćanja ove naknade, već o postupku određivanja te naknade, a koje se vrši rješenjem nadležnog općinskog organa, odnosno organizacija koju je općinsko vijeće ovlastilo za obavljanje tih poslova, kako to proizlazi iz odredbe člana 73. stav 4. Zakona o građevinskom zemljištu. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su predmetni apelacioni navodi neosnovani.
34. Osim toga, Ustavni sud ukazuje i poziva se na svoju praksu u predmetima koji su se ticali gotovo identičnih činjeničnih i pravnih pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1753/16 od 11. maja 2018. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 1940/15 od 15. septembra 2016. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenim odlukama Ustavni sud je razmatrao apelacije istog apelanta kao i u konkretnom slučaju u odnosu na odluke istih organa uprave i Kantonalnog suda kojim mu je određena godišnja naknada za korištenje gradskog građevinskog zemljišta za iste nekretnine kao u predmetnoj apelaciji, samo za drugi vremenski period, a u kojima su izneseni, u suštini, isti apelacioni navodi kao i u konkretnoj apelaciji u prilog tvrdnjama da je osporenim odukama (u kojima su, u suštini, dati isti razlozi za te odluke kao u konkretnom slučaju) povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje. Ustavni sud je u navedenim predmetima zaključio da su u obrazloženju osporenih odluka dati detaljni, jasni i precizni razlozi za odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na apelantovu štetu.
35. Imajući u vidu sve navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, kao i svoju raniju praksu u citiranim predmetima koji su se ticali gotovo identičnih činjeničnih i pravnih pitanja, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama, suprotno apelantovim navodima, nema elemenata proizvoljnosti u primjeni materijalnog i procesnog prava.
B) Pravo na suđenje u „razumnom roku“
36. Ustavni sud zapaža da apelant predmetni postupak osporava zbog njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti s tog aspekta.
a)Relevantni principi
37. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
38. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, velik broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
39. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
40. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju predmetni postupak pokrenut po službenoj dužnosti donošenjem prvostepenog rješenja Službe od 24. decembra 2009. godine, a da je okončan donošenjem presude Kantonalnog suda od 19. aprila 2016. godine. Dakle, iz navedenog proizlazi da je cjelokupan postupak trajao šest godina i tri mjeseca, i to je period koji će Ustavni sud ispitati.
41. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o naročito složenom predmetu. Također, Ustavni sud ne smatra da se radi o postupku koji je od velikog značaja za apelanta.
c) Analiza dužine trajanja postupka
42. U konkretnom slučaju radi se o upravnom postupku i postupku upravnog spora u kojem je apelant osporavao obavezu plaćanja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o naročito složenom predmetu. Također, Ustavni sud ne smatra da se radi o postupku koji je od velikog značaja za apelanta.
43. Zatim, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak ukupno trajao šest godina i tri mjeseca, što je neprihvatljivo dug period za predmetni upravni postupak i postupak upravnog spora. Ustavni sud posebno zapaža da je ukupnoj prekomjernoj dužini postupka doprinijela pogrešna uputa Službe o pravnom lijeku u prvom setu postupaka. Stoga je predmetni postupak prolongiran za više od tri godine o čemu je razloge dao Kantonalni sud u svojoj presudi od 13. februara 2013. godine, ukazujući pri tome na nedopustivo „prepucavanje“ organa uprave. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku tri puta pokrenut upravni spor i da je Kantonalni sud dva puta vraćao predmet prvostepenom organu na ponovni postupak.
44. Ustavni sud zapaža da iz navedenog prvenstveno prizlazi da je, uslijed pogrešne upute o pravnom lijeku date u prvostepenom rješenju Službe od 24. decembra 2009. godine, suprotno odredbi člana 65. stav 4. ZUP-a, prva meritorna odluka o apelantovoj žalbi od 31. decembra 2009. godine u predmetnom postupku donesena tek nakon više od tri godine od njenog podnošenja, a što je apsolutno nespojivo sa zahtjevima koje nameće član 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant korištenjem pravnih lijekova zbog šutnje administracije koji se, u smislu prakse Evropskog suda (mutatis mutandis, Štajcar protiv Hrvatske, zahtjev broj 46279/99, odluka o dopuštenosti od 20. januara 2000. godine, i Grčar protiv Hrvatske, zahtjev broj 22715/09, presuda od 17. septembra 2013. godine) i Ustavnog suda (mutatis mutandis, odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 3499/15 od 20. decembra 2017. godine, tačka 46, i AP5280/15 od 11. januara 2017. godine, stav 26-28, dostupne na www.ustavnisud.ba) smatraju djelotvornim pravnim lijekom, eventualno mogao izdjejstvovati da se o njegovom zahtjevu odlučuje u rokovima koji korespondiraju standardu razumnog roka. Međutim, u odnosu na dužinu konkretnog postupka i okolnosti konkretnog slučaja, iz kojih zapravo proizlazi da je dužina postupka u pretežnom dijelu determinirana pogrešnim uputama Službe o pravnom lijeku i istrajavanju tog organa uprave na takvoj uputi, Ustavni sud smatra da činjenica da apelant nije koristio taj pravni lijek nije odlučujuća, te da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku opravdani.
45. Imajući u vidu navedeno i uzevši u obzir sve faktore, Ustavni sud zaključuje da, ocjenjujući postupak u cjelini, ukupna dužina predmetnog postupka od šest godina i tri mjeseca nije razmjerna okolnostima konkretnog slučaja i da ne zadovoljava standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za šta u najvećoj mjeri snosi odgovornost prvostepeni organ uprave, odnosno Služba, a koja nije ponudila nikakvo opravdanje za svoje postupanje.
46. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
47. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu, te, ako odluči da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, da će je odrediti na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Dakle, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, Ustavni sud određuje naknadu nematerijalne štete u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
48. Imajući u vidu sve relevantne okolnosti konkretnog predmeta, naročito činjenicu da apelant u postupku pred Ustavnim sudom nije ni zatražio naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud smatra da je utvrđivanje kršenja apelantovog prava dovoljna satisfakcija za apelanta.
Pravo na imovinu
49. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant ove navode veže za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Nediskriminacija
50. Ustavni sud, također, zapaža da apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje. Pri tome apelant svoje navode o diskriminaciji, zapravo, temelji na tvrdnjama da se naplata predmetne naknade u Općini Cazin vrši samo prema nekoliko firmi, među kojima je i apelant. S obzirom na to da apelant, osim ovog navoda, nije ponudio bilo kakve relevantne argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra neosnovanim navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. VIII.Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je postupak određivanja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta, koji se ne može smatrati naročito složenim, trajao šest godina i tri mjeseca, a za šta u najvećem dijelu odgovornost snosi prvostepeni organ uprave, koji je uslijed pogrešne upute o pravnom lijeku, odnosno postupanja suprotno odredbama ZUP-a, znatno prolongirao donošenje meritorne odluke o žalbi, a za šta nije ponuđeno nikakvo opravdanje.
52. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su organi uprave i sud za svoje odluke kojim su apelantu utvrdili godišnju naknadu za korištenje gradskog građevinskog zemljišta za određeni vremenski period dali dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa, konkretno Odluke o građevinskom zemljištu i Zakona o građevinskom zemljištu, niti ima elemenata koji ukazuju da je primjena procesnih zakona i garancija bila na apelantovu štetu.
53. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, jer apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
54. U odnosu na apelanta nije prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada apelant, osim navoda o povredi ovog prava, nije ponudio relevantne argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran po zabranjenom osnovu.
55. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević