Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2183/16 (J. D.)

Odluka donesena 11. 09. 2018.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Penzije
  • Izvršenje
  • Javni interes
  • Izvršni postupak
  • Legitiman cilj
  • Lišavanje imovine
  • Miješanje u imovinu
  • Proporcionalnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2183/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 09. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2183/16, rješavajući apelaciju Jasminke Došenović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Jasminke Došenović.

Utvrđuje se povreda člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 164558 15 Gži od 22. februara 2016. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jasminka Došenović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Sarajeva, koju zastupa Dragomir Došenović u svojstvu staratelja po Rješenju JU Centra za socijalni rad Novo Sarajevo, podnijela je 23. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 164558 15 Gži od 22. februara 2016. godine i Rješenja Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 65 0 I 164558 10 I od 14. oktobra 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske kao zakonskog zastupnika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) zatraženo je 22. juna 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 4. do 13. jula 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Odlučujući o prijedlogu za izvršenje koji je podnio tražilac izvršenja 19. oktobra 2010. godine protiv apelantkinje radi naplate troškova postupka po pravosnažnoj presudi u iznosu od 3.420,00 KM, Opštinski sud je donio Rješenje o izvršenju broj 65 0 I 164558 10 I od 2. jula 2012. godine kojim je određeno izvršenje prema apelantkinji kao izvršeniku.

6. Apelantkinja je blagovremeno izjavila prigovor o kojem je Opštinski sud odlučio Rješenjem broj 65 0 I 164558 10 I od 16. januara 2014. godine tako što je apelantkinjin prigovor odbijen kao neosnovan i rješenje o izvršenju od 2. jula 2012. godine održano na snazi. Istim rješenjem je usvojen prijedlog tražioca izvršenja da se izvršenje sprovede pljenidbom dijela apelantkinjine penzije koju ostvaruje kod FZPIO Mostar i to ½ do iznosa penzije.

7. Podneskom od 15. februara 2014. godine apelantkinja je protiv naprijed navedenog rješenja izjavila prigovor, navodeći da je nesporan dug prema tražiocu izvršenja, ali da bi izvršenjem odnosno pljenidbom dijela penzije od ½ bila ugrožena njena i egzistencija cijele njene porodice.

8. Odlučujući o prigovoru, Opštinski sud je donio Rješenje broj 65 0 I 164558 10 I od 14. oktobra 2014. godine kojim je prigovor odbijen kao neosnovan. U obrazloženju rješenja, Opštinski sud je naveo sadržaj odredbe člana 8 stav 3 Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) kojom je propisano da u slučaju nemogućnosti sprovođenja rješenja o izvršenju na određenom predmetu ili sredstvu, tražilac izvršenja može, radi namirenja istog potraživanja, predložiti novo sredstvo ili predmet izvršenja, o čemu odlučuje sud. Opštinski sud je, kako je dalje obrazloženo, rješavajući o prijedlogu tražioca izvršenja, na osnovu čl. 138 i 141 ZIP-a donio rješenje o promjeni predmeta i sredstva izvršenja, te je odredio sprovođenje izvršenja pljenidbom dijela penzije, konkretno ½ do iznosa penzije apelantkinje u svojstvu izvršenika.

9. Apelantkinja je protiv rješenja od 2. jula 2012. godine, 16. januara 2014. godine i 14. oktobra 2014. godine podnijela žalbu Kantonalnom sudu.

10. Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 I 164558 15 Gži od 22. februara 2016. godine žalbu izjavljenu protiv rješenja Opštinskog suda od 2. jula 2012. godine odbacio kao nedopuštenu, protiv rješenja od 16. januara 2014. godine odbacio kao neblagovremenu i protiv rješenja od 14. oktobra 2014. godine odbio kao neosnovanu.

11. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je, prije svega, hronološki opisao tok izvršnog postupka i navode iz apelantkinjine žalbe kojima je ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog prava. U pogledu nedopuštenosti i neblagovremenosti žalbe izjavljene protiv rješenja od 2. jula 2012. i 16. januara 2014. godine, Kantonalni sud je istakao da je u odnosu na pobijana rješenja žalba nedopuštena u smislu člana 235 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) jer žalba na rješenje o dozvoli izvršenja nije propisana kao pravni lijek, već prigovor o kojem je prvostepeni sud odlučio rješenjem od 16. januara 2014. godine u odnosu na koje je žalba neblagovremena jer je podnesena po proteku zakonom propisanog roka.

12. U pogledu neosnovanosti žalbe izjavljene protiv rješenja Opštinskog suda od 14. oktobra 2014. godine, Kantonalni sud je, nakon ispitivanja pobijanog rješenja u granicama propisanim u članu 221 ZPP u vezi sa članom 236 ZPP i članom 21 stav 1 ZIP-a, ponovio predmet spora i činjenice utvrđene u prvostepenom postupku. Kantonalni sud je, imajući u vidu apelantkinjine žalbene navode kojima je ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog prava, istakao da su u konkretnoj situaciji pravilno primijenjene odredbe ZIP-a kada je određeno izvršenje u smislu odredbe člana 138 stav 1 ZIP-a jer je izvršenje na novčanim potraživanjima moguće sprovesti do određene granice. Ta granica je u konkretnoj situaciji određena do iznosa ½ apelantkinjinih primanja (penzije), a razlozi navedeni u prigovoru ne predstavljaju razloge koji sprečavaju izvršenje. Prema ocjeni Kantonalnog suda, nisu povrijeđene odredbe člana 8 stav 3 ZIP-a jer tražilac izvršenja ima mogućnost da predloži novi predmet i sredstvo izvršenja, a u konkretnoj situaciji je predloženo da se naplata dugovanog iznosa namiri iz apelantkinjine penzije. Osim toga, kako smatra Kantonalni sud, navodi izneseni u prigovoru nisu zakonski razlozi koji sprečavaju izvršenje (propisani u članu 47 ZIP-a u tač. od 1 do 10), pa je stoga pravilan stav prvostepenog suda koji je apelantkinjin prigovor odbio kao neosnovan. U tom kontekstu, Kantonalni sud je naveo i sadržaj odredbe člana 63 stav 4 ZIP-a kojom je uređeno obustavljanje izvršnog postupka, te je naveo da je primjena navedene odredbe moguća samo u situaciji kada je izvršenje postalo nemoguće ili se iz drugih razloga ne može sprovesti, što je neprimjenjivo na konkretan slučaj budući da je rješenje o izvršenju doneseno na osnovu pravosnažne i izvršne presude Osnovnog suda u Višegradu koja predstavlja izvršnu ispravu shodno članu 23 stav 1 tačka 1 ZIP-a. U obrazloženju je takođe navedeno da apelantkinjina teška materijalna situacija ne predstavlja zakonski razlog koji sprečava izvršenje, niti to predstavlja razlog koji bi uticao na donošenje drugačije odluke u odnosu na odluku prvostepenog suda koju je Kantonalni sud u cjelini prihvatio kao pravilnu i zakonitu. Ostali žalbeni prigovori, prema ocjeni Kantonalnog suda, nisu bitni za pravilnost prvostepene odluke, pa nisu posebno ni obrazlagani.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

13. Apelantkinja smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povrede navedenih prava, apelantkinja je, prije svega, hronološki opisala tok postupka pred redovnim sudovima, a zatim neslaganje u pogledu zaključaka iz osporenih rješenja, za koja smatra da su proizvoljna i pogrešna. U vezi s tim je ukazala na nepravilnu primjenu odredbe člana 138 tač. 1 i 2 ZIP-a u smislu odobrene visine izvršenja, dakle do iznosa ½ penzije, pri čemu redovni sudovi nisu cijenili okolnosti u pogledu izdržavanih članova njenog porodičnog domaćinstva (ukupno tri člana), niti je cijenjen njen invaliditet (invalidska penzija), a koji bi u konačnici, prema apelantkinjinom mišljenju, mogli dovesti do obustavljanja postupka zbog nemogućnosti izvršenja, odnosno postojanja razloga koji sprečavaju izvršenje. Smatra da je iznos od ½ njene invalidske penzije nesrazmjerno visok i da joj je na taj način narušena nužna egzistencija, kako njena tako i njene porodice. Predloženo je da se apelacija usvoji i predmet vrati na ponovno suđenje u kome će se ispoštovati ustavom zagarantovana prava.

b) Odgovor na apelaciju

14. Kantonalni sud smatra da u postupku donošenja osporene odluke nisu povrijeđena prava iz Evropske konvencije i njenih protokola koji se tiču prava na koja je apelantkinja u apelaciji ukazala.

15. Opštinski sud je ostao pri razlozima iznesenim u svom rješenju, za koje smatra da je doneseno u skladu sa zakonom i Evropskom konvencijom.

16. Tražilac izvršenja je ukazao da je apelacija neosnovana i da su odluke redovnih sudova koje se u apelaciji pobijaju pravilne i zakonite. Osim toga, zakonom nije predviđeno izuzimanje od izvršenja na penziji izvršenika (apelantkinje), pa su navodi apelacije u potpunosti neosnovani.

V.Relevantni propisi

17. U Zakonu o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12) relevantne odredbe glase:

Ograničenje sredstava i predmeta izvršenja Član 8.

(1) Sud rješenjem određuje izvršenje onim sredstvom i na onim predmetima koji su navedeni u izvršnom prijedlogu.

(2) Ako je predloženo više sredstava ili više predmeta izvršenja sud može ograničiti izvršenje samo na neke od tih sredstava ili predmeta ako su dovoljni za ostvarenje potraživanja.

(3) Ako se izvršno rješenje o izvršenju na određenom predmetu ili sredstvu ne može provesti, tražilac izvršenja može radi namirenja istog potraživanja predložiti novo sredstvo ili predmet izvršenja, o čemu će sud odlučiti rješenjem.

Član 21.

Primjena odredaba drugih zakona (1)U izvršnom postupku na odgovarajući način primjenjuju se odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.

[...] (3) Na materijalno-pravne pretpostavke i posljedice provođenja izvršnog postupka na odgovarajući način primjenjuju se odredbe zakona kojima se određuju stvarna prava, odnosno obligacioni odnosi.

Član 46.

Prigovor (1) Rješenje o izvršenju može se pobijati prigovorom.

(2) U pogledu sadržaja prigovora na odgovarajući način se primjenjuju odredbe o žalbi iz Zakona o parničnom postupku.

(3) Rješenje kojim je prijedlog za izvršenje odbačen ili odbijen tražilac izvršenja može pobijati samo žalbom.

Član 47.

Razlozi za prigovor Prigovor protiv rješenja o izvršenju može se podnijeti iz razloga koji sprječavaju izvršenje, a naročito ako:

1) isprava na osnovu koje je doneseno rješenje o izvršenju nije izvršna isprava, ili ako isprava nije stekla svojstvo izvršnosti;

2) je izvršna isprava na osnovu koje je doneseno rješenje o izvršenju ukinuta, poništena, preinačena ili na drugi način stavljena van snage, odnosno ako je na drugi način izgubila svoju djelotvornost ili je utvrđeno da je bez učinka;

3) su se stranke, javnom ili prema zakonu ovjerenom ispravom sastavljenom nakon nastanka izvršne isprave, sporazumjele da neće na osnovu izvršne isprave trajno ili za određeno vrijeme tražiti izvršenje;

4) je protekao rok u kojem se prema zakonu može tražiti izvršenje;

5) je izvršenje određeno na predmetu koji je izuzet od izvršenja, odnosno na kom je mogućnost izvršenja ograničena;

6) tražilac izvršenja nije ovlašten tražiti izvršenje na osnovu izvršne isprave odnosno ako nije ovlašten da traži izvršenje protiv izvršenika;

7) nije ispunjen uvjet koji je određen izvršnom ispravom, osim ako zakonom nije drukčije propisano;

8) je potraživanje prestalo na osnovu činjenice koja je nastala u vrijeme kad je izvršenik nije više mogao istaći u postupku iz kojeg potiče odluka, odnosno ako je potraživanje prestalo na osnovu činjenice koja je nastala nakon zaključenja sudskog ili upravnog poravnanja;

9) je na osnovu činjenice koja je nastala u vrijeme kad je dužnik nije više mogao istaći u postupku iz kojeg potiče odluka, odnosno ako je na osnovu činjenice koja je nastala nakon zaključenja sudskog ili upravnog poravnanja, trajno ili za određeno vrijeme, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno ispunjenje potraživanja;

10) je nastupila zastarjelost potraživanja o čemu je odlučeno izvršnom ispravom.

Član 138. st. 1. i 2.

Ograničenje izvršenja (1) Izvršenje na: plaći, nadoknadi umjesto plaće, nadoknadi za skraćeno radno vrijeme i nadoknadi zbog umanjenja plaće i penzije, primanjima po osnovu nadoknade zbog tjelesnog oštećenja prema propisima o invalidskom osiguranju, primanja po osnovu socijalne pomoći, primanja po osnovu privremene nezaposlenosti, primanja po osnovu dodatka na djecu, primanja po osnovu stipendije i pomoći učenicima i studentima i nadoknada za rad osuđenika može se provesti do iznosa od jedne polovine.

(2) Ograničenja izvršenja na novčanim potraživanjima izvršenika iz stava 1. ovog člana primjenjuju se samo ako potraživanja ne prelaze 1.000,00 KM mjesečno. Na dijelu potraživanja koji prelazi 1.000,00 KM mjesečno izvršenje se može provesti do iznosa od dvije trećine potraživanja.

[...] Član 141.

Djelovanje zapljene (1) Zapljena se provodi dostavljanjem izvršenikovom dužniku rješenja o izvršenju kojim se izvršenikovom dužniku zabranjuje da izvršeniku ispuni novčano potraživanje, a izvršeniku se zabranjuje da to potraživanje naplati ili da inače raspolaže njim i zalogom koji je dat za njegovo osiguranje.

(2) Zapljena je provedena danom dostave rješenja o izvršenju izvršenikovom dužniku.

(3) Tražilac izvršenja zapljenom stiče založno pravo na izvršenikovom potraživanju.

(4) Izvršenikov dužnik nema pravo prigovora niti žalbe protiv rješenja o izvršenju.

18. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka "iz člana 209. stav 2. tač. 2), 3), 8), 9), 12) i 13) ovog zakona" koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 235.

Rješavajući o žalbi drugostepeni sud može:

1) odbaciti žalbu kao neblagovremenu, nepotpunu ili nedozvoljenu;

2) odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi rješenje prvostepenog suda;

3) uvažiti žalbu i rješenje preinačiti ili ukinuti, te po potrebi predmet vratiti na ponovni postupak.

Član 236.

U postupku po žalbi protiv rješenja shodno će se primjenjivati odredbe ovog zakona koje važe za žalbu protiv presude, osim odredaba o održavanju rasprave pred drugostepenim sudom.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 I 164558 15 Gži od 22. februara 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenja apelantkinja je posredstvom staratelja primila 24. marta 2016. godine, a apelacija je podnesena 23. maja 2016. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelantkinja osporava rješenja iz izvršnog postupka ukazujući da joj je navedenim rješenjima povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

k) Pravo na imovinu.

25. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom, ili da bi obezbijedila plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

26. S obzirom na navode apelacije i činjenicu da apelacija pokreće pitanje povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i da je preduslov za razmatranje ovih navoda utvrđivanje da li apelantkinja ima imovinu u smislu navedenih odredaba Ustava i Evropske konvencije, Ustavni sud prvenstveno napominje da je prilikom odlučivanja o ovoj apelaciji imao u vidu sopstvenu praksu iz predmeta broj AP 3381/14 (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3381/14 od 23. januara 2015. godine, dostupna na internet stranici www.ustavnisud.ba) u kojoj je apelant, slično kao i apelantkinja u konkretnom slučaju, ukazao na visinu izvršenja penzije od ½, odnosno 50% penzije koju ostvaruje. Stoga će Ustavni sud, imajući u vidu navode apelacije i sopstvenu praksu, u konkretnom slučaju prvo ispitati navode koji se tiču prava na imovinu.

27. Apelantkinja je, u suštini, ukazala da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu jer je tim odlukama određeno izvršenje pljenidbom ½ iznosa penzije koju ostvaruje kod FZPIO Mostar na račun tražioca izvršenja, pri čemu su sudovi zanemarili cijeniti okolnosti koje se tiču broja izdržavanih članova porodičnog domaćinstva (ukupno troje) i njenog ličnog invaliditeta zbog kojeg ostvaruje invalidsku penziju, pa smatra da je u takvim okolnostima iznos od ½ penzije nesrazmjerno visok.

28. Ustavni sud podsjeća da se pri razmatranju principa obuhvaćenih pravom na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju prvi korak sastoji od razmatranja da li je apelantkinja imala pravo koje se može tumačiti u smislu značenja pojma „imovina“, koji potpada pod član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da pojam imovina, u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, uključuje širok obim imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 33/01, stav 30). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da apelantkinjina penzija na kojoj je određeno izvršenje nesumnjivo predstavlja njenu imovinu koja uživa zaštitu u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (op. cit. AP 3381/14, stav 32).

29. Budući da apelantkinja posjeduje imovinu koja uživa zaštitu u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, sljedeće pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantkinjinu imovinu.

30. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da pravo na imovinu sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opšte prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uslovima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2 ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolisati korišćenje imovine u skladu s opštim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u okviru opšteg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 3/99 od 17. marta 2000. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 21/00). S tog aspekta, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama određeno da će se rješenje o izvršenju sprovesti pljenidbom ½ do iznosa penzije koju apelantkinja ostvaruje kod FZPIO Mostar, zapljenom potraživanja i prenosom na žiro račun tražioca izvršenja. Uzimajući u obzir sopstvenu i praksu Evropskog suda, te okolnost da je apelantkinja osporenim rješenjima lišena svoje imovine (u smislu da sprovođenjem rješenja o izvršenju ostaje bez jedne polovine svoje penzije), Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelantkinjino pravo na imovinu u smislu drugog pravila sadržanog u drugoj rečenici stava 1 člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

31. Ustavni sud dalje podsjeća na to da svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora da bude predviđeno zakonom, mora da služi legitimnom cilju, mora da uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i opšteg interesa (princip proporcionalnosti). Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava uslove vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, takođe, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) Sunday Times od 26. aprila 1979, serija A, broj 30, stav 49 i Malone od 2. avgusta 1984. godine, serija A, broj 82, st. 67 i 68).

32. S obzirom na to, Ustavnom sudu ostaje da odgovori na sljedeća pitanja: (a) da li je miješanje predviđeno zakonom, (b) da li miješanje služi zakonitom cilju u javnom interesu i (c) da li je miješanje proporcionalno cilju, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantkinjinog prava i opšteg javnog interesa.

33. U vezi s pitanjem da li je miješanje predviđeno zakonom, Ustavni sud je imao u vidu da su redovni sudovi svoje odluke zasnovali na relevantnim odredbama ZIP-a kojima je propisano (član 8 stav 3 ZIP-a) da ako se izvršno rješenje o izvršenju na određenom predmetu ili sredstvu ne može sprovesti, tražilac izvršenja može, radi namirenja svog potraživanja, predložiti novo sredstvo ili predmet izvršenja. Tražilac izvršenja je u konkretnom slučaju predložio novo sredstvo i predmet izvršenja pljenidbom ½ penzije koju apelantkinja ostvaruje kod FZPIO Mostar protiv kojeg je apelantkinja izjavila prigovor. U prigovoru je navela, kako proizlazi iz dostavljene dokumentacije i obrazloženja osporenih odluka, da je dug tražiocu izvršenja radi namirenja troškova sudskog postupka nesporan, ali da je slabog imovnog stanja, da od invalidske penzije koja je minimalna izdržava dijete (student) i supruga koji je dugo bio nezaposlen, te da je zbog invaliditeta nesposobna za rad, zbog čega ostvaruje minimalnu (invalidsku) penziju. Osporenim rješenjima je usvojen prijedlog tražioca izvršenja, dok su navodi iz apelantkinjinog prigovora ocijenjeni irelevantnim budući da ne predstavljaju niti jedan od razloga propisanih u članu 47 ZIP-a koji sprečavaju izvršenje, niti su od uticaja na izvršenje presude koju je sud dužan sprovesti.

34. Iz navedenog proizlazi da apelantkinja u svom prigovoru nije u potpunosti osporila izvršenje, niti je osporila postojanje potraživanja, već je osporila predmet i sredstvo izvršenja u visini koja je osporenim rješenjima određena (½ penzije), što, kako proizlazi iz sadržaja odredbe člana 47 ZIP-a, ne predstavlja razloge koji sprečavaju izvršenje.

35. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi svoje odluke donijeli na osnovu relevantnih odredaba ZIP-a kao relevantnog zakona koji ispunjava uslove u pogledu dostupnosti, tj. pristupačnosti (objavljen je u „Službenim novinama“, javnom glasilu) i uslove jasnoće (s obzirom na to da su citirane odredbe ZIP-a dovoljno jasno formulisane u smislu da svako može shvatiti način i uslove pod kojima se sprovodi postupak prinudne naplate potraživanja po osnovu izvršnih i vjerodostojnih isprava). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju Opštinski sud na osnovu prijedloga za izvršenje, nesumnjivo u saglasnosti s izvršnom ispravom (presudom suda kojom je apelantkinja obavezana na naknadu troškova postupka), donio rješenje o izvršenju kojim je određeno predloženo izvršenje u skladu s odredbama čl. 8 i 138 stav 1 ZIP-a, te stoga proizlazi da je miješanje u apelantkinjino pravo na imovinu izvršeno u skladu sa zakonom, u smislu standarda Evropske konvencije.

36. U vezi sa sljedećim pitanjem koje se tiče legitimnog cilja od javnog interesa, Ustavni sud ukazuje na to da je Evropski sud ustanovio da domaće vlasti uživaju široko polje procjene prilikom donošenja odluka koje su vezane za miješanje u imovinska prava pojedinaca zbog neposrednog poznavanja društva i njegovih potreba. Odluka da se izvrši miješanje u nečiju imovinu često uključuje razmatranje političkih, ekonomskih i socijalnih pitanja o kojima će se mišljenja u okviru demokratskog društva bitno razlikovati. Stoga će se presuda domaćih vlasti poštovati, osim ako je očigledno bez opravdanog osnova (vidi Evropski sud, James i dr. protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, stav 46). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je cilj donošenja ZIP-a propisivanje postupka prema kojem će se prinudno ostvariti potraživanje na osnovu izvršnih i vjerodostojnih isprava, što uključuje i potraživanja na osnovu pravosnažne i izvršne presude koja predstavlja izvršnu ispravu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da pravo lica, tražilaca izvršenja koji posjeduju izvršne ili vjerodostojne isprave, da pokrenu postupak prinudne naplate svojih potraživanja, na način i u postupku propisanom odredbama ZIP-a, te zaštita prava tražilaca izvršenja i dosljedna primjena relevantnih odredaba ZIP-a, nesumnjivo predstavljaju legitiman cilj od javnog interesa.

37. Međutim, u konkretnom slučaju se postavlja pitanje da li je lišavanje imovine apelantkinje proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantkinjinog prava i opšteg interesa. U vezi s tim, Ustavni sud, slijedeći sopstvenu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati pravičan odnos između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, što nije moguće postići ako apelant mora snositi poseban i pretjeran teret (vidi Evropski sud, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, st. 46 i 50). Naravno, pitanje da li je pravična ravnoteža zaista postignuta postaje relevantno samo ako se i kada utvrdi da je miješanje u pitanju zadovoljilo navedeni uslov zakonitosti i da nije bilo proizvoljno (vidi Evropski sud, Iatridis protiv Grčke [VV], broj 31107/96, stav 58, ECHR 1999-II). S obzirom na to da je Ustavni sud zaključio da je miješanje u apelantkinjino pravo na imovinu bilo zakonito i u javnom interesu, Ustavni sud treba dalje da utvrdi da li je uspostavljena pravična ravnoteža između apelantkinjinog prava i opšteg interesa.

38. Dovodeći prethodne stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta proizlazi da se suštinsko pitanje tiče proporcionalnosti miješanja, konkretno da li je pljenidba ½ apelantkinjine penzije proporcionalna cilju koji se nastoji ostvariti - izvršenje sudske odluke tražiocu izvršenja. Ustavni sud ukazuje na to da je odredbama člana 138 stav 1 ZIP-a propisano da se izvršenje na penziji „može provesti do iznosa od jedne polovine“, što podrazumijeva da se izvršenje može odrediti i u nižem iznosu od jedne polovine penzije, te da je navedenom odredbom određena samo gornja granica do koje se izvršenje može odrediti. Budući da donja granica nije propisana i da sud pri donošenju odluke s jedne strane mora imati u vidu princip izvršenja sudske odluke, a s druge strane sve relevantne okolnosti na strani izvršenika, proizlazi da je sud u svakom konkretnom slučaju dužan da ocijeni upravo te specifične okolnosti (ukoliko postoje) i na taj način opravda razumnost svoje odluke. Iz činjeničnog stanja konkretnog predmeta proizlazi da apelantkinja u prigovoru nije osporila postojanje obaveze prema tražiocu izvršenja (postojanje duga na ime troškova sudskog postupka), ali je osporila sredstvo i predmet izvršenja pljenidbom na penziji u visini od ½, pri čemu je istakla neke, za nju i njenu porodicu specifične okolnosti koje se tiču invalidnosti, broja izdržavanih članova porodičnog domaćinstva i visine (invalidske) penzije. Pri ocjeni osnovanosti apelantkinjinih navoda iz prigovora, redovni sudovi su se, kako proizilazi iz obrazloženja odluka, ograničili na ispitivanje samo onih razloga koji eventualno mogu spriječiti izvršenje i koji su propisani u odredbi člana 47 ZIP-a, a ne i na okolnosti na koje ukazuje apelantkinja (ček od penzije, kućnu listu, potvrdu o invalidnosti).

39. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da je apelantkinja, dakle, dostavljanjem dokumentacije u vezi s njenom ličnom situacijom, u kontekstu prijedloga za izvršenje na ½ njene penzije, zapravo pred redovne sudove postavila pitanje poštovanja njenog prava na imovinu u kontekstu proporcionalnosti tog miješanja. Međutim, tim pitanjem se, kako proizlazi iz obrazloženja odluka, redovni sudovi nisu bavili, već su svoja odlučenja isključivo zasnovali na zaključku da je odredbama ZIP-a propisano da se izvršenje na penziji može sprovesti do iznosa ½, te su odobrili predloženo izvršenje bez utvrđivanja srazmjernosti, tj. proporcionalnosti te mjere. Postupajući na taj način redovni sudovi su zapravo onemogućili Ustavni sud (koji nema nadležnost da sam utvrđuje činjenice jer je to prevashodno obaveza redovnih sudova) da ispita da li je u okolnostima konkretnog slučaja, s obzirom na apelantkinjinu ličnu situaciju, navedeno miješanje u apelantkinjinu imovinu, koje je, kako je naprijed navedeno, bilo zakonito i u javnom interesu, ispunilo i kriterijum proporcionalnosti izvršenog miješanja u apelantkinjinu imovinu.

40. Stoga, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja povrijeđeno apelantkinjino pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog propusta redovnih sudova da ispitaju apelantkinjine navode u kontekstu proporcionalnost izvršenog miješanja.

41. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantkinjino pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

42. Ustavni sud smatra da je potrebno, s ciljem zaštite apelantkinjinih ustavnih prava, ukinuti odluku Kantonalnog suda, te predmet vratiti Kantonalnom sudu kako bi taj sud donio novu odluku u skladu s garancijama iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

43. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi s povredom prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitati navode apelacije o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanjem u pravo na imovinu, zasnovanom na zakonu i u svrhu ostvarivanja legitimnog cilja, ali kada su redovni sudovi propustili da u svjetlu apelantkinjinih ličnih prilika, na koje okolnosti je dostavila dokaze, ispitaju da li je izvršeno miješanje zadovoljilo princip proporcionalnosti.

45. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2183/16 (J. D.) | Sudska praksa | Aktio