Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2128/16 (B. V.)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Proporcionalnost
- Legitiman cilj
- Propisano zakonom
- Povrat stana
- Miješanje u imovinu
- Stanarsko pravo
- Upravni postupak
- Stanovi JNA
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-2128/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2128/16, rješavajući apelaciju B. V., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija B. V.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, koja je dužna da apelantu u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva obezbijedi prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30.
marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. B. V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Bečeja, kojeg zastupa Svetislav Poštić, advokat iz Pančeva, podnio je 18. maja 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 000927 15 Uvp3 od 15. marta 2016. godine II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH zatraženo je 2. februara 2018. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 16. februara 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Tok postupka
5. Odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija), preciziranog broja od 2. septembra 2003. godine, potvrđeno je da je 1. aprila 1992. godine apelant bio nosilac stanarskog prava na stanu u Sarajevu - Novo Sarajevo, Ulica braće Vujičić broj 19 (u daljnjem tekstu: sporni stan), te da može da stupi u posjed stana.
6. Odlukom Komisije, preciziranog broja od 21. oktobra 2005. godine, usvojen je zahtjev Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: FMO) za ponovno razmatranje Odluke Komisije od 2. septembra 2003. godine, te je odbijen apelantov zahtjev za povrat u posjed spornog stana.
7. Nadalje, odlukom Komisije, preciziranog broja od 27. oktobra 2006. godine, odbijen je apelantov zahtjev za ponovno razmatranje odluke Komisije od 21. oktobra 2005. godine.
8. Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 000927 14 U 2 od 14. februara 2014. godine odbio apelantovu tužbu koju je podnio protiv odluke Komisije od 27. oktobra 2006. godine. U obrazloženju je navedeno da je Komisija iz sprovedenih dokaza sa sigurnošću utvrdila da je apelant ostao u profesionalnoj vojnoj službi u oružanim snagama van teritorije BiH, pa je pravilno zaključila da nisu ispunjeni uslovi propisani odredbama člana 3a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) da se apelantu vrati u posjed sporni stan.
9. Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 000927 14 Uvp 2 od 10. jula 2014. godine apelantov zahtjev za preispitivanje sudske odluke uvažio, pobijanu presudu Vijeća za upravne sporove Suda BiH broj S1 3 U 000927 14 U 2 od 14. februara 2014. godine ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje. U obrazloženju presude je navedeno da je Apelaciono vijeće tog suda, imajući u vidu praksu Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Mago protiv Bosne i Hercegovine, zaključilo da sporni stan na kojem je apelant imao stanarsko pravo predstavlja njegovu imovinu, da odbijanje zahtjeva za povrat stana predstavlja miješanje u imovinu, te da je u konkretnoj pravoj stvari došlo do kršenja prava na apelantovu imovinu, te je naložilo da prvostepeni sud u ponovnom postupku, u smislu navedene prakse Ustavnog suda i Evropskog suda, provjeri i utvrdi da li je apelant stekao novo stanarsko pravo ili drugo pravo izjednačeno sa tim pravom iz novoformiranog stambenog fonda Vojske Srbije i Crne Gore.
10. Postupajući u ponovnom postupku Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 000927 15 U4 od 13. novembra 2015. godine apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu.
11. U obrazloženju presude je navedeno da je predmet ovog upravnog spora zakonitost Odluke tužene Komisije, preciziranog broja od 27. oktobra 2006. godine, kojom je odbijen apelantov zahtjev za ponovno razmatranje Odluke Komisije od 21. oktobra 2005. godine i kojom je usvojen zahtjev FMO za ponovno razmatranje Odluke Komisije od 2. septembra 2003. godine, a odbijen apelantov zahtjev za povrat u posjed spornog stana. Sud BiH je utvrdio da je osporenom odlukom odbijen apelantov zahtjev, jer apelant uz zahtjev za ponovno razmatranje odluke Komisije nije dostavio nove dokaze, koji bi mogli bitno uticati na donošenje drugačije odluke, a da je u postupku koji je prethodio donošenju ove odluke utvrđeno da je apelant ostao u oružanim snagama van teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine, te da se stoga ne može smatrati izbjeglicom, niti mu se može priznati pravo na povrat spornog stana u smislu člana 3a Zakona o prestanku primjene. Ispitujući pravilnost i zakonitost osporene odluke, Sud BiH je zaključio da je Komisija pravilno utvrdila činjenice koje su od uticaja na donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari kada je, odlučujući po zahtjevu FMO za ponovno razmatranje odluke od 2. septembra 2003. godine, zaključila da iz priloženih dokaza proizilazi da je apelant naredbom načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije od 15. novembra 1994. godine unaprijeđen u čin majora artiljerijsko-raketnih jedinica PVO, kapetana I klase, a naredbom od 14. februara 2000. godine u čin potpukovnika artiljerijsko-raketnih jedinica PVO. S tim u vezi je ukazao da je pravo stupanja u posjed stana isključeno odredbom člana 3a Zakona o prestanku primjene u svim slučajevima kada je nosilac prava na tzv. vojnim stanovima ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine, izuzev ako je dobio status izbjeglice u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine (stav 1), odnosno kada je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga nastalih na teritoriji bivše SFRJ stekao stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu (stav 2). Osim toga, ukazano je na odredbu člana 39e Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji), te na Odluku Ustavnog suda broj U 15/11 kojom je naloženo Parlamentu Federacije BiH da uskladi odredbe člana 39e st. 3 i 4 navedenog zakona u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade u skladu sa članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navedeno je: „Stoga ostaje da se zaključi da nosiocima prava iz pravno valjanog ugovora o otkupu stanova iz fonda bivšeg [FMO], koji su zaključili pravno obavezujući ugovor iz člana 39 stav 1 Zakona o prodaji stanova […], a koji su ostali u oružanim snagama van BiH nakon 14. decembra 1995. godine, umjesto prava na povrat stana u posjed, imaju pravo na naknadu u smislu člana 39e stav 3 istog Zakona.“ S obzirom na to, zaključeno je da postoji osnov za potvrđivanje odluke Komisije koja je donesena u skladu sa članom 3a Zakona o prestanku primjene. Zbog navedenog razloga, Sud BiH je primjenom odredbe člana 37 stav 2 Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) odlučio kao u izreci presude.
12. Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 000927 15 Uvp 3 od 15. marta 2016. godine apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke odbio kao neosnovan.
13. Ispitujući pravilnost i zakonitost osporene odluke, Apelaciono odjeljenje Suda BiH je zaključilo da je Komisija ocjenom izvedenih dokaza u postupku vođenom po zahtjevu Ministarstva za ponovno razmatranje odluke tužene od 2. septembra 2003. godine, kao nesporno utvrdila da je apelant naredbom načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije od 15. novembra 1994. godine unaprijeđen u čin majora artiljerijsko-raketnih jedinica PVO, kapetana I klase, a naredbom od 14. februara 2000. godine u čin potpukovnika artiljerijsko-raketnih jedinica PVO, da je ostao u oružanim snagama van teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine, koje činjenice su bile od odlučujućeg značaja za donošenje osporene odluke. S tim u vezi, taj sud je ponovo ukazao da je u konkretnom predmetu prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je, u smislu odredbe člana 3a stav 1 Zakona o prestanku primjene, isključeno pravo stupanja u posjed stana svim nosiocima stanarskog prava koji su nakon 19. maja 1992. godine ostali u službi vojnog ili civilnog lica u oružanim snagama van teritorije BiH, a nije im odobren status izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine, dok je stavom 2 istog člana kao razlog za isključenje propisano da su nosioci stanarskog prava stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu iz stambenog fonda bivše JNA ili iz novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ. Ukazano je da je odredba člana 3a Zakona o prestanku primjene bila predmet ispitivanja u Odluci broj U 83/03, te da je Ustavni sud utvrdio da ona služi legitimnim ciljevima i da su odredbe iz oba stava u saglasnosti sa Ustavom BiH, te da stoga „ostaje da se zaključi da nosioci stanarskog prava koji su nakon 19. maja 1992. godine ostali u oružanim snagama van teritorije BiH i nisu stekli status izbjeglice ili drugi vid zaštite do 14. decembra 1995. godine, imaju pravo na naknadu u smislu člana 39e Zakona o prodaji stanova“. Stoga je taj sud primjenom odredbe člana 54 stav 1 ZUS-a apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude prvostepenog suda odbio kao neosnovan.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant je u apelaciji ukazao na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, poštivanje doma iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i prava izbjeglica i raseljenih lica iz člana II/5 Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant osporenu presudu smatra proizvoljnom i donesenom na njegovu štetu, jer mu je uskraćeno pravo na povrat u posjed spornog stana koji mu je, kako ističe, oduzet u vrijeme borbenih dejstava 1992. godine. Dalje navodi da je Sud BiH presudom od 10. jula 2014. godine uvažio njegov zahtjev za preispitivanje odluke tog suda od 14. februara 2014. godine, navedenu odluku ukinuo i predmet je vraćen na ponovno odlučivanje uz napomenu „da sud u ponovnom postupku utvrdi da li je apelant stekao novo stanarsko pravo ili drugo pravo izjednačeno sa tim pravom iz novoformiranog stambenog fonda Vojske Srbije i Crne Gore“. Umjesto toga, osporenom odlukom je postupljeno suprotno pravnom stavu izraženom u odluci tog suda od 10. jula 2014. godine, koje činjenice, kako navodi, taj sud nije ocijenio, već je postupio na identičan način kao prvostepeni sud. Stoga, apelant predlaže da Ustavni sud ukine osporenu odluku i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
b) Odgovor na apelaciju
15. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da u konkretnom predmetu nema kršenja prava na koja apelant ukazuje u apelaciji shodno odredbama Evropske konvencije, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
16. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:
Član 3. st. 1. i 2.
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6.
Zakona o stambenim odnosima ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Član 3a Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1.
ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.
VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj S1 3 U 000927 15 Uvp3 od 15. marta 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. marta 2016. godine, a apelacija je podnesena 18. maja 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelant smatra da su mu osporenom presudom povrijeđena prava iz člana II/3e), II/3f) i II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana 8, člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo iz člana II/5 Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na imovinu
22. Član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
k) Pravo na imovinu.
23. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom, ili da bi obezbijedila plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
24. Ustavni sud zapaža da apelant u suštini osporava odluku Suda BiH kojom je odbijena tužba podnesena radi ponovnog razmatranje odluke tužene, kojom je usvojen zahtjev FMO, a odbijen apelantov zahtjev za vraćanje u posjed spornog stana u smislu odredbe člana 3a Zakona o prestanku primjene. Navedeno zbog toga što je ostao u oružanim snagama van teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine, koja činjenica je, po ocjeni sudova, bila od odlučnog značaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. Stoga, Ustavni sud će navode o povredi prava na imovinu ispitati u skladu sa svojom utvrđenom praksom i praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u sličnim predmetima.
25. U okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud zapaža da je već razmatrao apelaciju koja je pokretala identična činjenična i pravna pitanja u kontekstu osporenih odluka redovnih sudova i organa uprave kojima su, uz primjenu člana 3 i 3a Zakona o prestanku primjene, odbijeni zahtjevi apelanata u tom predmetu za povrat tzv. vojnog stana nosiocu i sunosiocu stanarskog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1895/15 od 11. oktobra 2017. godine, dostupna i na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud u navedenom predmetu utvrdio povredu prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
26. Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao: „U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud prvenstveno podsjeća na to da je, s obzirom na novonastalu pravnu situaciju i izmjene u domenu zakonodavstva iz stambene oblasti, u svojoj dosadašnjoj praksi već razmatrao apelacije koje su pokretale slična činjenična i pravna pitanja u kontekstu osporenih odluka redovnih sudova i organa uprave kojim su odbijeni zahtjevi apelanata za povrat tzv. vojnih stanova nosiocima stanarskog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1011/08 od 23. novembra 2012. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 102/12, dostupna i na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je navode apelanata iz tog predmeta o povredi ustavnih prava doveo i u kontekst presude Evropskog suda Mago i dr. protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 3. maja 2012. godine, objavljena na www.mhhr.gov.ba). Ustavni sud je navode apelanata iz tog predmeta o povredi ustavnih prava doveo i u kontekst presude Evropskog suda Mago i dr. protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 3. maja 2012. godine, objavljena na www.mhhr.gov.ba). U toj odluci Ustavni sud je naveo da smatra da stanovi na kojima su apelanti ili njihovi bračni drugovi imali stanarska prava predstavljaju imovinu apelanata koja uživa zaštitu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 76), te je zaključeno da odbijanje zahtjeva za vraćanje stana u posjed predstavlja miješanje u pravo apelanata na imovinu u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 77), da je ometanje apelanata u mirnom uživanju imovine bilo propisano zakonom u smislu drugog pravila člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 79), da je izvršeno ometanje imalo legitiman cilj (tačka 80), te je Ustavni sud istakao da ni organi uprave, ni redovni sudovi nisu utvrđivali činjenicu da li su nakon napuštanja prijeratnog stana stekli ili nisu stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu (tačka 83).“
27. Ustavni sud je nadalje u tački 22 Odluke broj AP 1895/15 naveo: „ S obzirom na navedeno, budući da je nesporno da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu koji je napustio zbog ratnih dejstava, odnosno da se u smislu relevantnih odredbi Zakona o stambenim odnosima smatra nosiocem stanarskog prava, te da apelacija pokreće gotovo identična pitanja koja su bila predmet razmatranja u Odluci broj AP 1011/08 od 23. novembra 2012. godine, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke u pogledu navoda apelacije, u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge navedene u citiranoj odluci. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je u odnosu na navode apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zaključio da je došlo do kršenja prava na imovinu, jer im je imovina oduzeta, a da nisu utvrđene relevantne činjenice da li su ispunjeni uslovi da im njihova predratna stanarska prava budu kompenzirana putem odgovarajuće naknade, čime je na apelante stavljen prevelik teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva javnog interesa“, te je zaključeno „ da je u predmetnom slučaju došlo do kršenja prava apelanata na imovinu kada su javne vlasti apelantima, miješanjem u njihovu imovinu, u stvari, oduzele imovinu, a da nisu utvrdile da li su ispunjeni uslovi da njihovo pravo na predmetnom stanu bude kompenzirano putem odgovarajuće naknade“(stav 22 citirane odluke).
28. Takođe, Ustavni sud je u Odluci broj AP 1895/15 (tačka 23) „uočio da u konkretnom predmetu ni organi uprave ni redovni sud nisu utvrđivali činjenicu da li je apelant nakon napuštanja predmetnog stana eventualno stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu“, pa je podržavajući svoju praksu u predmetu koji je sa ovog aspekta pokretao slična pravna pitanja (mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2364/13 od 10. oktobra 2016. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba ) istakao „da, s obzirom na svoju nadležnost, ne može neposredno sprovesti postupak utvrđivanja ovih relevantnih činjenica, zbog čega je odlučio ovu odluku dostaviti Vladi Federacije BiH, koja će, odlučujući o zahtjevu apelanata, utvrditi da li su apelanti nakon napuštanja prijeratnog stana stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, nakon čega će, zavisno od pravilno utvrđenog stanja, Vlada FBiH obezbijediti prava u skladu sa standardima iz Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u 'Službenom glasniku Bosne i Hercegovine' broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva“.
29. Dovodeći u vezu činjenice predmeta navedene u prethodnim stavovima ove odluke sa okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da ni u predmetnom slučaju sudovi nisu utvrđivali činjenicu da li je apelant, nakon napuštanja spornog stana, stekao ili nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu u drugoj državi, već su primjenom odredbe člana 3a Zakona o prestanku primjene, ocjenjujući okolnost da je ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine nakon 19. maja 1992. godine i da mu nije priznat status izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu, odbili zahtjev za povrat u posjed spornog stana. U vezi s tim, Ustavni sud posebno ukazuje da je utvrđivanje činjenice vezane za dodjelu stanarskog prava ili prava koje odgovara tom pravu u drugoj državi preduslov ispitivanja apelacionih navoda o povredi ustavnog prava apelanta koji, kako to proizilazi iz činjenica predmeta, ima status nosioca stanarskog prava (vidi, Mago i dr. protiv Bosne i Hercegovine, stav 103).
30. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog predmeta, povodom postupka povrata „vojnog stana“ koji je apelant napustio zbog ratnih dešavanja, došlo do kršenja prava na imovinu, jer nisu utvrđene relevantne činjenice u vezi sa ispunjenjem uslova da stanarsko pravo bude kompenzirano putem odgovarajuće naknade, čime je na apelanta stavljen prevelik teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva javnog interesa Ostali navodi
31. Imajući u vidu navode i zaključke iznesene u povodu razmatranja apelacionih navoda o povredi prava na imovinu, Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatrati navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na poštivanje doma i prava izbjeglica i raseljenih lica iz člana II/5 Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer su javne vlasti miješanjem u apelantovu imovinu, koje je bilo zakonito i imalo legitiman cilj, ne utvrđujući činjenice u pogledu ispunjenja uslova da mu predratno stanarsko pravo bude kompenzirano putem odgovarajuće naknade, na apelanta stavile prevelik teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantove imovine i zahtjeva javnog interesa.
33. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević