Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1883/18 (M. T.)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Državljanstvo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o državljanstvu Bosne i Hercegovine · čl. 41
- Zakon o državljanstvu Bosne i Hercegovine · čl. 41
- Zakon o državljanstvu Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o državljanstvu Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državljanstvu Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-1883/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine, u predmetu broj AP-1883/18, rješavajući apelaciju Mohameda Terta, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mohameda Terta podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 022327 17 Uvp od 23. januara 2018. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Mohamed Tert (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sulejman Hadžibegović advokat iz Sarajeva, podnio je 26. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 022327 17 Uvp od 23. januara 2018. godine, Presude Suda BiH broj S1 3 U 022327 16 U od 5. decembra 2017. godine i Rješenja Državne komisije za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana ( u daljnjem tekstu: Državna komisija) broj UP-01-07-1262-2/06 od 27. augusta 2007. godine.
2. Državna komisija je donijela Rješenje broj UP-01-07-1262-2/06 od 27. augusta 2007. godine kojim je oduzeto državljanstvo Bosne i Hercegovine apelantu, apelantovoj supruzi i apelantovoj djeci koje su stekli Rješenjem Ministarstva pravde i opće uprave Bosne i Hercegovine, Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 07/2-204-94/96 od 18. jula 1996. godine.
3. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 022327 16 U od 5. decembra 2017. godine odbijena je tužba apelanta podnesena protiv Rješenja Državne komisje broj UP-01-07-1262-2/06 od 27. augusta 2007. godine.
4. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 022327 17 Uvp od 23. januara 2018. godine odbijen je zahtjev za preispitivanje sudske odluke – Presude Suda BiH broj S1 3 U 022327 16 U od 5. decembra 2017. godine. U obrazloženju presude, Sud BiH je naveo da iz podataka u spisu proizlazi da je tuženi u postupku oduzimanja državljanstva utvrdio da je apelant primljen u državljanstvo BiH Rješenjem Ministarstva broj: 07/2-204-94/96 od 18. jula 1996. godine, na temelju člana 8a. Zakona o državljanstvu RBiH ("Službeni list RBiH" br. 18/92, 11/93, 27/93, 27/93, 13/94 i 15/94) prema kojem državljanstvo RBiH može steći i lice koje ispunjava uslove iz člana 8. stav 1. tačka 5. i 6. citiranog Zakona, ako nije učestvovao ili pomagao u agresiji na R BiH i ako da pismenu izjavu da se osjeća državljaninom RBiH. Nadalje, iz podataka u spisu proizlazi, da je provjerama u evidenciji CIPS-a utvrđeno da apelant nije registriran odnosno da ne prolazi kroz bazu podataka, što ukazuje na činjenicu da apelant nije podnio zahtjev za izdavanje lične karte državljana BiH, a što je bio obavezan u skladu sa odredbama Zakona o prijavljivanju prebivališta i boravišta, te o ličnoj karti državljana BiH. Sud BiH je naveo da se apelant odazvao na Opći poziv kojeg je objavila tužena u "Službenom glasniku BiH" broj 36/6 i drugim sredstvima javnog informiranja i diplomatsko-konzularnim predstavništvima BiH da bi lica koja su u postupku revizije državljanstva BiH mogli dokazati stvarnu vezu sa BiH. Nadalje je navedeno da apelant nije dostavio traženu dokumentaciju niti se odazvao na poziv tužene radi izjašnjenja na činjenice i okolnosti vezane za reviziju prijema u državljanstvo BiH i njegov sadašnji status. Sud BiH je naveo da polazeći od utvrđenja ovih okolnosti tužena je zaključila, a vijeće za upravne sporove ovog suda ocijenilo pravilnim zaključak da su ispunjeni svi uslovi propisani odredbom člana 41. stav 6. Zakona o državljanstvu BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 13/99, 6/03, 14/03 i 82/05) za oduzimanje državljanstva apelantu iz razloga što je u toku postupka utvrđeno da ne posjeduje CIPS-ovu ličnu kartu, nema prijavljeno mjesto prebivališta u BiH i nije se odazvao Opštem pozivu. Sud BiH je ukazao da prema odredbi citiranog člana dokaz nepostojanja stvarne veze iz stava 4. tačke c) ovog člana može biti posebno nepojavljivanje prebivališta, uključujući i adresu stanovanja u BiH ili nepodnošenja zahtjeva za izdavanje lične karte državljana BiH u skladu sa propisima o prijavljivanju prebivališta i boravišta, te o ličnoj karti državljanja BiH. Naime, iz stanja spisa proizilazi da je nadležna Komisija pozvala apelanta na adresu iz nevažeće putne isprave (ulica Mehmeda Spahe broj 17, Sarajevo), kako bi se isti mogao izjasniti na činjenicu zašto nije podnio zahtjev za izdavanje lične karte državljana BiH, na što je bio obavezan u skladu sa odredbama Zakona o prijavljivanju prebivališta i boravišta, te o ličnoj karti državljana BiH. Također je navedeno da se apelant odnosno tužitelji nisu odazvali ni Općem pozivu kojeg je objavila tužena u "Službenom glasniku BiH", drugim sredstvima javnog informisanja i diplomatsko-konzularnim predstavništvima BiH, upravo iz razloga da bi omogućila licima koja su u postupku revizije državljanstva BiH mogla dokazati postojanje stvarne veze sa BiH. Sud BiH je ukazao da je članom 41. stav 4. tačka c) Zakona o državljanstvu BiH propisano da će se državljanstvo BiH oduzeti u slučaju nepostojanja stvarne veze između BiH i državljanina koji uobičajeno ne boravi u BiH, dok je stavom 6. istog člana propisano da nepostojanje stvarne veze može biti posebno neprijavljivanje prebivališta, uključujući i adresu stanovanja u BiH ili nepodnošenje zahtjeva za izdavanje lične karte državljana BiH, u skladu sa propisima o prijavljivanju prebivališta i boravišta, te o ličnoj karti državljana BiH. Isto tako, članom 41. stav 3. citiranog Zakona propisano je da, ako se lice o kome se radi ne povinuje zahtjevu za dostavom informacija, Komisija mu može oduzeti državljanstvo BiH. S obzirom na navedeno, i po shvatanju Suda BiH pravilan je zaključak tužene, koji je kao pravilan prihvatilo i vijeće za upravne sporove ovog suda, da apelant nema stvarnu vezu sa BiH, jer se apelant odazvao Opštem pozivu ali nije dostavio dokumentaciju potrebnu za utvrđenje sadašnjeg statusa.
5. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
7. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj odluci broj AP-3566/09 od 15. juna 2010. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto pravno pitanje i zaključio da pravo stranca da se primi u državljanstvo, odnosno da mu se oduzme državljanstvo u određenoj zemlji, spada u domen javnog prava svake zemlje. Ako je određena zemlja oduzela pravo na državljanstvo stranoj osobi iz razloga propisanih zakonom, to se smatra aktom države koji pripada njenom javno-pravnom domenu i ne uživa zaštitu člana 6. Evropske konvencije kao «građansko pravo ili obaveza». Prema tome, mada takva odluka može imati određenog uticaja na građanska prava i obaveze apelanta, od države se ne zahtijeva da u takvim slučajevima obezbjeđuje javno saslušanje niti druge zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o istom pitanju, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelantovih navoda, poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci.
8. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da član 6. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju, ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević