Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1785/16 (D. D. i J. D.)

Odluka donesena 11. 09. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Suvlasništvo
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1785/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 09. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1785/16, rješavajući apelaciju Dragane Dobraš i Jovanke Dobraš, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dragane Dobraš i Jovanke Dobraš podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 051992 15 Rev od 23. februara 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Dragana Dobraš i Jovanka Dobraš (u daljnjem tekstu: prvoapelantkinja i drugoapelantkinja ili apelantkinje) iz Banje Luke, koje zastupa Zoran Nedimović, advokat iz Banje Luke, podnijele su 20. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 051992 15 Rev od 23. februara 2016. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tuženog Darka Stevanovića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 29. i 30. marta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Osnovni sud su dostavili odgovore na apelaciju 5. i 12. aprila 2018. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelantkinja i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 9051992 14 P 2 od 26. novembra 2014. godine usvojen je zahtjev prvotužiteljke Jovanke Bašić (u daljnjem tekstu: prvotužiteljka) i odlučeno da zaostavštinu pokojnog Stojana Šukala, oca prvotužiteljke, čini 1/2 dijela nepokretnosti koje se nalaze u Banjoj Luci (bliže opisane u izreci prvostepene presude), te da prvotužiteljki, kao zakonskoj nasljednici iza oca, pripada pravo susvojine i suposjeda na 1/2 dijela predmetnih nepokretnosti. Utvrđeno je da je apsolutno ništav pisani testament sačinjen pred svjedocima testatora Jovanke Šukalo (prvotužiteljičine majke), sačinjen 30. novembra 1990. godine, u dijelu kojim je testator raspolagao imovinom prvotužiteljke u dijelu 1/2 predmetnih nepokretnosti, te je tuženi obavezan da trpi da se prvotužiteljka upiše kao susopstvenik i suposjednik sa 1/2 dijela na predmetnim nepokretnostima, kao i da prvotužiteljki preda u suposjed predmetne nepokretnosti i naknadi joj troškove parničnog postupka u iznosu od 12.185,00 KM. Istom presudom odbijen je zahtjev apelantkinja (koje su u postupku imale svojstvo drugotužiteljke (prvoapelantkinja) i trećetužiteljke (drugoapelantkinja) kojim su tražile da se utvrdi da je apsolutno ništav pisani testament sačinjen pred svjedocima 30. novembra 1990. godine testatora Jovanke Šukalo. Dalje je odbijen tužbeni zahtjev apelantkinja kojim su tražile da se utvrdi da je prednik apelantkinja Jošo Dobraš po osnovu zajedničke gradnje sa prednikom prvotužiteljke Stojanom Šukalom i na osnovu ugovora o ortakluku od 9. aprila 1966. godine, zaključenog između Stojana Šukala i Joše Dobraša, stekao pravo susvojine i suposjeda sa 1/2 dijela na predmetnim nepokretnostima, kao i da apelantkinjama kao zakonskim nasljednicama Joše Dobraša pripada pravo susvojine i suposjeda na 1/2 dijela predmetnih nepokretnosti, da se tuženi obaveže da trpi da se apelantkinje upišu kao susopstvenice i suposjednice sa po 1/4 dijela na predmetnim nepokretnostima i da apelantkinjama preda u suposjed predmetne nepokretnosti. Apelantkinje su obavezane da tuženom naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 7.507,50 KM.

6. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da svoj tužbeni zahtjev apelantkinje i prvotužiteljka zasnivaju na tvrdnjama da su njihovi pravni prednici (Stojan Šukalo i Jošo Dobraš) na osnovu dogovora zajednički izgradili kuću u Banjoj Luci (predmetne nepokretnosti) i da njima po osnovu nasljedstva iza njihovih pravnih prednika pripada po 1/2 dijela predmetnih nepokretnosti, odnosno da prvotužiteljki Jovanki Bašić po osnovu nasljedstva iza oca Stojana Šukala pripada 1/2 dijela predmetnih nepokretnosti, a da apelantkinjama kao nasljednicama iza Joše Dobraša pripada po 1/4 dijela na predmetnim nepokretnostima, te da zbog tih razloga Jovanka Šukalo (majka prvotužiteljke) nije mogla raspolagati predmetnim nepokretnostima na osnovu pisanog testamenta sačinjenog pred svjedocima 30. novembra 1990. godine, te da je stoga taj testament ništav.

7. Na osnovu sprovedenog postupka prvostepeni sud je utvrdio da su Stojan Šukalo i Jošo Dobraš 9. aprila 1966. godine zaključili ugovor o ortakluku o izgradnji kuće u Banjoj Luci (predmetna nepokretnost), te da su se tim ugovorom dogovorili da Stojan Šukalo ulaže zemljište-građevinski plac, k.č. broj 366/19, površine 436 m2, i k.č. broj 365/2, površine 60 m2, upisane u zk.ul. broj 7314 k.o. Banja Luka, i da se obavezuje da će za objekat koji će se graditi obezbijediti odgovarajuću urbanističku saglasnost i građevinsku dozvolu, a da Jošo Dobraš ulaže rad i novčana sredstva tako da po izgradnji kuće oni budu susopstvenici sa po 1/4 dijela i na objektu i na zemljištu. Utvrđeno je da je kuća izgrađena i da se po završetku kuće u zk.ul. broj 7314 k.o. Banja Luka upisao Stojan Šukalo, kao vlasnik kuće sa 1/1 dijela, sa pravom korišćenja zemljišta društvene svojine, označenog kao k.č. br. 366/19 i 365/2, na kojem je izgrađena kuća. Dalje je utvrđeno da je Stojan Šukalo umro 1985. godine i da je iza njega sproveden ostavinski postupak u kojem je doneseno rješenje o nasljeđivanju Osnovnog suda od 23. juna 1988. godine, kojim je za zakonskog nasljednika iza Stojana Šukala proglašena njegova žena Jovanka Šukalo na predmetnim nepokretnostima sa 1/1 dijela.

8. Istaknuto je da je pisanim testamentom pred svjedocima od 30. novembra 1990. godine Jovanka Šukalo izrazila svoju posljednju volju na način da predmetne nepokretnosti nakon svoje smrti ostavlja tuženom. Ukazano je da je Jovanka Šukalo umrla 1993. godine, te je iza nje sproveden ostavinski postupak u kojem je doneseno rješenje o nasljeđivanju Osnovnog suda od 31. januara 1994. godine, kojim je za nasljednika iza Jovanke Šukalo, a na osnovu navedenog testamenta, proglašen tuženi sa 1/1 dijela. Na osnovu tog rješenja tuženi se upisao u zk.ul. br. 7314 k.o. Banja Luka kao sopstvenik predmetne kuće sa pravom korišćenja društvenog zemljišta na kojem se nalazi predmetna kuća. Zbog toga je Jošo Dobraš (prednik apelantkinja) podnio tužbu prvostepenom sudu 18. januara 1996. godine tražeći da se poništi rješenje o nasljeđivanju Osnovnog suda od 31. januara 1994. godine. Ukazano je da je 1996. godine, tačnije 15. novembra 1996. godine, prvotužiteljka, kao kćerka Stojana Šukala, podnijela tužbu prvostepenom sudu sa zahtjevom da se utvrdi da su ništava rješenja o nasljeđivanju donesena u postupku raspravljanja zaostavštine iza Stojana Šukala i Jovanke Šukalo.

9. Dalje je utvrđeno da je Jošo Dobraš umro u toku 2008. godine, te da su ga naslijedile apelantkinje (njegova žena-prvoapelantkinja i njegova kćerka-drugoapelantkinja), koje su stupile kao tužiteljke u parnici koju je pokrenuo Jošo Dobraš u toku 1996. godine. Navedeno je da su obje parnice koje su pokrenute u toku 1996. godine spojene u jedan postupak koji se vodi u ovom predmetu i u kojem su apelantkinje zajednički precizirale zahtjev podneskom od 28. aprila 2014. godine.

10. Na osnovu sprovedenog postupka prvostepeni sud je zaključio da zahtjev apelantkinja nije osnovan, a da je zahtjev prvotužiteljke osnovan. Navedeno zbog toga što, po mišljenju prvostepenog suda, apelantkinje nisu dokazale da je njihov pravni prednik Jošo Dobraš gradio predmetnu kuću. Dalje je prvostepeni sud na osnovu izvoda iz matične knjige rođenih utvrdio da prvotužiteljka, kćerka Stojana Šukala, nije učestvovala u ostavinskom postupku iza njega, te da je stoga Jovanka Šukalo (prvotužiteljkina majka), raspolažući predmetnim nepokretnostima na osnovu pisanog testamenta pred svjedocima od 30. novembra 1990. godine, raspolagala i sa 1/4 dijela predmetnih nepokretnosti koje pripadaju prvotužiteljki zbog čega je prvostepeni sud utvrdio da je testament ništav u tom dijelu.

11. Protiv prvostepene presude žalbu su podnijele apelantkinje i tuženi. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 051992 15 Gž 2 od 21. maja 2015. godine djelimično usvojio žalbe tuženog i apelantkinja, te prvostepenu presudu preinačio tako što je utvrđeno da je prednik apelantkinja Jošo Dobraš, po osnovu zajedničke gradnje sa Stojanom Šukalom i na osnovu ugovora o ortakluku zaključenog 9. aprila 1966. godine između Stojana Šukala i Joše Dobraša, stekao pravo susvojine i suposjeda sa 1/2 dijela na predmetnim nepokretnostima, te je tuženi obavezan da apelantkinjama preda u suposjed predmetne nepokretnosti. Takođe je utvrđeno da je apsolutno ništav pisani testament testatora Jovanke Šukalo sačinjen pred svjedocima 30. novembra 1990. godine u dijelu raspolaganja testatora Jovanke Šukalo imovinom koja pripada Joši Dobrašu i prvotužiteljki, tj. ukupno 3/4 dijela predmetnih nepokretnosti. Dalje je utvrđeno da prvotužiteljki kao zakonskoj nasljednici iza oca Stojana Šukala, pripada pravo susvojine i suposjeda na 1/4 dijela predmetnih nepokretnosti, te je tuženi obavezan da trpi da se prvotužiteljka upiše kao susopstvenik i suposjednik sa 1/4 dijela na predmetnim nepokretnostima i da naknadi troškove postupka apelantkinjama u iznosu od 9.632,70 KM, a prvotužiteljki u iznosu od 8.810,63 KM. U preostalom odbijajućem dijelu žalbe apelantkinje su odbijene i prvostepena presuda potvrđena. U preostalom dosuđujućem dijelu u odnosu na prvotužiteljku žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

12. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da drugostepeni sud nije prihvatio činjenična utvrđenja prvostepenog suda u cijelosti, pa ni zaključak tog suda. Po mišljenju drugostepenog suda, pogrešan je zaključak prvostepenog suda da apelantkinje nisu dokazale da je njihov pravni prednik Jošo Dobraš učestvovao u izgradnji predmetne kuće. Nalazeći da je njihov pravni prednik Jošo Dobraš učestvovao u izgradnji predmetne kuće, zaključeno je da mu na osnovu građenja i ugovora o ortakluku od 9. aprila 1966. godine pripada 1/4 dijela susvojine na predmetnim nepokretnostima. Pošto Jošo Dobraš za života nije bio upisan sa 1/4 dijela na predmetnim nepokretnostima, istaknuto je da apelantkinje svoje pravo po osnovu nasljedstva na predmetnim nepokretnostima iza Joše Dobraša mogu ostvarivati samo u postupku naknadno pronađene imovine iza njihovog pravnog prednika. Stoga, pošto su na preostaloj 1/4 dijela predmetnih nepokretnosti koje su pripadale Stojanu Šukalu nasljednici njegova žena Jovanka Šukalo i njegova kćerka-prvotužiteljka, drugostepeni sud je zaključio da prvotužiteljki po osnovu nasljedstva iza oca Stojana Šukala pripada 1/4 dijela na predmetnim nepokretnostima.

13. Nalazeći da Joši Dobrašu, predniku apelantkinja, pripada 1/4 dijela, a da prvotužiteljki pripada 1/4 dijela predmetnih nepokretnosti, drugostepeni sud je, takođe, zaključio da je pisani testament pred svjedocima od 30. novembra 1990. godine ništav u dijelu kojim je Jovanka Šukalo raspolagala tim testamentom sa 1/4 dijela predmetnih nepokretnosti.

14. Protiv drugostepene presude reviziju je podnio tuženi koju je Vrhovni sud Presudom broj 71 0 P 051992 15 Rev od 23. februara 2016. godine djelimično usvojio i drugostepenu presudu preinačio na način da su žalbe apelantkinja odbijene i prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojim je odbijen zahtjev apelantkinja. U preostalom dijelu kojim je odlučeno da prvotužiteljki pripada pravo susvojine i suposjeda na 1/4 dijela predmetnih nepokretnosti, kao i da se tuženi obavezuje da trpi da se prvotužiteljka upiše kao susopstvenik i suposjednik sa 1/4 dijela na navedenim nepokretnostima i da joj preda u suposjed predmetne nepokretnosti, te da je u tom dijelu ništav pisani testament pred svjedocima testatora Jovanke Šukalo od 30. novembra 1990. godine, revizija tuženog je odbijena. Apelantkinje su obavezane da naknade tuženom troškove postupka u iznosu od 8.820,00 KM, a tuženi je dužan prvotužiteljki naknaditi troškove postupka u iznosu od 1.026,25 KM.

15. U obrazloženju revizione presude je konstatovano da odgovor na reviziju nije podnesen. Nadalje je navedeno da je drugostepena presuda djelimično pravilna. Imajući u vidu činjenicu da je predmetna kuća izgrađena na građevinskom placu na kojem je Stojan Šukalo imao pravo korišćenja, Vrhovni sud je ukazao da je pogrešan zaključak drugostepenog suda da je Jošo Dobraš po osnovu gradnje i ugovora o ortakluku zaključenog sa Stojanom Šukalom 9. aprila 1966. godine mogao steći pravo susvojine na predmetnim nepokretnostima. Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 5 stav 1 Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera prema kojoj se prvenstveno pravo korišćenja građevinskog neizgrađenog zemljišta u društvenoj svojini radi izgradnje zgrade moglo prenijeti samo na bračnog druga, potomke, usvojenike, roditelje i usvojioce. Ukazano je da se pravo korišćenja građevinskog neizgrađenog zemljišta u društvenoj svojini dodijeljenog radi izgradnje zgrade moglo, u smislu člana 7 pomenutog zakona, prenositi samo sa zgradom ili drugim objektom izgrađenim na tom zemljištu. Po navedenom zakonu, kao i po odredbama člana 11 stav 4 i čl. 17 i 20 kasnijeg Zakona o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini, odnosno odredbama čl. 10 stav 1 i 42 stav 1 Zakona o građevinskom zemljištu, bivši sopstvenik podruštvljenog građevinskog zemljišta mogao je prenijeti na potomke samo neizgrađeno građevinsko zemljište-prvenstveno pravo korišćenja i prvenstveno pravo građenja dok dio izgrađene građevinske parcele, bez prenosa prava svojine na građevinski objekat , prema odredbama navedenih zakona, jednako kao i prema odredbama Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, ne može se prenijeti na najbliže srodnike. Takav ugovor je pravno ništav prema načelu građanskog prava na način da ono što je pravno nemoguće ne može biti predmet punovažnog ugovora (član 47 Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO).

16. Prema tome, navedeno je da sve i kada se prihvati da je prednik apelantkinja Jošo Dobraš postigao dogovor sa Stojanom Šukalom o zajedničkoj izgradnji sporne kuće i to regulisao ugovorom o ortakluku od 9. aprila 1966. godine, kod ovakvog stanja stvari, po mišljenju Vrhovnog suda, proizilazi da je prednik apelantkinja gradio spornu kuću na tuđem zemljištu na kojem nije imao pravo korišćenja (građenja).

17. Vrhovni sud je ukazao da se građenjem na građevinskom zemljištu u društvenoj svojini bez prava korišćenja (građenja) ne može steći trajno pravo korišćenja, te da prednik apelantkinja na predmetnoj kući izgrađenoj uz odobrenje nadležnih organa dato Stojanu Šukalu, a ne Joši Dobrašu, nije mogao steći pravo susvojine na predmetnom objektu bez obzira na to što iz utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da ugovor o ortakluku od 9. aprila 1966. godine odgovara pravoj volji njegovih ugovarača Joše Dobraša i Stojana Šukala.

18. Navedeno zbog toga što je takav ugovor bio zabranjen prinudnim propisima, a ne samo Zakonom o određivanju građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera već i svim propisima koji su citirani u revizionoj presudi. Na osnovu navedenog, po mišljenju Vrhovnog suda, jasno je da predmetna kuća u cijelosti pripada Stojanu Šukalu zbog čega je on nakon izgradnje kuće upisan u zk.ul. broj 7314 k.o. Banja Luka kao vlasnik kuće sa pravom korišćenja društvenog zemljišta određene površine, na kojem je izgrađena kuća. Imajući u vidu takve okolnosti, po mišljenju Vrhovnog suda, apelantkinjama pripada samo pravo da zahtijevaju naknadu za uložene troškove građenja u smislu člana 25 stav 4 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima.

19. Vrhovni sud je naveo da je prihvatio razloge nižestepenih presuda o tome da je prvotužiteljka dokazala da je kćerka Stojana Šukala, te da je stoga pravilan zaključak nižestepenih sudova da prvotužiteljki pripada pravo nasljedstva na predmetnim nepokretnostima iza njenog oca Stojana Šukala.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelantkinje smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuju na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Po mišljenju apelantkinja, obrazloženje koje je dao Vrhovni sud u osporenoj odluci je neosnovano i protivno pozitivnim zakonskim propisima. Ukazuju da propisi na koje je ukazao Vrhovni sud nemaju nikakve veze sa zaključenim ugovorom o ortakluku, te da su neki od tih propisa stupili na pravnu snagu dvije godine nakon zaključivanja navedenog ugovora. Po mišljenju apelantkinja, Vrhovni sud nije dao pravilnu ocjenu dokaza, odnosno ugovora o ortakluku, dok je drugostepeni sud u svojoj presudi dao pravilno obrazloženje. Smatraju da revizioni sud nije pazio na imovinski cenzus za reviziju u konkretnom slučaju, te u tom pravcu ukazuju da, s obzirom na označenu vrijednost spora 40.000,00 KM, proizilazi da je pobijani dio 30.000,00 KM, dakle, da ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, zbog čega revizija nije bila dozvoljena u ovom predmetu.

b) Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud je naveo da se navodima apelantkinja ne dovodi u pitanje zakonitost osporene revizione presude, te da njome nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja apelantkinje ukazuju u apelaciji.

22. Osnovni sud je naveo da presudom prvostepenog suda nije došlo do kršenja ustavnih prava apelantkinja na koja one ukazuju u apelaciji.

V. Relevantni propisi

23. U Zakonu o određivanju građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera („Službeni list SFRJ“ br. 5/68 i 20/69) relevantne odredbe glase: Član 3.

Raniji sopstvenik neizgrađenog građevinskog zemljišta ima pravo da koristi to zemljište do dana kada je, na osnovu odluke nadležnog organa, dužan predati korisniku.

Raniji sopstvenik može i prije toga dana predati zemljište opštini, a opština je dužna to zemljište primiti od ranijeg sopstvenika.

Član 5. stav 1.

Pravo iz člana 3. stav 1. ovog zakona i pravo iz člana 4. stav 1. ovog zakona raniji sopstvenik može prenijeti samo na bračnog druga, potomke, usvojenike, roditelje i usvojioce.

Član 7.

Lice kome je dato na korištenje neizgrađeno građevinsko zemljište ne može pravo korištenja na to zemljište prenositi na drugo lice, osim ako se prenos tog prava vrši zajedno sa zgradom ili drugim objektima na tom zemljištu.

24. U Zakonu o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini („Službeni glasnik SRBiH“ broj 13/74) relevantne odredbe glase:

Član 11. stav 4.

U slučaju prenosa prava svojine na zgradi koja se nalazi na zemljištu na kojem postoji pravo korištenja, na sticaoca zgrade prenosi se i pravo korištenja.

Član 17.

Lice kome je dodijeljeno na korištenje neizgrađeno građevinsko zemljište u svrhu izgradnje, ne može pravo korištenja na to zemljište prenositi na drugo lice, osim ako se prijenos tog prava vrši zajedno sa zgradom ili drugim objektom izgrađenim na tom zemljištu.

Član 20.

Građevinsko zemljište iz člana 6. ovog zakona ne može se otuđivati, a sticanje i prijenos prava korištenja tog zemljišta vrši se samo po odredbama ovog zakona.

Ugovori zaključeni suprotno odredbi prethodnog stava ništavi su i na osnovu njih ne može se izvršiti upis prava u zemljišnim knjigama.

25. U Zakonu o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik SRBiH“ br. 34/86, 1/90 i 29/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 29/94) relevantne odredbe glase: Član 10.

Pravni poslovi o otuđenju, prenosu, opterećenju i zakupu gradskog građevinskog zemljišta zaključeni protivno ograničenjima koja su propisana ovim zakonom, ništavi su.

Član 42. stav 1.

Trajno pravo korišćenja zemljišta može se prenijeti, otuđiti, naslijediti ili opteretiti samo zajedno sa zgradom.

26. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 47.

Kad je predmet obaveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav.

27. U Zakonu o osnovnim svojinskopravnim odnosima Republike Srpske („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) relevantna odredba glasi:

Član 25. stav 4.

Ako vlasnik zemljišta zahtijeva da mu pripadne pravo svojine na građevinski objekat, dužan je naknaditi graditelju vrijednost objekta u visini prosječne građevinske cijene objekta u mestu u kome se nalazi u vreme donošenja sudske odluke.

28. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 7.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2)Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 237. st. 2. i 3.

Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000 KM, a u privrednim sporovima 50.000 KM.

U slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2. ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje odlučujući o pojedinim predmetima ili na sjednici odjeljenja, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostepenih sudova, 2)ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3)ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostepenog suda zasniva na tom shvaćanju, ali bi, uvažavajući razloge iznesene tokom prethodnog prvostepenog i žalbenog postupka zbog promjene u pravnom sistemu, uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Evropskog suda za ljudska prava - trebalo da se preispita sudska praksa.

VI. Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 051992 15 Rev od 23. februara 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 20. aprila 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

33. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

36. Ustavni su, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje prava susvojine i suposjeda i predaje u posjed nepokretnosti, dakle, nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelantkinje uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

37. Apelantkinje ukazuju na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava od Vrhovnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).

38. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

39. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku, u konačnici, osporenom presudom odbijen tužbeni zahtjev apelantkinja u pogledu utvrđivanja susvojine i predaje u suposjed predmetnih nepokretnosti. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su kao osnov za sticanje prava susvojine na predmetnim nepokretnostima (kuća i zemljište) apelantkinje navele ugovor o ortakluku od 9. aprila 1966. godine koji je njihov prednik Jošo Dobraš zaključio sa Stojanom Šukalom u vezi sa izgradnjom predmetne kuće. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud prilikom donošenja osporene presude uzeo u obzir postupak u cjelini i činjenično stanje koje su utvrdili nižestepeni sudovi na osnovu sprovedenih dokaza, te uz primjenu relevantnih zakonskih propisa utvrdio da prednik apelantkinja nije mogao na osnovu ugovora o ortakluku steći pravo susvojine na predmetnim nepokretnostima. O tome je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao veoma jasno i argumentovano obrazloženje koje ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Vrhovni sud je jasno ukazao zbog čega je ugovor o ortakluku koji je zaključio prednik apelantkinja bio zabranjen prinudnim pravnim propisima (koje je revizioni sud detaljno citirao u osporenoj odluci). Ustavni sud zapaža da, primjenjujući relevantne pravne propise, proizilazi da se građenjem na građevinskom zemljištu u društvenoj svojini bez prava korišćenja (građenja) ne može steći susvojina na nepokretnostima. Stoga, bez obzira na zaključeni ugovor o ortakluku proizilazi da je prednik apelantkinja gradio na tuđem zemljištu na kojem nije imao pravo korišćenja (građenja). Pravo korišćenja društevnog zemljišta na kojem je izgrađena predmetna kuća je imao samo Stojan Šukalo, koji to pravo ugovorom o ortakluku nije mogao prenijeti na prednika apelantkinja zbog čega on nije mogao steći pravo susvojine na predmetnim nepokretnostima budući da je takav pravni posao bio suprotan prinudnim pravnim propisima. Slijedom navedenog, u ovakvim okolnostima apelantkinje nisu mogle naslijediti od svog prednika više prava nego što je on sam imao na predmetnim nepokretnostima osim prava da zahtijevaju naknadu za uložene troškove građenja u smislu člana 25 stav 4 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima. Stoga, imajući u vidu navedeno, po mišljenju Ustavnog suda, suprotno navodima apelantkinja, Vrhovni sud je u osporenoj presudi dao veoma jasne i detaljne razloge zbog čega je neosnovan tužbeni zahtjev apelantkinja, a osporena presuda je zasnovana na relevantnim pravnim propisima u čijoj primjeni Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.

40. U odnosu na navode apelantkinja u pogledu dozvoljenosti revizije, Ustavni sud zapaža da ove navode apelantkinje prvi put ističu u apelaciji. Naime, apelantkinje u revizionom postupku nisu odgovarale na reviziju tuženog u kojem odgovoru su imale mogućnost da ovo pitanje pokrenu pred Vrhovnim sudom, te da se na taj način revizioni sud očituje na njihove navode. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući svoju praksu u ovakvim slučajevima, kada apelanti određene navode prvi put ističu u apelaciji, Ustavni sud ističe da ove navode apelantkinje ne mogu uspješno isticati tek u postupku pred Ustavnim sudom budući da su ih trebale koristiti u toku revizionog postupka pred Vrhovnim sudom, što, kako je već navedeno, nisu učinile (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, i AP 1808/10 od 15. januara 2014. godine, tačka 29, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) . Stoga, imajući u vidu da apelantkinje to pitanje nisu uopšte postavile pred Vrhovnim sudom, kao i okolnost da Vrhovni sud to pitanje nije problematizovao ni po službenoj dužnosti u osporenoj presudi, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazivalo da je u postupku u kojem je donesena osporena presuda došlo do povrede ustavnih prava apelantkinja, odnosno da je proizvoljno primijenjena relevantna odredba procesnog zakona.

41. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantkinja o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

42. Apelantkinje smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelantkinja o kršenju ovog prava, takođe, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelantkinja o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII. Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, te kada je revizioni sud u osporenoj odluci dao jasne razloge za svoje odlučenje.

44. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinje kršenje tog prava vezuju za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

45. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević