Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5192/17 (G. V.)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

  • Građanski postupak
  • Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5192/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-5192/17, rješavajući apelaciju Gruje Vlaškog, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gruje Vlaškog podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 036243 17 Gž od 30. augusta 2017. godine kojom je potvrđena Presuda Osnovnog suda u Sokocu broj 89 1 P 036243 16 P od 7.

decembra 2016. godine (stav III izreke presude), zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gruje Vlaškog podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 036243 17 Gž od 30. augusta 2017. godine kojom je potvrđena Presuda Osnovnog suda u Sokocu broj 89 1 P 036243 16 P od 7.

decembra 2016. godine (stav II izreke presude), zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Grujo Vlaški (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 12. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 1 P 036243 17 Gž od 30. augusta 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu ( u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 1 P 036243 16 P od 7. decembra 2016. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 89 1 P 036243 16 P od 7. decembra 2016. godine, između ostalog, odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev da mu tužena Opština Trnovo isplati na ime odborničkih naknada iznos od 5.700,00 KM za period od 4. septembra 2014. do 30. aprila 2016. godine (stav II izreke presude), dok je odbačen zbog nenadležnosti suda apelantov zahtjev kojim je tražio da se naloži tuženoj da izvrši verifikaciju mandata apelantu počev od 4. septembra 2014. godine pa nadalje (stav III izreke presude). U obrazloženju osporene presude je navedeno da je pravilno prvostepeni sud odlučio kada je primjenom člana 32. Zakona o lokalnoj samoupravi ("Službeni glasnik RS" broj 101/04) utvrdio da je nadležnost Skupštine opštine da verifikuje mandate odbornika koji su izabrani na opštinskim izborima i kada se pozvao na član 30. istog zakona koji govori o donošenju statuta osnovne jedinice lokalne samouprave, te da nema nadležnosti redovnog suda da kroz parnični postupak potvrđuje/verifikuje odbornički mandat. Naime, apelant je to svoje pravo trebao da ostvaruje kroz upravni spor s obzirom na Poslovnik o radu tužene ili druge akte tužene, odnosno kroz obraćanje Verifikacionoj komisiji ili Odboru za zaštitu ljudskih prava, društveni nadzor i predstavke, kako je to detaljno navedeno u obrazloženju pobijane odluke. Takođe, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov zahtjev za isplatu odborničkih naknada za utuženi period, jer nije dokazan osnov potraživanja.

3. Apelant se u apelaciji poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Dopustivost ratione materiae

5. Ustavni sud zapaža da apelant osporava Presudu Okružnog suda broj 89 1 P 036243 17 Gž od 30. augusta 2017. godine kojom je potvrđena Presuda Osnovnog suda broj 89 1 P 036243 16 P od 7. decembra 2016. godine (stav II izreke presude) tj. u dijelu u kojem se prvostepeni sud oglasio nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretni

6. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (npr. vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP 1386/14 od 15. februara 2017. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da je osporena odluka donesena u postupku u kojem se redovni sud oglasio nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari, tj. u kojem je odlučivano samo o procesnoj dopustivosti apelantove tužbe u odnosu na tužbeni zahtjev za verifikaciju mandata. Dakle, iz navedenog proizlazi da se osporenom odlukom u tom dijelu nije odlučivao o «građanskim pravima i obavezama» apelanta u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine

7. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se osporenom odlukom u ovom dijelu nije odlučivalo ni imovinskim pravima apelanta iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, slijedom čega su i navodi apelanta o kršenju prava na imovinu ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Imajući u vidu da su navodi apelanta o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana

14. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Dopustivost prima facie

9. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant osporava Presudu Okružnog suda broj 89 1 P 036243 17 Gž od 30. augusta 2017. godine kojom je potvrđena Presuda Osnovnog suda broj 89 1 P 036243 16 P od 7. decembra 2016. godine (stav III izreke presude) tj. u dijelu u kojem je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime odborničkih naknada isplati određeni novčani iznos.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali jasne razloge za svoje odlučenje u pogledu apelantovog zahtjeva za isplatu odborničkih naknada, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5192/17 (G. V.) | Sudska praksa | Aktio