Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-812/18 (O. O.)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-812/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine, u predmetu broj AP-812/18, rješavajući apelaciju Ostoje Okilja, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ostoja Okilj protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 119716 15 Rev od 14. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ostoja Okilj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Edina Jahić advokat iz Sarajeva, podnio je 9. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 119716 15 Rev od 14. novembra 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 119716 11 Gž od 4. februara 2015. godine. Navedenom drugostepenom presudom uvažena je žalba tuženih (Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine, u daljnjem tekstu: tužene ili prvotužena i drugotužena) i Presuda Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 119716 09 P od 22. decembra 2010. godine preinačena na način da se odbija apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tužene da mu na ime kompenzacije za devastirani stan (detaljno naveden u presudi) solidarno isplate iznos od 60.000,00 KM.
2. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je apelant u tužbi, a i u toku postupka, navodio da je osnov potraživanja kompenzacija za devastirani stan na kojem je on prije rata bio nosilac stanarskog prava. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da se pod kompenzacijom u smislu člana 336. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) podrazumijeva prebijanje potraživanja koje dužnik ima prema povjeriocu sa onim što ovaj potražuje od njega, a potraživanje je pravo koje ima povjerilac da mu dužnik ispuni neku obavezu. Dakle, Vrhovni sud je naveo da u tom pravnom odnosu obje strane imaju položaj povjerioca i dužnika pa svoja potraživanja prebijaju. Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju apelant tvrdi da je prvotužena odgovorna jer nije realizovana odluka Komisije za imovinske zahtjeve, izbjeglice i raseljena lica od 14. oktobra 2003. godine kojom je apelantu dozvoljen povrat predmetnog stana, jer je stan devastiran. U osnovi apelant smatra da je prvotužena donošenjem Odluke o povratu u posjed stana koji nije bio useljiv, bila dužna njemu obezbijediti sredstava za rekonstrukciju stana, pa kako to nije uradila traži isplatu novčane naknade u protivrijednosti stana. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da iako je prvotužena po čl. 1. i 23. Zakona o izbjeglicama iz BiH i raseljenim osobama u BiH imala obavezu da preko Komisije za izbjeglice i raseljena lica BiH (u daljnjem tekstu: Komisija) utvrđuje sticanje i prestanak statusa izbjeglice iz Bosne i Hercegovine i raseljene osobe u Bosni i Hercegovini, povratnika, prava izbjeglice iz BiH, te određivanje načina ostvarivanja njihovih prava i sredstva za podršku u ostvarivanju uslova za povratak izbjeglice iz BiH i raseljene osobe kao i druga pitanja koja se odnose na izbjeglicu iz BiH, raseljenu osobu i povratnika, nije propisana obaveza utvrđivanja stanja nekretnine o kojoj se odlučuje. Nadalje je ukazao da je prvotužena osnovala Fond za povratak koji je imao obavezu da pruža podršku povratku i reintegraciji izbjeglica iz BiH i raseljenih osoba u BiH. Međutim, u postupku nije dokazano da je taj Fond preuzeo bilo kakvu obavezu koju nije ispunio prema apelantu. Vrhovni sud je naveo da činjenica da je za sporni stan Komisija prvotužene utvrdila da je apelant bio u posjedu stana 1. aprila 1992. godine, te da je nadležnom organu naloženo uvođenje apelanta u posjed stana, a da je nadležni organ uprave dozvolio izvršenje ali pod uslovom da stan bude obnovljen, proizilazi da nema osnova potraživanja bilo kakve kompenzacije prema prvotuženoj. Dakle, prvotužena nije ni bila u obavezi da vrši rekonstrukciju ili obnovu stana za koji je odlukom Komisije utvrđeno prijeratno pravo na posjed i povrat. Vrhovni sud je naveo da nema osnova ni za utvrđenje da su organi i organizacije prvotužene apelantu nanijele štetu nezakonitim radom u vršenju svojih funkcija i u vezi sa vršenjem funkcija, kako to propisuje član 172. ZOO, pa je prigovor pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na pobijanu odluku u tom dijelu neosnovan. Vrhovni sud je nadalje naveo da je drugotužena kao entitet po članu 11. stav (1) tačka 1) Zakona o raseljenim osobama i povratnicima u Federaciji BiH i izbjeglicama iz BiH bila dužna obezbijediti prava i obaveze među kojim je i privremeno osiguranje prava na pomoć u nužnom popravku vlastitih kuća ili stanova i drugih prava po opštim i posebnim kriterijima propisanim u članu 27. navedenog zakona. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da postupak izbora prioritetnih korisnika i dobijanja pomoći za rekonstrukciju i povratak, kao i posebne standarde i postupke kojim se osigurava poštovanje opštih i posebnih kriterija je Federalno ministarstvo uredilo svojim aktima. Nadalje je naveo da u postupku apelant nije dokazao da se obraćao organu drugotužene za rekonstrukciju vraćenog stana pa u tom smislu nije ni dokazana obaveza drugotužene prema apelantu, a kako nije dokazan ni nezakoniti rad organa to je Kantonalni sud pravilno primjenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev i u tom dijelu. Vrhovni sud je naveo da iako je Kantonalni sud u ovom dijelu odbio tužbeni zahtjev zbog zastare potraživanja, u osnovi u postupku nije dokazana pasivna legitimacija drugotužene. Dakle, tužene su pravna lica koje provode Ustave na osnovu kojih donose zakone, čime obezbjeđuju uslove za ostvarenje ustavnih prava. Pravo na povrat stana apelantu je obezbijeđeno na osnovu zakona kojeg je donijela prvotužena tj. Zakona o izbjeglicama iz BiH i raseljenim osobama u BiH, te zakona koji je donijela drugotužena tj. Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i drugim podzakonskim aktima, pa nema propusta ni u vezi sa tom nadležnošću.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant između ostalog navodi da je presuda Kantonalnog suda nerazumljiva i nejasna, a kao takvu je potvrdio Vrhovni sud. Apelant takođe navodi da od prvotuženog nije tražio rekonstrukciju ili obnovu predmetnog stana, jer se predmetni stan ne može vratiti u posjed apelantu zbog čega je njegov tužbeni zahtjev bio usmjeren na isplatu kompenzacije za imovinu koja mu se ne može vratiti. Apelant je naveo da Komisija za izbjeglice i raseljena lica u smislu Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma nije nikada pod tim nazivom osnovana, niti je osnovan Imovinski fond za izbjeglice i raseljene osobe, nego je osnovana Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica koja nikada nije razmatrala pitanja prava na kompenzaciju kako je to predviđeno Dejtonskim sporazumom. Apelant navodi da tuženi nisu postupili po obavezama predviđenim Ustavom BiH, Sporazumom o izbjeglicama i raseljenim osobama, Zakonom o izbjeglicama iz BiH i raseljenim osobama u BiH.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant poziva u apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević