Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4099/16 (A. O.)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Građanski postupak
- Javni interes
- Legitiman cilj
- Miješanje u imovinu
- Povrat stana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Uknjižba
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4099/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4099/16, rješavajući apelaciju Aide Okerić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Aide Okerić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 285742 15 Rev od 15. septembra 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Aida Okerić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Murisa Makarević, advokat iz Sarajeva, podnijela je 26. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 285742 15 Rev od 15. septembra 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i od Mileta Golijanina (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 8. februara i 3. jula 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su u periodu od 12. februara do 12. jula 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 285742 12 P od 1. novembra 2013. godine usvojen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj kao vlasniku preda u posjed i na slobodno raspolaganje stan koji se nalazi u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan), slobodan od ljudi i stvari (stav I izreke). Odbijen je (stav II izreke) apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj na ime neosnovanog obogaćenja za svaki mjesec, i to počev od 1. septembra 2012. godine pa do konačne predaje u posjed predmetnog stana, isplati iznos pobliže naveden u izreci presude sa zakonskim zateznim kamatama. Tuženi je obavezan da apelantici naknadi troškove parničnog postupka (stav III izreke). Istom presudom (stav IV izreke) odbijen je protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da se utvrdi da je on nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, što je apelantica dužna priznati i trpjeti da mu se temeljem te presude priznaju sva prava koja pripadaju nosiocu stanarskog prava na predmetnom stanu uz apelanticinu obavezu da mu naknadi troškove parničnog postupka.
6. Općinski sud je istaknuo da je apelantica u tužbi, između ostalog, navela da je zemljišnoknjižni vlasnik predmetnog stana, a da se u posjedu predmetnog stana nalazi tuženi. Pravni osnov tužbenog zahtjeva proizlazi iz odredaba čl. 43, 45. i 46. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVPO). Apelantica je navela da, pored toga što je onemogućena u pravu posjedovanja predmetnog stana, trpi i materijalnu štetu koja se ogleda u tome da nije u mogućnosti predmetni stan, čiji je vlasnik, izdati u zakup i na ime zakupnine svaki mjesec ubirati naknadu, shodno odredbama člana 219. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
7. Tuženi je u odgovoru na tužbu, između ostalog, naveo da je cijeli svoj životni vijek živio u predmetnom stanu, da je, usljed ratnih okolnosti, predmetni stan napustio 1992. godine, da se u stan uselila osoba sa privremenim rješenjem, ali je deložirana, da mu je pravosnažnim rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) od 7. maja 2008. godine (postupak okončan presudom Kantonalnog suda od 9. decembra 2011. godine) stan vraćen u posjed i da je uveden u posjed tog stana 2. jula 2012. godine. Nadalje, tuženi je istaknuo da nije sporno da je apelantica uknjižena kao vlasnik predmetnog stana, čiji je on nosilac stanarskog prava, ali smatra da je uknjiženje izvršeno na krajnje nezakonit način sa fiktivnim kupovanjem zemljišta čiji je vlasnik Fabrika duhana Sarajevo (u daljnjem tekstu: FDS). Tuženi je uz odgovor na tužbu postavio i protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je on nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, što je tužena dužna priznati i trpjeti da mu se na osnovu navedene presude priznaju sva prava koja pripadaju nosiocu stanarskog prava.
8. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da apelantica svoj tužbeni zahtjev za predaju predmetnog stana u posjed temelji na činjenici vlasništva, pa je ocijenio da se u konkretnom slučaju radi o sporu na koji se ima primijeniti odredba člana 43. ZOVPO, kojom je propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari, te vlasnik mora dokazati da se ta stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog, dok je tuženi navodima odgovora na tužbu sporio činjenicu zakonitosti stjecanja vlasništva. Općinski sud je na osnovu provedenog dokaznog postupka utvrdio da je na osnovu kupoprodajnog ugovora od 11. februara 2000. godine (u daljnjem tekstu: ugovor) apelantica kupila predmetni stan od prodavaca stana, i to Munire Aganagić, Muhameda Aganagića, Murisa Aganagića, Edina Aganagića i Adnana Aganagića (u daljnjem tekstu: porodica Aganagić), za kupoprodajnu cijenu u iznosu od 46.000,00 KM. Na osnovu ugovora, koji je u cijelosti realiziran među ugovornim stranama, apelantica je ušla u posjed predmetnog stana kao vlasnik stana i svoje vlasništvo upisala u zemljišne knjige Općinskog suda iz čega proizlazi da je apelantica stekla vlasništvo od prethodnika u obimu i veličini njihovog vlasništva. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je apelantica u predmetnom stanu boravila do juna 2012. godine, kada ju je deložirala Uprava, da je prilikom kupovine predmetnog stana bila upoznata da je u stanu stanovala porodica Srete Golijanina (otac tuženog), koji je u predmetnom stanu stanovao uz odobrenje porodice Aganagić i da je to odobrenje bilo važeće samo dok mu FDS ne osigura trajni smještaj kao svom radniku. Sreto Golijanin je dobio drugi stan, te se iselio iz predmetnog stana, ali se njegov sin, odnosno tuženi, nije iselio iz predmetnog stana, jer je želio da ostane u tom stanu. Općinski sud je utvrdio da FDS nigdje nije evidentirana kao vlasnik predmetnog stana, niti postoji neka dokumentacija u vezi sa izvršenim pravnim poslom po osnovu kojeg bi eventualno FDS postala vlasnik, niti postoji bilo kakav pisani trag (provjerom u FDS) da se porodica Aganagić odrekla, odnosno ustupila pravo vlasništva FDS.
9. Općinski sud je analizom apelanticinog iskaza utvrdio da je apelantica, u smislu člana 38. ZOVPO, savjestan stjecatelj predmetnog stana, da je predmet ugovora moguć, dopušten i određen pa je neosnovano isticanje tuženog da je na nezakonit način izvršena kupoprodaja predmetnog stana izvršenog upisa vlasništva. Međutim, iako je predmetni stan upisan u zemljišnoj knjizi na apelanticino ime, to ne važi neoboriva, već oboriva pretpostavka zakonitosti izvršenog upisa prava vlasništva koju činjenicu ističe tuženi u odgovoru na tužbu. Ocjenjujući sadržaj ugovora u smislu odredbe čl. 454. i 455. ZOO, Općinski sud je zaključio da ugovor ispunjava kako opće uvjete propisane za svaki ugovor i obligaciju u smislu valjanosti takve obligacije, tako i posebne uvjete, te uvjet forme ugovora u smislu odredbe člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti i potpisi ugovarača su ovjereni kod nadležnog suda. Općinski sud je ocijenio da ugovor predstavlja punovažni pravni osnov za stjecanje prava vlasništva u smislu člana 23. ZOVPO, te da je na promet nepokretnosti izvršeno i plaćanje poreza. Nadalje, Općinski sud je iz sadržaja upravnog spisa utvrdio da je predstavnik FDS pred Upravom izjavio da FDS nije vlasnik predmetnog stana, osim što ga je 1986. godine dodijelila na korištenje svom radniku Sreti Golijaninu uz saglasnost vlasnika stana - porodice Aganagić i da taj stan koristi neograničeno s tim da je bio obavezan da prilikom iseljenja iz stana izvrši primopredaju sa vlasnikom, tj. porodicom Aganagić. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da tuženi, u smislu čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nije ponudio dokaze na okolnost da je FDS vlasnik predmetnog stana, ili da je upisana u zemljišnim knjigama, niti je u postupku dokazano da su se zemljišnoknjižni vlasnici odrekli vlasništva u korist FDS, ili ga ustupili FDS, niti se takva činjenica mogla utvrditi na osnovu iskaza tuženog.
10. Općinski sud je konstatirao da je tuženi svoj protivtužbeni zahtjev, usmjeren na utvrđenje stanarskog prava, zasnovao na presudi Kantonalnog suda od 9. decembra 2011. godine i rješenju Uprave od 7. maja 2008. godine, ističući da je njegovo pravo na predmetni stan, a time i stanarsko pravo, utvrđeno kako tokom upravnog postupka, tako i u presudi Kantonalnog suda. S tim u vezi, Općinski sud je istaknuo da su, prema pravilima procesnog prava, sudovi nezavisni od organa uprave i obratno, te je svako od njih u načelu ovlašten da u okviru svoje nadležnosti rješava o svim pitanjima iz okvira svoje nadležnosti od kojih zavisi odluka o glavnoj stvari. Sudovi su vezani pravomoćnom odlukom organa uprave u granicama njihove pravomoćnosti, te se u sudskom postupku ne može ispitivati zakonitost upravnog akta. U konkretnoj parnici stranaka se utvrđuje pravni status tuženog, tj. da li ima pravo da nesmetano nastavi koristiti predmetni stan, te na njemu zasnovati prava i obaveze koje pripadaju nositeljima stanarskog prava u smislu člana 11. Zakona o stambenim odnosima, a ukoliko se ima u vidu da je u posjed stana ušao na osnovu dodjele stana njegovom ocu Sreti Golijaninu. Općinski sud je naveo da je tuženi nastavio koristiti predmetni stan i nakon iseljenja Srete Golijanina, sve do 1992. godine, kada ga je napustio, dok je u posjed tog stana vraćen 2. jula 2012. godine. Iseljenjem iz stana Sreto Golijanin je bio obavezan, a shodno sadržaju zapisnika od 13. aprila 1988. godine, da predmetni stan preda komisiji u roku od 15 dana, slobodan od ljudi i stvari, pa se korištenje tuženog stana od 1988. godine (nakon što prestaje biti član domaćinstva Srete Golijanina) do dana ponovnog povrata u posjed predmetnog stana smatra korištenjem bez saglasnosti vlasnika stana.
11. Općinski sud je ukazao na odredbe člana 30. st. 1, 2. i 7. Zakona o stambenim odnosima, koje se odnose na slučajeve nezakonitog useljenja u stan u društvenom vlasništvu na kojem nema stanarskog prava. Navedenim odredbama je propisano stjecanje stanarskog prava po sili zakona uz ispunjenje određenih uvjeta, i to da se lice koje koristi stan nezakonito uselilo u stan, tj. da ne posjeduje bilo kakav akt koji bi mu davao pravo na sporni stan, nesmetan boravak u stanu za puni period od osam godina od dana useljenja, te da u tom periodu niko ne stavlja zahtjev ili pokreće postupak za njegovo iseljenje, kao i uvjet da na predmetnom stanu ne postoji zakoniti nosilac stanarskog prava. Odredbama člana 11. st. 1. i 2. Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima je propisano da se stanarsko pravo stječe danom zakonitog useljenja u stan, što podrazumijeva useljenje izvršeno na osnovu akta davaoca stana na korištenje i ugovora o korištenju stana a sve ovo kada se radi o stanu u društvenom vlasništvu. Ocjenjujući podatke iz zemljišnoknjižnog uloška, kao i nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke, Općinski sud je utvrdio da predmetni stan nema karakter stana u društvenom vlasništvu, pa se na pravnu situaciju kakva je u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe Zakona o stambenim odnosima, nego odredbe Zakona o vlasničkopravnim odnosima, jer stan predstavlja vlasništvo - imovinu koji su prethodni vlasnici zaključenim ugovorom prenijeli na apelanticu. Pozivanje tuženog na postojanje rješenja kojim mu je predmetni stan dodijeljen na korištenje od FDS je činjenica istaknuta u iskazu tuženog, a kontradiktorna je njegovoj izjavi sa zapisnika sa usmene rasprave u upravnom postupku kada je naveo da nije dobio rješenje o dodjeli stana od FDS, jer je kao radnik FDS smatrao da ima pravo da koristi navedeni stan. Pošto je u postupku utvrđeno da tuženi nema zasnovano stanarsko pravo, niti to pravo na stanu u vlasništvu može zasnovati, Općinski sud je odbio protivtužbeni zahtjev kao neosnovan. Budući da tuženi stan koristi bez saglasnosti i odobrenja vlasnika stana, a kako je utvrđeno da apelanticino vlasništvo nije opterećeno stanarskim pravom, to je Općinski sud zaključio da je tuženi obavezan da se iseli iz predmetnog stana i preda ga vlasniku, tj. apelantici, kako to propisuje član 43. ZOVPO.
12. Konačno, Općinski sud je ocijenio kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj na ime neosnovanog obogaćenja isplati utuženi iznos. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je pravni institut stjecanje bez osnova reguliran članom 210. ZOO i da predstavlja izvor nastanka obligacionog odnosa, te da su osnovne karakteristike instituta obogaćenje na jednoj strani, osiromašenje na drugoj strani, te postojanje uzročne veze između obogaćenja i osiromašenja i nepostojanje pravnog osnova za obogaćenje. U konkretnom slučaju tuženi je u posjed predmetnog stana uveden po osnovu pravosnažnog rješenja organa uprave a nakon provedenog upravnog postupka, te na osnovu rješenja upravnog organa koristi stan. Dakle, pravni osnov za korištenje stana od strane tuženog je akt Uprave iz čega proizlazi da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 210. ZOO da bi se zahtjevu za isplatu traženog iznosa naknade udovoljilo, jer nedostaje element nepostojanja osnova.
13. Protiv prvostepene presude apelantica i tuženi su podnijeli žalbe koje je Kantonalni sud Presudom broj 65 0 P 285742 14 GŽ od 15. aprila 2015. godine odbio kao neosnovane i prvostepenu presudu potvrdio.
14. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice u vezi sa tužbenim i protivtužbenim zahtjevom i pravilno primijenio materijalno pravo. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je ispravan zaključak prvostepenog suda da tuženi nije nesavjestan posjednik tuđe stvari sve do pravomoćnosti odluke o njegovom protivtužbenom zahtjevu iz čega proizlazi da nisu osnovani žalbeni navodi da je odluka prvostepenog suda u dijelu kojim se odbija apelanticin zahtjev za isplatu naknade za korištenje predmetnog stana kontradiktorna razlozima koji su navedeni u pogledu odluke o vraćanju stana u posjed apelantice. Utvrđujući status predmetnog stana, apelanticino vlasništvo, nepostojanje stanarskog prava tuženog, Kantonalni sud je ocijenio da prvostepena presuda ne dolazi u koliziju sa odlukom upravnog organa koja je zahtjev tuženog razmatrala po drugom pravnom osnovu.
15. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da nije osnovan protivtužbeni zahtjev u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da tuženi nema u vidu da se stanarsko pravo moglo steći samo na stanovima u društvenom vlasništvu, i to najkasnije do 6. decembra 2000. godine. Kantonalni sud je ukazao da je, prema stanju prvostepenog spisa, predmetni stan bio u vlasništvu porodice Aganagić i u vrijeme njegove dodjele Sreti Golijaninu, ocu tuženog, da su vlasnici stana (porodica Aganagić) ustupili pravo jednokratnog korištenja predmetnog stana FDS, a FDS ga je dodijelila na korištenje svom radniku Sreti Golijaninu, ali bez mogućnosti zaključenja ugovora o korištenju stana. Momentom iseljenja Srete Golijanina iz predmetnog stana tuženi nije mogao nastaviti da koristi taj stan bez dozvole i saglasnosti vlasnika, jer je riječ o stanu koji je u vlasništvu fizičkih lica. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je ocijenio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da se tuženom ne može priznati stanarsko pravo, jer bi to bilo u suprotnosti sa odredbom člana 2. stav 4. Zakona o stambenim odnosima. Suprotno žalbenim navodima, u upravnom postupku nije odlučivano o stanarskom pravu tuženog, već o vraćanju stana u posjed na osnovu činjenice korištenja stana na dan 30. aprila 1991. godine. U vezi s tim, Kantonalni sud je zaključio da je apelantica, neovisno od ishoda postupka koji je tuženi pokrenuo prema Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, imala pravo da dokazuje da je predmetni stan stekla u vlasništvo na zakonom dozvoljeni način iz čega proizlazi da ne postoje razlozi za ništavost ugovora koji je apelantica zaključila sa vlasnicima predmetnog stana, kako to žalba neosnovano navodi. Po mišljenju Kantonalnog suda, odredba člana 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ne može se primijeniti na ovaj ugovor, jer je u toku prvostepenog postupka utvrđeno da je predmetni stan u vlasništvu građana, te je utvrđeno da na njemu nije postojalo stanarsko pravo tuženog, niti njegovog prednika, a stanom nije ni raspolagao stambeni organ u skladu sa odredbama Zakona o napuštenim stanovima. Na osnovu valjanog kupoprodajnog ugovora apelantica je stekla sva pravna ovlaštenja koja su pripadala njenom predniku, pa tako i pravo da zahtijeva predaju u posjed nekretnine temeljem člana 43. Zakona o vlasničkim odnosima.
16. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 285742 15 Rev od 15. septembra 2016. godine revizija tuženog je djelimično usvojena i nižestepene presude preinačene tako što je apelanticin tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, dok je u ostalom dijelu revizija odbijena. Istom presudom apelantica je obavezana da tuženom naknadi troškove parničnog postupka.
17. Vrhovni sud je, prije svega, naveo da predmet spora u revizijskoj fazi predstavlja apelanticin tužbeni zahtjev kojim traži predaju u posjed predmetnog stana, dok protivtužbenim zahtjevom tuženi traži da se utvrdi da je na predmetnom stanu stekao status nosioca stanarskog prava.
18. U obrazloženju presude Vrhovni sud je prvenstveno ukazao na činjenice utvrđene pred nižestepenim sudovima na temelju kojih su usvojili apelanticin tužbeni zahtjev, a odbili zahtjev tuženog. Naime, Vrhovni sud je istaknuo da su nižestepeni sudovi utvrdili da je tuženi bio obavezan da se zajedno sa ocem 1988. godine iseli iz predmetnog stana, da se radi o licu koje se, u smislu odredbe člana 30. st. 1, 2. i 7. Zakona o stambenim odnosima, nezakonito uselilo u stan, jer ne posjeduje nikakav akt o korištenju stana, pa da, u smislu člana 11. Zakona o stambenim odnosima, nije mogao steći status nosioca stanarskog prava na stanu u privatnom vlasništvu na kome se, u smislu odredbe člana 2. stav 4. i odredaba čl. od 59. do 62. Zakona o stambenim odnosima, nakon 1974. godine nije moglo steći stanarsko pravo. Zbog navedenih razloga, apelantica može tražiti predaju u posjed predmetnog stana, budući da je kupovinom predmetnog stana i njegovom uknjižbom stekla pravo vlasništva, pa time i aktivnu legitimaciju u skladu sa odredbom člana 43.
ZOVPO.
19. Suprotno neosnovanim revizijskim prigovorima, Vrhovni sud je istaknuo da je odluka nižestepenih sudova o protivtužbenom zahtjevu tuženog za utvrđenje statusa nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu zakonita. Navedeno zbog toga što se do stupanja na snagu Zakona o stambenim odnosima od 31. maja 1974. godine moglo steći stanarsko pravo na stanu u vlasništvu građana, a sva stanarska prava su prestala nakon 6. decembra 2000. godine (član 46. stav l. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo). Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge nižestepenih sudova.
20. Nasuprot tome, pravno shvatanje nižestepenih sudova o pitanju vlasničkog zahtjeva apelantice za predaju u posjed spornog stana, po ocjeni Vrhovnog suda, nije zasnovano na zakonu. Vrhovni sud je ukazao na odredbe člana 2. stav 2. Zakona o stambenim odnosima kojima je propisano da građanin koji je do stupanja na snagu Zakona o stambenim odnosima iz 1974. godine stekao stanarsko pravo na stan u porodičnoj stambenoj zgradi, odnosno na posebnom dijelu zgrade ima sva prava i obaveze koji se ovim zakonom propisuju za nosioce stanarskog prava i članove njihovog porodičnog domaćinstva, odnosno korisnike stanova, ako ovim zakonom nije drugačije određeno, dok je stavom 3. navedene odredbe propisano da stanarsko pravo može prestati samo u slučajevima i na način koji su predviđeni Zakonom.
21. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je tuženi bio član porodičnog domaćinstva svog oca, nosioca stanarskog prava, na predmetnom stanu po rješenju FDS od 30. marta 1968. godine do 1988. godine, kada se otac tuženog iselio iz predmetnog stana, a od kada je tuženi samo njegov korisnik. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je tačna konstatacija nižestepenih sudova da je tuženi ostao u stanu „bez rješenja ili ugovora...“, ali nije prihvatljiv pravni stav nižestepenog suda da se tuženi „nezakonito uselio“, jer je u spornom stanu živio kao član porodičnog domaćinstva svog oca, nosioca stanarskog prava, koji je takav položaj imao prije stupanja na snagu Zakona o stambenim odnosima iz 1974. godine. Pošto tuženi nije iseljen iz predmetnog stana, uživa status legalnog korisnika spornog stana i ima valjan pravni osnov da pod uvjetima propisanim u Zakonu o stambenim odnosima taj stan i dalje koristi. Navedeno zbog toga što raniji vlasnici (porodica Aganagić) stana prije izbijanja rata u BiH nisu istrajali u postupku koji su pokrenuli protiv tuženog, odnosno nisu izdjejstvovali pravosnažnu presudu o iseljenju tuženog iz predmetnog stana. Pošto je tuženi bio legalni korisnik predmetnog stana na dan 30. aprila 1991. godine, Vrhovni sud je ocijenio da se sporni stan može smatrati njegovim domom, pa mu kao takvom pripada pravo na povrat stana u skladu sa članom 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da je predmetni stan dom tuženog u smislu odredbe člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) o čemu nižestepeni sudovi nisu vodili računa i pored zauzetog pravnog stava u presudi Kantonalnog suda od 9. decembra 2011. godine.
22. Nadalje, Vrhovni sud je istaknuo da tuženi pripada kategoriji tzv. zaštićenog stanara i da on ima status samo korisnika stana, pa pošto stanovi u vlasništvu građana prema važećim propisima - Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, ne mogu biti predmet otkupa, to se predmetni stan ne može smatrati njegovom imovinom u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je apelantica kupila stan opterećen pravom tuženog na korištenje stana (zaštićenog stanara), pa je ograničavanje korištenja apelanticine imovine u konkretnom slučaju bilo zakonito, jer se temelji na domaćoj pravnoj osnovi koja je dovoljno dostupna, precizna i predvidljiva. Predmetno miješanje u apelanticinu imovinu je bilo opravdano i preduzeto je s legitimnim ciljem radi ostvarenja javnog interesa. Navedeno ograničenje ispunjava i test pravične ravnoteže, odnosno ravnomjernosti između upotrijebljenih sredstava i željenog cilja, jer apelantica u konkretnom slučaju nije morala snositi „poseban i prekomjeran teret“, a tokom postupka nije tvrdila da je žrtva nejednakog postupanja u sličnim situacijama. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ocijenio da apelantici ne pripada pravo da na osnovu odredbe člana 43. ZOVPO zatraži iseljenje tuženog.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
23. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom, u dijelu kojim je odbijen njen tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj kao vlasniku preda u posjed i na slobodno raspolaganje predmetni stan, slobodan od ljudi i stvari, prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Naime, apelantica smatra da tuženi nije ničim dokazao da predmetni stan predstavlja njegov dom u smislu stalnog življenja u predmetnom stanu, u prilog čemu je i činjenica da tuženi nema prijavljeno niti boravište, niti prebivalište na adresi predmetnog stana, dok istovremeno u posljednjih 25 godina živi i boravi u Beogradu, u Republici Srbiji. Osim toga, apelantica je navela da je i FDS raspolagala predmetnim stanom nezakonito, jer nije mogla raspolagati stanom u privatnom vlasništvu na način kako je to učinila. Također, apelantica ističe da stav Vrhovnog suda da je predmetni stan dom tuženog dovodi do činjenice da tuženi dobiva advokata u instituciji Vrhovnog suda, jer taj sud odlučuje da je predmetni stan dom tuženog iako to tuženi nije tražio, niti postoje dokazi, na koji način je Vrhovni sud prekoračio načelo dispozicije, jer ne postoji protivtužba u tom pravcu. Apelantica je navela da je osporena odluka protivna javnom interesu, jer je zaštita privatne imovine prvenstveno javni interes, a u skladu sa navedenim odredbama Evropske konvencije, te odredbama Ustava Bosne i Hercegovine.
b)Odgovor na apelaciju
24. Vrhovni sud je naveo da u potpunosti ostaje kod razloga datih u osporenoj presudi u kojoj je iznio svoj stav zbog čega smatra da apelantici nisu povrijeđena prava iz Evropske konvencije.
25. Kantonalni sud je naveo da se postupak vodio u skladu sa zakonom, te da ostaje kod činjeničnih i pravnih razloga iznesenih u drugostepenoj presudi.
26. Općinski sud je naveo da apelantica tvrdi da su joj odlukom Vrhovnog suda povrijeđena prava navedena u apelaciji, te da joj taj sud nije povrijedio navedena prava.
27. Tuženi je naveo da su netačni apelacioni navodi kojima se ukazuje da predmetni stan nikada nije predstavljao njegov dom s obzirom na to da je, suprotno apelacionim navodima, prijavljen na predmetnoj adresi od 14. septembra 1982. godine do 20. marta 2017. godine. Tuženi je u prilog svojim tvrdnjama dostavio kopije ličnih karata izdatih 1982. i 2013. godine u Sarajevu i kopiju lične karte izdate 2017. godine u Istočnom Sarajevu.
V.Relevantni propisi
28. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 2. stav 2.
Građanin koji je do dana stupanja na snagu Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SR BiH“ broj 13/74) stekao stanarsko pravo na stan u porodičnoj stambenoj zgradi odnosno na posebnom dijelu zgrade (u daljnjem tekstu: stan u svojini građana) ima sva prava i obaveze koje se ovim zakonom propisuju za nosioca stanarskog prava i člana njegovog porodičnog domaćinstva odnosno korisnike stana, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.
Član 11. st. 1. i 2.
Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.
Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.
Član 30. st. 1, 2. i 7.
Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresovano lice zahtjev stambenom organu, za pokretanje postupka za njegovo iseljenje.
Na osnovu zahtijeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.
[…] Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korišćenje da zahtijeva ispražnjenje stana odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina.
29. Zakon o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 6/98 i 29/03) u relavantnom dijelu glasi:
Član 43.
Vlasnik može tužbom zahtjevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva.
Član 45.
Osoba čiji posjed nije savjestan (nesavjestan posjednik) dužna je stvar vratiti vlasniku sa svim plodovima koje je stvar dala za vrijeme njegovog posjeda. Nesavjestan posjednik dužan je naknaditi vlasniku vrijednost ubranih plodova koje je potrošio, otuđio ili uništio, kao i vrijednost plodova koje je propustio da ubere. Nesavjestan posjednik dužan je naknaditi štetu nastalu pogoršanjem ili propašću stvari, osim ako bi ta šteta nastala i da se stvar nalazila kod vlasnika. Nesavjestan posjednik ima pravo zahtjevati naknadu nužnih troškova koje bi imao i vlasnik da se stvar nalazila kod njega. Nesavjestan posjednik ima pravo zahtjevati naknadu korisnih troškova samo ako su korisni osobno za vlasnika. Nesavjestan posjednik nema pravo na naknadu troškova koje je učinio radi svog zadovoljstva ili uljepšanja stvari. Ako se ono što je učinjeno radi zadovoljstva ili uljepšanja stvari može odvojiti od stvari bez njenog oštećenja, nesavjestan posjednik ima pravo da to odvoji i zadrži za sebe.
Član 46.
Savjestan posjednik postaje nesavjestan od trenutka kada mu je tužba dostavljena, ali vlasnik može dokazivati da je savjestan posjednik postao nesavjestan i prije dostavljanja tužbe.
VI.Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 285742 15 Rev od 15. septembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 4. oktobra 2016. godine, a apelacija je podnesena 26. oktobra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. a)Pravo na pravično suđenje
35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
36. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
37. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem je apelantica, između ostalog, tražila od tuženog da joj preda u posjed predmetni stan iz čega proizlazi zaključak da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
38. Suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije svodi se na tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
39. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
40. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud presudom, koja je potvrđena presudom drugostepenog suda, usvojio apelanticin tužbeni zahtjev kojim je, između ostalog, tražila predaju u posjed predmetnog stana i istovremeno odbio protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da se utvrdi da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u toku postupka utvrdio da tuženi nema zasnovano stanarsko pravo, niti to pravo na stanu u vlasništvu može zasnovati, zbog čega je odbio njegov protivtužbeni zahtjev kao neosnovan. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud utvrdio da tuženi stan koristi bez saglasnosti i odobrenja vlasnika stana, da apelanticino vlasništvo nije opterećeno stanarskim pravo zbog čega je obavezao tuženog da se iseli iz stana i preda ga vlasniku, tj. apelantici, u skladu sa članom 43.
ZOVPO.
41. Ustavni sud dalje zapaža da je, suprotno pravnom zaključku nižestepenih sudova, Vrhovni sud zaključio da pitanje apelanticinog vlasničkog zahtjeva za predaju u posjed predmetnog stana nije zasnovano na zakonu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude slijedi da je tačna konstatacija nižestepenih sudova da je tuženi ostao u stanu „bez rješenja ili ugovora“, ali se tuženi nije „nezakonito uselio“, jer je u predmetnom stanu živio kao član porodičnog domaćinstva svog oca, nosioca stanarskog prava, koji je takav položaj imao prije stupanja na snagu Zakona o stambenim odnosima iz 1974. godine, a pošto nije iseljen iz predmetnog stana, uživa status legalnog korisnika i ima valjan pravni osnov da taj stan i dalje koristi. Iz obrazloženja osporene presude, također, slijedi da raniji vlasnici stana (porodica Aganagić) nisu istrajali u postupku koji su pokrenuli protiv tuženog, odnosno nisu izdjejstvovali pravosnažnu presudu o iseljenju tuženog iz predmetnog stana. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude naveo da je apelantica kupila predmetni stan opterećen pravom tuženog na korištenje stana (zaštićenog stanara) zbog čega joj ne pripada pravo da na osnovu odredbe člana 43. ZOVPO zatraži iseljenje tuženog. U vezi sa apelacionim navodima kojima apelantica ističe da je osporenom presudom Vrhovni sud prekoračio načelo dispozicije, jer je odlučio da je predmetni stan dom tuženog iako to tuženi nije tražio, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke naveo da je predmetni stan dom tuženog u smislu odredbe člana 8. Evropske konvencije o čemu nižestepeni sudovi nisu vodili računa i pored zauzetog pravnog stava u presudi Kantonalnog suda od 9. decembra 2011. godine. Imajući u vidu sve navedeno, a posebno navedeno da zadatak Ustavnog suda nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava osim ukoliko je u tom segmentu uočena očigledna proizvoljnost, Ustavni sud apelanticine navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava smatra neosnovanim.
42. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. b)Pravo na imovinu
43. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
k) Pravo na imovinu;
44. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
45. Ustavni sud podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, opće je prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da lišavanje imovine može da se desi pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. istog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Sva tri pravila su međusobno povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine i treba da se posmatraju u svjetlu prvog pravila (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 301-A, stav 51).
46. U vezi sa apelanticinim navodima da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud prvo mora utvrditi da li apelantica ima imovinu koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
47. Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojim koncept „imovine“ u prvom dijelu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje koje nije ograničeno vlasništvom na fizičkim dobrima i nezavisno je od formalne klasifikacije u domaćem pravu: određena druga prava i interesi koji konstituiraju imovinu mogu se, također, smatrati „imovinskim pravima“ i zbog toga predstavljati „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, Evropski sud, Iatridis protiv Grčke [GC] broj 31107/96, ECHR 1999-II, stav 54).
48. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku nesporno utvrđeno da je apelantica vlasnik predmetnog stana po osnovu ugovora zaključenog 11. februara 2000. godine između apelantice i ranijih vlasnika stana, porodice Aganagić. Stoga, proizlazi da predmetni stan predstavlja apelanticinu „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
49. Dalje, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom, u dijelu kojim je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj kao vlasniku preda u posjed i na slobodno raspolaganje predmetni stan, slobodan od ljudi i stvari, došlo do miješanja tuženog u njeno pravo na imovinu.
50. S obzirom na to, Ustavni sud, kao sljedeće, mora ispitati da li je miješanje u apelanticinu imovinu, na način kako je to rezultiralo osporenom odlukom, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je miješanje: a) predviđeno zakonom, b) u javnom interesu i c) u skladu sa principom proporcionalnosti.
51. Ustavni sud podsjeća da u stavu Vrhovnog suda da se tuženi nije „nezakonito uselio“ nije našao bilo kakvu proizvoljnost, jer je u predmetnom stanu živio kao član porodičnog domaćinstva svog oca, nosioca stanarskog prava, koji je takav položaj imao prije stupanja na snagu Zakona o stambenim odnosima iz 1974. godine, a pošto nije iseljen iz predmetnog stana, uživa status legalnog korisnika i ima valjan pravni osnov da taj stan i dalje koristi, te pošto je apelantica kupila predmetni stan opterećen pravom tuženog na korištenje stana (zaštićenog stanara), ne pripada joj pravo da na osnovu odredbe člana 43. ZOVPO zatraži iseljenje tuženog. Slijedi da je „miješanje“ u apelanticino pravo na imovinu izvršeno u skladu sa zakonom.
52. Odgovarajući na pitanje da li je predmetno miješanje u javnom interesu Ustavni sud naglašava da relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima koje su primijenjene u konkretnom slučaju imaju cilj da zaštite prava osoba koje koriste stanove u vlasništvu građana („zaštićeni stanari“). Prema tome, proizlazi da miješanje u apelanticino pravo na imovinu u konkretnom slučaju služi legitimnom cilju u općem interesu, odnosno zaštiti prava drugih.
53. Na kraju, Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje da li je miješanje proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelanticinog prava i općeg interesa. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelanticinu imovinu proporcionalno budući da je u predmetnom postupku, primjenjujući relevantne zakonske odredbe, utvrđeno da nisu ispunjeni uvjeti da apelantica može tražiti predaju u posjed predmetnog stana od tuženog kao „zaštićenog stanara“. U vezi sa sličnim činjenično-pravnim pitanjem, Ustavni sud podsjeća da je u više predmeta odlučivao o apelacijama apelanata koji su ukazivali na povredu prava na imovinu, između ostalih u predmetu broj AP 1597/16 (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1597/16 od 5. jula 2018. godine, stav 51, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U citiranoj odluci Ustavni sud je naveo „da je miješanje u apelantovu imovinu proporcionalno budući da je u predmetnom postupku primjenjujući relevantne zakonske odredbe utvrđeno da apelant nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva za predaju u posjed predmetnog stana od strane tuženog-protivtužitelja kao 'zaštićenog stanara'. Po mišljenju Ustavnog suda, apelant time nije doveden u drugačiji položaj u odnosu na sve druge vlasnike stanova koji su opterećeni stanarskim pravom i koje koriste 'zaštićeni stanari', a nadležni zakonodavac navedeno pitanje još uvijek nije regulirao relevantnim pravnim propisima kojima bi se uspostavila pravična ravnoteža između dva jednakovrijedna imovinska prava u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i to prava vlasništva i stanarskog prava“. Pored toga, Ustavni sud je u citiranoj odluci naveo „da tuženi-protivtužitelj predmetni stan koristi sa svojom porodicom iz čega proizlazi da je to njegov jedini dom, te da bi drugačije rješenje predstavljalo pretjeran teret za tuženog-protivtužitelja budući da bi udovoljenjem tužbenom zahtjevu apelanta tuženi-protivtužitelj ostao bez svog doma“. Imajući u vidu navedeno i sagledavajući sve specifične okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je u predmetnom postupku uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelanticinog prava na imovinu i općeg interesa, odnosno da u ovoj situaciji nije na apelanticu stavljen neprimjeren teret radi ostvarivanja zakonitog cilja.
54. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u ovom slučaju nije došlo do povrede apelanticinog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
c)Ostali navodi
55. U vezi sa apelacionim navodima da je osporenom presudom povrijeđeno i apelanticino pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da su ovi navodi ostali bez relevantnog obrazloženja, a u suštini se svode na iste navode o kojima se Ustavni sud već izjasnio u okviru navoda u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje, pa zbog istih razloga, i ovo pozivanje na kršenje navedenih prava Ustavni sud smatra neosnovanim. VIII.Zaključak
56. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog i procesnog prava kada je Vrhovni sud, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, detaljno i jasno obrazložio svoju odluku o neosnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva (u osporavanom dijelu), a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
57. Također, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Vrhovni sud za svoju odluku u predmetu koji se ticao prava vlasnika stana, s jedne strane, i tzv. zaštićenog stanara, s druge strane, dao jasno obrazloženje u kojem Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost, te da je miješanje u apelanticino pravo na imovinu legitimno i da služi općem interesu, kao i da zadovoljava princip proporcionalnosti.
58. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada apelantica kršenje tog prava vezuje za nepravilno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
59. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
60. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević