Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3472/18 (S. B.)

Odluka donesena 11. 09. 2018.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Krivični postupak
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Pritvor
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
  • Apelacija preuranjena
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3472/18

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 09. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3472/18, rješavajući apelaciju Slaviše Bartule, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Slaviše Bartule podnesena protiv rješenjâ Okružnog suda u Istočnom Sarajevu br. 14 0 K 003653 18 Kv od 22. maja 2018. godine i 14 0 K 003653 18 Kpp od 11. maja 2018. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slaviše Bartule podnesena protiv rješenjâ Okružnog suda u Istočnom Sarajevu br. 14 0 K 003653 18 Kv od 22. maja 2018. godine i 14 0 K 003653 18 Kpp od 11. maja 2018. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Slaviša Bartula (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sokoca, kojeg zastupaju Nina Kisić i Boris Mandić, advokati iz Sarajeva i Istočnog Sarajeva, podnio je 22. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjâ Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) br. 14 0 K 003653 18 Kv od 22. maja 2018. godine i 14 0 K 003653 18 Kpp od 11. maja 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 2. jula 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud i Tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju 9. jula 2018. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Okružnog suda (sudije za prethodni postupak) broj 14 0 K 003653 18 Kpp od 11. maja 2018. godine apelantu (i trima u rješenju navedenim osumnjičenim licima za koja će se u daljnjem tekstu koristiti termini ostali osumnjičeni ili osumnjičeni M. B., M. H. i Đ. M.) određen je pritvor u trajanju od jednog mjeseca, i to apelantu i osumnjičenim M. B. i M. H. zbog razloga propisanih članom 197. stav 1. tačke b) i v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), tako da pritvor po tom rješenju može trajati najduže do 8. juna 2018. godine, dok je osumnjičenom Đ. M. pritvor određen iz razloga propisanog članom 197. stav 1. tačka

b) ZKPRS.

6. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je nakon održanog ročišta povodom prijedloga Tužilaštva i nakon uvida u dostavljene dokaze zaključio da postoji osnovana sumnja da su osumnjičeni poduzimali radnje koje imaju obilježje krivičnog djela razbojništvo iz člana 227. stav 2. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), a osumnjičeni Đ. M. radnje tog krivičnog djela u vezi sa članom 39. stav 2. pomaganje KZRS. Kako je Okružni sud istakao, to prije svega proizlazi iz izvještaja o [počinjenju] krivičnog djela PS Istočno Sarajevo od 8. maja 2018. godine, službenog izvještaja PS Istočno Novo Sarajevo od 9. maja 2018. godine, izvještaja PS Istočno Sarajevo – Sektor kriminalističke policije od 8. maja 2018. godine, dopune izvještaja PS Istočno Sarajevo – Sektor kriminalističke policije od 8. maja 2018. godine, te naredbe o provođenju istrage Tužilaštva od 9. maja 2018. godine. Naime, prema stavu Okružnog suda, sadržaj navedenih i drugih priloženih dokaza, kao što su zapisnik o uviđaju PS Istočno Novo Sarajevo s kriminalističko-tehničkim izvještajem MUPRS, potvrda o privremenom oduzimanju predmeta, zapisnik s izjavama svjedoka Milorada Šehovca i Dalibora Pajića, snimak nadzornih kamera, nesumnjivo ukazuje da su apelant i osumnjičeni M. B. i M. H. poduzimali radnje na prikupljanju informacija o načinu izvršenja krivičnog djela i poduzeli radnju izvršenja ušavši nasilno u tržni centar, i to maskirani, s automatskim oružjem oštetivši videonadzor, uz vezivanje i udaranje oružjem i nogama zatečenih radnika uzeli novac iz kase, i ta radnja ima obilježje krivičnog djela razbojništvo, dok im je osumnjičeni Đ. M. pomogao dovođenjem u kontakt i organiziranjem viđanja i prikupljanjem informacija potrebnih za izvršenje krivičnog djela od Marka Matovića, zaposlenog u TC „Tropik“.

7. Okružni sud je zaključio da su ispunjeni uvjeti za određivanje pritvora apelantu i ostalim osumnjičenim po osnovu člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS. Istaknuto je da priloženi dokazi ukazuju da je jedan od osumnjičenih dao iskaz u Tužilaštvu u kojem je u potpunosti priznao i detaljno opisao način pripreme izvršenja krivičnog djela navodeći imena svih lica koja su učestvovala u izvršenju djela, kao i da se plaši za svoju sigurnost jer se radi o licima koja su spremna na sve, što opravdava bojazan da bi osumnjičeni boravkom na slobodi ometali krivični postupak utjecajem na osumnjičenog Marka Matovića, kao i na svjedoke Milorada Šehovca i Dalibora Pajića koji su bili neposredni očevici događaja i dali iskaz o nekim vrlo bitnim detaljima koje su tom prilikom zapazili na izvršiocima djela. Imajući u vidu postupanje osumnjičenih prilikom izvršenja djela, Okružni sud je istakao da je osnovana bojazan da bi boravkom na slobodi mogli utjecati na svjedoke da promijene iskaz i na taj način ometati krivični postupak.

8. Okružni sud je zaključio da su ispunjena oba uvjeta za određivanje pritvora i po osnovu člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS. U pogledu prvog uvjeta, to jest zaprijećene kazne koja se može izreći apelantu i ostalim osumnjičenim, utvrđeno je da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći teža kazna od tri godine zatvora, budući da je KZRS predmetno krivično djelo iz člana 227. stav 2. KZRS predvidio kaznu zatvora od pet do 15 godina. Utvrđeno je da postoje i naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni ponoviti krivično djelo. Te naročite okolnosti ogledaju se u činjenici da se radi o nezaposlenim licima, koja nemaju stalna primanja i osigurana stalna sredstva za život, na što ukazuju predloženi dokazi Tužilaštva, kao i okolnost ponavljanja izvršenjem ovog krivičnog djela. Naime, apelant i osumnjičeni M. B. i M. H. lica su koja su osuđivana na zatvorske kazne za isto krivično djelo, što je vidljivo iz krivične evidencije za njih i što ukazuje na to da su povratnici u vršenju ovog krivičnog djela, a što opravdava bojazan da će boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo. Prema shvatanju Okružnog suda, to su sve okolnosti koje imaju značaj naročitih okolnosti i koje kao takve opravdavaju bojazan da će osumnjičeni, ukoliko se nađu na slobodi, ponoviti krivično djelo.

9. Konačno, Okružni sud je zaključio da prijedlog Tužilaštva za određivanje mjere pritvora po članu 197. stav 1. tačka g) ZKPRS nije osnovan, te je u tom dijelu odbio prijedlog. Istaknuto je da Tužilaštvo nije dokazalo koje su to vanredne okolnosti nastupile nakon izvršenja krivičnog djela i u čemu se one manifestiraju, a što je uvjet za ovaj pritvorski osnov, te sama činjenica da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna, prema ocjeni Okružnog suda, nije dovoljan razlog za određivanje pritvora po ovom osnovu.

10. Konačno, Okružni sud je razmotrio mogućnost da se apelantu i drugim osumnjičenim umjesto mjere pritvora izrekne neka blaža mjera zabrane, međutim, zaključio je da se njome ne bi mogla postići ista svrha.

11. Odlučujući o žalbama apelanta i ostalih osumnjičenih protiv navedenog rješenja, Okružni sud (vijeće) donio je Rješenje broj 14 0 K 003653 18 Kv od 22. maja 2018. godine kojim je žalbe odbio kao neosnovane. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da argumentima žalbi, prema ocjeni vijeća, nije dovedena u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja osporenog rješenja na kojima se zasniva zaključak o postojanju osnovane sumnje da su osumnjičeni poduzimali radnje koje imaju obilježja krivičnog djela razbojništvo iz člana 227. stav 2 KZRS, koje im se stavljaju na teret naredbom o provođenju istrage nadležnog tužioca, tako da i vijeće prihvata razloge iznesene u osporenom rješenju o postojanju osnovane sumnje za svakog osumnjičenog, koja je u ovoj fazi postupka dovoljno potkrijepljena dokazima Tužilaštva iz kojih proizlazi takav zaključak.

12. Ocijenjeni su neosnovanim navodi da obrazloženje osporenog rješenja ne sadrži dovoljno jasne razloge za iznijeti zaključak o dokazanosti osnovane sumnje jer je, i prema ocjeni vijeća, uz prijedlog za određivanje mjere pritvora Tužilaštvo dostavilo dovoljno dokaza o materijalnim dokazima i iskazima saslušanih svjedoka, koji u svojoj sveukupnosti daju dovoljno osnova za iznijeti zaključak.

13. Kada se radi o posebnim uvjetima za određivanje mjere pritvora po tački b) stava 1. člana

197. ZKPRS u odnosu na osumnjičene, i tu osporeno rješenje sadrži valjane razloge, odnosno opravdano sudija za prethodni postupak zaključuje da su ispunjeni uvjeti jer u ovako ranoj fazi istrage Tužilaštvo nije saslušalo sve svjedoke na koje ukazuju materijalni dokazi, a kako se za izvršenje djela sumnjiči više lica, a jedan je osumnjičeni (Marko Matović) u svom iskazu priznao izvršenje djela i opisao način pripremanja predmetnog krivičnog djela, te da je iskazao bojazan za svoju sigurnost od ostalih saučesnika, to predstavlja naročite okolnosti koje govore da osumnjičeni mogu ometati istragu utjecajem kako na saučesnike tako i na svjedoke koje treba saslušati. Naime, do sada prikupljeni dokazi ukazuju da su pri izvršenju inkriminiranih radnji osumnjičeni bili u posjedu vatrenog oružja i do se radi o licima koja su sklona vršenju krivičnih djela, pa sve to ukazuje na valjanost izvedenog zaključka u pogledu ispunjenja zakonskog uvjeta za određivanje pritvora iz ovog zakonskog osnova.

14. Nadalje, kada se radi od tački v) stava 1. člana 197. ZKPRS, po kojoj je određen pritvor, suštinski prigovori žalbi se svode na tvrdnje i navode da nema osnova za zaključak da će osumnjičeni ponoviti krivično djelo zbog činjenice da se radi o licima koja su ranije osuđivana. Suprotno takvom stavu, prema ocjeni vijeća, okolnosti koje prate način izvršenja inkriminiranih radnji, dogovor, odnosno postojanje komunikacije između osumnjičenih ukazuju na opravdanu bojazan da bi osumnjičeni, ukoliko bi se našli na slobodi, nastavili s istim radnjama, te da nisu prihvatljive tvrdnje da osporeno rješenje ne sadrži razloge za svoju odluku. U obrazloženju osporenog rješenja dovoljno su obrađeni razlozi i sve relevantne okolnosti o svim osumnjičenim koje ukazuju na njihovo zajedničko djelovanje te mogućnost ponovnog činjenja inkriminiranih radnji jer se uglavnom radi o nezaposlenim licima koji s ciljem ostvarenja imovinske koristi pribavljaju novac na nedopušten način, a za što se sumnjiče i u ovoj krivičnoj stvari. Sve ovo ukazuje da postoji osnovana bojazan da bi osumnjičeni, ukoliko bi se našli na slobodi, nastavili s istim ili sličnim radnjama.

15. Neosnovanim su ocijenjeni navodi iz žalbi da se svrha pritvora u ovoj ranoj fazi istrage može ostvariti i izricanjem nekih od mjera zabrane predviđenih zakonom ili da je u predmetnom postupku došlo do kršenja principa „jednakosti oružja“ kada se prigovaralo da odbrani nisu predočeni svi dokazi kojima raspolaže Tužilaštvo (član 241. stav 2 ZKPRS).

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

16. Apelant ističe da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/2, II/3, VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine te čl. 5, 6. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 9. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i člana 3. Opće deklaracije o ljudskim pravima. Apelant navodi da mu je pritvor određen mada ne postoji osnovana sumnja niti dokazi koji ga povezuju s učinjenim krivičnim djelom. Posebno ističe da osporeno rješenje ne sadrži konkretne razloge u odnosu ni na jednog od osumnjičenih, uključujući apelanta, a jasno je da pritvor predstavlja strogo individualnu mjeru. Apelant naglašava da ni u jednom od ovih rješenja nije utvrđeno činjenično stanje, niti su uz prijedlog Tužilaštava podneseni dokazi da je apelant počinio krivična djela za koja se sumnjiči. Ono što osporena rješenja dodatno čini manjkavim u pogledu obrazloženja osnovane sumnje jeste da nikakav snimak nadzornih kamera nije dostavljen uz prijedlog za određivanje pritvora, niti je o tome bilo govora. Krajnje je manjkavo obrazloženje rješenja koje se bazira na dokazu (navodnom snimku nadzornih kamera) koji ne postoji, a iz izjava ova dva svjedoka jasno se vidi da nemaju nikakva saznanja kada je riječ o identitetu lica koja su izvršila pljačku. Uvjerenje da su osumnjičeni počinili krivično djelo prvostepeni sud ponovo izražava prilikom obrazlaganja pritvorskog osnova iz tačke b) stava 1. člana 197. ZKPRS navodeći: „Imajući u vidu postupanje osumnjičenih prilikom izvršenja djela“. Na taj način, prema apelantovom stavu, dolazi i do kršenja presumpcije nevinosti osumnjičenih, imajući u vidu da se u osporenom rješenju mogla obrazlagati samo osnovana sumnja. Apelant dalje navodi da u osporenim rješenjima nije odgovoreno na navode odbrane s ročišta organiziranog povodom prijedloga Tužilaštva za određivanje pritvora 11. maja 2018. godine, niti na navode u žalbi od 16. maja 2018. godine. U konkretnom slučaju, apelantu očigledno nije omogućeno korištenje djelotvornog pravnog lijeka u smislu člana 13. Evropske konvencije jer se pozivao na kršenje prava zaštićenih članom 5. Evropske konvencije, a uprkos tome nije mu omogućeno da pred prvostepenim vijećem i vijećem Okružnog suda budu riješene u meritumu relevantne pritužbe koje je iznosio iz prostog razloga jer drugostepeni sud takve žalbene navode nije ni ocjenjivao niti je u vezi s njima dao obrazloženje. Dalje, apelant smatra da je osporenim rješenjima došlo do povreda prava na slobodu i sigurnost, u smislu člana II/3.d) Ustava BiH i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije, usljed nepostojanja obrazloženja pritvorskih razloga. U tom kontekstu ukazuje na Odluku Ustavnog suda broj AP 2210/17 (par. 56, 57. i 58), te da je u konkretnom slučaju jasno da je prvostepeni sud postupio dijametralno suprotno sudskoj praksi Ustavnog suda, koja ga obavezuje. Konačno, apelant naglašava da rješenje vanraspravnog vijeća Okružnog suda ne sadrži odgovor na žalbene navode apelantove odbrane u pogledu bitne povrede odredaba krivičnog postupka, odnosno prijedloga odbrane za odbijanje prijedloga Tužilaštva. Naime, vanraspravno vijeće se ne obazire na žalbene navode apelantove odbrane da je sudija za prethodno saslušanje Okružnog suda propustio dati obrazloženja o odlučnim činjenicama u pogledu dopustivosti prijedloga, postojanja osnovane sumnje, postojanja posebnih pritvorskih razloga, te zašto nisu primijenjene blaže mjere prinude prema apelantu. Apelant je postavio i zahtjev za dodjelu odštete u pravičnom iznosu te „troškova nastalih radi utvrđivanja povreda prava na sigurnost i slobodu i prava na pravično suđenje“.

II.Odgovor na apelaciju

17. Okružni sud je ostao pri navodima i zaključcima iznesenim u svojim rješenjima i datim razlozima iznesenim u obrazloženjima osporenih rješenja. Ukazao je da obrazloženje odluka koje se osporavaju apelacijom faktički sadrži odgovor na navode iz apelacije.

18. Tužilaštvo je navelo da je u osporenim rješenjima dato pravno i činjenično obrazloženje u pravcu postojanja elemenata predmetnog krivičnog djela i osnova sumnje na poznate izvršioce, među kojima je i apelant. Tužilaštvo smatra da su bili ispunjeni svi zakonski uvjeti da se u datim okolnostima odredi pritvor. Navode apelacije Tužilaštvo ocjenjuje kao neosnovane i sračunate u pravcu apelantovih interesa.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:

Razlozi za pritvor Član 197. stav 1. tačke b) i v) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,

v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

U odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije

22. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

23. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan, već su u trenutku podnošenja apelacije donesena samo procesna rješenja kojim mu je određen pritvor u trajanju od jednog mjeseca. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26). S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije preuranjena.

24. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U odnosu na ostale navode

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje broj 14 0 K 003653 18 Kv od 22. maja 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 24. maja 2018. godine, a apelacija je podnesena 22. juna 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u preostalom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/2, II/3,VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 5, 6. i 13. Evropske konvencije, člana 9. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i člana 3. Opće deklaracije o ljudskim pravima.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;

29. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(…) c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1.c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje .

30. Ustavni sud konstatira da je apelant lišen slobode 8. maja 2018. godine i da se po osporenim rješenjima nalazio u pritvoru jedan mjesec, tačnije do 8. juna 2018. godine, dakle pritvor mu je po osporenim rješenjima istekao prije podnošenja apelacije. Dalje, Ustavni sud ističe da je apelantu pritvor produžen za naredna dva mjeseca. Međutim, predmet apelacionog razmatranja u konkretnom slučaju su rješenja redovnih sudova o određivanju pritvora u istrazi u trajanju od jednog mjeseca.

31. Apelant ukazuje da su osporena rješenja donesena kao rezultat kršenja relevantnih odredaba ZKPRS, što ih čini nezakonitim. Apelant tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali valjani razlozi i obrazloženja u pogledu postojanja zakonom propisanih razloga za određivanje pritvora, tj. postojanje osnovane sumnje da je počinio krivično djelo razbojništvo iz člana 227. stav

2. KZRS. Apelant ukazuje i na manjkavost obrazloženja u kontekstu postojanja posebnih pritvorskih razloga za određivanje mjere pritvora koji su propisani članom 197. stav 1. tačke b) i v) ZKPRS jer redovni sudovi nisu dali jasne i argumentirane razloge za primjenu navedenih pritvorskih razloga, te da su redovni sudovi samo paušalno naveli da su razmotrili mogućnost izricanja blažih mjera od mjere pritvora.

32. U odnosu na navode o kršenju prava iz člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u svojoj praksi zauzeo stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je to Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je lice koje je u pitanju moglo počiniti krivično djelo za koje se tereti. Šta će se smatrati „osnovanim“, zavisit će od svih okolnosti slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva hitno postupanje zbog zaštite interesa javne sigurnosti, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, tačke 32-34) i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68).

33. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudija za prethodni postupak, a potom i vijeće Okružnog suda iz dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za određivanje pritvora utvrdili da postoji osnovana sumnja, a u oba rješenja su o tome dati, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljni razlozi. Stoga nema ništa što ukazuje da je o pitanju postojanja osnovane sumnje odlučeno proizvoljno. Ustavni sud naročito ističe da su u predmetnom postupka sudija za prethodni postupak i vijeće Okružnog suda razmotrili dostavljene dokaze Tužilaštva, među kojim su izvještaj o [počinjenju] krivičnog djela PS Istočno Sarajevo od 8. maja 2018. godine, službeni izvještaj PS Istočno Novo Sarajevo od 9. maja 2018. godine, izvještaj PS Istočno Sarajevo – Sektor kriminalističke policije od 8. maja 2018. godine, dopuna izvještaja PS Istočno Sarajevo – Sektor kriminalističke policije od 8. maja 2018. godine, naredba o provođenju istrage Tužilaštva od 9. maja 2018. godine, zapisnici o uviđaju PS Istočno Novo Sarajevo s kriminalističko-tehničkim izvještajem MUPRS, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, zapisnici s izjavama svjedoka Milorada Šehovca i Dalibora Pajića, snimak nadzornih kamera, zapisnik o ispitivanju osumnjičenog Marka Matovića. U osporenim rješenjima obrazloženi su zaključci do kojih je sudija za prethodni postupak došao razmatranjem ovih dokaza, a vijeće Okružnog suda je u cijelosti prihvatilo tu argumentaciju, kao i zaključak da iz navedenih dokaza jasno proizlazi postojanje osnovane sumnje u odnosu na apelanta i na ostale osumnjičene da su počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret. Ustavni sud smatra da ovakvu ocjenu Okružnog suda o postojanju osnovane sumnje apelant nije doveo u sumnju ni svojim navodima koji se odnose na to da nikakav snimak nadzornih kamera nije dostavljen uz prijedlog za određivanje pritvora, niti je o tome bilo govora. Međutim, u odnosu na pitanje postojanja osnovane sumnje, ta tvrdnja ne može per se dovesti do zaključka da je sud proizvoljno utvrdio postojanje osnovane sumnje jer je sud imao uvid u sve dokaze koje je Tužilaštvo podnijelo, pa je razmatranjem tih dokaza došao do zaključka o postojanju osnovane sumnje i o tome je dao odgovarajuće i relevantno obrazloženje, a izuzetak od dostavljanja dokaza odbrani je propisan zakonom (član 55. stav 1. ZKPRS). Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o tome da mu je prekršeno pravo iz člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije zato što je sud u oba vijeća pitanje postojanja osnovane sumnje detaljno razmotrio i za svoje zaključke dao dovoljne, jasne i zadovoljavajuće razloge.

34. Apelant smatra da nisu postojali ni posebni pritvorski razlozi, te da mu je na taj način prekršeno pravo iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Naime, apelant smatra da Okružni sud nije konkretizirao postojanje stvarne opasnosti da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, utječući na svjedoke ometati krivični postupak, kao i da postoji rizik od toga da će apelant ponoviti ili dovršiti pokušano krivično djelo. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu vlastitu praksu i praksu Evropskog suda prema kojima se pitanje je li period pritvora razuman ne može ocjenjivati in abstracto, već u svakom konkretnom predmetu prema posebnim okolnostima tog predmeta. U konkretnom slučaju, Okružni sud je apelantu odredio pritvor pozivajući se na dva razloga navedena u članu 197. stav 1, i to: tačka b) zbog rizika da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, utjecajem na svjedoke ometati daljnju istragu, i tačka v) zbog rizika da bi mogao ponoviti ili dovršiti pokušano krivično djelo. Ustavni sud će razmotriti svaki od ovih razloga pojedinačno.

35. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda, na opasnost od ometanja krivične istrage ne može pozvati in abstracto, već se takav zaključak mora obrazložiti relevantnim dokazima (vidi Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 59). Također, Ustavni sud je u svojoj praksi jasno ukazao da „samo postojanje pretpostavki da bi takvo apelantovo postupanje bilo moguće nije dovoljno jer sud ne može samo pretpostaviti takvu mogućnost, već mora imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentirane radnje i postupci koji bi bili valjan pravni osnov za određivanje pritvora u konkretnom slučaju“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine, tačka 38, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 49/08). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud utvrdio da postoje razlozi koji ukazuju na bojazan da će apelant, ako bude pušten na slobodu, ometati krivični postupak. Naime, u osporenim rješenjima je ukazano da u ovako ranoj fazi istrage Tužilaštvo nije saslušalo sve svjedoke na koje ukazuju materijalni dokazi, a kako se za izvršenje djela sumnjiči više lica i da je jedan osumnjičeni (Marko Matović) u svom iskazu priznao izvršenje djela i opisao način pripremanja predmetnog krivičnog djela, te da je iskazao bojazan za svoju sigurnost od ostalih saučesnika, to predstavlja naročite okolnosti koje govore da osumnjičeni mogu ometati istragu utjecajem kako na saučesnike tako i na svjedoke koje treba saslušati. Naime, Okružni sud je istakao da do tada prikupljeni dokazi ukazuju da su pri izvršenju inkriminiranih radnji osumnjičeni bili u posjedu vatrenog oružja i do se radi o licima koja su sklona vršenju krivičnih djela, pa sve to ukazuje na valjanost izvedenog zaključka u pogledu ispunjenja zakonskog uvjeta za određivanje pritvora iz ovog zakonskog osnova.

36. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju Okružni sud nije pozvao samo na apstraktne razloge, već da je za svoj zaključak da postoji realna opasnost da bi apelant, ako bi bio pušten na slobodu, mogao utjecati na istragu i dovesti je u pitanje, dao dovoljne i relevantne razloge, kako to i zahtijeva član 5. stav 3. Evropske konvencije.

37. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj opasnost od ponavljanja krivičnog djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može dovesti do toga da sudske vlasti stave i ostave osumnjičenika u pritvoru do suđenja kako bi spriječile sve pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, ta opasnost mora biti vjerovatna, a mjera odgovarajuća, u svjetlu okolnosti predmeta, osobito prošlosti i karaktera lica koje je u pitanju (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, presuda od 12. decembra 1991. godine, tačka 40, serija A, broj 225). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant osumnjičen za trgovinu drogom i djelovanje u međunarodnoj zločinačkoj grupi. To, prema mišljenju Ustavnog suda, svakako treba biti uzeto u obzir pri ocjeni da li je poštovan član 5. stav 3. Evropske konvencije (Evropski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, tačke 60-61, aplikacija broj 57180/09, tačka 69). Ustavni sud zapaža da je Okružni sud uzeo u obzir, kako je navedeno u osporenim rješenjima, način izvršenja inkriminiranih radnji, dogovor, odnosno postojanje komunikacije između osumnjičenih, iz čega je zaključio da postoji opravdana bojazan da bi osumnjičeni, ukoliko bi se našli na slobodi, nastavili s istim radnjama. U obrazloženju osporenog rješenja obrađeni su razlozi i sve relevantne okolnosti vezane za sve osumnjičene koje ukazuju na njihovo zajedničko djelovanje te mogućnost ponovnog činjenja inkriminiranih radnji jer se uglavnom radi o nezaposlenim licima koja s ciljem ostvarenja imovinske koristi pribavljaju novac na nedopušten način, a za što se sumnjiče i u ovoj krivičnoj stvari. Konačno, Ustavni sud zapaža da je sud između ostalih okolnosti uzeo u obzir i okolnost da je apelant ranije osuđivan, ali također zapaža da ta okolnost nije jedina koja je bila razmatrana prilikom odlučivanja o postojanju razloga za pritvor iz ovog zakonskog osnova. Stoga, Ustavni sud smatra da u ovoj fazi postupka način izvršenja inkriminiranih radnji, dogovor, odnosno postojanje komunikacije između osumnjičenih ukazuju na opravdanu bojazan da bi osumnjičeni, ukoliko bi se našli na slobodi, nastavili s istim radnjama, te da nisu prihvatljive tvrdnje da osporeno rješenje ne sadrži razloge za svoju odluku. O tim okolnostima je vijeće Okružnog suda dalo dovoljne i relevantne razloge za određivanje pritvora i po ovom osnovu u skladu sa standardima iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da je Okružni sud dao obrazloženje svih posebnih pritvorskih osnova koji su relevantni i dovoljni da opravdaju apelantovo držanje u pritvoru u ukupnom periodu od jednog mjeseca.

38. Nadalje, u kontekstu apelantovog pozivanja na stavove iz Odluke Ustavnog suda broj AP 2210/17, Ustavni sud konstatira da je u tom predmetu, za razliku od konkretnog slučaja, istraga bila okončana i optužnica protiv apelanta u tom predmetu potvrđena, te da je taj krivični postupak bio u fazi održavanja glavnog pretresa. Budući da je u konkretnom slučaju apelantu tek određen inicijalni pritvor, Ustavni sud, bez daljnje komparacije predmeta, smatra da su apelantovi navodi o neprimjenjivosti prakse Ustavnog suda neosnovani.

39. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do kršenja apelantovih prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

40. U vezi s navodima o tome da Okružni sud nije na adekvatan način odgovorio na sve navode apelantove odbrane, Ustavni sud podsjeća da član 5. stav 4. garantira pravo svakome kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode da pokrene postupak ispitivanja zakonitosti pritvora i da bude pušten ako je pritvor nezakonit. Član 5. stav 4. predstavlja lex specialis u odnosu na općenitije zahtjeve iz člana 13. Evropske konvencije i daje pravo uhapšenim ili pritvorenim licima da pokrenu postupak u odnosu na proceduralne i materijalne uvjete koji su od suštinskog značaja za „zakonitost“ njegovog ili njenog lišenja slobode (vidi Evropski sud, A. i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 19. februara 2009. godine, tačka 202, aplikacija broj 3455/05). Zahtjev proceduralne pravičnosti prema članu 5. stav 4. ne nameće jedinstven nepromjenjiv standard koji treba primjenjivati bez obzira na kontekst, činjenice i okolnosti. Iako nije uvijek neophodno da postupak prema članu 5. stav 4. pruži iste garancije kao one koje se traže prema članu 6. Evropske konvencije za krivični ili građanski postupak, on mora imati sudski karakter i pružiti garancije koje odgovaraju vrsti određenog lišenja slobode. Dakle, postupak mora biti kontradiktoran i mora uvijek osigurati „ravnopravnost strana“. Štaviše, u pritvorskim predmetima u kojima neprekidno mora postojati opravdana sumnja da je optuženo lice počinilo krivično djelo kao sine qua non zakonitosti produženja pritvora, pritvorenik mora dobiti mogućnost da djelotvorno ospori osnov za optužbe protiv njega (ibid, A. i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, tačke 202-204). Evropski sud je, uprkos tome, zaključio da čak i u postupcima prema članu 6. Evropske konvencije u kojima se odlučuje o krivici po krivičnoj optužbi mogu postojati ograničenja prava na potpuno kontradiktoran postupak kada je to striktno neophodno u svjetlu snažnog, jednako važnog javnog interesa, kao što je nacionalna sigurnost, potreba da određene policijske metode istrage ostanu tajna ili za zaštitu osnovnih prava drugog lica. Dakle, dok pravo na pravičan krivični postupak prema članu 6. Evropske konvencije obuhvata i pravo na uvid u sve materijalne dokaze koje ima optužba, kako u aplikantovu korist tako i protiv njega, Evropski sud je smatrao da ponekad može biti neophodno da se odbrani uskrate određeni dokazi po osnovu javnog interesa (ibid., A. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, tačke 205. i 206). Kada otkrivanje informacija nije u potpunosti moguće, član 5. stav 4. Evropske konvencije zahtijeva da se teškoće koje su time prouzrokovane izbalansiraju, tako da svaki aplikant još ima mogućnost djelotvorno osporiti optužbe protiv njega (ibid., A. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, tačka 218). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su glavne optužbe protiv apelanta da je učestvovao u počinjenju krivičnog djela razbojništvo.

41. Ustavni sud primjećuje da su sudu koji je odlučivao o određivanju pritvora dostavljeni svi dokazi, te da ih je on detaljno razmotrio kako bi donio odluku. Dakle, Ustavni sud nema sumnju da su sudije koje su odlučivale u predmetu u oba stepena u cijelosti imale uvid u sve dokaze, te da su provele test izbalansiranosti javnog interesa s apelantovim pravom, što se vidi i iz obrazloženja osporenih odluka. Pri tome, Ustavni sud smatra da je sud uzeo u obzir nesporan javni interes – provođenje neometane istrage u vrlo kompleksnim predmetima koji se tiču međunarodnog prometa narkoticima. Ustavni sud smatra da apelantu nije ostalo nepoznato za šta se tereti, iako je u ovoj fazi postupka još postojao snažan javni interes zbog kojeg nije mogao biti upoznat sa svim detaljima istrage. Osim toga, apelant je imao mogućnost da podnese zapažanja u odnosu na glavne optužbe protiv njega i da učestvuje u procesu odlučivanja, koliko je to bilo moguće, i bez otkrivanja svih detalja i materijala koje je optužba željela zadržati tajnim do određene faze istrage. S obzirom na navedeno, te podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su pokretali slična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 591/11 od 7. aprila 2011. godine, tačka 53, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nije prekršeno apelantovo pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c. i st. 3. i 4. Evropske konvencije neosnovani.

42. Najzad, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi i da je redovni sud, oslanjajući se na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, te imajući u vidu modus izvršenja krivičnog djela za koje se tereti apelant, zaključio da se izricanjem blažih mjera apelantu ne bi mogla ostvariti ista svrha kao i određivanjem mjere pritvora. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, a suprotno apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud ne smatra da je redovni sud samo paušalno konstatirao da se mjerama zabrane ne može ostvariti svrha pritvora, tj. otklanjanje opravdane bojazni da će apelant, za slučaj da bude pušten na slobodu, utjecati na svjedoke, te ponoviti neko od krivičnih djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

Ostali navodi

43. Apelant je naveo i da su mu prekršena prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, člana

9. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i člana 3. Opće deklaracije o ljudskim pravima. Međutim, te tvrdnje apelant ničim nije potkrijepio, niti ukazao na bilo šta što bi upućivalo na povrede navedenih prava, osim nezadovoljstva odlukama o određivanju pritvora. Ustavni sud naročito zapaža da redovni sud nigdje nije konstatirao da je apelant počinio krivično djelo razbojništvo ako prije toga nije stavio odrednicu „osumnjičen“ te su stoga apelantovi navodi o povredi prava na presumpciju nevinosti, u kojim je iz konteksta citirao određene dijelove osporenih rješenja, neosnovani. Stoga, Ustavni sud, bez daljnje konkretizacije ovih navoda, a imajući u vidu sadržaj osporenih rješenja, koja sama po sebi ni na koji način ne upućuju na navedene povrede, nalazi da nema potrebe dalje se upuštati i razmatranje ovih navoda.

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c. i st. 3. i 4. Evropske konvencije:

a) kada je sud utvrdio postojanje osnovane sumnje i kada je o svom zaključku da postoji osnovana sumnja dao odgovarajuće i relevantno obrazloženje;

b) kada je sud, odlučujući o tome da li postoje posebni pritvorski razlozi, uzeo u obzir niz faktora o kojima je dao konkretno obrazloženje za svaki pritvorski osnov po kojem je apelantu određen pritvor, a ti razlozi su relevantni i dovoljni da opravdaju apelantovo držanje u pritvoru.

45. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3472/18 (S. B.) | Sudska praksa | Aktio