Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3316/16 (J. P.)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Suvlasništvo
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Nekretnina
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3316/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3316/16, rješavajući apelaciju Jelice Petrušić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Jelice Petrušić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 013596 13 Rev od 19. aprila 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 013596 13 Gž 3 od 22. marta 2013. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 P 013596 11 P od 17. decembra 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Jelica Petrušić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ljubuškog, koju zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnijela je 3. augusta 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 P 013596 13 Rev od 19. aprila 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 P 013596 13 Gž 3 od 22. marta 2013. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 P 013596 11 P od 17. decembra 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Željka Petrušića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 8. maja 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Svi učesnici u postupku su u vremenskom periodu od 15. do 28. maja 2018. godine dostavili odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelantica je 21. juna 2011. godine podnijela tužbu protiv tuženog kao bivšeg supruga radi utvrđenja suvlasništva, fizičke diobe i uknjižbe nekretnina s alternativno postavljenim zahtjevom na ime naknade štete.
6. Presudom Općinskog suda broj 63 0 P 013596 11 P od 7. decembra 2012. godine odbijen je tužbeni zahtjev da se utvrdi da je apelantica na osnovu bračne stečevine suvlasnica 1/2 nekretnina preciznije označenih u izreci presude, u naravi „dvorište, kuća i zgrada“ (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), te zahtjev da se suvlasnička zajednica razvrgne diobom predmetnih nekretnina, tako da apelantici pripadne 1/2 istih prema skici vještaka geodetske i građevinske struke, te da se slijedom utvrđenja suvlasništva, apelantica upiše kao suvlasnica nekretnina s dijelom od 1/2. Odbijen je i alternativno postavljeni tužbeni zahtjev da se naloži tuženom da apelantici u roku od 30 dana na ime naknade štete isplati iznos od 68.166,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom uz naknadu troškova postupka.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nakon ocjene izvedenih dokaza (saslušanje apelantice i tuženog u svojstvu parničnih stranaka i svjedoka, te uvida u precizno označene materijalne dokaze), koje je cijenio u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nesporno utvrdio da su apelantica i tuženi bili u braku od 8. aprila 1979. godine do 10. jula 2009. godine, da su u braku stekli četvero djece, te da su predmetne nekretnine stečene u braku, s tim da je porodična kuća izgrađena na zemljištu koje je tuženi stekao prije zaključenja braka s apelanticom. Također je utvrđeno da je za vrijeme trajanja bračne zajednice parničnih stranaka pokrenut i vođen izvršni postupak po prijedlogu Nove Banke AD Banja Luka radi naplate duga tuženog u iznosu od 22.058,06 KM sa kamatama, da je na osnovu Rješenja o dosudi broj I.145/05 od 15. septembra 2006. godine u zemljišnoj knjizi uknjiženo pravo vlasništva na predmetnoj kući u korist navedene banke s 1/1 djela, te da je predmetna porodična kuća i predata u posjed navedenoj banci 8. aprila 2009. godine, a nakon toga je brak između parničnih stranaka razveden pravomoćnom presudom tog suda od 10 jula 2009. godine. Pored navedenog, utvrđeno je da je tuženi, nakon razvoda braka s apelanticom, ponovo stekao vlasništvo na predmetnoj kući na osnovu ugovora o kupoprodaji zaključenog između Nove Banke AD Banja Luka kao prodavca i tuženog kao kupca koji je notarski obrađen pod brojem OPU broj 649/2009 od 6. augusta 2009. godine.
8. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je zaključio da apelantica u postupku izvedenim dokazima nije dokazala svoje tvrdnje na kojima je zasnivala tužbeni zahtjev, i to da je tuženi lično raspolagao s predmetnom kućom, te da ona nije znala za izvršni postupak u kojem je Nova Banke AD Banja Luka kao tražilac izvršenja na trećoj javnoj prodaji kupila predmetnu kuću radi namirenja potraživanja po osnovu duga koji je bio lični tuženikov dug za koji nije znala budući da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelantica preuzimala poštu koju je sud dostavljao tuženom kao izvršeniku, te da je vršena i procjena kuće po vještaku građevinske struke u njenom prisustvu. Općinski sud je također ukazao da iz provedenih dokaza proizlazi da apelantica nije radi zaštite svojih prava na predmetnoj kući učestvovala kao treće lice u izvršnom postupku koji je trajao oko tri godine, niti je izjavila prigovor na rješenje o dosudi predmetne kuće od 15. septembra 2006. godine, a o kojem bi sud odlučio u izvršnom postupku ili bi apelanticu uputio na parnicu radi zaštite njenih prava u vezi s predmetnom kućom.
9. Stoga, cijeneći da je tuženi ponovo stekao pravo vlasništva na predmetnoj kući nakon razvoda braka, Općinski sud je, shodno odredbama člana 251. Porodičnog zakona u vezi sa članom
126. ZPP, zaključio da je neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev da se utvrdi da je suvlasnica na predmetnoj kući. Općinski sud je također zaključio da apelantica u postupku u smislu člana 8. stav
1. ZPP nije dokazala ni svoju tvrdnju da je tuženi ponovo kupio kuću novcem koji je stekao za vrijeme trajanja braka pa je, u skladu sa članom 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi sa članom 126. ZPP, odbio i apelanticin alternativno postavljeni tužbeni zahtjev da se naloži tuženom da joj naknadi štetu u visini tržišne vrijednosti predmetne kuće preciziranom na iznos od 68.166,55 KM.
10. Odlučujući o apelanticinoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude Kantonalni sud je donio Presudu broj 63 0 P 013596 13 Gž od 22. marta 2013. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu u cijelosti potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio izvedene dokaze i u skladu s odredbom člana 8. ZPP, te da je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio relevantne odredbe člana 251. Porodičnog zakona, člana 154. ZOO u vezi sa članom 126. ZPP i za svoju odluku dao valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i taj sud.
11. Odlučujući o apelanticinoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 63 0 P 013596 13 Rev od 19. aprila 2016. godine reviziju odbio. Nakon što je ispitao osporenu presudu, Vrhovni sud je zaključio da su prigovori neosnovani i da je drugostepena presuda pravilna i zakonita. Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja prvostepenog suda i pravni zaključak drugostepenog suda koji je, prihvaćajući utvrđenje iz prvostepenog postupka, zaključio da apelantica u postupku nije dokazala da je tuženi raspolagao s predmetnom kućom koja je bila njihova zajednička imovina, niti svoje tvrdnje da nije znala za izvršni postupak. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da je za vrijeme trajanja braka predmetna kuća putem javne prodaje postala vlasništvo Nove banke AD Banja Luka, koja je 8. aprila 2009. godine i ušla u njen posjed. Također nesporno proizlazi da je tuženi po osnovu zaključenog ugovora o kupoprodaji od 6. augusta 2009. godine ponovo postao vlasnik predmetne kuće, dakle nakon razvoda braka s apelanticom. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je drugostepeni sud pravilno odlučio kada je potvrdio prvostepenu presudu budući da na apelantici leži teret dokazivanja o osnovanosti navoda na kojima zasniva svoj tužbeni zahtjev. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je primjenom odredaba člana 248. ZPP odbio apelanticinu reviziju kao neosnovanu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava obrazlaže pogrešnom primjenom procesnog i materijalnog prava u vezi s proizvoljnom ocjenom dokaza, zbog čega je činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Prema apelanticinom mišljenju, u okolnostima konkretnog slučaja obrazloženja osporenih presuda ne zadovoljavaju kriterije brižljive ocjene svih izvedenih dokaza, zbog čega su ona očigledno proizvoljna jer kako navodi „nije nikad zaprimila nikakav podnesak, niti je bila obaviještena o izvršenju“. Apelantica je također navela da je „tuženi u toku bračne zajednice izdao mjenicu u iznosu od 11.727,80 KM bez saglasnosti tužiteljice (apelantice), pa smatra da je tuženi svojim radnjama i postupcima obavio „strogo osobni pravni posao-izdavanje mjenice, za koju je znao da neće moći ispuniti obavezu i na taj način indirektno opteretio imovinu kako osobnu tako i zajedničku“.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima iznesenim u svojoj presudi za koju smatra da je donesena u skladu sa zakonom, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Kantonalni sud je naveo da smatra da odlukom tog suda nisu povrijeđena prava na koja su se u apelaciji pozvali budući da je postupak proveden u skladu s odredbama ZPP, da je presuda donesena pravilnom primjenom materijalnog prava.
15. Općinski sud je, između ostalog, naveo da je osporenu presudu taj sud donio uz pravilnu primjenu materijalnog i procesnog prava nakon potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, zaključivši da taj sud nije učinio povrede apelanticinih prava na koja se neosnovano pozvala u apelaciji.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
17. Porodi ni zakon Federacije Bosne i Hercegovine č („Službene novine FBiH“ broj 35/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 251.
(1) Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihod iz te imovine.
(2) Pokloni trećih osoba učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.) ulaze u bračnu stečevinu, bez obzira na to koji ih je bračni partner primio, ukoliko drugačije ne proizilazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera.
(3) Dobitak od igara za sreću je bračna stečevina.
(4) Prihodi od intelektualnog vlasništva ostvareni za vrijeme trajanja bračne zajednice su bračna stečevina.
Član 252.
(1) Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drugačije ugovorili.
(2) Budući bračni partneri, odnosno bračni partneri mogu bračnim ugovorom drugačije urediti svoje odnose vezane za bračnu stečevinu.
(3) Ukoliko je u zemljišnim knjigama kao vlasnik stečevine upisan jedan bračni partner, drugi bračni partner može zahtijevati ispravku upisa u skladu sa Zakonom o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 63 0 P 013596 13 Rev od 19. aprila 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 4. juna 2016. godine, a apelacija je podnesena 3. augusta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelantica pobija navedene presude ukazujući da je tim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz čl. II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom..
25. Suština navoda apelacije s aspekta prava na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da je u postupku iz kog su proizašle osporene presude pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Podržavajući praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 685/09 od 27. juna 2012. godine, stav 39, dostupna na www.ustavnisud.ba), nespornim proizlazi da se predmetni postupak ticao utvrđivanja apelanticinih građanskih prava, pa apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
26. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
27. Ustavni sud se, dakle, prema navedenim stavovima, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
28. Razmatrajući navode apelacije u vezi s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Član 6. Evropske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza (navedenom sadržajno korespondira član 8. ZPP). Ustavni sud ukazuje da je sud dužan ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 123. ZPP), po principu slobodne ocjene dokaza. Slobodna ocjena dokaza, međutim, zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenju zaključaka o dokazanosti određene činjenice (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
29. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, polazeći od činjeničnog i pravnog osnova u pogledu tužbenog zahtjeva, u toku postupka (na glavnoj raspravi) proveo dokaze koje su predložili i izveli kako apelantica tako i tuženi. U vezi s tim, u obrazloženju prvostepene presude kojom je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen jasno je navedeno koje činjenice su utvrđene iz sadržaja izvedenih dokaza, te je u smislu relevantnih odredbi ZPP u vezi s odredbama člana 251. Porodičnog zakona i člana 154. ZOO dato obrazloženje iz kojeg proizlazi da je Općinski sud, imajući u vidu relevantne materijalne i procesne odredbe, zaključio da apelanticin tužbeni zahtjev nije osnovan budući da u postupku nije dokazala svoje tvrdnje da nije znala za predmetni izvršni postupak koji je trajao oko tri godine, te da nije bila u mogućnosti da zaštiti svoje pravo na zajednički stečenoj nekretnini i da u tom pravcu istakne prigovor o kojem bi sud odlučio u izvršnom postupku ili tužiteljicu uputio na parnicu radi zaštite njenih prava u vezi s nekretninom koja je predmet prodaje, u skladu sa članom 51. Zakona o izvršnom postupku. Sve zaključke Općinskog suda u pogledu neosnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva potvrdio je u žalbenom postupku i Kantonalni sud, a zatim i Vrhovni sud koji je, ispitujući drugostepenu presudu u granicama revizionih razloga i po službenoj dužnosti, prihvatio kao pravilne, jasne i argumentirane sve razloge koje je naveo drugostepeni sud.
30. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim presudama dali relevantne i dovoljne razloge u pogledu neosnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva. Ustavni sud smatra da je apelantica kao tužiteljica koja je postupak pokrenula i stoga imala pravni interes da ono što u tužbi tvrdi u parničnom postupku dokaže, a ne da tu pretpostavku i činjenice na kojima je zasnovala zahtjev dokazuje tuženi čiji je pravni interes u okolnostima konkretnog slučaja suprotan apelanticinom interesu. U datim obrazloženjima, Ustavni sud, suprotno apelanticinim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. S obzirom na to da apelantica, osim ponavljanja svojih navoda koje su sudovi ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudila druge argumente o navodnom kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza i primjene relevantnih odredaba ZPP, Porodičnog zakona i ZOO na predmetnu situaciju, te da nema ničega što bi ukazivalo na postojanje proizvoljnosti od strane redovnih sudova u primjeni procesno i materijalno-pravnih propisa.
Pravo na imovinu
31. Apelantica je u vezi s činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava ukazala i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, iznoseći navode identične onim koje se odnose na kršenje prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene relevantnih odredaba procesnih i materijalno-pravnih propisa na predmetnu situaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
33. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelantica kršenje tog prava vezuje za pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević