Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1751/16 (M. K.)

Odluka donesena 11. 09. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pretpostavka nevinosti
  • Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
  • Ne bis in idem
  • Reformatio in peius
  • Krivični postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1751/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 09. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1751/16, rješavajući apelaciju Mileta Kovačevića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. rujna 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Mileta Kovačevića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 K 011961 15 Kž 2 od 23. prosinca 2015. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 K 011961 15 K 2 od 3. srpnja 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mile Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa odvjetnik Perica Babić, podnio je 14. travnja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 K 011961 15 Kž 2 od 23. prosinca 2015. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 K 011961 15 K 2 od 3. srpnja 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužiteljstva Kantona 10 Livno (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 20. travnja 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i Tužiteljstvo odgovore na apelaciju dostavili su u periodu od 26. travnja do 6. svibnja 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:

5. Optužnicom Tužiteljstva broj T10 0 KT 0000983 10 od 23. veljače 2010. godine apelant je optužen da je „…upravljao motornim vozilom marke VW „Transporter“ (…) suprotno odredbama članka 57. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: ZOSPC), te kao sudionik u prometu na putevima, nije se pridržavao prometnih propisa i tako ugrozio javni promet, te doveo u opasnost život ljudi i imovinu većih razmjera…“, čime je počinio kazneno djelo teška kaznena djela protiv sigurnosti javnog prometa iz članka 336. stavak 3. u svezi sa člankom 332. stavak 3. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu:

KZFBiH).

6. Presudom Općinskog suda broj 68 0 K 011961 10 K od 12. prosinca 2014. godine apelant je proglašen krivim da je na način opisan u izreci presude upravljao motornim vozilom „….suprotno odredbi članka 61. ZOSPC (…) te kao sudionik u prometu na putevima nije se pridržavao prometnih propisa i time ugrozio javni promet i doveo u opasnost život ljudi…“, čime je počinio kazneno djelo teško kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz članka 336. stavak 3. u svezi sa člankom 332. stavak 3. KZFBiH. Za počinjenje navedenog kaznenog djela Općinski sud je apelantu izrekao uvjetnu osudu kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci i istovremeno određeno da se navedena kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo.

7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 68 0 K 011961 15 Kž od 6. svibnja 2015. godine apelantova žalba je uvažena, prvostupanjska presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak i odluku. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud navođenjem odredbe članka 61. stavak 1. ZOSPC apelantu stavio na teret izvršenje drugog kaznenog djela od onoga koje je stavljeno optužnicom, čime je prekoračio optužnicu i na taj način počinio bitnu povredu postupka.

8. U ponovljenom postupku Tužiteljstvo je na ročištu za glavnu raspravu 26. lipnja 2015. godine izmijenilo činjenični opis podnesene optužnice na način da je precizirano da je apelant upravljao vozilom suprotno odredbi članka 61. točka 2. ZOSPC.

9. Presudom Općinskog suda broj 68 0 K 011961 K 2 od 3. srpnja 2015. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude upravljao motornim vozilom „….suprotno odredbi članka 61. točka 2. ZOSPC (…) kojom je propisano da vozač ne smije vozilom pretjecati ako je vozač koji se kreće iza njega počeo pretjecati, te kao sudionik u prometu na putevima nije se pridržavao prometnih propisa i time ugrozio javni promet, te doveo u opasnost život ljudi…“, čime je počinio kazneno djelo teško kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz članka 336. stavak 3. u svezi sa člankom 332. stavak 3. KZFBiH. Za počinjenje navedenog kaznenog djela Općinski sud je apelantu izrekao uvjetnu osudu kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci i istovremeno određeno da se navedena kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo.

10. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je odbio prijedlog apelantovog branitelja u ponovljenom postupku da se provede treće prometno vještačenje na okolnosti koji je od sudionika prometne nezgode i kada počeo prvi pretjecati, te radi utvrđivanja činjenica gdje je ostvaren kontakt vozila i zašto su vozila sletjela s desne strane kolnika. Naime, oba vještaka prometne struke obrane i optužbe detaljno su se izjašnjavala na navedene okolnosti, te su ih apelant i njegov branitelj imali mogućnost detaljno ispitati na te okolnosti. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da bi takav prijedlog apelantovog branitelja odugovlačio kazneni postupak zbog čega je taj prijedlog odbijen.

11. Općinski sud je, zatim, iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je proveo na glavnom pretresu. Naime, Općinski sud je naveo da je tijekom kaznenog postupka iz svih izvedenih dokaza neprijeporno dokazano su se radnjama apelanta kako u objektivnom, tako i subjektivnom smislu ostvarili svi bitni elementi kaznenog djela za koje je proglašen krivim. U tom pogledu Općinski sud je naveo da je u cijelosti poklonio vjeru dokazima Tužiteljstva, i to iskazu i pisanom nalazu i mišljenju vještaka prometne struke M.C., iskazu svjedoka oštećenih S.K. i D.K., svjedoka D.G., J.J., I.J. i I.F., iskazu i pisanom nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke, dr. J.P., te materijalnim dokazima Tužiteljstva. Naime, iz iskaza vještaka M.C. i njegovog nalaza i mišljenja nedvojbeno proizlazi da je uzrok prometne nezgode bilo nepropisno pretjecanje koje je apelant poduzeo u trenutku kada, obzirom na postojeće okolnosti prometa, to nije smio učiniti, jer je vozilo „Passat“, kojim je upravljao oštećeni S.K., već započelo pretjecanje i nalazilo se u fazi pretjecanja apelantovog vozila. Upravo u trenutku kada je vozilo „Passat“ došlo naspram njegovog vozila, apelant je svojim vozilom prešao preko središnje linije kolnika na lijevu stranu i svojim zadnjim lijevim dijelom vozila udario u desni bočni dio putničkog vozila „Passat“ nakon čega je vozilo „Passat“ sletjelo sa desne strane puta i prevrnulo se na krov. Dakle, apelant je neposredno prije započinjanja pretjecanja morao biti pažljiviji i pogledati na svoj lijevi retrovizor, jer je imao tehničke i optičke mogućnosti vidjeti da je vozilo „Passat“ već bilo u fazi pretjecanja i da je došlo naspram njegovog vozila, ali to nije uradio, već se nepažljivo upustio pretjecati ispred sebe vozilo „Yugo“ kada za to nisu postojali objektivno prometni uvjeti. Iskazi i nalaz i mišljenje prometnog vještaka M.C. suglasni su i potvrđeni iskazima svjedoka S.K., D.K., D.G., J.J., I.J. i I.F., koji su na identičan način opisali tijek događaja i kako je došlo do prometne nezgode, a to proizlazi i iz materijalnih dokaza. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je naveo da je nedvojbeno utvrđeno da je apelant počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret.

12. U svezi sa dokazima apelantove obrane, Općinski sud je naveo, kada se analizira njegov iskaz, te iskaz i nalaz i mišljenje vještaka obrane D.S. kako zasebno, tako i u odnosu na druge provedene dokaze, proizlazi da su ti iskazi, odnosno dokazi iskonstruirani i usmjereni na izbjegavanje kaznene odgovornosti apelanta, te su suprotni svim drugim provedenim dokazima. Naime, neprihvatljive su apelantove tvrdnje da je u trenutku kad je započeo pretjecati vozilo „Yugo“ na nekih 80 do 100 metara uočio bijelog „Passata“ i vidio da „pleše“ po cesti i da je to vozilo, u trenutku kad je udarilo, već bilo prevrnuto na krov, iz razloga što su ovakve tvrdnje u suprotnosti sa svim provedenim dokazima, odnosno ne proizlaze niti iz jednog od provedenih dokaza. Također, Općinski sud je istakao, kada se analiziraju iskaz i pisani nalaz i mišljenje prometnog vještaka obrane D.S. kako zasebno, tako i u odnosu na druge provedene dokaze, proizlazi da je taj dokaz većim dijelom suprotan svim ostalim provedenim dokazima (detaljnije navedeno na str. 16 i 17 prvostupanjske presude).

13. Presudom Kantonalnog suda broj 68 0 K 011961 15 KŽ 2 od 23. prosinca 2015. godine apelantova žalba je odbijena kao neutemeljena i potvrđena je prvostupanjska presuda.

14. U obrazloženju drugostupanjske presude, u svezi sa apelantovim tvrdnjama kojima je osporavao izmjenu optužnice, Kantonalni sud je istakao da je odredbom članka 290. Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) propisano da tužitelj može izmijeniti optužnicu sve do okončanja dokaznog postupka ukoliko ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici. Iz toga jasno slijedi da tužitelj pri korištenju ovog ovlaštenja nije nužno uvjetovan time da je došlo do neke promjene u iskazima svjedoka ili vještaka ili do novih dokaza, nego je njegovo diskrecijsko pravo da subjektivno ocijeni da li je došlo do izmjene činjeničnog stanja ili ne, pa je suprotan zaključak apelantovog branitelja s tim u svezi nepravilan. Nadalje, tužitelj ima pravo vršiti izmjenu činjeničnog opisa u granicama istog kaznenog djela, odnosno mora postojati istovjetnost potvrđene i izmijenjene optužnice u osnovnom događaju, pa je ovlašten da u tim granicama mijenja konstitutivne elemente djela i dodaje privilegirajuće ili kvalifikatorne elemente. Prema tome, kriterij kojim treba da se rukovodi sud pri ocjeni da li je izmjena optužnice dozvoljena ili nedozvoljena, jeste onaj koji odgovara na pitanje da li postoji istovjetnost u osnovnom događaju između potvrđene i izmijenjene optužnice, a ne da li je izmjenom optužbe „povećana kriminalna količina radnji optuženog“, kako pogrešno smatra apelantov branitelj.

15. U svezi sa apelantovim tvrdnjama kojima je ukazivao da mu je povrijeđeno pravo na obranu zbog odbijanja provođenja novog vještačenja vještaka prometne struke, Kantonalni sud je naveo da je iz spisa vidljivo da postoje dva prometna vještačenja, da je tužitelj djelomično na glavnoj raspravi od 26. lipnja 2015. godine izmijenio optužnicu i da je Općinski sud zbog toga odgodio glavni pretres kako bi apelant i njegov branitelj pripremili obranu. Na glavnom pretresu od 1. srpnja 2015. godine apelantov branitelj je predložio da se provede novo prometno vještačenje, a prvostupanjski sud je taj prijedlog odbio navodeći za to razloge. U svezi sa time, Kantonalni sud je istakao da odredba članka 6. stavak 3. točka d) Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) ne daje strankama neograničeno pravo da izvode dokaze pred sudom, što znači da sud koji vodi kazneni postupak mora imati određenu diskreciju u ocjeni da li bi izvođenje predloženih dokaza bilo relevantno ili ne, ali je kod takvog odlučivanja dužan navesti razloge zbog kojih je odlučio da odbije određene prijedloge stranaka za izvođenje dokaza. Takva obveza suda jasno proizlazi i iz odredbe članka 305. stavak 7. ZKPFBiH. Prema tome, kada se navedena načela dovedu u svezu sa konkretnim predmetom, proizlazi da je prvostupanjski sud na prijedlog obrane proveo dokaz saslušanjem oba vještaka prometne struke M.C. i D.S. u pogledu razlika u njihovim nalazima i mišljenjima, nakon čega je poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka M.C. i za to naveo detaljne i jasne razloge. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da nije bilo potrebe provoditi novo prometno vještačenje, te da su neutemeljeni žalbeni prigovori apelantovog branitelja da mu je povrijeđeno pravo na obranu.

16. Razmatrajući apelantove navode kojima je osporavao pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja pobijane presude, Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje kada je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je apelant postupao na način kako je opisano u izreci presude. Prvostupanjski sud se u obrazloženju pobijane presude vrlo detaljno bavio izvedenim dokazima, i to kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, dovodeći ih u uzajamnu vezu u smislu načela slobodne ocjene dokaza. Pri tome je naveo da je svoje uvjerenje utemeljio prvenstveno na iskazima svjedoka, materijalnim dokazima, nalazu i mišljenju vještaka prometne struke M.C. i drugim dokazima navedenim u pobijanoj presudi, te je izveo pravilan zaključak da je apelant na način i u vrijeme kao u izreci pobijane presude počinio radnje za koje je proglašen krivim. Stoga, Kantonalni sud je naveo da zaključci prvostupanjskog suda nisu dovedeni u pitanje apelantovim žalbenim prigovorima.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravo iz članka 4. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju. Apelant tvrdi da redoviti sudovi nisu naveli ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza i navoda Tužiteljstva i obrane u pogledu činjenice tko je od sudionika prometne nezgode prvi počeo sa pretjecanjem i tko je kojeg prvi udario, kao i da nisu naveli iz kojih razloga i kojim konkretno dokazima je suprotno vještačenje vještaka D.S. Također, apelant smatra da je u konkretnom predmetu Tužiteljstvo vršilo nedozvoljenu izmjenu optužnice i da je na taj način de facto podignulo novu optužnicu, obzirom da u konkretnom slučaju razlog izmjene optužnice nije ocjena Tužiteljstva da se činjenično stanje u optužnici izmijenilo, već uvjerenje da nije dokazano postojanje blanketnog opisa kaznenog djela koje mu je stavljeno na teret. Pored toga, apelant smatra da je izmjenom optužnice na glavnom pretresu od 26. lipnja 2015. godine povrijeđeno i njegovo pravo na suđenje u razumnom roku. Apelant dalje smatra da mu je, zbog izmjene optužnice u pogledu iste pravne stvari, suđeno dva puta, čime je došlo do kršenja načela ne bis in idem iz članka 4. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju, kao i da je presuda preinačena na njegovu štetu, čime je povrijeđeno načelo reformatio in peius. Također, apelant tvrdi da mu redoviti sudovi nisu dozvolili da izvede dokaze na novu optužnicu čime mu je onemogućeno da se brani, odnosno da iznosi činjenice i dokaze koji mu idu u prilog. Najzad, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pretpostavku nevinosti, jer je Kantonalni sud u rješenju kojim je ukinuo prvostupanjsku presudu na stranici 2. odjeljak 5. zaključio da je apelant poduzeo radnju pretjecanja nakon što je oštećeni započeo sa pretjecanjem, što je bilo od utjecaja na ponovljeni postupak pred Općinskim sudom.

II.Odgovor na apelaciju

18. Kantonalni sud je naveo da je u osporenoj odluci naveo razloge kojim se rukovodio kada je odbio kao neutemeljenu apelantovu žalbu i potvrdio presudu Općinskog suda, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

19. Općinski sud je naveo da u postupanju toga suda nisu počinjene bilo kakve nezakonitosti što je potvrđeno presudom Kantonalnog suda, niti je bilo kršenja ustavnih prava stranaka u postupku.

20. Kantonalno tužiteljstvo je istaklo da nije bilo novog postupka, niti je Tužiteljstvo izvršilo prekvalifikaciju kaznenog djela, a što se tiče blanketnog obilježja kaznenog djela, izmjena se odnosi na dodavanje okolnosti koje se odnose na bliža svojstva kaznenog djela koja ga konkretiziraju i koja su bila poznata apelantu tijekom cijelog postupka, pri čemu su ostale nepromijenjene činjenice koje određuju identitet djela. Dalje, Tužiteljstvo smatra da nisu utemeljeni apelantovi navodi da mu redoviti sudovi nisu omogućili pravično suđenje od nove optužnice, jer u predmetu nema nikakve nove optužnice, a što se tiče izmjene optužnice na način kako je to učinjeno, ona je utemeljena na zakonu, te je apelantu nakon iznesene izmjene ostavljen rok radi pripremanja obrane. Tužiteljstvo je, također, istaklo da nije jasno iz čega apelant izvodi zaključak da nije poštivano načelo pretpostavke nevinosti, niti stoje navodi da mu se dva puta sudilo u istoj stvari. Imajući u vidu navedeno, Tužiteljstvo smatra da su apelantovi navodi neutemeljeni i netočni i predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

V.Relevantni propisi

21. Kazneni zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05) u relevantnom dijelu glasi:

KAZNENA DJELA PROTIV SIGURNOSTI JAVNOG PROMETA

Članak 332. stavak (1) i (3) Ugrožavanje javnog prometa (1) Sudionik u prometu na putevima koji se ne pridržava prometnih propisa i time tako ugrozi javni promet da dovede u opasnost život ljudi ili imovinu većih razmjera, pa uslijed toga kod drugoga nastupi imovinska šteta preko 5.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora do pet godina.

(3) Tko kazneno djelo iz st. 1. i 2. ovoga članka počini iz nehaja, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine Članak 336. stavak 3.

Teška kaznena djela protiv sigurnosti javnog prometa (3) Ako je kaznenim djelom iz članka 332. stavka 3., članka 333. stavka 2., članka 334. stavka 2. i članka 335. stavka 3. ovoga Zakona prouzročena teška tjelesna ozljeda neke osobe ili imovinska šteta velikih razmjera, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

22. Zakon o osnovama sigurnosti prometa na cestama u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH" br. 6/06, 75/06, 44/07 i 84/09), koji je važio u trenutku počinjenja kaznenog djela, u relevantnom dijelu glasi.

9. Pretjecanje i obilaženje Članak 57.

(1) Pretjecati i obilaziti vozač smije samo ako time ne ometa normalno kretanje vozila koja dolaze iz suprotnoga smjera i ako na cesti ima dovoljno prostora za sigurno izvođenje tih radnji.

(2) Vozač ne smije pretjecati i obilaziti kada time, s obzirom na svojstva ceste i postojeće okolnosti na cesti i u prometu ili s obzirom na tehnička svojstva vozila kojim upravlja, ugrožava druge sudionike u prometu.

Članak 61. točka 2) Vozač ne smije vozilom započeti pretjecanje ili obilaženje:

2) ako je vozač koji se kreće iza njega počeo pretjecati;

23. Zakon o kaznenom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi: Članak 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svatko se smatra nevinim za kazneno djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju glede postojanja činjenica koje čine obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženika.

Članak 4.

Ne bis in idem Nitko ne može biti ponovno suđen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravomoćna sudska odluka.

Članak 6. stavak (1) Prava osumnjičenika odnosno optuženika (1) Osumnjičenik već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega i da njegov iskaz može biti korišten kao dokaz u daljnjem tijeku postupka.

Članak 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Članak 290.

Izmjena optužbe Ako tužitelj ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se činjenično stanje izneseno u optužnici izmijenilo, on može do okončanja dokaznog postupka izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja obrane, glavna se rasprava može odgoditi. U ovom se slučaju optužnica ne potvrđuje.

Dokazi na kojima se temelji presuda Članak 296.

(1) Sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Članak 322.

Zabrana reformatio in peius Ako je podnesena žalba samo u korist optuženika, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu.

VI.Dopustivost

24. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Presudu Kantonalnog suda broj 68 0 K 011961 15 KŽ 2 od 23. prosinca 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporenu presudu apelant primio 27. veljače 2016. godine, a da je podnio apelaciju 14. travnja 2016. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

27. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravo iz članka 4. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

29. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

30. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

2) Svatko tko je optužen za kazneno djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivnja sukladno zakonu.

3. Svatko tko je optužen za kazneno djelo ima sljedeća minimalna prava:

a) da bez odgađanja, podrobno i na jeziku koji razumije bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega; [...]

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura nazočnost i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;

31. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosio na utvrđivanje osnovanosti kaznene optužbe protiv apelanta u svezi sa izvršenjem kaznenog djela teška kaznena djela protiv sigurnosti javnog prometa, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

32. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer redoviti sudovi nisu naveli ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza. Također, apelant smatra da je Tužiteljstvo vršilo nedozvoljene izmjene optužnice, da mu redoviti sudovi nisu dozvolili da izvede dokaze na novu optužnicu, te mu je tijekom postupka povrijeđeno pravo na pretpostavku nevinosti.

33. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.

34. Također, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti procjenjivanje kvalitete zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redoviti sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redoviti sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudačkog uvjerenja. To je isključivo uloga redovitih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Europski sud za ljudska prava, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stavak 78). Ustavni sud naglašava da, pri tome, redoviti sud nije vezan niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Zatim, prema stavu Europskog suda, mora se utvrditi je li osobi koja je u pitanju bila pružena mogućnost za osporavanje validnosti dokaza i suprotstavljanje; mora se ocijeniti kvaliteta dokaza, uključujući i činjenicu jesu li uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi, Europski sud, pored ostalih, Sevinc i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. siječnja 2008. godine, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stavak 90. od 10. ožujka 2009. godine).

35. Dovodeći u svezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud nalazi da u predmetnom kaznenom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud u presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio kazneno djelo za koje je proglašen krivim. Naime, Općinski sud je u prvostupanjskoj presudi u pogledu utvrđivanja sporne činjenice da li je apelant započeo pretjecati vozilo ispred sebe kada je vozač koji se kretao iza njega počeo pretjecati, detaljno analizirao sadržaj iskaza svih saslušanih svjedoka, iskaz i nalaz i mišljenje vještaka prometne struke M.C. i materijalnih dokaza, ocijenio ih sa aspekta sadržaja i doveo u svezu s materijalnim dokazima. Na temelju navedenog zaključio je da je nesumnjivo dokazano da je apelant, na način kako je to opisano u izreci presude, počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret. Pri tome Općinski sud je naročitu pažnju posvetio ispitivanju apelantovih tvrdnji, te iskaza i nalaza i mišljenja vještaka prometne struke D.S., kojeg je predložila apelantova obrana, te je zaključio da ti dokazi nisu potkrijepljeni ostalim dokazima i da su usmjereni ka izbjegavanju apelantove odgovornosti. Dalje proizlazi da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Kantonalnog suda koji je prihvatio zaključke prvostupanjskog suda, te istakao da je provedenim dokazima i njihovom pravilnom ocjenom prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i razjasnio sve bitne okolnosti od značaja za pravilnu odluku u predmetnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i u svezi s tim proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

36. Apelant dalje tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pretpostavku nevinosti iz članka 6. stavak

2. Europske konvencije, jer je Kantonalni sud u rješenju kojim je ukinuo prvostupanjsku presudu na stranici 2. odjeljak 5. zaključio da je apelant poduzeo radnju pretjecanja nakon što je oštećeni započeo sa pretjecanjem, što je bilo od utjecaja na kasniju odluku Općinskog suda. Nakon izvršenog uvida u spis predmeta Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud u spornom pasusu nije naveo svoj zaključak o apelantovoj krivnji prije nego što je okončan predmetni postupak, već je samo citirao zaključak iz prvostupanjske odluke, nakon čega je izložio razloge zbog kojih je zaključio da je u konkretnom predmetu počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da su utemeljeni apelantovi navodi o povredi pretpostavke nevinosti iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije.

37. Razmatrajući apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je Tužiteljstvo nezakonito izmijenilo optužnicu, što je u znatnoj mjeri otežalo njegov položaj kao optuženika, Ustavni sud zapaža da apelant tim navodima u suštini ukazuje na povredu prava iz članka 6. stavak 3. točka a) Europske konvencije. U tom pogledu Ustavni sud ukazuje da optužnica ima krucijalnu ulogu u kaznenom postupku i zbog toga se mora pokloniti posebna pažnja obavještavanju osobe koja je u pitanju o optužbama za koje se tereti. Izmjena optužbe podrazumijeva izmjenu činjeničnog opisa djela koja ne bi smjela prouzrokovati izmjenu pravne kvalifikacije kaznenog djela koja bi otežala procesni položaj optuženika. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je odredbom članka 290. ZKPFBiH propisano ovlaštenje tužitelja da, ako ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu iz čega, dakle, proizlazi da ne postoje prepreke da optužnica bude izmijenjena tijekom trajanja kaznenog postupka. Također, u tom slučaju se ne vrši potvrđivanje optužnice. Međutim, ukoliko intervencije u optužnici rezultiraju njenom izmjenom, optuženiku se mora dozvoliti dovoljno vremena da se upozna sa izmijenjenom optužnicom, što znači da se glavni pretres u tom slučaju mora prekinuti, bez obzira u kojoj fazi se postupak nalazi (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1958/09 od 13. studenog 2012. godine, točka 63, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog stanja spisa proizlazi da je Kantonalni sud ispitao sve apelantove tvrdnje koje se odnose na izmjenu optužnice, te da je dao razumno, argumentirano i detaljno obrazloženje da se ranija i izmijenjena optužnica odnose na iste radnje i kazneno djelo, a da su u izmijenjenoj optužnici intervencije izvršene samo u pogledu preciziranja blanketnog propisa pri čemu apelant nije doveden u teži položaj. Također, proizlazi da je apelantovoj obrani ostavljeno dovoljno vremena za pripremu i izjašnjenje o izmijenjenoj optužnici, što je apelantova obrana i koristila. U svezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da nije moguće zaključiti ni da je izmjena optužnice kao rezultat imala povredu načela reformatio in peius, obzirom da preciziranje blanketnog propisa koji je apelantovim postupanjem povrijeđen nije utjecalo na težinu kaznenog djela koje je apelantu u konkretnom slučaju stavljeno na teret, obzirom da je to djelo ostalo u okvirima kako je bilo navedeno u prvobitnoj optužnici. Prema tome, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je načinom na koji je izmijenjena optužnica povrijeđeno apelantovo pravo iz članka II/3.(e) i članka 6. stavak 3. točka a) Europske konvencije.

38. U pogledu apelantovih navoda kojima ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka u postupku, jer mu redoviti sudovi nisu dozvolili da izvede dokaze na novu optužnicu, Ustavni sud podsjeća da članak 6. stavak 3. točka d) Europske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka obrane pod istim uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe (vidi presudu Europskog suda, Unterpertinger protiv Austrije, od 24. studenog 1986. godine, Serija A-110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti sa tužiteljem, te da mu se omogući da ispita i ospori svjedočenje svjedoka optužbe, kao i da pozove i ispita svoje svjedoke pod istim uvjetima. Također, Ustavni sud ukazuje da odredba ovoga članka ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni. Također, pravo na pravično suđenje ne zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza pred kaznenim sudovima. Domaći sudovi trebaju ocijeniti prijedloge koji su im izneseni, kao i značaj dokaza na koje se optuženi žele pozvati (vidi, inter alia, Europski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, Serija A, broj 146, točka 68). Institucije Europske konvencije usvojile su stav da domaći sudovi uživaju diskrecijsko ovlaštenje da sami odluče da saslušaju svjedoke za koje smatraju da će im pomoći u utvrđivanju istine, odnosno da ocijene da li je nužno da se pozovu predloženi svjedoci ili provedu drugi predloženi dokazi, pazeći da se ne naruše smisao i cilj prava na pravično suđenje koji obvezuju da se suđenje odvija pod jednakim uvjetima i uz jednakost oružja. Članak 6. stavak 3. Europske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženik izričito zahtijevao (vidi, Europski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. travnja 1992. godine, Serija A, broj 235, točka 34).

39. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud, odbijajući prijedlog apelanta da se provede treće prometno vještačenje, naveo da su se oba vještaka prometne struke detaljno izjašnjavala na okolnosti koji je od sudionika prometne nezgode i kada počeo prvi pretjecati i gdje se ostvario kontakt vozila, te su ih apelant i njegov branitelj imali mogućnosti detaljno ispitati na iste okolnosti, što su tijekom postupka i činili, zbog čega bi takav prijedlog apelantovog branitelja odugovlačio kazneni postupak. Pored toga, Ustavni sud uočava da je Kantonalni sud u svezi sa ovim apelantovim navodima istakao da je Općinski sud za odbijanje dokaznih prijedloga dao detaljne i jasne razloge, te nije bilo potrebe provoditi novo prometno vještačenje. Stoga, imajući u vidu da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su okolnosti koje je apelantova obrana provođenjem navedenih dokaza nastojala dokazati već bile razmotrene u ranijim iskazima i nalazima i mišljenjima vještaka koje je apelantova obrana imala priliku ispitati, što je tijekom postupka i činila, kao i praksu Europskog suda, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi, prilikom odbijanja njegovih dokaznih prijedloga, naveli jasne i razumljive razloge za svoje odluke poštujući svoju obvezu iz članka 6. stavak 3. točka d) Europske konvencije, zbog čega su neutemeljeni navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u tom segmentu.

40. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1, 2. i 3. toč. a) i d) Europske konvencije.

41. Najzad, apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije zbog toga što je Tužiteljstvo izmijenilo optužnicu tek na glavnom pretresu od 26. lipnja 2015. godine. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da okolnost da je Tužiteljstvo naknadno izmijenilo optužnicu sama po sebi ne ukazuje da je povreda apelantovog prava na suđenje u razumnom roku uopće moguća, zbog izričitih zakonskih ovlaštenja tužitelja da tijekom postupka izmijeni optužnicu, što je u ranijim stavovima ove odluke bilo detaljnije obrazloženo (vidi, stavak 38). Također, Ustavni sud naročito zapaža da apelant u apelaciji nije iznosio bilo koje druge argumente kojima bi potkrijepio svoju tvrdnju da je tijekom kaznenog postupka učinjena povreda navedenog apelantovog prava. Pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dva puta po istom predmetu

42. U pogleda navoda o povredi načela ne bis in idem koje apelant dovodi u svezu sa okolnošću da je tijekom postupka izmijenjena prvobitno potvrđena optužnica, te smatra da mu je u pogledu iste pravne stvari suđeno dva puta, čime je došlo do kršenja načela ne bis in idem iz članka 4. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud podsjeća da je odredbom članka 4. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju propisano: „Nikome se ne može suditi niti se može ponovo kazniti u kaznenom postupku u nadležnosti iste države za djelo zbog koga je već bio pravomoćno oslobođen ili osuđen sukladno zakonu i kaznenom postupku te države.“ Dakle, iz citiranih odredaba proizlazi da je osnovni preduvjet za primjenu ovog načela da je kazneni postupak već vođen protiv određene osobe za određeno kazneno djelo i da je taj postupak pravomoćno okončan, pa se ponovno vodi postupak za isto to djelo i protiv iste osobe. Imajući u vidu da iz stanja u spisu ne proizlazi da je donesena pravomoćna odluka o apelantovoj krivnji u pogledu prvobitne optužnice koja je naknadno izmijenjena sukladno pravilima ZKPFBiH, prema mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom slučaju nije moglo doći do primjene citiranog načela, a samim tim ni do povrede prava iz članka 4. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije budući da su redoviti sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti. Također, Ustavni sud smatra da ne postoji povreda apelantova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 2. i 3. toč. a) i d) Europske konvencije kada nema ništa što ukazuje na povredu pretpostavke nevinosti, te da je izmjenom optužnice apelant doveden u teži položaj, odnosno kada da nema ništa što bi ukazivalo da redoviti sudovi nisu poštivali pravila o ravnopravnosti stranaka pred sudom.

44. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1751/16 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio