Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1699/18 (UniCredit Bank d.d. Mostar i Razvojna banka Federacije Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 11. 09. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Hipoteka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nekretnina
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1699/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 09. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine, u predmetu broj AP-1699/18, rješavajući apelacije UniCredit Bank d.d. Mostar i Razvojne banke Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

UniCredit Bank d.d. Mostar protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 I 029266 17 Gž 2 od 3. januara 2018. godine, Razvojna banka Federacije Bosne i Hercegovine protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 I 028351 18 GŽ od 21. marta 2018. godine i Razvojna banka Federacije Bosne i Hercegovine protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 Ip 006976 18 Pž od 16. januara 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-1699/18

1. UniCredit Bank d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Robert Bogdan advokat iz Mostara, podnio je 14. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 I 029266 17 Gž 2 od 3. januara 2018. godine. U konkretnom slučaju osporenim rješenjem Kantonalnog suda preinačeno je Rješenje o namirenju Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 46 0 I 029266 11 I od 30. avgusta 2017. godine u stavu prvom i drugom izreke, na način da se prodajom nepokretnosti založnih izvršenika (detaljno navedene u izreci) apelantu kao kupcu odnosno tražiocu izvršenja, smatra da je apelant u cjelosti namiren.

2. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da se na trećem ročištu za prodaju nepokretnosti založnih izvršenika (detaljno označenih u rješenju) održanom 29. decembra 2016. godine kao jedini ponuđač javio apelant (tražilac izvršenja) koji je za predmetne nekretnine ponudio ukupni novčani iznos od 75.000,00 KM. Kantonalni sud je naveo da su apelantu predmetne nekretnine i dosuđene Rješenjem Općinskog suda broj 46 0 I 029266 11 I od 30. decembra 2016. godine. Nadalje je naveo da je Općinski sud, nakon donošenja navedenog rješenja pristupio namirenju apelanta u smislu člana 96. Zakona o izvršnom postupku F BiH (u daljnjem tekstu: ZIP), te donio Rješenje o namirenju broj 46 0 I 029266 11 I od 30. avgusta 2017.godine kojim je na ime troškova izvršnog postupka apelantu odredio iznos od 1.000,00 KM, a na ime kamate iznos od 74.000,00 KM, te je utvrdio da je apelant ostao nenamiren za ostatak kamate u iznosu od 187.101,46 KM i iznos glavnog duga od 401.273,28 KM. Kantonalni sud je naveo da je Rješenje o namirenju Općinskog suda od 30. avgusta 2017. godine nezakonito u pogledu odluke da se potraživanje apelanta djelimično namiruje iz kupoprodajne cijene od 75.000,00 KM. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da založno pravo (hipoteka) u konkretnom slučaju zasnovano radi osiguranja potraživanja koje apelant ima prema izvršeniku. Naveo je da je članom 139. stav (1) Zakona o stvarnim pravima F BiH (u daljnjem tekstu: ZOSP) propisano da je založno pravo ograničeno stvarno pravo na određenoj stvari ili pravu (zalogu) koje daje ovlaštenje svom nosiocu (založnom povjeriocu) da određenu tražbinu, ukoliko mu ne bude ispunjena nakon dospijeća, namiri iz vrijednosti te stvari, a njezin „svagdašnji“ vlasnik (založni dužnik) dužan je to trpiti. Nadalje je naveo da u skladu sa navedenim članom založno pravo daje ovlaštenje svom nosiocu da određenu tražbinu, ukoliko mu ne bude ispunjena nakon dospijeća, „...namiri iz vrijednosti te stvari...", a ne iz „prodajne cijene". Dakle, Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju, apelant odlučio da će pokrenuti izvršni postupak protiv izvršenika radi namirenja naprijed naznačene tražbine koja je i osigurana založenim predmetnim nekretninama, a potom i da kao jedini kupac postane vlasnik predmetnih založenih nekretnina, zbog čega je pogrešan stav Općinskog suda da se apelant ima smatrati djelimično namirenim. Naime, Kantonalni sud je ukazao da kako je apelant u izvršnom postupku odlučio postati i vlasnik založenih nekretnina, to se u konkretnom slučaju ima smatrati u cjelosti namirenim. Drugačijom odlukom bi se neopravdano pogodovalo interesima banke, a izvršeniku kao založnom dužniku stavio pretjeran teret tj. nametala obaveza i nakon što je apelant (tražilac izvršenja, založni povjerilac) postao vlasnik založne nekretnine koja i jeste založena radi osiguranja povjeriočeve tražbine i time, na taj način bio u „neograničenom dužničkom odnosu", a što u konačnici i kod ovakvog stanja stvari bi činilo i povredu načela zaštite izvršenika, a koje načelo nije u potpunosti napušteno. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da apelant ako je smatrao da na navedeni način neće namiriti svoja potraživanja mogao je predložiti drugi predmet izvršenja ili tražiti da se licitacija odgodi i ponovi kada na tržištu budu povoljnije prilike. Međutim, kako je apelant odlučio da nakon izvršnog postupka postane vlasnik nekretnine koja je založena radi osiguranja njegovog potraživanja, onda je jedini zaključak u smislu relevantnih odredaba ZIP (čl. 68. i 98. stav (1)) i prava na imovinu zagarantovana Ustavom BiH, da je predmetno potraživanje apelanta kao hipotekarnog povjerioca namireno u cijelosti iz vrijednosti založene nekretnine. Dakle, samo u situaciji da je treće lice postalo vlasnik predmetne nekretnine onda bi apelantova potraživanja prema prvenstvu namirenja i redoslijedu (član 98. ZIP) bila namirena iz iznosa za koji je to treće lice kupilo predmetnu nekretninu, što nije slučaj u ovom predmetu.

AP-3221/18

3. Razvojna banka Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 7. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 49 0 I 028351 18 GŽ od 21. marta 2018. godine. U konkretnom slučaju osporenim rješenjem Kantonalnog suda odbijena je žalba apelanta i potvrđeno Rješenje Općinskog suda u Kiseljaku broj 49 0 I 028351 18 I 4 od 16. januara 2018. godine kojim se smatra da je apelant u cjelosti namiren sa svojim potraživanjima prodajom nekretnine založnih izvršenika M. T. i M. T. (pobliže navedene u izreci).

4. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da su predmetne nekretnine (koje su predstavljale založno pravo na osnovu zaključenog Ugovora o zasnivanju hipoteke od 7. januara 2011. godine koji je notarski obrađen a kojim su izvršenici kao založni povjerioci jamčili za dug po osnovu zaključenog Ugovora o kreditu sa apelantom broj PO-010-23-14687-VII/10 od 30. decembra 2010. godine) prodate apelantu kao tražiocu izvršenja na trećem ročištu održanom 20. decembra 2016. godine za iznos od 60.500,00 KM. Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud donio Rješenje o dosudi nekretnina apelantu broj 49 0 I 028351 16 I 3 od 25. aprila 2017. godine, koje je postalo pravosnažno 12. maja 2017. godine. Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud, odlučujući o namirenju apelanta, primijenio odredbe člana 139. stav (1) ZOSP kojima je propisano da je založno pravo ograničeno stvarno pravo na određenoj stvari ili pravu koje daje ovlaštenje svom nosiocu (založnom povjeriocu) da određenu tražbinu, ukoliko mu ne bude ispunjena nakon dospijeća, namiri iz vrijednosti te stvari, a njen „svagdašnji“ vlasnik (založni dužnik) dužan je to trpiti. Dakle, Kantonalni sud je ukazao da se povjerilac namiruje iz vrijednosti stvari, a ne iz prodajne cijene. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju apelant potražuje iznos od 158.240,78 KM (po osnovu zaključenog ugovora o kreditu). Nadalje je naveo da su izvršenici kao osiguranje urednog vraćanja kredita sa apelantom zaključili ugovor o zasnivanju hipoteke kojim su založili predmetne nekretnine čija vrijednost je tada procijenjena na iznos od 285.606,35 KM. Kantonalni sud je naveo da je u toku izvršnog postupku vještak utvrdio da na dan 28. jula 2015. godine vrijednost založene nekretnine iznosila 131.059,13 KM. Nadalje je naveo da je na trećem ročištu za javno nadmetanje apelant predmetne nekretnine kupio za iznos od 60.500,00 KM. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je kupovinom založene nekretnine apelantovo potraživanje u cijelosti namireno i to iz vrijednosti kupljene nekretnine kako to propisuje čl. 139. st. (1) ZOPS. Dakle, kupovinom na navedeni način apelant je postao vlasnik založene nekretnine kojom je njegovo potraživanje bilo "osigurano“ pa kako je procijenjena vrijednost nekretnine (na dan zasnivanja hipoteke) bila veća od njegovog potraživanja, to je apelantovo potraživanje u cjelosti namireno. Kantonalni sud je nadalje naveo da činjenica da je u međuvremenu vrijednost nekretnine postala manja od njegovog potraživanja nije od značaja, jer odredbe ZlP-a ne garantuju tražiocu izvršenja da će na licitaciji prodati založenu nekretninu za novčani iznos koji je jednak njegovom potraživanju, nego jedino da u izvršnom postupku može postati vlasnik založene nekretnine ukoliko dužnik ne vrati dug. Dakle, kupovinom nekretnine apelant kao tražilac izvršenja je namiren na način što se odlučio da postane vlasnik nekretnine koja je bila založena radi osiguranja njegovog potraživanja, a čija je procijenjena vrijednost u trenutku zaključivanja ugovora o kreditu bila veća od njegovog potraživanja.

AP-3633/18

5. Razvojna banka Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 9. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 49 0 Ip 006976 18 Pž od 16. januara 2018. godine. U konkretnom slučaju osporenim rješenjem Kantonalnog suda odbijena je žalba apelanta i potvrđeno Rješenje Općinskog suda u Kiseljaku broj 49 0 Ip 006976 16 Ip 4 (stari broj IP-6/04) od 6. novembra 2017. godine kojim je odbijen kao neosnovan prigovor apelanta kao tražioca izvršenja izjavljen protiv Rješenja o obustavi postupka broj 49 0 Ip 006976 16 Ip 3 od 7. oktobra 2016. godine.

6. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je apelant kao tražilac izvršenja Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje na osnovu Sporazuma o zasnivanju založnog prava na pokretnim stvarima izvršenika (Karamba d.o.o. Fojnica) od 12. februara 2002. godine, zaključenog radi osiguranja naplate duga u iznosu od 25.716,00 KM. Kantonalni sud je naveo da je u izvršnom postupku prvostepeni sud Rješenjem o dosudi broj 49 0 lp 006976 04 lp od 18. juna 2013. godine založene pokretne stvari dosudio apelantu kao najpovoljnijem kupcu za iznos od 100,00 KM. Nadalje je naveo da je Rješenjem o namirenju Općinskog suda broj 49 0 lp 006976 04 lp 7. aprila 2014. godine utvrđeno da je apelant namiren za iznos ponuđene kupoprodajne cijene, nakon čega je prvostepeni sud Rješenjem od 22. januara 2016. godine, na osnovu člana 64. ZIP, utvrdio da je izvršni postupak dovršen. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio prigovor iz razloga što je potraživanje veće od cijene za koju je kupio pokretne stvari. Općinski sud je prigovor apelanta usvojio, te zaključkom od 8. septembra 2016. godine pozvao apelanta da u roku od 15 dana dostavi drugu izvršnu ispravu na osnovu koje traži izvršenje ostatka potraživanja. Apelant je podneskom od 26. septembra 2016. godine predložio da sud stavi van snage zaključak od 8. septembra 2016. godine jer je rješenjem o namirenju namiren za neznatan iznos i da je sud bio dužan postupiti u skladu sa odredbama člana 8. stav (3) a u vezi sa članom 63. stav (4) ZIP. Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud rješenjem od 7. oktobra 2016. godine obustavio izvršni postupak u skladu sa članom 63. stav (3) ZIP. Kantonalni sud je nadalje naveo da je Općinski sud rješenjem od 6. novembra 2017. godine odbio prigovor apelanta izjavljen protiv rješenja o obustavi postupka od 7. oktobra 2016. godine iz razloga što je predloženo izvršenje na osnovu Sporazuma o zasnivanju založnog prava Općinskog suda u Fojnici broj IP-20/02 od dana 12. februara 2002. godine u cijelosti iscrpljeno. Kantonalni sud je ukazao da je sve založene pokretne stvari kupio apelant zbog čega Općinski sud pravilno zaključuje da nije bio dužan pozvati apelanta da predloži novo sredstvo i predmet izvršenja u skladu sa članom 63. stav (4) ZIP, a u vezi sa članom 8. stav (3) ZIP. S tim u vezi, Kantonlani sud je ukazao da je prigovor apelanta odbijen i iz razloga što je vrijednost založenih pokretnih stvari procijenjena na iznos od 925.000,00 KM, što je daleko više od njegovog potraživanja (25.716,00 KM) a založene pokretne stvari su predate u posjed apelantu i postale su njegovo vlasništvo. Kantonalni sud je ukazao da se u konkretnom slučaju ima smatrati da je potraživanje apelanta u cijelosti namireno, bez obzira što su predmetne stvari kupljene za iznos od 100,00 KM. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak Općinskog suda da se po istoj izvršnoj ispravi daljnji postupak ne može nastaviti i da je to razlog za obustavu postupka u smislu člana 63. stav (3) ZIP.

Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1699/18.

8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

9. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. S obzirom na to da je apelant (Razvojna banka Federacije Bosne i Hercegovine) prema svojoj strukturi u istom statusu kao i nosioci javne vlasti u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencnije, Ustavni sud podsjeća da ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelanti pozivaju u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne odredbe ZIP. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. U konkretnim slučajevima, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženjima svojih odluka osporenih predmetnim apelacijama dao detaljne i jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi rješavao slično činjenično i pravno pitanje - namirenje potraživanja založnog povjerioca iz prodajne cijene izvršenikove nekretnine u situaciji kada je založni povjerilac ujedno i kupac te nekretnine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4380/13 od 22. decembra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, Ustavni sud je, prije svega, ukazao na svoj stav iz Odluke broj U-3/16 od 1. januara 2016. godine prema kojem u principu nijedna odredba ZIP ne sprječava redovne sudove u svakom konkretnom slučaju da zaključe da je tražilac izvršenja u cijelosti namiren ukoliko je, kao jedini kupac, postao vlasnik založene nekretnine kojom je bilo osigurano njegovo potraživanje, a koja je procijenjena na iznos viši od njegovog potraživanja prema izvršeniku, te da bi suprotno tumačenje vodilo povredi izvršenikovog prava na imovinu. U navedenoj odluci Ustavni sud je ukazao da je u tom predmetu tražilac izvršenja postao vlasnik založenih izvršenikovih nekretnina, čija je vrijednost procijenjena na iznos od 195.109,00 KM, koji je daleko veći od iznosa njegovog potraživanja od 72.048,41 KM, a da je redovni sud zaključio da je tražilac izvršenja namiren samo za iznos od 1.000,00 KM (za koji su prodate založene nekretnine). U vezi s tim, Ustavni sud je naveo da je odredbama člana 98. stav (1) ZIP, na koje se pozvao redovni sud, zaista propisano da se tražilac izvršenja namiruje iz iznosa koji je dobijen prodajom nekretnina, ali da je u konkretnom slučaju redovni sud zanemario da je tražilac izvršenja, kao jedini kupac, postao vlasnik založene nekretnine, slijedom čega je Ustavni sud zaključio da u tom slučaju miješanje u izvršenikovu imovinu nije izvršeno u "skladu sa zakonom" (jer su odredbe člana 98. ZIP primijenjene proizvoljno), što je za posljedicu imalo kršenje izvršenikovog ustavnog prava na imovinu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1699/18 (UniCredit Bank d.d. Mostar i… | Sudska praksa | Aktio