Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-439/18 (I. B. i Adrialine d.o.o. Banja Luka)

Odluka donesena 11. 09. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-439/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 09. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine, u predmetu broj AP-439/18, rješavajući apelacije Ivana Barića i Adrialine d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Ivan Barić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 388840 15 Gži od 22. decembra 2017. godine i Adrialine d.o.o. Banja Luka protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 I 025998 18 Gž od 24. aprila 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-439/18

1. Ivan Barić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gruda, kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 20. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 388840 15 Gži od 22. decembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem Kantonalnog suda odbijena je kao neosnovana žalba apelanta i potvrđeno Rješenje Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 I 388840 13 I od 11. marta 2015. godine. Navedenim rješenjem Općinskog suda odbijen je prigovor apelanta kao tražioca izvršenja izjavljen protiv Rješenja tog suda broj 65 0 I 388840 13 I od 5. februara 2015. godine kojim je određeno predloženo izvršenje, te odbijen apelantov prijedlog za naknadu troškova izvršnog postupka.

2. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud rješenjem od 5. februara 2015. godine odredio izvršenje na osnovu pravosnažne Presude Općinskog suda broj 65 0 Rs 181146 11 Rs od 18. jula 2011. godine koja je preinačena presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 184146 11 Rsž od 23. novembra 2012. godine, a radi naplate troškova parničnog postupka u iznosu od 2.076,00 KM. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da su apelantu kao tražiocu izvršenja već dosuđeni troškovi za sastav izvršnog prijedloga u drugom postupku, a po istoj izvršnoj ispravi (jer je apelant 5. novembra 2013. godine podnio dva prijedloga za izvršenje na osnovu iste izvršne isprave i protiv istog izvršenika i to jedan radi naplate glavnog potraživanja i zakonskih zateznih kamata, a drugi radi naplate troškova parničnog postupka) zbog čega se ponovo predloženi troškovi ne ukazuju kao potrebni za izvršenje. Dakle, Kantonalni sud je ukazao da je apelant uz predmetni postupak pokrenuo još jedan postupak radi ostvarenja potraživanja utvrđenog istom izvršnom ispravom, u kojem postupku su mu i određeni troškovi izvršenja na teret izvršenika. U istom tom postupku apelant je mogao zahtjevati i naplatu troškova parničnog postupka koji je prethodio donošenju izvršne isprave, što nije učinio već je za to potraživanje pokrenuo poseban postupak. Kantonalni sud je naveo da koliko će izvršnih prijedloga apelant kao tražilac izvršenja podnijeti radi namirenja potraživanja utvrđenog jednom izvršnom ispravom, jeste stvar odluke samog apelanta tj. tražioca izvršenja. Međutim, u konkretnom slučaju, u pogledu troškova izvršnog postupka izvršenik je shodno članu 16. stav (4) ZlP dužan tražiocu izvršenja (apelantu) nadoknaditi samo one troškove koji su bili potrebni za izvršenje. Dakle, kako je apelant svoje potraživanje mogao ostvariti u jednom izvršnom postupku u kojem su mu za sve preduzete radnje od strane punomoćnika-advokata priznate nagrade, to je pravilan zaključak Općinskog suda da ponovo predloženi troškovi za sastav prijedloga za izvršenje nisu potrebni za izvršenje u smislu navedene zakonske odredbe. Kantonalni sud je naveo da bi se u suprotnom izvršenik bespotrebno teretio za troškove i ovog izvršnog postupka čije pokretanje nije prouzrokovao on, već apelant, što bi u krajnjem predstavljalo i zloupotrebu prava od strane apelanta.

AP-3272/18

3. Adrialine d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sanel Nezirić advokat iz Sarajeva, podnio je 11. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 I 025998 18 Gž od 24. aprila 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem Suda BiH odbijena je žalba apelanta i potvrđeno Rješenje tog suda broj S 1 3 I 025998 17 I od 15. septembra 2017. godine kojim je uvažena žalba dužnika (JZU Bolnica "Sveti Vračevi" Bijeljina) izjavljena protiv rješenja o izvršenju tog suda od 9. avgusta 2017. godine, navedeno rješenje ukinuto, prijedlog za izvršenje odbačen, izvršni postupak obustavljen i ukinute su sve provedene radnje.

4. U obrazloženju osporene presude Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da nije bilo osnova za određivanje izvršenja, jer je uz žalbu dužnika dostavljen dokaz da je dužnik uplatio izvršnom ispravom naloženu obavezu istog dana kada je apelant podnio prijedlog za izvršenje. Sud BiH je naveo da je neosnovan prigovor apelanta da je sud predmetni izvršni postupak trebao obustaviti u odnosu na glavno potraživanje, ali da je postupak trebao nastaviti u odnosu na troškove postupka izvršenja. S tim u vezi, Suda BiH je ukazao da je povjerilac (apelant) obavezan da provjeri stanje računa i tek nakon toga (ukoliko izvršenik nije izmirio svoju obavezu) podnese prijedlog za izvršenje. Naveo je da je prijedlog za izvršenje inicijalni akt za pokretanje izvršnog postupka u situaciji kada dužnik nije ispunio svoju obavezu u roku za dobrovoljno izvršenje, a ni naknadno, sve do pokretanja izvršnog postupka. Sud BiH je ukazao da u situaciji kada je uplata izvršena prestaje obaveza dužnika, a kako dužnik nije nijednom odredbom ZIP obavezan da o svojoj uplati duga obavijesti povjerioca, to njegova obaveza prestaje samim činom uplate i tada prestaje i osnov za pokretanje izvršnog postupka. Dakle, obaveza je apelanta kao povjerioca da prije podnošenja prijedloga za izvršenje izvrši provjeru stanja računa, a kako ovu provjeru apelant nije izvršio na adekvatan način, to je pravilno odlučio prvostepeni sud u rješenju od 15. septembra 2017. godine kada je ukinuo rješenje o izvršenju od 9. avgusta 2017. godine i odbacio prijedlog za izvršenje. Sud BiH je naveo da su navedenom odlukom svi troškovi izvršnog postupka pali na teret povjerioca, ali se radi o troškovima koji su očigledno nepotrebno izazvani, pa prema odredbi člana 324. stav (1) Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, koji se na osnovu člana 17. Zakona o izvršnom postupku pred Sudom BiH primjenjuju u izvršnom postupku, padaju na teret stranke koja je te troškove izazvala.

Spajanje predmeta

5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 439/18.

6. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

7. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Naime, apelant u apelaciji broj AP 3272/18 između ostalog navodi da sa danom podnošenja prijedloga za izvršenje nije znao da je dužnik dao nalog za uplatu njegovog potraživanja, te navodi da je Sud BiH povrijedio navedena njegova prava jer je obustavio vođenje predmetnog izvršnog postupka i u odnosu na troškove izvršnog postupka.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja seu se apelanti u predmetnim apelacijama pozvali, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-439/18 (I. B. i Adrialine d.o.o. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio