Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3360/18 („Bipharm“ d.o.o. Lukavac)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3360/18
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine, u predmetu broj AP 3360/16 rješavajući zahtjev „Bipharm“ d.o.o. Lukavac za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev „Bipharm“ d.o.o. Lukavac za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. „Bipharm“ d.o.o. Lukavac (u daljnjem tekstu: apelant), iz Lukavca, kojeg zastupa Advokatsko društvo Suljić d.o.o, iz Tuzle, podnio je 18. juna 2016. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 Ps 029513 17 Rev od 8. marta 2018. godine. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud zabranio tužitelju Eurolab d.o.o (u daljnjem tekstu: tužitelj) pokretanje izvršnog postupka po presudi Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 029513 17 Rev od 8. marta 2018. godine do konačnog rješavanja po apelaciji.
2. Presudom Okružnog privrednog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 59 0 Ps 029513 16 Ps od 4. maja 2017. godine odbijen je u cjelosti tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se obaveže apelant da tužitelju isplati na ime duga iznos od 62.033,79 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Takođe, istom presudom je obavezan apelant da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.965,60 KM, u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja, a apelant odbijen sa potraživanjem troškova parničnog postupka za iznos od 148,98 KM.
3. Nakon okončanog postupka izvedenim dokazima na glavnoj raspravi, prvostepeni sud je utvrdio da su stranke zaključile kupoprodajni ugovor koji za predmet ima opremu za laboratoriju za ugovorenu cijenu 74.587,25 KM sa obračunatim PDV i rokom otplate šest jednakih mjesečnih rata s tim da prva rata dospjeva danom potpisivanja ugovora, da je apelant 14. aprila 2015. godine uplatio prvu ratu kupoprodajne cijene u iznosu od 12.553,79 KM, da je odredbom člana 2. stav 2. pismenog ugovora o kupoprodaji od 27. februara 2015. godine tužitelj kao prodavac obavezao se da će isporučiti robu apelantu kao kupcu najkasnije 60 dana od dana potpisivanja ugovora, da je roba prema LDI 22608 od 23. marta 2015. godine uvezena u carinsku ispostavu Sarajevo te da roba apelantu još nije isporučena. Nadalje, prvostepeni sud je utvrdio da je tužitelj svojim dopisom od 1. marta 2016. godine podsjetio apelanta na potpisivanje ugovora za nabavku laboratorijske opreme, a pozivom da do 10. marta 2016. godine izvrši plaćanje preostalog iznosa po ugovoru nakon čega bi bila isporučena roba koja je na lageru tužioca i čeka isporuku.
4. Na osnovu ovih utvrđenja prvostepeni sud zaključuje da tužitelj nije izvršio svoju ugovorenu obavezu isporuke ugovorene opreme apelantu u ugovorenom roku od 60 dana od dana zaključenja ugovora iako je robu uvezao u tom roku, niti je tuženi izvršio svoju ugovorenu obavezu plaćanja ugovorene cijene u cijelosti, te da je tužitelj uslovljavao isporuku robe isplatom ostatkom ugovorene cijene opreme do čega nije došlo. Po ocjeni prvostepenog suda predmetni ugovor predstavlja ugovor sa fiksno ugovorenim rokom ispunjenja obaveza i to kako plaćanja ugovorene kupoprodajne cijene, tako i isporuke robe, te da je predmetni ugovor, raskinut po samom zakonu u smislu člana 125. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) sa posledicama raskida ugovora shodno odredbi člana 132. ZOO. Prvostepeni sud stoji na stanovištu da povjerilačka docnja apelanta kao kupca koji ne preuzima ispunjenje obaveze odnosno uopšte ne obavještava tužitelja kao prodavca da su prestali razlozi privremene nemogućnosti da preuzmu robu, daju tužitelju određeno pravo ali i ne prava da isporuku uopšte ne izvrši. Na kraju prvostepeni sud zaključuje da je tužbeni zahtjev odbijen za isplatu neisplaćenog ostatka ugovorene kupoprodajne cijene opreme koja nije isporučena tuženom a usljed raskida ugovora po samom zakonu.
5. Presudom Višeg privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) žalba tužioca je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
6. Kako navodi Viši privredni sud, iz sadržine ugovora proizilazi da stranke nisu predvidjele fiksni rok, jer to nisu ni naznačile niti to proizilazi iz okolnosti koje su pratile zaključenje ugovora i njegovo izvršenje. Iz dopisa apelanta od 16. decembra 2015. godine na opomenu tužitelja, proizilazi da predmetni ugovor održava na snazi, jer da narudžba nije otkazana i da je spreman ispuniti ugovor dok se završi poslovni prostor apelanta. U konkretnom slučaju apelant (kupac) nije dokazao opravdane razloge odbijanja da preuzme stvar čija mu je predaja ponuđena. Iz tih razloga prodavac može samo tražiti raskid ugovora, a ne njegovo ispunjenje shodno odredbi člana 519. stav 2. ZOO, jer je očigledno da kupac nije isplatio kupoprodajnu cijenu u ugovorenom roku, niti do zaključenja glavne rasprave pred prvostepenim sudom. Prema odredbi člana 523. ZOO kad je prodaja raskinuta zbog povrede ugovora od strane jednog ugovarača, druga strana ima pravo na naknadu štete koju zbog toga trpi prema opštim pravilima o naknadi štete nastale povredom ugovora. Iz navedene odredbe se može zaključiti da prodavac u slučaju odbijanja kupca da prezume stvar čija je predaja ponuđena može tražiti samo raskidom ugovora ali ne i njegovo ispunjenje kojim se traži isplata neisplaćene kupoprodajne cijene. Iz navedenih razloga Viši privredni sud je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 029513 17 Rev od 8. marta 2018. godine revizija tužitelja je usvojena, obje nižestepene presude preinačene tako da je apelant obavezan da tužitelju na ime duga isplati iznos od 62.033,79 KM.
8. Prema ugovoru koji je zaključen 27. februara 2015. godine, obaveza tužitelja je bila da isporuči robu apelantu odnosno da mu istu stavi na raspolaganje najkasnije 60 dana od dana potpisivanja ugovora (član 2. stav 2. ugovora), a obaveza tuženog da na ime isporuke robe isplati prodavcu kupoprodajnu cijenu u iznosu od 74.587,25 KM sa obračunatim PDV (član 2. stav 1.), u 6 jednakih mjesečnih rata, od kojih prva rata dospjeva danom potpisivanja ugovora, zaključno sa avgustom 2015. godine (član 3. ugovora), a svaka sljedeća mjesečno. Predmet ugovora je oprema za laboratoriju, koja je taksativno nabrojana u Predračunu od 12. decembra 2014. godine, koji čini sastavni dio ugovora (član 1. ugovora). U predračunu koji je sastavni dio ugovora tužilac je kao mjesto isporuke naznačio ,,paritet-FCO Vaša laboratorija“. Dakle, određeno je koje stvari su predmet prodaje, te mjesto isporuke, dok je vrijeme isporuke određeno okvirno (60 dana od dana potpisivanja ugovora).
9. Pozivajući se na odredbe ZOO, Vrhovni sud navodi da predaja stvari ili isporuka robe, odnosno stavljanje na raspolaganje kupcu, osnovna je obaveza prodavca. Smatra se da je prodavac izvršio obavezu predaje stvari kad kupcu stvar uruči ili preda ispravu kojom se stvar može preuzeti (član 467. ZOO), jer je primarni cilj isporuke prenos posjeda stvari na kupca, odnosno stvaranje mogućnosti da kupac stekne posjed stvari, budući da prodavac ostaje vlasnik robe sve do njene isporuke. Označivši mjesto isporuke robe klauzulom ,,paritet-FCO Vaša laboratorija" stranke su ugovorile primjenu međunarodnih pravila za tumačenje trgovinskih termina (Incoterms), koja se primjenjuju na odnose izmedu prodavaca i kupaca, od kojih svako od izabranih pravila - klauzula navedeno u ugovoru stranaka označava položaj robe u prometu, odnosno ugovorene uslove isporuke. Prema ugovorenoj klauzuli iz konkretnog ugovora, smatra se da je prodavac izvršio isporuku robe kupcu kada je u mjestu određenom ugovorom stavio na raspolaganje robu, a u konkretnom slučaju to je laboratorija apelanta. Proizlazi da je tužitelj uvezao robu koja je predmet ugovora dana 23. marta 2015. godine, što znači da je u vrijeme za ispunjenje ugovorne obaveze - predaje stvari, imao na raspolaganju uvezenu opremu i nesumnjivo bio spreman da isporuči kupcu uvezenu robu u ugovorenom roku isporuke (najkasnije do 27. aprila 2015. godine) i tako izvrši svoju obavezu. Kako je predmetni ugovor na snazi, a apelant u docnji sa ispunjenjem svoje obaveze isplate preostalog dijela kupoprodajne cijene jer je protekao ugovoreni rok plaćanja (zaključno sa avgustom 2015. godine), tužitelj saglasno odredbi čl. 124. i 262. ZOO, po ocjeni Vrhovnog suda, ima pravo da traži ispunjenje ugovora i plaćanje ugovorene cijene robe, o čemu je prethodno i prije podnošenja tužbe obavještavao tuženog i pozivao ga da svoju obavezu izvrši. Zbog toga, Vrhovni sud zaključuje da se osnovano ukazuje da je pogrešan zaključak drugostepenog suda da je tužitelj u smislu odredbe člana 519. stav 2. ZOO mogao tražiti samo raskid, a ne i ispunjenje ugovora.
10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama u parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
11. Kako bi se zaustavilo nastupanje štete koju bi apelant/predlagatelj trpio usljed pokretanja izvršnog postupka od tužitelja, naplate novčanih sredstava ili prodaje pokretnih i nepokretnih stvari, predlaže se da, prije nego sud riješi po apelaciji, donese privremena mjera da se zabrani primjena i provođenje presude Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 029513 17 Rev od 8. marta 2018. godine do konačnog rješavana po apelaciji kao i da se zabrani tužitelju pokretanje izvršnog postupka po presudi Vrhovnog suda do konačnog rješavanja apelacije.
12. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»
13. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
14. U odluci broj AP-1664/16 od 25. maja 2016. godine kojom je odbijen apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je podsjetio da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga je ocijenjeno da zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. S tim u vezi je zaključeno da je apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere u suštini zasnovao na tvrdnjama koje se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji, što u okolnostima konkretnog slučaja ne može predstavljati dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere kojom bi se zabranilo postupanje nadležnog suda po odluci koja je pravosnažna i izvršna.
15. Imajući u vidu prethodno iznesene stavove u kontekstu navoda iz zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud smatra da apelant osim navoda koji se tiču merituma spora, a koje Ustavni sud ne može ispitivati u ovoj fazi postupka jer bi time prejudicirao odlučenje o meritumu apelacije, nije ponudio argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost određivanja privremene mjere. Stoga, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovan jer u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje odredba člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
16. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević