Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3912/18 (P. B. i M. B.)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3912/18
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine, u predmetu broj AP 3912/18, rješavajući zahtjev Petra Bošnjaka i Maria Bošnjaka za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Petra Bošnjaka i Maria Bošnjaka za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Petar Bošnjak i Mario Bošnjak (u daljnjem tekstu: apelanti ili prvoapelant i drugoapelant), koje zastupaju Lejla Čović i Sabina Mehić, advokati iz Sarajeva, podnijeli su 16. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 017901 17 Kžk od 13. aprila 2018. godine i S1 2 K 017901 15 K od 5. maja 2017. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se odlaže izvršenje kazne zatvora apelantima po presudi Suda BiH broj S1 2 K 017901 17 Kžk od 13. aprila 2018. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po apelaciji.
2. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 017901 15 od 5. maja 2017. godine, apelanti su proglašeni krivim da su radnjama opisanim u izreci presude, počinili krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH), u vezi sa krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZ BiH, a sve u vezi člana 54. istog zakona i osuđeni na kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam), odnosno 5 (pet) godina.
3. Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) je Rješenjem broj S1 2 K 017901 17 Kž 7od 21. novembra 2017. godine uvažilo žalbe branitelja apelanata, te Presudu broj S1 2 K 017901 15 od 5. maja 2017. godine ukinulo i odredilo održavanje pretresa pred Apelacionim vijećem. Presuda je ukinuta jer je utvrđeno da je u prvostepenom postupku došlo do povrede iz člana 297. stav 1. tačka i) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH), budući da je utvrđeno da taksativno navedene naredbe Suda BiH o provođenju posebnih istražnih radnji nisu sadržavale sve potrebne elemente, zbog čega je u paragrafu 21. iste odluke navedeno da će se razlučiti koji dokazi proizilaze iz primjene predmetnih nezakonitih naredbi.
4. Nakon održanog pretresa, Apelaciono vijeće je donijelo Presudu broj S1 2 K 017901 17 Kžk 17 od 13. aprila 2018. godine. Tom presudom apelanti su proglašeni krivim da su radnjama pobliže opisnim u izreci presude počinili krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. KZ BiH, u vezi sa krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZ BiH, pa ih je Apelaciono vijeće, na osnovu navedenih zakonskih propisa i uz primjenu odredaba iz čl. 39., 40., 42., 48. KZ BiH osudilo na kazne zatvora i to prvoapelanta u trajanju od pet godina i šest mjeseci a drugoapelanta u trajanju od pet godina, u koju im je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru navedeno u izreci presude. Na osnovu člana 74. KZ BiH apelantima je izrečena mjera sigurnosti oduzimanja predmeta, te se od istih imaju pobliže opisani predmeti.
5. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti ukazuju da je osuđujuća presuda protiv njih u odlučujućoj mjeri zasnovana na nezakonitim dokazima. U tom smislu, ističu da su prilikom procesne radnja otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije i dokaza koji su izvedeni u vezi sa ovom radnjom, odredbe člana 71. ZKP BiH proizvoljno primijenjene. Također, apelanti ukazuju da je u konkretnom predmetu činjenično stanje očigledno proizvoljno utvrđeno na njihovu štetu koje navode u apelaciji detaljno elaboriraju. Posljedično tome smatraju da ne postoje elementi bića krivičnog djela za koje su proglašeni krivim.
6. Apelanti su u apelaciji postavili i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi se „odložilo izvršenje Presude broj S1 2 K 017901 17 Kžk od 13. aprila 2018. godine. Istakli su da bi njihovim stupanjem na izdržavanje kazne zatvora prije konačne odluke po ovoj apelaciji bilo „nastavljeno kršenje ljudskih prava sa nesagledivim posljedicama, što bi dovelo i do nastanka štete koja se ne bi mogla nadoknaditi, niti na drugi način spriječiti“. Imajući u vidu da se apelanti još uvijek ne nalaze na izdržavanju kazne zatvora, predlažu da Ustavni sud donese predloženu privremenu mjeru.
7. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
8. Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navodi u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
9. Ustavni sud dalje podsjeća da je članom 64 stav (5) Pravila Ustavnog suda propisano da zahtjev za podnošenje privremene mjere može podnijeti učesnik u postupku pred Ustavnim sudom, pod uvjetom da je prethodno, u skladu sa zakonskim mogućnostima koje ima, tražio odlaganje izvršenja odluke redovnih sudova u postupku koji je vođen pred tim sudovima. Smisao navedene odredbe Pravila je da stranke prije obraćanja Ustavnom sudu iskoriste zakonske mogućnosti koje im stoje na raspolaganju u postupku pred redovnim sudovima (vidi, Odluka o privremenoj mjeri broj AP-3911/14 od 18. decembra 2014. godine, stav 20., dostupna na www.ustavnisud.ba).
10. Ustavni sud zapaža da su apelanti lica koja su pravosnažno proglašeni krivim i osuđeni na kazne zatvora. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelanti traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se, do rješavanja podnesene apelacije, „odložiti“ izvršenje izrečene kazne zatvora a kao razloge za donošenje privremene mjere ističe povredu njihovih ljudskih prava počinjenih u toku trajanja predmetnog krivičnog postupka.
11. U vezi s istaknutim navodima na kojima apelanti zasnivaju svoj zahtjev za donošenje privremene mjere, Ustavni sud zapaža da apelanti, pored navoda koji se tiču merituma predmeta, nisu posebno obrazložili zahtjev za donošenje privremene mjere. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera, koji su u konkretnom slučaju izostali. Osim toga, u pogledu zahtjeva kojim se traži „odlaganje“ izdržavanja kazne zatvora, Ustavni sud primjećuje, prije svega, da iz dostavljene dokumentacije ne proizilazi da je Sud BiH poduzeo radnje kako bi apelante uputio na izdržavanje kazne zatvora, budući da je u prvostepenoj presudi navedeno da su apelanti bili u pritvoru u navedenim periodima, koji periodi se uračunavaju u izrečene kazne zatvora, dakle u vrijeme donošenja osporenih presuda nisu bili u pritvoru. Također, Ustavni sud podsjeća na odredbe Zakona Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera – službeni prečišćeni tekst („Službeni glasnik BiH“ broj 22/16; u daljnjem tekstu: ZIKS) kojima je reguliran postupak odgađanja izvršenja kazne zatvora (odredbe čl. 145. do 147.) i u kojem su propisane okolnosti pod kojima je moguće odgađanje izvršenja kazne osuđenom licu koje se nalazi na slobodi. Dakle, ukoliko je i došlo do upućivanja apelanata na izdržavanje kazne zatvora, apelanti ničim nisu dokazali da su iscrpili navedenu zakonsku mogućnost koju imaju prema relevantnim odredbama ZIKS-a, odnosno „da su prethodno, u skladu sa mogućnošću propisanom zakonom tražili odlaganje izvršenja odluka redovnih sudova“, a navedeno se u smislu člana 64. stav 5. Pravila Ustavnog suda pojavljuje kao preduvjet za odlučivanje Ustavnog suda o zahtjevu za donošenje privremene mjere.
12. Imajući u vidu da apelanti nisu ponudili argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, naročito u situaciji kada apelanti nisu ni koristili mogućnosti koje ima prema ZIKS-u, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovan budući da u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
13. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević