Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4263/16 (A. Č.)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Otkaz
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4263/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine, u predmetu broj AP-4263/16, rješavajući apelaciju Aide Čurt, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aide Čurt podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Rs 049892 16 Rsž od 13. septembra 2016. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj 41 0 Rs 049892 14 Rs od 30. decembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Aida Čurt (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Visokog, koju zastupa Sulejman Kadić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 10. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 Rs 049892 16 Rsž od 13. septembra 2016. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 Rs 049892 14 Rs od 30. decembra 2015. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 41 0 Rs 049892 14 Rs od 30. decembra 2015. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi kao nezakonita odluka o otkazu ugovora o radu od 15. maja 2014. godine, da se naloži tuženom „Prevent Sarajevo“ d.o.o. Visoko (u daljnjem tekstu: tuženi) da joj uspostavi radno – pravni status na poslovima koje je obavljala prije otkaza ugovora o radu ili drugim odgovarajućim poslovima, te da se obaveže tuženi da joj isplati na ime neisplaćenih naknada plaća i obaveznih doprinosa za PIO, određene novčane iznose u određenim vremenskim periodima pobliže navedenim u izreci presude sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u postupku, na temelju provedenih dokaza, utvrđeno da je apelantica bila zaposlena kod tuženog po osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. januara 2013. godine na radnom mjestu „operater na ručnom radu“. Nadalje, da je odlukom o otkazu ugovora o radu od 15. maja 2014. godine apelantici otkazan ugovor o radu zbog ekonomskih i organizacijskih razloga, da na drugim radnim mjestima kod tuženog, koji odgovaraju stručnoj spremi i sposobnostima apelantice, ne postoje upražnjene pozicije, zbog čega tuženi nije bio u mogućnosti da joj ponudi sklapanje ugovora na drugim poslovima. Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju tuženi sačinio Elaborat o smanjenju broja zaposlenih u kojem je naveo razloge koji su doveli do potrebe reorganizacije i smanjena broja zaposlenika, te naveo radna mjesta na kojem je došlo do smanjenja broja zaposlenih (kojima je obuhvaćeno i apelantičino radno mjesto). Općinski sud je naveo da je nakon toga tuženi elaborat dostavio Vijeću zaposlenika, sa pozivom da iznesu mišljenje o elaboratu, te da vijeće nije imalo primjedbi i da je dalo saglasnosti za otkaze ugovora o radu. Dalje, Općinski sud je na osnovu „Molbi za zaposlenje“ upućenim društvima „Prevent Leather Sarajevo“ i „Prevent Fabrics“, utvrdio da je tuženi u više navrata upućivao molbe sa spiskovima zaposlenika koji su dobili otkaz, radi razmatranja mogućnosti njihovog zaposlenja kod tih firmi.
4. Općinski sud je ukazao na odredbe člana 87. stav 1. tačka 1. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) kojima je propisano da je tuženi mogao otkazati zaposleniku predmetni ugovor o radu ako je otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, ako se s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje na može osnovano očekivati od poslodavca da zaposli zaposlenika na druge poslove ili da ga obrazuje ili osposobi za rad na drugim poslovima. Nadalje, Općinski sud je ukazao na odredbu člana 98. ZOR-a, kojom je propisano da je poslodavac koji zapošljava više od 15 zaposlenika, a koji u periodu od naredna tri mjeseca ima namjeru da zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga za više od 10% zaposlenika otkaže ugovor o radu, ali najmanje petorici zaposlenika, dužan konsultovati se sa vijećem zaposlenika, odnosno sindikatom koji predstavlja najmanje 10% zaposlenika, dok je članom 99. ZOR-a propisano da se konsultacija zasniva na aktu u pismenoj formi koji je pripremio poslodavac, konsultacije počinju najmanje 30 dana prije davanja obavijesti o otkazu zaposlenicima. Akt sadrži, naročito, razloge za otkazivanje, broj i kategoriju zaposlenika čije je ugovore predvidio otkazati, mjere kojima je moguće izbjeći davanje otkaza, kao što je preraspored na druge poslove, mjere za koje poslodavac smatra da bi mogle pomoći zaposlenicima da nađu zaposlenje kod drugog poslodavca ili prekvalifikacija zaposlenika.
5. Cijeneći provedene dokaze, Općinski sud je ocijenio da je tuženi postupio po citiranim odredbama ZOR-a, da je sačinio elaborat o smanjenju broja zaposlenih, naveo razloge koji su doveli do potrebe reorganizacije i smanjenja broja zaposlenih, naveo radna mjesta na kojim je došlo do smanjenja broja zaposlenih, među njima i radno mjesto “kontrolor gotovih proizvoda”, kao i broj radnika kojima se otkazuju ugovori o radu, nakon čega je elaborate dostavio Vijeću zaposlenika, sa pozivom da u roku 10 dana iznese mišljenje o istom. Nadalje, Općinski sud je istaknuo da Vijeće zaposlenika nije imalo primjedbi na sačinjeni elaborat, te je dalo saglasnosti za otkaze ugovora o radu za svakog radnika pojedinačno, navedenih na dostavljenim spiskovima, a među njima i saglasnost za otkaz ugovora apelantici. Pored toga, Općinski sud je ukazao da na donošenje odluke nije od uticaja činjenica da je apelantica proglašena invalidom II kategorije, jer iz odredbe člana 87. ZOR-a ne proizlazi da se navedenoj kategoriji zaposlenika ne može dati otkaz zbog ekonomskih, organizacijskih ili tehničkih razloga. Općinski sud je dalje naveo da je prema elaboratu i molbama upućenim drugim poslodavcima, tuženi pokušao višak zaposlenika zaposliti kod drugog poslodavca, pa je slijedom toga na apelantici bio teret dokazivanja da je kod tuženog postojalo drugo radno mjesto na koje ju je mogao rasporediti ili da je postojala mogućnost njene prekvalifikacije za rad na nekom drugom radnom mjestu. Konačno, Općinski sud je naveo da činjenica da je tuženi primao zaposlenike nakon što je apelantici otkazao ugovor o radu, ne čini rješenje o otkazu nezakoniti, jer iz samo te činjenice ne proizlazi da tuženi u vrijeme davanja otkaza nije imao organizacijeske i ekonomske probleme zbog kojih je smanjio broj zaposlenika. Apelantica također nije dokazala da bi mogla obavljati poslove na drugim radnim mjestima jer se ne zna koje uslove mora ispunjavati zaposlenik na tim radnim mjestima i da li apelantica ispunjava uslove predviđene za ta radna mjesta, kao i sposobnosti za obavljanje istih, niti je dokazala da su ta radna mjesta bila slobodna u vrijeme donošenja odluke o otkazu.
6. Odlučujući o apelantičinoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 41 0 Rs 049892 16 Rsž od 13. septembra 2016. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
7. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelantici dat otkaz po članu 87. ZOR-a, kao i to da je tuženi, kao njen poslodavac, shodno članu
26. Zakona o vijeću zaposlenika, dobio i saglasnost Vijeća zaposlenika, za otkaz Ugovora o radu apelantici, kao invalidu II kategorije, u kom se vijeće saglasilo da ne postoje upražnjena radna mjesta, koja odgovaraju apelantičinoj radnoj sposobnosti, s obzirom na činjenicu o novoj sistematizaciji i smanjenju broja zaposlenika, zbog čega je ocijenio da se ne mogu prihvatiti kao osnovani apelantičini žalbeni navodi o ne postojanju ove saglasnosti, pukim pozivanjem na odredbe čl. 4. i 23. stav 1. tačka 3. Zakona o vijeću zaposlenika. Pored toga, Kantonlani sud je ocijenio da su neprihvatljivi žalbeni navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava i to odredbi čl. 98. i 99. ZOR-a, kroz navode da nije ispoštovana precedura konsultacije propisana odredbom člana 23. stav 1. tačka 3. Zakona o vijeću uposlenika. Naime, Kantonalni sud je ocijenio da Elaborat o smanjenju broja zaposlenih, ima sadržinu koju propisuje odredba člana 99. ZOR-a, dostavljen je vijeću prije konsultacije, na koji je vijeće nakon konsultacije dalo saglasnost, a što je potvrđeno dokazima tuženog, elaboratima i zabilješkama o pribavljanju saglasnosti.
8. Nadalje, Kantonalni sud je istaknuo da apelantica u žalbi izražava sumnju u legitimitet datih saglasnosti vijeća uposlenika, provedenog postupka konsultacije, broja članova vijeća uposlenika, pa time i zakonitosti odluke o otkazu ugovora o radu, zbog činjenice što su date saglasnosti vijeća potpisane od dva člana vijeća. S tim u vezi, Kantonlani sud je ukazao da Zakon o vijeću zaposlenika svojim odredbama od člana 32. do 37. propisuje rad vijeća zaposlenika, ali ne i način i postupak donošenja odluka, davanja saglasnosti (kojom većinom, da li u sjednici ili izvan sjednice), niti da ista mora biti potpisana od svih članova vijeća, nego propisuje samo njihovu formu (pismeno ili prećutno) i rok u kojem se traženo izjašnjenje ima dati odnosno dostaviti. Kantonalni sud je istaknuo da vijeće zaposlenika svojim Poslovnikom uređuje postupak i način svog rada, kako u sjednici tako i van sjednice, svoju unutrašnju organizaciju rada, ovlaštenja i zaduženja-predsjednika, zamjenika i članova, kako za pojedina pitanja iz nadležnosti vijeća tako i za pitanje davanja saglasnosti iz čl. 23, 24. i 26. Zakona o vijeću zaposlenika. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je ocijenio da apelantica nije dokazala da saglasnost vijeća zaposlenika nije data u skladu sa Poslovnikom o radu vijeća i Zakona o vijeću zaposlenika, pa time nije dokazala niti svoje sporenje o nelegitimnosti datih saglasnosti, a teret dokazivanja je upravo bio na apelantici. Pored toga, Kantonalni sud je ocijenio da apelantica nije dokazala ni činjenicu da vijeća uposlenika broji smo dva člana, a takav dokaz bi bila odluka o izboru članova vijeća zaposlenika tuženog iz koje bi se vidjelo koliko vijeće uposlenika u društvu tužene broji članova.
9. Kako iz osporene odluke tuženog o otkazu Ugovora o radu od 15. maja 2014. godine, proizilazi da je apelantici ugovor o radu otkazan iz ekonomskih i organizacijskih razloga, dakle iz razloga predviđenih odredbom člana 87. ZOR-a, Kantonalni sud je istaknuo da u takvoj situaciji nema mjesta primjeni odredbe člana 91. ZOR-a, da je u slučaju spora pred nadležnim sudom poslodavac dužan da dokazuje postojanje razloga za otkaz ugovora o radu, kako se to žalbom smatra. Naime iz odredbe člana 91. ZOR-a jasno proizilazi da takva obaveza postoji samo kada je otkaz ugovora o radu dat zbog teže povrede radnih obaveza dakle iz razloga predviđenih člana 88. st. 1. i 2. ZOR-a. Prema tome u predmetnoj pravnoj stvari, kada je u pitanju teret dokazivanja pravno relevantnih činjenica, važe odredbe čl. 7. i 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zbog čega je apelantičin prigovor o povredi odredbe člana 4, člana 23. stav 1. tačka 3, člana 26. Zakona o vijeću zaposlenika, te odredbi čl. 98. i 99. ZOR-a, a zasnovan na pukim sumnjama koje ne prate nikakvi dokazi, neosnovan.
Apelacioni navodi
10. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelantica smatra da Kanatonalni sud nije cijenio njen iskaz i iskaz saslušanih svjedoka, niti je uzimao u obzir apelantičine žalbene navode što je dovelo do povrede prava na pravično suđenje. Osim toga, apelantica smatra da su redovni sudovi u osporenim presudama proizvoljno primijenili materijalno pravo i to odredbe čl. 98. i 99. ZOR-a i člana 23. stav 1. tačka 3. Zakona o vijeću zaposlenika.
Relevantni propisi
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo i to ZOR i Zakon o vijeću zaposlenika. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Ustavni sud iz raspoloživih dokumenata zapaža da je Općinski sud na temelju provedenih dokaza utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan, za što je dao relevantno i argumentirano obrazloženje koje se u okolnostima konkretnog slučaja ne čini proizvoljnim, pri čemu je Kantonalni sud nakon ispitivanja osporene presude u svjetlu žalbenih razloga takav stav prvostepenog suda u cijelosti podržao. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP-2151/17 od 25. oktobra 2017. godine i AP-850/17 od 15. juna 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u navedenim odlukama naveo da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne i jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova.
15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigled15. kolovoza no (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević