Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1009/18 (RTM-TV1 d.o.o. Mostar)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1009/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine, u predmetu broj AP-1009/18, rješavajući apelacije RTM-TV1 d.o.o. Mostar, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio RTM- TV1 d.o.o. Mostar protiv -Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 102076 15 Rev od 2. novembra 2017. godine i
- Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 100188 15 Rev od 8. decembra 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-1009/18
1. RTM-TV1 d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnio je 16. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 102076 15 Rev od 2. novembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 102076 14 Rsž od 17. juna 2015. godine kojom je odbijena apelantova žalba podnesena protiv Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Rs 102076 11 Rs od 20. januara 2014. godine. Presudom Općinskog suda u stavu I izreke poništeno je kao nezakonito Rješenje o prestanku radnog odnosa i otkaz Ugovora o radu od 22. avgusta 2011. godine, te je naloženo apelantu kao tuženom da tužiteljicu (A. H.) vrati na posao, na poslove koje je radila do otkaza ugovora o radu ili druge odgovarajuće poslove u skladu sa stručnom spremom i kvalifikacijom, u roku od 15 dana. Stavom II izreke utvrđeno je da je tužiteljica bila u stalnom radnom odnosu kod apelanta počev od 1. decembra 1995. godine do zaključenja Ugovora o radu na neodređeno vrijeme 1. januara 2002. godine u kom periodu joj pripadaju sva prava proistekla iz radnog odnosa (tužiteljica je odbijena sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva za period od 1. maja do 30. novembra 1995. godine). Osim toga, presudom Općinskog suda obavezan je apelant da isplati tužiteljici razliku manje isplaćene plate, razliku manje isplaćenog i neisplaćenog toplog obroka, razliku manje isplaćenog i neisplaćenog regresa, naknadu plate, sve to za određene vremenske periode, kao i da na ime tužiteljice izvrši uplatu Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje pripadajuće doprinose na naknadu plate.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da su nižestepeni sudovi utvrdili da je tužiteljica sa apelantom 1. januara 2002. godine zaključila ugovor o radu na neodređeno vrijeme, da je članom 3. ugovora o radu određeno da će obavljati poslove ton majstora u poslovnici RTV Mostar sa punim radnim vremenom od 40 sati, da joj je rješenjem o prestanku radnog odnosa od 22. avgusta 2011. godine otkazan ugovor o radu sa 9. septembrom 2011. godine zbog ekonomskih, tehničkih i organizacijskih razloga. Takođe je utvrđeno da je tužiteljica bila zaposlenik tuženog i u vremenu od 1. decembra 1995. do 1. januara 2002. godine. Shodno navedenom, Vrhovni sud je ukazao da prema odredbama člana 87. stav (1) tačka 1) Zakona o radu F BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o radu) poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisan otkazni rok ako je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, dok je stavom (2) istog člana propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu u slučajevima iz stava (1) ovog člana, ako se, s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca i mogućnosti zaposlenika, ne može osnovano očekivati od poslodavca da zaposli zaposlenika na druge poslove ili da ga obrazuje, odnosno osposobi za rad na drugim poslovima. Vrhovni sud je naveo da su pravilni stavovi nižestepenih sudova da su donošenjem odluke o otkazu ugovora o radu učinjeni propusti koji je čine nezakonitom. Naime, Vrhovni sud je ukazao da apelant nije u smislu odredbe člana 87. Zakona o radu dokazao pretpostavku za otkaz iz razloga navedenih u toj odredbi, odnosno da tužiteljicu nije mogao rasporediti na jedno od radnih mjesta koje odgovara njenoj stručnoj spremi i sposobnostima, iako je u ugovoru o radu iz 2002. godine na neodređeno vrijeme navedeno da će tužiteljica obavljati i druge poslove po nalogu poslodavca. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da u smislu člana 87. Zakona o radu opravdan razlog za otkaz postoji u slučaju kada poslodavac radi ekonomski uspješnijeg poslovanja i planirane uštede izvrši reorganizaciju rada, tako da ukine određena radna mjesta, budući da je autonomno pravo poslodavca da određuje sistematizaciju radnih mjesta, da organizuje proces rada ili organizaciju svog poslovanja prema svojim potrebama i mogućnostima. U konkretnom slučaju, apelant nije dokazao da je vršio reorganizaciju rada, da je ukinuo radno mjesto tužiteljice već da je naprotiv, na njeno radno mjesto primio dragog zaposlenika. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da apelant u postupku nije dokazao da je preduzimao bilo kakve aktivnosti koje bi opravdavale otkaz ugovora o radu tužiteljici iz ekonomskih i organizacijskih razloga, zbog čega su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je predmetna odluka o otkazu ugovora o radu nezakonita, te da je apelant zbog toga dužan tužiteljicu vratiti na radno mjesto na kojem je radila prije otkaza. Vrhovni sud je ukazao da apelant nije obrazložio odluku o otkazu ugovora o radu u skladu sa odredbama člana 94. stav (2) Zakona o radu (poslodavac je dužan, u pismenoj formi, obrazložiti otkaz zaposleniku). Vrhovni sud je ukazao da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili i odredba člana 96. stav (2) tačka 1) Zakona o radu, kojom je određeno da zaposleniku za vrijeme trajanja nezakonitog otkaza ugovora o radu pripada naknada plate u visini plate koju bi zaposlenik ostvario da je radio, a visina naknade plate utvrđena je finansijskim vještačenjem, na koju visinu apelant nije ni prigovarao. Nadalje je ukazao da su tužiteljici pravilno na iznos dosuđene naknade plate dosuđeni doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje, na koji način su pravilno primijenjene odredbe iz čl.101. i 121. stav (1) Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, te član 6. stav (1) tačka 3) i član 11. Zakona o doprinosima. Vrhovni sud je takođe ukazao da su nižestepeni sudovi pravilno usvojili i tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži utvrđenje postojanja radnog odnosa kod apelanta od 1. decembra 1995. godine do 1 januara 2002. godine, jer je tužiteljica dokazala da je bila u radnom odnosu kod apelanta, što apelant nije ni sporio tokom postupka. Vrhovni sud je naveo da je tačan navod apelanta da Kantonalni sud nije odgovorio na žalbeni prigovor u vezi sa blagovremenošću tužbe u ovom dijelu, navodeći da je nastupila prekluzija za utvrđenje radnog odnosa „koji je istekao prije više od 10 godina". S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da izostanak obrazloženja tog dijela u pobijanoj presudi istu ne čini nezakonitom jer je pravilno odlučeno i o tom tužbenom zahtjevu. Zahtijevajući utvrđenje postojanja radnog odnosa tužiteljica je istakla samostalni zahtjev u smislu člana 54. Zakona o parničnom postupku, a isticanje takvog zahtjeva nije vezano ni uz kakav rok. AP-2077/18
3. Apelant, kojeg zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnio je 6. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 100188 15 Rev od 8. decembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 58 0 Rs 100188 14 Rsž od 25. maja 2015. godine kojom je odbijena apelantova žalba podnesena protiv Presude Općinskog suda broj 58 0 Rs 100188 11 Rs od 18. aprila 2014 godine. Presudom Općinskog suda poništeno je kao nezakonito Rješenje o prestanku radnog odnosa i otkaz Ugovora o radu od 22. avgusta 2011. godine, te je naloženo apelantu kao tuženom da tužioca (M. B.) vrati na posao, na poslove koje je radio do otkaza ugovora o radu ili druge odgovarajuće poslove u skladu sa stručnom spremom i kavlifikacijom, u roku od 15 dana. Osim toga, presudom Općinskog suda obavezan je apelant da isplati tužiocu razliku manje isplaćene plate, razliku manje isplaćenog i neisplaćenog toplog obroka, razliku manje isplaćenog i neisplaćenog regresa, naknadu plate, sve to za određene vremenske periode, kao i da na tužiočevo ime izvrši uplatu Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje pripadajućih doprinosa na naknadu plate.
4. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da su nižestepeni sudovi utvrdili da je tužilac bio zaposlenik kod apelanta na osnovu zaključenog ugovora o radu na neodređeno vrijeme na radnom mjestu tehničko vodstvo, te da je tužiocu otkazan ugovor o radu rješenjem o prestanku radnog odnosa i otkazom ugovora o radu od 22. avgusta 2011. godine. Vrhovni sud je naveo da je tužiocu otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme zaključno sa 9. septembrom 2011. godine, a u obrazloženju rješenja se navodi da je poslodavac (apelant) prinuđen raskinuti ugovor o radu zbog ekonomskih, tehničkih i organizacijskih razloga, kao i da se rješenje o otkazu ugovora o radu donosi u skladu sa odredbama Zakona o radu, Ugovora o radu i ostalim opštim aktima. Vrhovni sud je ukazao da apelant tokom postupka nije dokazao da se nalazi u financijskim problemima, te da je jedini način prevazilaženja tih problema bilo otkazivanje ugovora o radu pojedinim zaposlenicima (njih oko 30), niti je dokazao da je sačinio Izvještaj o ekonomsko finansijskim, tehničkim ili drugim organizacijskim problemima, niti izvještaj ili program zbrinjavanja zaposlenika kako to propisuje odredba člana 98. Zakona o radu, niti da je proveo postupak konsultacije u smislu člana 98. navedenog zakona. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da iz iskaza saslušanih svjedoka (detaljno navedenih u odluci) kao i iz iskaza tužioca proizilazi da nisu bili upoznati ni sa kakvim ekonomskim, tehničkim ili organizacijskim problemima apelanta kao svog poslodavca, te da je apelant nakon ovih otkaza odmah primao nove zaposlenike na ista radna mjesta, a u konkretnom slučaju na poslovima koje je obavljao tužilac počeo je raditi S. M.. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je članom 87. stav (1) tačka 1) Zakona o radu propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisani otkazni rok ako je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, dok je stavom (2) istog člana propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu u slučajevima iz stava (1) ovog člana ako se, s obzirom na veličinu kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca i mogućnosti zaposlenika, ne može osnovano očekivati od poslodavca da zaposli zaposlenika na druge poslove ili da ga obrazuje odnosno osposobi za rad na drugim poslovima. Vrhovni sud je naveo da je članom 99. stav (3) Zakona o radu propisano da ako u periodu od jedne godine od otkazivanja ugovora o radu, u smislu člana 98. tog zakona, poslodavac namjerava da zaposli zaposlenika sa istim kvalifikacijama i stepenom stručne spreme, prije zapošljavnja drugih lica će ponuditi zaposlenje onim zaposlenicima čiji su ugovor o radu otkazani. Vrhovni sud je ukazao da otkaz ugovora o radu u konkretnom slučaju nije donesen u zakonom propisanoj proceduri. Obaveza tuženog je bila da tokom postupka dokaže činjenicu da je do otkaza ugovora o radu tužiocu došlo iz ekonomskih i organizacijskih razloga i da nije imao mogućnosti da zaposli tužioca na drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj kvalifikaciji i stručnoj spremi, te da je prije otkaza obavio konsultiranje sa vijećem zaposlenih, odnosno sindikatom u smislu člana 98. i 99. Zakona o radu, što apelant nije dokazao. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je otkaz ugovora o radu donesen suprotno odredbama čl. 87., 98. i 99. stav (1), (2) i (3) Zakona o radu, te odredbama čl. 23 i 24. Zakona o vijeću zaposlenika. Vrhovni sud je naveo da bi otkaz bio zakonit moraju biti kumulativno ispunjeni kako formalni tako i materijalni uslovi propisani zakonom, što znači da ne ispunjenjem jednog od njih povlači ništavost odluke o otkazu. Kako je u postupku utvrđena formalna nezakonitost otkaza to su bez uticaja ostale tvrdnje revizije o pogrešnoj primjeni materijalnog prava kroz navode da je ispunjenjem samo materijalnog uslova za otkaz ugovora o radu apelant dokazao zakonitost datog otkaza. Vrhovni sud je ukazao da u konkretnom slučaju pored formalnog, nije bio ostvaren ni materijalni uslov za otkaz ugovora o radu propisan članom 87. stav (1) Zakona o radu, a imajući u vidu utvrđene činjenice da je apelant čitav period poslovao pozitivno a što je potvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka, te da je nakon otkaza ugovora o radu datog tužiocu u periodu od jedne godine zaposlio zaposlenika sa istim kvalifikacijama i stepenom stručne spreme koju ima tužilac, pa isto ukazuje da nisu postojali ekonomski, tehnički ili organizacijski razlozi koji bi opravdali otkaz dat tužiocu. Kako u konkretnom slučaju u postupku pred prvostepenim sudom apelant nije dokazao zakonitost otkaza ugovora o radu, to nije došlo do pogrešne primjene materijalnog prava kada je na osnovu opisanog činjeničnog utvrđenja uslijedio zaključak nižestepenih sudova da je tužbeni zahtjev osnovan. Isto tako, nižestepeni sudovi su pravilno primjenili materijalno pravo kada su obavezali apelanta da tužiocu u smislu člana 96. Zakona o radu, čl. 7., 8., 17. i 19. Opšteg kolektivnog ugovora isplati plate koje bi kao zaposlenik ostvario da je radio, te isplati razliku plata, toplog obroka i regresa za utuženi period, kao i pripadajuće doprinose za koju odluku su dali pravilne i potpune razloge koje u svemu prihvata i ovaj sud.
Spajanje predmeta
5. S obzirom na to da je navedene apelacije podnio isti apelant, te da se zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1009/18.
6. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
7. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelant poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelant, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant u predmetnim apelacijama pozva, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, imajući u vidu detaljna i jasna obrazloženja koja su dali redovni sudovi, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević