Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2057/16 (Federacija Bosne i Hercegovine-Vlada Federacije Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 11. 09. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Stjecanje bez osnova
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Nekretnina
  • Javna vlast
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2057/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 09. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2057/16, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine – Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Federacije Bosne i Hercegovine – Vlada Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 049884 15 Rev od 9. februara 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Federacija Bosne i Hercegovine – Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo, podnijela je 13. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 049884 15 Rev od 9. februara 2016. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 23. juna 2017. godine i 2. februara 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tužitelja Asima Zečevića, Zore Bulat, Sofije Majić, Edine Ćiber, Teufika Omanovića, Džemke Selimić, Olge Macanović, Stojanke Franić, Radoje Vlahovića, Zlatana Terzića, Ibrahima Fazlagića, Mamnune Lukač, Tamira Mostarca, Inje Pašalić, Nele Levi, Mevrese Čizmić, Sakiba Ališića, Emira Kapidžića, Jusufa Mandže, Anje Kovačević i Dušana Obradovića (u daljnjem tekstu: tužitelji) zatraženo je 7. maja 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužitelji dostavili su odgovore na apelaciju 9, 17. i 22. maja i 1. juna 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 049884 05 P od 16. decembra 2013. godine utvrđeno je da su tužitelji stekli zajedničko pravo vlasništva na nekretnini – zajedničkoj prostoriji (predmetna nekretnina) u stambenoj zgradi koja se nalazi u Sarajevu u ulici Franca Lehara broj 13, mezanin, površine 25,40 m², što su apelantica kao drugotužena i Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH kao trećetužena (u daljnjem tekstu: trećetužena) dužne priznati i trpjeti. Apelantici i trećetuženoj je naloženo da tužiteljima predaju u posjed i slobodno raspolaganje predmetnu nekretninu u ispravnom stanju oslobođenu od ljudi i stvari u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Dalje je naloženo apelantici i trećetuženoj da tužiteljima naknade troškove postupka u iznosu od 2.956,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Istom presudom tužiteljima je odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim traže da se naloži tuženima da im solidarno na ime neosnovanog bogaćenja isplate iznos od 24.990,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 14. januara 2009. godine pa do isplate, te da počevši od 14. januara 2009. godine pa do predaje u posjed predmetnih nekretnina isplaćuju na ime neosnovanog bogaćenja iznos od 245,00 KM mjesečno sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od petog u mjesecu za tekući mjesec, za svaki pojedini mjesečni iznos, pa do konačne isplate u roku od 30 dana, pod prijetnjom izvršenja. Odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na prvotuženu Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: prvotužena).

6. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je nakon provedenog postupka prvostepeni sud utvrdio da se sporni prostor nalazi u zgradi u ulici Franca Lehara broj 13 u kojoj su tužitelji postali etažni vlasnici stanova. Nositelj prava raspolaganja na cijeloj zgradi bio je bivši SSNO pa je pravo upravljanja preneseno na FBiH (FMO). Istaknuto je da su u postupku prodaje stanova na kojim postoji stanarsko pravo svi tužitelji zaključili ugovore o kupoprodaji stanova i upisani su u knjigu položenih ugovora kao vlasnici stanova s dijelovima zajedničkih prostorija i uređaja koji pripadaju stanu i zgradi kao cjelini i zemljištu ispod zgrade. Sporni prostor je na osnovu ugovora o zakupu od 2. juna 2000. godine FBiH izdala u zakup Savezu udruženja građana – nositelja ratnih priznanja „Zlatni ljiljan“ i „Zlatna policijska značka“. Nadalje, potpisana su i dva aneksa ugovora kojim se zakupcu priznaju uložena sredstva na ime troškova sanacija ratnih oštećenja i dovođenja spornog prostora u prvobitno građevinsko stanje, tako da se uložena sredstva kompenziraju sa zakupninom (prema aneksu 1. ugovora), a prema aneksu 2. ugovora od 9. decembra 2003. godine zakupcu se povećava zakupnina na iznos od 245,00 KM.

7. Vještačenjem koje je obavio vještak arhitektonske struke prvostepeni sud je utvrdio da se predmetna prostorija nalazi u mezaninu lijevo od pravca ulaženja u objekt i ulaz u prostoriju je omogućen lijevo iz pretprostora. Utvrđeno je da prostoriju aktivno koristi Savez udruženja dobitnika najvećih ratnih priznanja, a ukupna površina prostorije je 25,40 m², ali da je pregrađivanjem došlo do manje površine (24,82 m²). Prema nalazu navedenog vještaka, došlo je do greške prilikom proglašavanja predmetne prostorije poslovnom jer je ta prostorija nekad bila jedinstvena prostorija, sada je pregrađena i čine je hodnik, dvije kancelarije i toalet. Prije adaptacije predmetna prostorija je bila namijenjena za zajedničko korištenje na trošak stanara – sadašnjih etažnih vlasnika. Prema Pravilniku o općim mjerama zaštitite na radu na građevinskim objektima namijenjenih za radne i pomoćne prostorije i radne prostore, sporni prostor u stanju konstatiranom u zapisniku iz tačke 4. i tačke 1. nije zadovoljavao uvjete da se tretira kao poslovni prostor jer nije imao osigurano zagrijavanje, prozore, ni toalet. Pred organom uprave nije proveden postupak za pretvaranje ove prostorije u poslovni prostor. Vještak je po primjedbama tuženih pojasnio svoj nalaz na ročištu od 25. septembra 2013. godine, prethodno upoređivao predmetne prostorije s istom prostorijom koja se nalazi u istoj ulici na broju 9, te je našao da se radi o prostorijama koje su u doba izrade zapisnika iz 2000. godine bile obrađene na potpuno isti način. Prostorija u ulici Franca Lehara broj 9 je u popisnom listu iz 1991. godine navedena kao zajednički prostor, što znači da ako su te dvije prostorije iste, onda ni jedna ni druga ne ispunjavaju zahtjev iz Pravilnika o općim mjerama zaštite na radu za građevinske objekte namijenjene za radne i pomoćne prostorije i radne prostore, te ne mogu biti proglašene poslovnim prostorom zbog čega je vještak u pogledu spornog prostora dao izjašnjenje da se radi o grešci.

8. Ukazano je da su se tužitelji prije podnošenja tužbe obratili tuženim zahtjevom da im se vrati zajednička prostorija u posjed, pa su primili odgovor od FMO-a, Sektora za logistiku, iz kojeg slijedi da je predmetni poslovni prostor vlasništvo FMO-a, da ne pripada zajedničkim prostorijama, pa da se zbog toga zahtjevu tužitelja u vansudskom postupku nije moglo udovoljiti.

9. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je udovoljio tužbenom zahtjevu za utvrđenje da su tužitelji stekli zajedničko pravo vlasništva na nekretnini, te naložio vraćanje prostora tužiteljima u posjed, ali je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili da se tuženi obaveže da tužiteljima na ime neosnovanog bogaćenja plati iznos od 24.990.00 KM, kao i budući mjesečni iznos od 245,00 KM, uz obrazloženje da tužitelji nisu dokazali da bi oni ovaj prostor izdavali u zakup i na taj način ostvarivali prihode. U odnosu na prvotuženu, tužbeni zahtjev tužitelja je odbijen kao neosnovan zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani prvotužene.

10. Protiv prvostepene presude žalbe su podnijeli tužitelji, apelantica i trećetužena. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 049884 14 Gž 2 od 22. juna 2015. godine žabu tužitelja odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 24.990,00 KM na ime neosnovanog bogaćenja, kao i za buduće mjesečne iznose po 245,00 KM dok tuženi ne predaju tužiteljima prostor u posjed. Žalbe apelantice i trećetužene su djelimično uvažene i prvostepena presuda preinačena na način što se tužiteljima odbija tužbeni zahtjev kojim su tražili da im apelantica i trećetužena predaju u posjed i slobodno raspolaganje predmetni poslovni prostor u ispravnom stanju oslobođen od ljudi i stvari, dok je u preostalom dijelu žalba apelantice i trećetužene odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

11. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je, prema mišljenju drugostepenog suda, neosnovan tužbeni zahtjev za predaju poslovnog prostora zbog nedostatka pasivne legitimacije jer se apelantica i trećetužena ne nalaze u posjedu prostorije, a da su tužitelji mogli zahtijevati predaju u posjed samo od posjednika koji ima faktičku vlast na predmetnoj stvari, tj. od Udruženja građana „Zlatni ljiljan“ i „Zlatna policijska značka“. Prema ocjeni drugostepenog suda, prvostepeni sud je pravilno odlučio kada je odbio zahtjev tužitelja za isplatu zakupnine, međutim, smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo jer je u smislu člana 372. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) potraživanje na ime zakupnina zastarjelo (jer se radi o povremenim potraživanjima), te da je u smislu člana 373. stav 1. ZOO-a došlo do zastare, pa da je iz tih razloga valjalo odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan u dijelu za isplatu zahtijevanog iznosa zbog neosnovanog bogaćenja.

12. Protiv drugostepene presude revizije su izjavili tužitelji, apelantica i trećetužena. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 049884 15 Rev od 9. februara 2016. godine reviziju tužitelja uvažio i drugostepenu presudu preinačio u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za predaju u posjed i slobodno raspolaganje predmetne nekretnine u ispravnom stanju, oslobođenu od ljudi i stvari i u tom dijelu prvostepena presuda je potvrđena, dok je u pogledu odluke o zahtjevu za isplatu iznosa od 24.990,00 KM drugostepena presuda ukinuta i predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. Revizija tuženih je odbijena.

13. U obrazloženju revizione presude je navedeno da tužitelji osnovano prigovaraju pogrešnoj primjeni materijalnog prava u dijelu odluke o tužbenom zahtjevu za predaju predmetne nekretnine u posjed. U vezi s tim, ukazano je na odredbu člana 75. stav 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima kojom je propisano da posjed stvari ima i osoba koja faktičku vlast vrši preko druge osobe kojoj je na osnovu pravnog posla (u konkretnom slučaju ugovora o zakupu) dala stvar u neposredan posjed. Prema mišljenju Vrhovnog suda, neprihvatljiv je stav drugostepenog suda da su tužitelji mogli tražiti predaju poslovnog prostora samo od zakupca (Udruženja građana „Zlatni ljiljan“ i „Zlatna policijska značka“) kojeg su apelantica i trećetužena uvele u posjed prostora. Navedeno iz razloga što za ostvarivanje sudske zaštite nije nužno da budu uključeni svi držaoci (kako posredni tako i neposredni), s obzirom na to da presuda kojom je posrednom držaocu naložena predaja stvari djeluje svojom materijalnom pravosnažnošću i prema neposrednom držaocu i kada on nije učestvovao u parnici.

14. Nadalje je navedeno da sporni prostor nije pretvoren u poslovni prostor u zakonom propisanoj proceduri pred organom uprave, da u odnosu na Pravilnik o općim mjerama zaštite na radu za građevinske objekte namijenjene za radne i pomoćne prostorije i radne prostore nije zadovoljavao uvjete da se tretira kao poslovni prostor jer nije imao osigurano zagrijavanje u zimskom periodu, prozore koji moraju osigurati toplotnu izolaciju, a ni toalet, te da je prema nalazu vještaka do izvršene adaptacije taj prostor bio na zajedničkoj potrošnji tužitelja (električne energije), a da je takav prostor identičan prostoru u istoj ulici na broju 9 i predstavlja zajedničku prostoriju stanara. Zbog toga je, prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilan zaključak nižestepenih sudova da predmetni prostor predstavlja zajednički dio zgrade koji su tužitelji otkupili uz svoje stanove (član 3. Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo) i da služi zgradi kao cjelini.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Smatra da je u predmetnom postupku pogrešno primijenjena odredba čl. 43. i 48. Zakona o vlasničkopravnim odnosima i član 3. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Navodi da su se tužitelji tek sada sjetili da pokrenu ovakav postupak iako to nisu činili u proteklih 30 godina kada su imali status nositelja stanarskog prava. Smatra da redovni sudovi nisu uzeli u obzir sve dokaze apelantice i trećetužene, te su njihovi dokazi posmatrani reducirano a tretirani su samo dokazi koji idu u korist tužbe. Prema njenom mišljenju, nedopustivo je da vještak građevinske struke može svojim nalazom i mišljenjem odrediti namjenu prostorije. Apelantica navodi da su tužitelji kupili samo stanove, ali ne i navedeni poslovni prostor. U dopunama apelacije apelantica navodi da su redovni sudovi u konkretnom slučaju trebali primijeniti odredbe Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom FBiH te donijeti presude kojima se odbija tužbeni zahtjev tužitelja. Apelantica dostavlja Ustavnom sudu nove dokaze koji su utvrđeni u postupku po zahtjevu tužitelja po osnovu neosnovanog bogaćenja koji je još uvijek u toku i u kojem nije donesena konačna odluka.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je naveo da prilikom donošenja osporene revizione presude nije došlo do kršenja apelanticinih ustavnih prava na koje ukazuje u apelaciji.

17. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani navodi apelacije da je u predmetnom postupku došlo do kršenja ustavnih prava na koja apelantica ukazuje u apelaciji.

18. Općinski sud je naveo da su u prvostepenoj presudi navedeni razlozi za usvajanje zahtjeva tužitelja koji se problematizira apelacijom. Ukazano je da je u ukinutom dijelu stjecanje bez osnova proveden ponovan postupak i donesena prvostepena presuda 5. marta 2018. godine, te da je predmet u fazi odlučivanja o pravnom lijeku podnesenom protiv prvostepene presude, kao i o odlučivanju o prijedlogu tuženih za ponavljanje postupka pred Kantonalnim sudom.

19. Tužitelji su naveli da se promjena namjene poslovnih prostorija vrši u upravnom postupku pred nadležnim organima donošenjem rješenja o promjeni namjene prostorija. Stoga, kako nije provedena navedena procedura predmetne prostorije predstavljaju zajedničke prostorije etažnih vlasnika.

V.Relevantni propisi

20. U Zakonu o vlasničkopravnim odnosima FBiH („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 43.

Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari.

Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva.

Član 48.

Osoba koja je pribavila individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znala, niti je mogla znati da nije postala vlasnik stvari (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo zahtijevati njen povraćaj i od savjesnog posjednika kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.

Kad se dvije osobe smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima osoba koja je stvar stekla teretno u odnosu na osobu koja je stvar stekla besteretno, a ako su pravni osnovi ovih osoba iste jačine, prvenstvo ima osoba kod koje se stvar nalazi.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva.

Na odnose između pretpostavljenog vlasnika i savjesnog i nesavjesnog posjednika primjenjuju se odredbe čl. 44. do 47. ovog zakona.

Član 75. stav 2.

Posjed stvari ima i osoba koja faktičku vlast na stvari vrši preko druge osobe, kojoj je na osnovu pravnog posla, dala stvar u neposredan posjed (posredan posjed).

21. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantna odredba glasi:

Član 3.

Stan se otkupljuje sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade koji služe zgradi kao cjelini zajedno sa zemljištem ispod zgrade.

Zajednički dijelovi i uređaji zgrade definirani su odredbama Zakona o stambenim odnosima.

Predmet prodaje mogu biti i prostorije na kojima postoji stanarsko pravo, a koje se ne smatraju stanom, ako je propisima regulirano da mogu biti u prometu.

Predmet prodaje je i garaža ako čini građevinsku cjelinu sa stanom ili ako je stanaru dodijeljena na korišćenje kao pripadajući i dio stana.

22. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 049884 15 Rev od 9. februara 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 18. marta 2016. godine, a apelacija je podnesena 13. maja 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelantica smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

28. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 19/04, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelanticino ustavno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje utvrđivanja prava vlasništva i predaju u posjed nekretnina, dakle, nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

31. Apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).

32. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

33. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju u konačnici usvojen tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili utvrđivanje zajedničkog prava vlasništva na predmetnoj nekretnini – zajedničkoj prostoriji u stambenoj zgradi, kao i predaju u posjed predmetne nekretnine, dok je u pogledu odluke o zahtjevu za isplatu iznosa od 24.990,00 KM po osnovu neosnovanog bogaćenja drugostepena presuda ukinuta i predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovni postupak (koji je još uvijek u toku). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je predmet ove apelacije pravosnažno okončani postupak u odnosu na utvrđivanje prava vlasništva i predaju u posjed predmetnih nekretnina. Razmatrajući navode apelantice, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u predmetnom postupku proveli detaljan dokazni postupak na osnovu kojeg su utvrđene sve relevantne činjenice. Suprotno apelanticinim navodima, ne može se zaključiti da su redovni sudovi u predmetnom postupku izvodili samo one dokaze koji idu u korist tužitelja, a ne i apelanticine dokaze. Naime, iz provedenog dokaznog postupka nesporno je utvrđeno da predmetne nekretnine ne predstavljaju poslovni prostor, već zajedničke prostorije u stambenoj zgradi koje služe zgradi kao cjelini. Pri tome je utvrđeno da u vezi s navedenim prostorijama nikada nije proveden bilo kakav upravni postupak pred nadležnim upravnim organima u kojem je došlo do pretvaranja predmetnih zajedničkih prostorija u poslovni prostor. Također, Ustavni sud ne može naći bilo kakvu proizvoljnost u tome što su redovni sudovi prihvatili nalaze vještaka u vezi s prirodom predmetnih prostorija iz kojih proizlazi da se radi o zajedničkim prostorijama, a ne o poslovnom prostoru. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, u osporenoj presudi Vrhovni sud je dao veoma jasno i argumentirano obrazloženje zbog čega predmetna nekretnina predstavlja zajednički dio zgrade koji su tužitelji otkupili prilikom otkupa svojih stanova (član 3. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo), kao i da služi zgradi kao cjelini. Imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova na način kako su ona prezentirana u obrazloženju odluka redovnih sudova, Ustavni sud u navedenom obrazloženju Vrhovnog suda ne vidi bilo kakvu proizvoljnost na način kako to apelantica ukazuje u apelaciji.

34. U odnosu na apelanticine navode iz dopune apelacije u pogledu primjene Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom FBiH, Ustavni sud ukazuje da ove navode apelantica prvi put ističe u dopunama apelacije, te da takvi navodi nisu bili predmet njene žalbe i revizije u predmetnom postupku. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući svoju praksu u ovakvim slučajevima, kada apelanti određene navode prvi put ističu u apelaciji, Ustavni sud ističe da ove navode apelantica ne može uspješno isticati tek u postupku pred Ustavnim sudom budući da ih je trebala koristiti u toku predmetnog postupka, što, kako je već navedeno, nije učinila (vidi mutatis mutandins, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26. i AP1808/10 od 15. januara 2014. godine, tačka 29, dostupne na www.ustavnisud.ba ) . Stoga, imajući u vidu navedeno, proizlazi da su ovi apelanticini navodi neosnovani.

35. Dalje, Ustavni sud ukazuje da ne može prihvatiti niti razmatrati činjenice i dokaze za koje apelantica tvrdi da su utvrđene u ponovnom postupku koji se vodi u odnosu na zahtjev tužitelja po osnovu neosnovanog bogaćenja (ukinuti dio drugostepene presude osporenom presudom Vrhovnog suda) koji još uvijek nije pravosnažno okončan, a niti je predmet ove apelacije. Slijedom navedenog, proizlazi da su i ovi apelanticini navodi neosnovani.

36. Prema tome, uzimajući u obzir sve okolnosti predmetnog slučaja, prema mišljenju Ustavnog suda, Vrhovni sud je u osporenoj odluci dao veoma jasno i argumentirano obrazloženje zbog čega je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem je utvrđeno njihovo zajedničko pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, kao i u dijelu predaje u posjed predmetnih nekretnina, pri čemu su primijenjene relevantne zakonske odredbe u čijoj primjeni Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani.

Pravo na imovinu

38. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu također dovode u kontekst pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, u okviru razmatranja prava na pravično suđenje. S obzirom na to, Ustavni sud iz istih razloga zaključuje da su neosnovani i apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada u obrazloženju osporene odluke revizionog suda nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelanticinu štetu, te kada je revizioni sud za svoju odluku dao jasne i argumentirane razloge.

40. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelantica kršenje tog prava dovodi u kontekst identičnih navoda istaknutih u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2057/16 (Federacija Bosne i Hercegovine-Vlada… | Sudska praksa | Aktio