Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3596/16 (Fond penzijsko i invalidskog osiguranja RS)
Odluka donesena 11. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ništavost
- Zakup
- Javna vlast
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3596/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3596/16, rješavajući apelaciju Fonda PIORS, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Fonda PIORS podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 041396 14 Rev od 2. juna 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Fond penzijskog i invalidskog osiguranja RS (u daljnjem tekstu: Fond PIORS – apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa dr Mladen Milić, direktor Fonda PIORS, podnio je 29. avgusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) 80 0 P 041396 14 Rev od 2. juna 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
1. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Vrhovnog suda i tužene Zore Ašćerić (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 16. maja 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
2. Osnovni sud je 31. maja 2018. godine dostavio odgovor na apelaciju, Okružni sud 29. maja 2018. godine i Vrhovni sud 24. maja 2018. godine. Tužena nije dostavila odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
4. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 0413 od 30. maja 2013. godine odbija se kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi ništavim Ugovor o korišćenju stana koji se nalazi u Njegoševoj ulici broj 28B na VI spratu (u daljnjem tekstu: predmetni stan) broj 151/2001 od 23. februara 2001. godine zaključen između apelanta i tužene, kao i Odluka Fonda PIORS o dodjeli predmetnog stana tuženoj u zakup na određeno vrijeme broj 99/2006 od 8. februara 2006. godine i poništavaju se sve pravne posljedice proizašle iz odredbi ugovora iz stava I odluke. Takođe, stavom II iste presude je odbijen tužbeni zahtjev kojim se obavezuje tužena da iseli iz predmetnog stana i stan slobodan od lica i stvari koje se nalaze u stanu preda tužiocu u posjed i slobodno raspolaganje. Takođe, stavom III odluke je odbijena tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 200,00 KM, a sve u roku do 30 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja. I konačno, apelant je obavezan da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.455,95 KM, a sve u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude, a pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
5. Kako navodi Osnovni sud, apelant je s tuženom zaključio ugovor kojim bi riješio njeno stambeno pitanje i stambeno pitanje njene porodice, a tužena je bila radnik kod apelanta i imala je status izbjeglog i raseljenog lica. Osnovni sud navodi da se tužena nalazi u posjedu predmetnog stana na osnovu zaključenog ugovora s vlasnikom stana, tako da tužena nije bespravni korisnik stana i nije nezakonito uselila u stan. Činjenica da je kasnijom pravosnažnom presudom utvrđena ništavost odluke osnovom koje je apelant s tuženom zaključio ugovor o korišćenju stana ne predstavlja osnov za apelanta da od tužene traži da predmetni stan vrati u posjed tužiocu kao vlasniku stana, budući da je apelant s tuženom kasnije zaključio ugovor o zakupu predmetnog stana. Međutim, sud dalje obrazlaže da je tužena predmetni stan dobila u zakup na osnovu Pravilnika o rješavanju stambenih potreba radnika stručne službe Javnog fonda za PIORS (Pravilnik) koji reguliše prava radnika u pogledu rješavanja stambenih potreba, kao i kriterijume, mjerila i druga pitanja iz ove oblasti. Utvrđeno je da je tužena bila član porodičnog domaćinstva u kojem je njen, sada pok. suprug bio nosilac stanarskog prava, te je on stan u Tuzli otkupio, pa sud smatra da to nije dovoljno da bi se smatralo da tužena ne bi mogla dobiti navedeni predmetni stan u zakup jer apelantov Pravilnik predviđa da radnik u takvim okolnostima, poput tužene, može ostvariti pravo na stan. Ovo je sud utvrdio uvidom u obrazloženje apelantovog rješenja od 8. februara 2006. godine (na stranici broj 2) navodeći da je tužena bila nosilac stanarskog prava stana u Tuzli, u ulici Šabana Zahirovića broj 2, citirajući odredbu člana 9 Pravilnika broj 02-10-6/00 od 15. maja 2000 godine. Dalje je u obrazloženju navedeno da se na osnovu takvog činjeničnog stanja ne dovodi u pitanje primjena člana 9 Pravilnika jer je tužena u vremenu odlučivanja o dodjeli stana na korišćenje imala pravo na dodjelu stana, te iz tog prava proizlazi i donošenje prava na zakup stana i donošenje apelantove odluke broj 99/2006.
6. Sud je poklonio svoje povjerenje u cijelosti iskazu tužene, te je zaključio da tužena zajedno sa svojom porodicom živi (sada s jednom kćerkom) u predmetnom stanu oko 13 godina i da u predmetni stan nije ušla nezakonito, već je ušla shodno apelantovoj odluci. Kako sud zaključuje, pravo tužene na korišćenje predmetnog stana je nastalo na osnovu ugovora o korišćenju stana od 23. februara 2000. godine i Pravilnika o rješavanju stambenih potreba radnika fonda od 15. maja 2000. godine. U vezi s tim, sud navodi da odredba člana 14 Zakona o privatizaciji državnih stanova Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 72/07 - prečišćeni tekst, 59/08, 58/09, 71/10; u daljem tekstu: Zakon o privatizaciji državnih stanova) propisuje da nosilac stanarskog prava ili članovi njegovog porodičnog domaćinstva mogu otkupiti samo jedan stan na teritoriji Republike Srpske (u daljnjem tekstu: RS) ili Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FBiH). U stavu dva istog člana je regulisano da je ugovor zaključen suprotno stavu 1 istog člana ništav. Tužena, niti član njenog porodičnog domaćinstva nije otkupila više od jednog stana, što je utvrđeno tokom postupka. Osnovni sud smatra da ne postoji nijedan zakonit osnov za ništavost predmetnog ugovora, i to kako prema odredbama Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH” br. 14/84, 12/87, 36/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 19/93, 12/99 i 31/99: u daljnjem tekstu: ZSO) ili odredbama iz člana 42 Zakona o privatizaciji državnih stanova, koji propisuje kad ugovor o zakupu prestaje, a ni shodno odredbama Zakona o obligacionim odnosima (ZOO), na koje se odredbe (čl. 104 i 200 stav 2) poziva apelant. Tužena nije postupala nesavjesno, niti protivno društvenim interesima i moralnim shvatanjima društva, prema ocjeni suda, jer je tužilac bio obaviješten da je tužena, odnosno njen pok. suprug bio nosilac stanarskog prava na stanu u Tuzli, te o daljnjem slijedu događaja i radnji u odnosu na taj stan, što je sve i navedeno u obrazloženju odluke tužioca od 28. februara 2006. godine.
7. Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 041396 13 Gž od 26. novembra 2013. godine apelantova žalba je uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu stava I izreke tako da se apelantov tužbeni zahtjev kojim je traženo utvrđivanje ništavosti Ugovora o korišćenju stana broj 151/2001 od 23. februara 2001. godine usvaja. Stavom II iste presude apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu u kome je odbijen tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da je ništava Odluka Fonda za PIORS, Filijala Bijeljina, broj 99/2006 od 8. februara 2006. godine i tužena obaveže da iseli iz predmetnog stana i stan preda u posjed apelantu slobodan od lica i stvari, te apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 2.000,00 KM, sve u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja.
8. Okružni sud smatra da odluka prvostepenog suda nije pravilna. Navodi da je pogrešan stav prvostepenog suda da se tužena nalazi zakonito u posjedu spornog stana na osnovu predmetnog ugovora o korišćenju stana od 23. februara 2001. godine. Prije svega, ovaj ugovor o korišćenju stana je zaključen na osnovu apelantove odluke broj 1151/2000 od 28. novembra 2002. godine koja je utvrđena ništavom na osnovu pravosnažne sudske odluke, kako je to već utvrđeno, pa prema tome i ovaj ugovor o korišćenju stana ne može biti valjan. Osim toga, i kada ovaj ugovor ne bi bio ništav zbog toga što je donesen na osnovu ništave odluke, on je ništav zbog toga što je zaključen između apelanta i tužene. Prema članu 11 ZSO-a, propisano je da se stanarsko pravo stiče danom zakonitog useljenja u stan na osnovu ugovora o korišćenju stana, a ovaj ugovor se zaključuje između OJDP ,,Grad“ i tužene, a ne između apelanta i tužene, a apelant je taj koji donosi rješenje o dodjeli stana tuženoj, ali ne zaključuje ugovor o korišćenju stana sa njom. Iz navedenog proizlazi da je osnovan apelantov tužbeni zahtjev u stavu I izreke kojim je traženo utvrđivanje ništavim ugovora o korišćenju stana od 23. februara 2001. godine.
9. Što se tiče ništavosti apelantove odluke od 8. februara 2002. godine, Okružni sud nalazi da apelant za to nije ponudio nikakve dokaze, a zaključak o ništavosti ne može se izvesti na osnovu toga što je odluka suprotna članu 9 Pravilnika, kod činjenice da nije suprotna članu 10 istog Pravilnika koji je dozvoljavao davanje u zakup stanova na određeno vrijeme i licima koja ne ispunjavaju uslove iz člana 9 navedenog Pravilnika. Stoga, proizlazi da predmetna odluka o dodjeli u zakup iz 2006. godine nije ništava, pa apelant nema osnov da traži predaju u posjed istog stana od tužene. Iz nekih drugih razloga apelant nije ni tražio tužbenim zahtjevom otkaz ugovora o zakupu koji je zaključen na određeno vrijeme, a u pravilu se i ne traži otkaz ugovora o zakupu na određeno vrijeme jer on ističe samim protekom vremena na koji je zaključen. Kako ovdje nije ni dokazano da li uopšte ima ugovora o zakupu ili je samo u pitanju navedena odluka, to se uopšte nije moglo ni odlučivati o takvom otkazu jer nema ni zahtjeva za to, a niti cijeniti da li se radi o tzv. prekarijumu do opoziva gdje se stvar daje na korišćenje do opoziva onoga ko je daje, a što takođe nije ni traženo zahtjevom niti dokazivano.
10. Međutim, prema mišljenju Okružnog suda, pogrešan je pravni stav prvostepenog suda da tužena ima pravo na posjed stana na osnovu člana 30 stav 7 ZSO-a čak i kao bespravni korisnik, s obzirom na to da je u posjedu stana više od osam godina jer se ova zakonska odredba ne može primjenjivati u konkretnom slučaju, s obzirom na to da je 28. jula 2001. godine stupio na snagu Zakon o privatizaciji državnih stanova i do toga dana nije protekao ovaj rok od osam godina iz člana 30 stav 7 Zakona o stambenim odnosima i tada je prestao da važi ovaj Zakon o stambenim odnosima, pa i navedena zakonska odredba člana 30 stav 7. Ipak, ovaj pogrešan stav nije uticao na pravilnost prvostepene odluke cijeneći da je ovaj dio tužiočevog tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništavosti odluke i iseljenje tužene neosnovan iz drugih navedenih razloga.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 80 0 P 041396 14 Rev od 2. juna 2016. godine apelantova revizija je djelimično usvojena, drugostepena presuda preinačena u osporenom dijelu kojim je apelantova žalba odbijena i u dijelu odluke o troškovima postupka, tako što je tužiočeva žalba djelimično usvojena i prvostepena presuda preinačena tako što se tuženoj nalaže da se iseli iz predmetnog stana koji se nalazi u Bijeljini i da stan slobodan od lica i stvari preda u posjed apelantu u roku od 30 dana, te odlučuje da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U ostalom dijelu odluke po zahtjevu za utvrđenje ništavosti apelantove odluke o dodjeli stana tuženoj u zakup na određeno vrijeme broj 99/2006 od 8. februara 2006. godine apelantova revizija je odbijena. Revizija tužene u osporenom dijelu kojim je apelantova žalba usvojena odbija se.
12. Kako zaključuje Vrhovni sud, valjanost apelantove odluke broj 1151/2000 od 28. novembra 2000. godine o rješavanju stambenih potreba radnika, koja je bila osnov za zaključenje predmetnog ugovora o korišćenju stana, saglasno odredbi člana 12 Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09, 61/13; u daljnjem tekstu: ZPP), moguće je ocijeniti u vidu prethodnog pitanja. Kako je apelantovim Pravilnikom o rješavanju stambenih potreba radnika od 15. maja 2000. godine, koji je bio na snazi u spornom periodu, propisano da se licima iz člana 2 tog Pravilnika (radnici i bračni drug i djeca poginulog radnika) stambene potrebe mogu rješavati: davanjem stana u zakup, odobravanjem zamjene i odobravanjem kredita (odredba člana 7), dok nije predviđeno rješavanje stambenih potreba dodjelom stana na korišćenje, proizlazi da je odluka kojom je predmetni stan dodijeljen na korišćenje tuženoj suprotna apelantovom aktu i da time nije zakonita. U vezi s tim, Vrhovni sud zaključuje da je pravilan zaključak drugostepenog suda da Odluka broj 1151/2000 od 28. novembra 2000. godine ne predstavlja punovažan osnov za zaključenje ugovora o korišćenju stana, pa drugostepeni sud nije pogriješio kada je apelantovu žalbu u ovom dijelu usvojio i prvostepenu presudu preinačio tako što je utvrdio da je osporeni ugovor o korišćenju stana ništav.
13. Nadalje, apelantovim revizionim navodima se s pravom ističe da nisu pravilno ocijenjeni žalbeni navodi da ne postoji pravni osnov da tužena ostane u posjedu predmetnog stana, odnosno da s tuženom nije zaključen ugovor o zakupu stana. Odlukom broj 99/2006 od 8. februara 2006. godine apelant je predmetni stan dao u zakup na određeno vrijeme tuženoj, pri čemu se pozvao na odredbu člana 9 stav 1 tačke 2 i 3 i član 10 Pravilnika od 15. maja 2000. godine, kojim je propisana mogućnost da se radniku, koji je kao nosilac stanarskog prava ili član njegovog porodičnog domaćinstva izvršio povrat stana na području Bosne i Hercegovine i bivše SFRJ i stekao pravo na otkup, stan da u zakup na određeno vrijeme, što znači da navedena odluka ima uporište u aktu tužioca, kako je to zaključio i drugostepeni sud.
14. Međutim, odredbom člana 11 pomenutog Pravilnika je propisana obaveza da se na osnovu konačne odluke o dodjeli stana u zakup zaključi ugovor o zakupu u pismenoj formi, te su propisani elementi tog ugovora. U konkretnom slučaju, između stranaka nije došlo do zaključenja ugovora o zakupu. Da je za valjan pravni osnov za korišćenje stana po osnovu zakupa neophodno zaključenje ugovora o zakupu, proizlazi i iz odredaba Zakona o privatizaciji društvenih stanova (čl. 38 i 58). Prema tome, tužena kojoj je Odlukom tužioca broj 99/2006 od 8. februara 2006. godine predmetni stan dat u zakup, kod toga da nakon toga, po odredbama Pravilnika i odredbama zakona, nije došlo do zaključenja ugovora o zakupu, ne posjeduje valjan pravni osnov da predmetni stan drži u posjedu po osnovu zakupa (jer joj to pravo ne daje sama odluka bez zaključenog ugovora o zakupu). Pored toga, činjenica da je navedenom odlukom predmetni stan dat u zakup tuženoj na određeno vrijeme (bez preciziranja vremenskog perioda), kod stavljenog zahtjeva za predaju u posjed stana u prilog je zaključku da tužena nema valjan pravni osnov po kojem bi i dalje ostala u posjedu predmetnog stana.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine.
16. Apelant navodi da Vrhovni sud nije obrazložio pravnu vezu između člana 24 st. 1 i 2 ZSO-a i člana 59 Zakona o privatizaciji državnih stanova, iz koje jasno proizlazi nezakonitost sporne odluke, pa apelant smatra da je proizvoljnim tumačenjem odredbi materijalnog prava počinjena povreda prava na pravično suđenje na apelantovu štetu. Smatra da je pogrešno pitanje ništavosti Odluke broj 99/2006 od 8. februara 2006. godine cijeniti u odnosu na Pravilnik o rješavanju stambenih potreba tužioca iz 2000. godine. Odluka broj 99/2006 od 8. februara 2006. godine nije donesena u skladu s važećim zakonom, bez obzira na odredbe navedenog Pravilnika kao akta manje pravne snage u odnosu na zakon. Apelant navodi da shodno članu 59 Zakona o privatizaciji državnih stanova, postupak za dodjelu stana na korišćenje, pokrenut do dana stupanja na snagu ovog zakona, završiće se po odredbama propisa koji su bili na snazi u vrijeme pokretanja postupka, što znači da je postupak dodjele stana na korišćenje u kojem je donesena Odluka broj 99/2006 trebao biti sproveden u skladu sa ZSO-om. Prema tome, postupak za dodjelu stana započet u vrijeme važenja ZSO-a mogao se okončati samo po odredbama tog zakona, a što nije ispoštovano Odlukom broj 99/2006. Apelant zaključuje da je sporna odluka suprotna ZSO-u i Zakonu o privatizaciji stanova jer na takvom činjeničnom stanju i proizvoljnom ocjenom dokaza i primjene materijalnog prava u pogrešnom zaključku suda da nema osnova za poništenje pravnih akata po apelantocvom zahtjevu sud je načinio povrede na koje ukazuje apelant. Smatra da mu je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku, suprotno Zakonu o privatizaciji državnih stanova, te da niko ne može otkupiti dva stana u Bosni i Hercegovini, a samu dodjelu stana u zakup nije moguće izvršiti po citiranim odredbama ZSO-a i zato ne može proizvoditi pravne posljedice.
b) Odgovor na apelaciju
17. Osnovni sud navodi da je pred prvostepenim sudom postupak okončan u razumnom roku, a o svim drugim aspektima ispravnosti, odnosno zakonitosti odluke koju apelant osporava odlučiće Ustavni sud BiH.
18. Okružni sud smatra da osporenom presudom nisu povrijeđena apelantova ustavna prava.
19. Vrhovni sud navodi da ostaje kod razloga datih u obrazloženju svoje presude i smatra da primjena prava u toj presudi nije bila proizvoljna, pa se predlaže da se apelacija odbije.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87, 36/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 19/93, 12/99 i 31/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 11.
Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.
Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na os novu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji pred stavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Zabranjeno je prodavati odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog za ona, prenositi odnosno sticati stanarsko pravo. Sticanje stanarskog prava koje je u suprot nosti s odredbama ovog zakona ne pro iz vodi ni kakvo pravno dejstvo.
Član 24. stav 1. i 2.
Davalac stana na korištenje dodjeljuje stan na korištenje u skladu sa samoupravnim opštim aktom.
Samoupravnim opštim aktom utvrđuju se kriteriji za dodjelu stana na korištenje, kao i druga pitanja koja se od nose na rješavanje stambenih potreba radnika.
(....)
Član 30. stav 7.
Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina.
21. Zakon o privatizaciji državnih stanova RS („Službeni glasnik RS“ broj 72/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 14.
(1) Nosilac stanarskog prava ili članovi njegovog porodičnog domaćinstva mogu otkupiti samo jedan stan na teritoriji Republike Srpske ili Federacije BiH, uključujući Brčko Distrikt.
(2) Ugovor zaključen suprotno odredbi iz stava 1. ovog člana ništav je.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda 80 0 P 041396 14 Rev od 2. juna 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. juna 2016. godine, a apelacija je podnesena 27. avgusta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine.
27. Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/04, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
[…]
29. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
30. Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom Vrhovnog suda apelantova revizija djelimično usvojena, drugostepena presuda preinačena u osporenom dijelu kojim je apelantova žalba odbijena i u dijelu odluke o troškovima postupka, tako što je žalba tužioca djelimično usvojena i prvostepena presuda preinačena tako što je tuženoj naloženo da se iseli iz predmetnog stana. U ostalom dijelu odluke po zahtjevu za utvrđenje ništovosti apelantove odluke o dodjeli stana tuženoj u zakup na određeno vrijeme broj 99/2006 od 8. februara 2006. godine apelantova revizija je odbijena. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud u konkretnom predmetu utvrdio da je apelantovim Pravilnikom o rješavanju stambenih potreba radnika od 15. maja 2000. godine, koji je bio na snazi u spornom periodu, propisano da se licima iz člana 2 Pravilnika stambene potrebe mogu rješavati davanjem stana u zakup, odobravanjem zamjene i odobravanjem kredita, dok nije predviđeno rješavanje stambenih potreba dodjelom stana na korišćenje, pa proizlazi da je odluka kojom je predmetni stan dodijeljen na korišćenje tuženoj suprotna apelantovom aktu i da time nije zakonita. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud zaključio da je pravilan zaključak drugostepenog suda da Odluka broj 1151/2000 od 28. novembra 2000. godine ne predstavlja punovažan osnov za zaključenje ugovora o korišćenju stana, pa drugostepeni sud nije pogriješio kada je apelantovu žalbu u ovom dijelu usvojio i prvostepenu presudu preinačio tako što je utvrdio da je osporeni ugovor o korišćenju stana ništav.
31. Nadalje, Ustavni sud kao ključno ukazuje da je Vrhovni sud odbio apelantove revizione navode da nisu pravilno ocijenjeni žalbeni navodi da sa tuženom nije zaključen ugovor o zakupu stana. Odlukom broj 99/2006 od 8. februara 2006. godine apelant je predmetni stan dao u zakup na određeno vrijeme tuženoj, koji je kao nosilac stanarskog prava ili član njegovog porodičnog domaćinstva izvršio povrat stana na području Bosne i Hercegovine i bivše SFRJ i stekao pravo na otkup stana, što znači da navedena odluka ima uporište u apelantovom aktu. Međutim, odredbom člana 11 pomenutog Pravilnika je propisana obaveza da se na osnovu konačne odluke o dodjeli stana u zakup zaključi ugovor o zakupu u pismenoj formi, te su propisani elementi tog ugovora, upravo u konkretnom slučaju između stranaka nije došlo do zaključenja ugovora o zakupu. Nadalje, pismena forma ugovora o zakupu se traži i prema čl. 38 i 58 Zakona o privatizaciji društvenih stanova, da bi on bio valjan kao pravni osnov za korišćenje stana po osnovu zakupa. Prema tome, tužena kojoj je apelantovom odlukom broj 99/2006 od 8. februara 2006. godine predmetni stan dat u zakup, kod toga da nakon toga, po odredbama Pravilnika i odredbama zakona, nije došlo do zaključenja ugovora o zakupu, pa tužena ne posjeduje valjan pravni osnov da predmetni stan drži u posjedu po osnovu zakupa (jer joj to pravo ne daje sama odluka bez zaključenog ugovora o zakupu).
32. Dalje se navodi da je apelantovim Pravilnikom o rješavanju stambenih potreba radnika od 15. maja 2000. godine, koji je bio na snazi u spornom periodu, propisano da se licima iz člana 2 tog Pravilnika (radnici i bračni drug i djeca poginulog radnika) stambene potrebe mogu rješavati: davanjem stana u zakup, odobravanjem zamjene i odobravanjem kredita (odredba člana 7), dok nije predviđeno rješavanje stambenih potreba dodjelom stana na korišćenje, pa proizlazi da je odluka kojom je predmetni stan dodijeljen na korišćenje tuženoj suprotna aktu tužioca i da time nije zakonita. Time je, prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilan zaključak drugostepenog suda da Odluka broj 1151/2000 od 28. novembra 2000. godine ne predstavlja punovažan osnov za zaključenje ugovora o korišćenju stana, pa drugostepeni sud nije pogriješio kada je apelantovu žalbu u ovom dijelu usvojio i prvostepenu presudu preinačio tako što je utvrdio da je osporeni ugovor o korišćenju stana ništav.
33. Konačno, vezano za prigovore da je postupak po zahtjevu za poništenje ugovora i iseljenje iz predmetnog stana trajao na tri sudske instance nepune četiri godine (od 22. avgusta 2012. godine do 2. juna 2016. godine), Ustavni sud ne može prihvatiti apelacione navode da je konkretan postupak trajao predugo i suprotno zahtjevima prava na pravičan postupak da se odluka donese u razumnom roku. Stoga, Ustavni sud smatra da je predmetni postupak okončan u razumnom roku, s obzirom na to da je trajao tri godine, devet mjeseci i 10 dana, u kom roku su donesene tri odluke na sve tri sudske instance, a apelant pri tome nije ukazao na postupke sudova koji su doveli do nepotrebnog odugovlačenja, već je generalno nezadovoljan dužinom trajanja postupka.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani. Pravo na imovinu
35. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u suštini, veže za pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a ti navodi su već razmotreni u okviru apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine kada u obrazloženju osporene odluke Vrhovnog suda nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada je sud za svoju odluku dao jasne razloge.
37. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu s proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava, a ti su navodi razmotreni u okviru apelantovog prava na pravično suđenje.
38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević