Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2558/18 (Javno komunalno preduzeće d.o.o. Tomislavgrad)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Javna vlast
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Radni odnos
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2558/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine, u predmetu broj AP-2558/18, rješavajući apelaciju Javnog komunalnog preduzeća d.o.o. Tomislavgrad, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo Javno komunalno preduzeće d.o.o. Tomislavgrad protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 2 Rs 007207 15 Rev od 13. februara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Javno komunalno preduzeće d.o.o. Tomislavgrad (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 4. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 2 Rs 007207 15 Rev od 13. februara 2018. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je tužitelj D.V. ispunio uslove za uspostavu radno - pravnog statusa radnika na čekanju posla u smislu člana 143. Zakona o radu F BiH kod apelanta kao i da mu je prestao radni odnos po sili zakona. Osim toga, navedenom presudom apelant je obavezan da za tužitelja podnese odgovarajuće prijave i odjave i da uplati doprinose iz radnog odnosa na puni iznos plaće kod nadležnog Fonda MIO/PIO, te da mu isplati određen novčani iznos na ime naknade plaće, kao i da mu isplati otpremninu.
2. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da iz činjeničnog stanja koje su utvrdili nižestepeni sudovi proizlazi da je rješenjem apelanta iz 1993. godine tužitelju prestao radni odnos kod apelanta sa danom 24. juni 1993. godine, kao i sva prava i obaveze iz radnog odnosa, zbog toga što je izostao sa obavljanja svakodnevnih radnih zadataka pet radnih dana uzastopno, a svoj izostanak nije opravdao. Dalje je navedeno da se tužitelj 1999. godine obratio apelantu sa zahtjevom za povratak na posao, nakon čega je uputio žalbu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija), koja je 18. februara 2004. godine donijela zaključak da se žalba tužitelja smatra kao da nije ni podnesena iz razloga što podnosilac žalbe nije postupio po pozivu Komisije za otklanjanje nedostataka. Također je utvrđeno da u spisu nema dokaza da je navedeni zaključak Komisije dostavljen tužitelju. Vrhovni sud je ukazao da je prema utvrđenom činjeničnom stanju tužitelj dana 31. decembra 1991. godine bio u radnom odnosu kod apelanta, kojem se u propisanom roku od tri mjeseca obratio radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, te je podnio i žalbu Kantonalnoj komisiji, za koju je Kantonalna komisija zaključila da se smatra kao da nije podnesena, ali nema dokaza da je ta odluka dostavljena apelantu, niti da je na istu stavljena klauzula pravosnažnosti. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 103. ZOR-a propisano da zaposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može zahtijevati od poslodavca ostvarivanje tog prava, ali i podnijeti tužbu pred nadležnim sudom zbog povrede prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa. Vrhovni sud je ukazao da tužitelj u konkretnom slučaju nije podnosio sudu tužbu sa zahtjevom za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa, nego je svoja prava ostvarivao u postupku implementacije odredbe člana 143. ZOR- podnošenjem zahtjeva za uspostavljanje radno-pravnog statusa nadležnoj Komisiji, a koja nije donijela pravosnažno rješenje o radno-pravnom statusu tužitelja, nego procesnu odluku za koju nije utvrđeno ni da je dostavljena tužitelju, pa proizlazi da je pravilna ocjena nižestepenih sudova da je tužitelj podnio predmetnu tužbu radi zaštite svog prava pred sudom u skladu sa zakonom. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da nije osnovan apelantov revizijski prigovor koji se odnosi na povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP-a u vezi sa primjenom člana 231. istog zakona, iz razloga što je drugostepeni sud u obrazloženju pobijane presude ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja, uključujući i one koje apelant ponavlja i u reviziji, i jasno iznio razloge za donesenu odluku, koja je zbog toga podobna za ispitivanje u revizijskom postupku.
3. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primijeni procesnog i materijalnog prava, odnosno odredaba ZPP-a i ZOR-a.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. S obzirom na to da je apelant ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno i materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba, odnosno odredaba ZPP-a i ZOR-a u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević