Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4288/16 (I. P.)

Odluka donesena 11. 09. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4288/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 09. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4288/16, rješavajući apelaciju Ilije Petrovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ilije Petrovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 160611 16 Gž od 18. avgusta 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 160611 13 P od 21. decembra 2015.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ilija Petrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, privremeno nastanjen u SR Njemačkoj, podnio je 12. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 160611 16 Gž od 18. avgusta 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 160611 13 P od 21. decembra 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i od Borislava Jeremića, Nevenke Jeremić i Tanje Jeremić (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 20. februara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su u periodu od 5. do 12. marta 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 160611 13 P od 21. decembra 2015. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tuženi da mu isplate iznose pobliže navedene u izreci presude (u daljnjem tekstu: utuženi iznos) u 24 jednake mjesečne rate sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da mu solidarno nadoknade troškove parničnog postupka. Istom presudom obavezan je apelant da tuženim nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu pobliže navedenom u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, dok je tuženim odbijen dio zahtjeva za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.

6. Osnovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je apelant u tužbi istakao da je u periodu od 2005. do 2010. godine pozajmio novac tuženim u svrhu školovanja, prvenstveno tužene Nevenke Jeremić, a u manjoj mjeri tužene Tanje Jeremić, za koji pozajmljeni novac je garantovao tuženi, njihov otac Borislav Jeremić, da mu je pozajmljeni novac trebao biti vraćen do završetka školovanja Nevenke Jeremić i njenog zaposlenja, da je više puta pozivao tužene da mu vrate pozajmljeni novac, a kako to nisu učinili, podnio je predmetnu tužbu. Apelant je dalje naveo da je tokom postupka dokazao osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, da se radi o usmenom ugovoru o zajmu gdje su tuženi kao zajmoprimci bili dužni vratiti zajam u roku koji ne može biti kraći od dva mjeseca, računajući od njegovog traženja da mu se zajam vrati. Tuženi su u odgovoru na tužbu, između ostalog, naveli da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan i da između njih i apelanta nikada nije bio zaključen ugovor o zajmu, niti su ikada precizirana prava i obaveze ugovornih strana, da od apelanta nikada nisu tražili bilo kakvu pozajmicu niti bilo kakav novac, te da je novac koji im je apelant slao bio izraz njegove dobre volje, kao pomoć za školovanje tuženih, odnosno nagrada zbog toga što su više od sedam godina vodili brigu o apelantovoj djeci dok je on bio na radu u inostranstvu. Nadalje, tuženi su istakli da navedeni odnos nema elemente ugovora o zajmu, niti je apelant o tome pružio bilo kakav dokaz. Tuženi su naveli da je novac koji je apelant slao bila pomoć tuženim Nevenki Jeremić i Tanji Jeremić za školovanje kao dobrim učenicima i da predstavlja poklon, kako i proizlazi iz materijalnih dokaza i doznaka iz inostranstva, gdje u nekima stoji da se radi o stipendiji, a u nekima o poklonu.

7. Osnovni sud je ukazao na odredbu člana 557 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da se ugovorom o zajmu obavezuje zajmodavac da zajmoprimcu preda u svojinu određenu količinu novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obavezuje da mu vrati poslije izvjesnog vremena istu količinu novca, odnosno istu količinu stvari, iste vrste i kvaliteta, dok je odredbom člana 562 ZOO-a propisano da je zajmoprimac dužan vratiti u ugovorenom roku istu količinu stvari, iste vrste i kvaliteta. Osnovni sud je istakao da je prema navedenoj zakonskoj odredbi ugovor o zajmu konsenzualni a ne realni ugovor jer nastaje saglasnošću volja stranaka da zajmodavac preda zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, uz obavezu da ovaj to vrati poslije izvjesnog ugovorenog vremena.

8. Osnovni sud je na osnovu sprovedenog dokaznog postupka, između ostalog, utvrdio da su parnične stranke u rodbinskim odnosima, da je apelant 1971. godine ostavio svoja dva sina na čuvanje i brigu kod roditelja tuženog Borislava Jeremića, jer su apelant i njegova supruga živjeli i radili u Njemačkoj, da su apelantova djeca kod roditelja tuženog Borislava Jeremića boravila i vaspitavana do osme, odnosno sedme godine kada ih je apelant odveo u Njemačku. Nadalje je utvrđeno da je apelant porodici tuženog Borislava Jeremića slao novac za izdržavanje djece, da je novac slao onda kada je to htio i koliko je htio, da se nakon odlaska djece 15 godina nije javljao, niti su bili u kontaktu. Osnovni sud je takođe utvrdio da je apelant nakon 2005. godine tuženom Borislavu Jeremiću slao određene iznose novca za kupovinu krave, sijena, za parcelaciju apelantovog zemljišta, da kupi svinje apelantovom ocu, da održava apelantovo zemljište i da ga prodaje. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je apelant nekoliko godina slao novac tuženim Nevenki i Tanji Jeremić i da je o tome obavještavao tuženog Borislava Jeremića, da je novac slao zato što je bio oduševljen njihovim uspjehom u školi, da tuženi taj novac nisu tražili, da ga je apelant slao dobrovoljno kada je htio i koliko je htio. Osnovni sud je utvrdio da je apelant tuženima, nakon što se tužena Nevenka Jeremić zaposlila, počeo slati poruke da mu vrate novac, da su, nakon što su poruke postale učestalije, odgovorili da će vratiti novac čim budu mogli jer nisu mogli podnijeti pritisak i maltretiranje.

9. Osnovni sud je na osnovu izvedenih dokaza, imajući u vidu odredbe člana 557 ZOO-a, ocijenio da između parničnih stranaka nije postojala nikakva obaveza, niti apelanta kao zajmodavca da tuženim kao zajmoprimcima preda određeni iznos novca, a ni obaveza tuženih kao zajmoprimaca da poslije izvjesnog vremena vrate apelantu kao zajmodavcu isti iznos novca. Naime, obaveza ne postoji ako se nešto obeća, a apelant je obećao da će pomoći tuženima Nevenki i Tanji Jeremić oko školovanja, što one od njega nisu tražile, jer su bile dobri učenici, te im je u te svrhe i slao novac, a da nisu tada ništa obećale i dogovorile s apelantom da mu navedeni novac nakon što završe školovanje ili ikada vrate jer su to smatrale njegovom dobrom voljom. Nesporno je da tuženi takvu pomoć od apelanta nisu tražili, niti su u vezi s tim preuzeli bilo kakvu obavezu, pa prema tome ne postoji ni obaveza tuženih da mu dato i vrate. Nadalje, Osnovni sud je ocijenio da je tuženi Borislav Jeremić takođe za sve dobijeno apelantu izvršavao tražene usluge pobliže opisane u obrazloženju presude, da nikada nije tražio da mu apelant bilo šta pošalje nego je to radio na dobrovoljnoj bazi, da nije postojao bilo kakav dogovor niti saglasnost, a niti definisan rok za vraćanje novca. Pored toga, Osnovni sud je istakao da su i tužene same navele da od apelanta nikada ne bi uzele nijedan evro da su znale da će do navedene situacije doći, a svoje obećanje apelantu da će mu sve dato vratiti su dale jer su bile na to primorane nakon učestalih poruka koje je slao, kako potvrđuju, i danju i noću, te da dalje nisu mogle podnijeti takvu vrstu pritiska, pa su mu odgovorile porukom da će mu sve što im je slao vratiti kada budu mogle.

10. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je, shodno zakonskim odredbama, ocijenio da između parničnih stranaka u smislu postojanja usmenog ugovora o zajmu nisu postojale nikakve obaveze jer te obaveze nisu bile ni ugovorene, niti je o stvaranju tih obaveza postojala saglasnost volja ugovornih strana kao bitnih elemenata postojanja ugovora o zajmu. Stoga je Osnovni sud zaključio da između parničnih stranaka nema ugovornog odnosa u smislu postojanja ugovora o zajmu. Kada bi eventualno bili i ispunjeni neki od uslova za postojanje takvog ugovora, takav ugovor ne bi mogao egzistirati jer u sebi sadrži prisustvo mana volje, budući da je obećanje tuženih Nevenke i Tanje Jeremić za vraćanje datog dato pod prinudom pa je takav ugovor manjkav, odnosno ništav, a apelant ničim nije dokazao suprotno. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da apelant ničim nije dokazao da je s tuženim ikada dogovorio vraćanje datog kako je tvrdio tokom postupka. Kako apelant nije dokazao činjenice na kojima zasniva svoj tužbeni zahtjev, Osnovni sud je na osnovu svih činjenica, te uz primjenu odredaba čl. 7 i 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a u vezi sa članom 126 ZPP, zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev nedokazan, a time i neosnovan. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je donio na osnovu čl. 386 i 387 ZPP.

11. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 160611 16 Gž od 18. avgusta 2016. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda. Istom presudom odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

12. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev shodno odredbi člana 557 ZOO-a, i to primjenom odredbi čl. 7, 123 i 126 ZPP, budući da apelant izvedenim dokazima nije na pouzdan način dokazao da je s tuženim zaključio ugovor o zajmu, da između parničnih stranaka u smislu postojanja usmenog ugovora o zajmu nisu postojale nikakve obaveze jer nisu bile ni ugovorene, niti je o stvaranju tih obaveza postojala saglasnost volja ugovornih strana kao bitnih elemenata postojanja ugovora o zajmu.

13. Okružni sud je ukazao na citiranu odredbu člana 557 ZOO-a, te istakao da bi ugovor o zajmu nastao potrebno je da se stranke saglase o njegovim bitnim elementima. Bitni elementi svakog ugovora o zajmu su predmet zajma i vrijeme njegovog trajanja. Obaveze stranaka iz ugovora o zajmu su po prirodi stvari takve da se protežu samo na određeno vrijeme. Zajmodavac se obavezuje da prenese pravo svojine određene količine stvari na zajmoprimca, ali je potrebno znati u kom vremenu on tu svoju obavezu mora da izvrši. S druge strane, zajmoprimac se obavezuje da izvrši povraćaj iste količine stvari, iste vrste i istog kvaliteta poslije proteka određenog vremena. Imajući u vidu činjenicu da su tuženi osporili tužbeni zahtjev, apelantova obaveza je bila da u smislu člana 557 ZOO-a dokaže odlučne činjenice koje propisuje navedena odredba zakona. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je za uspjeh u konkretnoj parnici apelant bio u obavezi, shodno odredbi čl. 7 i 123 ZPP, da dokaže da je zaključen usmeni ugovor o zajmu, da je kao zajmodavac predao tuženim utuženi iznos, da mu tuženi taj iznos nisu vratili na način i kako je to dogovoreno ugovorom o zajmu. Okružni sud je naveo da nije sporna činjenica da je apelant tuženim u periodu od 2005. do 2010. godine u različitim periodima i u različitim iznosima poslao utuženi iznos novca koji su tuženi i primili smatrajući ga darom, odnosno pomoći za vrijeme školovanja tuženih Nevenke i Tanje Jeremić i da apelant u tom periodu nije potraživao od tuženih vraćanje novca do slanja telefonskih poruka 2012. godine i podnošenja tužbe.

14. Okružni sud je ocijenio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud pogrešno ocijenio dokaze (iskaze tuženih Nevenke i Tanje Jeremić) te poruke koje su poslane s njihovih telefona u spornom periodu i da se iz tih poruka jasno vidi da je postojao dogovor između apelanta i tuženih o vraćanju dobijenog novca. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da su tuženi u svojim iskazima potvrdili, kako je pravilno ocijenio i prvostepeni sud, da su nakon niza telefonskih poziva i poruka koje je slao apelant tuženi odgovorili da će mu vratiti novac koji im je poslao kao pomoć za vrijeme školovanja kada budu u finansijskoj mogućnosti. S obzirom na izvedene dokaze, Okružni sud je prihvatio kao pravilan zaključak prvostepenog suda da apelant na pouzdan način nije dokazao da je postojala saglasnost o bitnim sastojcima ugovora, iznosu novca koji se daje na zajam, roku vraćanja i načinu vraćanja, te o tome da će on tuženim slati novac (koji je i poslao, u različitim iznosima i u različitim vremenskim periodima), te o roku vraćanja novca i da mu tuženi u ugovorenom roku nisu vratili novac u utuženom iznosu.

15. Nadalje, Okružni sud je naveo da su neosnovani i žalbeni navodi kojima apelant ukazuje da u trenutku kada se tužena Nevenka Jeremić zaposlila, da su i apelant i tuženi znali tačan iznos novca koji je apelant poslao svakom od tuženih u prethodnom periodu, a što se tiče roka za vraćanje, da je apelant predložio primjeren rok za vraćanje, te da nikada nije izjavio da se radi o poklonu i da mu tuženi novac ne trebaju vratiti. Međutim, Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju nisu ugovoreni ukupan iznos zajma, rok vraćanja, način i iznos pojedinačnih isplata, ukupan iznos isplata, jer to ne proizlazi iz izvedenih dokaza niti izjava saslušanih svjedoka. Kako je prvostepeni sud ocijenio izvedene dokaze sa stanovišta pravilne primjene materijalnog prava i u smislu čl. 7 i 123 ZPP, a na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, Okružni sud je ocijenio da nisu osnovani navodi žalbe o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi o povredi navedenih prava svode se, u suštini, na tvrdnje da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je proizvoljno primijenjeno procesno pravo. Naime, apelant ističe da su osporene presude nezakonite jer su tuženi utuženi iznos novca koji su primili bez ikakvog osnova proglasili poklonom i odbili zahtjev da mu vrate novac. Apelant je naveo da nema niti jednog dokaza da se radilo o poklonu, budući da usmeni sporazum između njega i tuženih ima oblik usmenog ugovora o zajmu. Nadalje, apelant je istakao da je zbog bolesti supruge u vrijeme održavanja glavne rasprave bio spriječen da dođe u Osnovni sud radi saslušanja u svojstvu parnične stranke. U vezi s tim, apelant je naveo da je sud povrijedio njegovo pravo da bude saslušan u parničnom postupku, odnosno da je donio presudu bez njegovog saslušanja. Apelant je naveo da su tuženi prisvojili njegov novac, a sud ih je podržao u nezakonitom prisvajanju, čime je povrijeđeno njegovo pravo na imovinu.

b) Odgovor na apelaciju

17. Okružni sud je u pogledu navoda iz apelacije da apelant nije pozvan na glavnu raspravu pred prvostepenim sudom naveo da apelant u žalbi nije ukazivao da je sud povrijedio (i koju) odredbu parničnog postupka u vezi s apelantovim nedolaskom na glavnu raspravu, imajući u vidu da je glavna rasprava održana 10. septembra 2015. godine, nastavak 4. i 23. novembra 2015. godine, nakon čega je donesena prvostepena presuda. Okružni sud je istakao da u postupku vođenim pred tim sudom nije došlo do povrede Ustava BiH i povrede odredaba Evropske konvencije na koje apelant ukazuje, slijedom čega je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Osnovni sud je naveo da je postupao u skladu s odredbama ZPP, te da nije povrijedio odredbe Evropske konvencije na koje apelant ukazuje.

19. Tuženi su naveli da je apelanta tokom čitavog postupka zastupao advokat, a na saslušanje u svojstvu parnične stranke pozivan je dva puta, i to na ročište od 4. i 23. novembra 2015. godine, ali se nije odazvao na te rasprave uz obrazloženje svog punomoćnika, bez dokaza, da mu je navodno bolesna supruga i da zbog toga ne može doći, te mu nije uskraćeno pravo na pravičan postupak pred sudom. Nadalje, tuženi su naveli da su sporni odnos raspravljala oba suda pravilnom primjenom materijalnog prava na potpuno utvrđeno činjenično stanje, dok apelacija raspravlja o činjeničnom stanju, što je nedozvoljeno u apelacionom postupku niti Ustavni sud može odlučivati o primjeni domaćeg prava. V.Relevantni propisi

20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 557 Ugovorom o zajmu obavezuje se zajmodavac da preda u svojinu zajmoprimcu određenu količinu novca ili kojih drugih zamenjivih stvari, a zajmoprimac se obavezuje da mu vrati posle izvjesnog vremena istu količinu novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i istog kvaliteta.

21. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 160611 16 Gž od 18. avgusta 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. septembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 12. novembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz čl. II/3e) i II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

28. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

29. Ustavni sud prvenstveno zapaža da se u predmetnom parničnom postupku okončanom osporenim odlukama odlučivalo o apelantovom tužbenom zahtjevu protiv tuženih usmjerenom na naplatu duga, pa proizlazi da se predmetni postupak ticao apelantovih građanskih prava i obaveza te da stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

30. Suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije svodi se na tvrdnje da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je proizvoljno primijenjeno procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.

32. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi bili saglasni u ocjeni da apelantova tužba nije osnovana. Naime, osporenim odlukama je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tuženi da mu isplate utuženi iznos, kao i da mu solidarno nadoknade troškove parničnog postupka. Iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da apelant nije dokazao da je s tuženima zaključio ugovor o zajmu, da između parničnih stranaka, u smislu postojanja usmenog ugovora o zajmu, nisu postojale nikakve obaveze jer te obaveze nisu bile ni ugovorene, niti je o stvaranju tih obaveza postojala saglasnost volja ugovorenih strana kao bitnih elemenata postojanja ugovora o zajmu, shodno članu 557 ZOO-a, u vezi sa čl. 7, 123 i 126 ZPP. Ustavni sud zapaža da je, suprotno apelacionim navodima, dokazni postupak u konkretnom slučaju sproveden u skladu s relevantnim odredbama ZPP, odnosno da su svi sprovedeni dokazi u postupku pred sudom ocijenjeni kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti u smislu člana 8 ZPP. U pogledu apelantovih navoda kojima ukazuje da je prvostepeni sud povrijedio njegovo pravo da bude saslušan u parničnom postupku, odnosno da je donio presudu bez njegovog saslušanja, Ustavni sud primjećuje da ove navode apelant nije isticao u toku redovnog sudskog postupka, što proizlazi iz stanja spisa posebno apelantove žalbe. Samim tim, budući da je apelant propustio da te navode istakne u žalbi protiv prvostepene presude, na koji način bi pružio mogućnost Okružnom sudu da se o tome izjasni, dakle te navode ističe prvi put, stoga ni Ustavni sud te navode ne može razmatrati (vidi Ustavni sud, odluke broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26 i AP 1808/10 od 15. januara 2014. godine, tačka 29, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Dovodeći u vezu navedeno s relevantnim zakonskim odredbama i citiranim principima iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama naveli jasne i argumentovane razloge u pogledu neosnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva, kao i da se u okolnostima konkretnog predmeta način na koji su primijenjeni relevantni propisi (pravo) ne doima proizvoljnim na apelantovu štetu.

33. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

34. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni procesnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, kao i u pogledu primjene odredaba procesnog prava na predmetnu situaciju, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelant kršenje tog prava vezuje za nepravilno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu procesnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4288/16 (I. P.) | Sudska praksa | Aktio