Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3700/18 (Z.B.)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Kolektivni ugovor
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3700/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine, u predmetu broj AP-3700/18, rješavajući apelaciju Z.B., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Z.B.
protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 027534 18 Rev 3 od 27. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Z. B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Domanovića, koju zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnijela je 9. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 027534 18 Rev 3 od 27. marta 2018. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi (Regionalni medicinski centar ,,Dr. Safet Mujić“ o.sol.o. Mostar) isplati plaće i naknadu za prevoz za određeni vremenski period, dok je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila isplatu plaća, naknada za regres i prevoz, za periode i u iznosima koji su bliže navedeni u izreci presude.
2. U odnosu na odbijajući dio apelantičinog tužbenog zahtjeva, Vrhovni sud je naveo da je u konkrentom slučaju nesporno utvrđeno da je apelantica bila zaposlena kod tuženog na radnom mjestu spremačice, a da je ugovorom o radu zaključenog sa tuženim navedeno da će se isplaćivati plaće i svi pripadajući dodaci na plaću u skladu sa važećim Pravilnikom o radu i Pravilnikom o plaći. Vrhovni sud je, također, naveo da apelantica ponavlja u reviziji da je sud trebao obračun izvršiti po Općem kolektivnom ugovoru iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: OKU iz 2005. godine) uvećavanjem najniže satnice sa koeficijentom iz Pravilnika o plaćama i drugim ličnim primanjima radnika tužene iz 1990. godine. Međutim, prema stavu Vrhovnog suda, pravilno je drugostepeni sud ocijenio da takav način obračuna nije u skladu sa materijalno pravnom osnovom čiju primjenu apelantica traži, jer se ne može vršiti kombinacija najniže satnice iz OKU iz 2005. godine i Pravilnika, pošto takav način obračuna nije predviđen niti jednim propisom ili kolektivnim ugovorom. Vrhovni sud je, dalje, naveo da je tačno da se predmetni Pravilnik o radu tuženog u uvodu poziva na primjenu kolektivnog ugovora, a u odredbi člana 67. istog da se primjenjuje kolektivni ugovor u oblasti zdravstva, ali se ne navodi koji kolektivni ugovor iz oblasti zdravstava (federalni, kantonalni ili pojedinačni) i u kojem obimu. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da se Pravilnik ne može temeljiti na kolektivnom ugovoru koji je proglašen neustavnim Odlukom Ustavnog suda F BiH, prema kojoj GKU iz 2000. godine u vrijeme zaključivanja nije bio zaključen u skladu sa članom III tačka 2. tačka b) i 3. Ustava F BiH u odnosu na Hercegovačko - neretvanski kanton. Stoga, prema zaključku Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su zahtjev apelantice da se primijeni GKU iz 2000. godine u odnosu na tuženu kao javnu ustanovu koja posluje na području Hercegovačko - neretvanskog kantona pravilno odbili. Vrhovni sud je istakao potraživanje razlike plaća nije moglo biti obračunato na osnovicu iz OKU iz 2005. godine uvećanu sa koeficijentom iz Pravilnika o radu, kakav stav ovaj sud zastupa u svim sličnim predmetima. Vrhovni sud je zaključio da apelantica nije dokazala postojanje druge materijalno pravne osnove kojom bi se dokazalo da joj pripada veći iznos plaće i traženih naknada od onih kojih su joj isplaćene. Na koncu, Vrhovni sud je zaključio da se odluka o troškovima temelji se na odredbi člana 397. stav 1. ZPP-a, pa kako je odbijena revizija, to je odbijen i zahtjev apelantice za naknadu troškova za sastav revizije. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije Apelantica, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim u razlozima osporenih presuda nije mogao naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5612/14 od 28. aprila 2016. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević