Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3806/18 (Gazi Husrev-begov vakuf)

Odluka donesena 11. 09. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Smetanje posjeda
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3806/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 09. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine, u predmetu broj AP-3806/18, rješavajući apelaciju Gazi Husrev - begovog vakufa, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Gazi Husrev - begov vakuf protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 279508 14 Gž od 25. aprila 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Gazi Husrev - begov vakuf (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Admir Đulić advokat iz Sarajeva, podnio je 12. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 279508 14 Gž od 25. aprila 2018. godine. U konkrentom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da ga je tuženi E.A. omeo u korištenju nekretnina označenih kao k.č. 619/1 k.o. Sarajevo, na način bliže opisan u izreci rješenja, čime ga je onemogućio da koristi predmetnu nekretninu kao ekonomski ulaz u objekat Morića Han, te da naloži tuženom da ukloni parkirani automobil i postavljeni lanac na mjestu kapije, te o svom trošku uspostavi pređašnje stanje na licu mjesta, te da se ubuduće suzdrži od bilo kakvog ometanja posjeda nekretnine, pod prijetnjom kazne od 15.000,00 KM.

2. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da apelant nije posljednji mirni posjednik predmetne nekretnine, nego treće lice (DŽ. K.), i da apelant ne vrši faktičku vlast nad predmetnom stvari, zbog čega apelant nema pravo tražiti od suda zaštitu od protupravnog uznemiravanja ili oduzimanja posjeda (smetanje posjeda), na osnovu odredbi iz čl. 79. stav 1., 80. i 83. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, a u vezi sa članom 425. Zakona o parničnom postupku, te je prvostepeni sud njegov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Kantonalni sud je naveo da, suprotno apelantovim žalbenim navodima, prvostepeni sud je pravilno primijenio odredbu člana 75. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, budući da zakupodavac koji tuđu stvar izda u zakup kao svoju nema posrednu državinu na njoj, pa stoga ne uživa državinsku zaštitu koja pripada posrednom držaocu. Naime, prema stavu Kantonalnog suda, u predmetnoj pravnoj stvari, apelant nije bio u posrednoj državini jer je kao zakupac, kojem je Općina Stari Grad izdala predmetni poslovni prostor u zakup, taj isti poslovni prostor na osnovu ugovora o zakupu izdao u zakup trećem licu, tj. Dž.K. Kantonalni sud je ukazao da je apelant, kao neposredni posjednik vršio neposrednu faktičku vlast na spornom poslovnom prostoru zasnovanu pravnim poslom, tj. ugovorom o zakupu poslovnih prostorija dodijeljenih na privremeno korištenje od strane općine Stari Grad, koja je posredni posjednik poslovnih prostorija, ali je faktička vlast apelanta prestala, jer je prestao pravni odnos na kome je zasnovan posredni posjed, s obzirom da je apelant faktičku vlast prenio na Dž.K. koji je u posjedu predmetne imovine. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je zaključio da su navodi žalbe da je Općina Stari Grad dana 2009. godine dala saglasnost apelantu da predmetni poslovni prostor može izdati u podzakup trećim licima, ne znači da je apelant posredni posjednik navedene nekretnine koji uživa posjedovnu zaštitu.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant, u suštini, vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odnosno relevantnih odredaba Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Apelant smatra da posjedovna zaštita pripada i posrednom i neposrednom posjedniku, pa su zaključci sudova u tom smislu proizvoljni.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge kada je zaključio da apelantu, u konkretnoj pravnoj situaciji, ne pripada pravo na posjedovnu zaštitu, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba Zakona o vlasničko-pravnim odnosima u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3806/18 (Gazi Husrev-begov vakuf) | Sudska praksa | Aktio