Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3872/16 (E. H.)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Građevinsko zemljište
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3872/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine, u predmetu broj AP-3872/16, rješavajući apelaciju Esada Harčinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Esada Harčinovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 045437 15 Rev od 19. maja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Esad Harčinović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banjaluke, kojeg zastupa Omer Hadžiselimović, advokat iz Banjaluke, podnio je 27. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 045437 15 Rev od 19. maja 2016. godine. Apelant je 30. septembra 2016. godine dopunio apelaciju sa dodatnim navodima i dokumentacijom.
2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 045437 08 P od 6. juna 2014. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je građenjem stekao pravo svojine na 1/2 dijela porodične stambene zgrade i pomoćnog objekta, izgrađenih na određenoj parceli u Banjaluci, što u naravi predstavlja trosoban stan na spratu sa stepeništem, kao i pravo svojine zemljišta sa istim udjelom, što je Edina Burazorović (u daljnjem tekstu: tužena) dužna da prizna i da se apelant na osnovu ove presude upiše u nadležnim evidencijama, te je apelant obavezan da tuženoj nadoknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu, sve bliže preciziran u izreci presude.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je, na osnovu uvida u materijalnu dokumentaciju, saslušanja svjedoka i parničnih stranaka i vještačenja po vještaku građevinsko-arhitektonske struke, zaključio da apelant nije dokazao da je gradnjom stekao pravo vlasništva na predmetnoj stambenoj i pomoćnoj zgradi, a time ni trajno pravo korištenja na zemljištu pod zgradom i oko nje (originaran način sticanja prava vlasništva), shodno članu 24. u vezi sa članom 21. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljem tekstu: ZOSPO). S tim u vezi, obrazloženo je da je sporna nadogradnja izgrađena na parceli, na kojoj je u vrijeme gradnje trajno pravo korištenja imao otac parničnih stranaka i da apelant u toku predmetne nadogradnje nije živio u zajedničkom domaćinstvu sa roditeljima parničnih stranaka. Osnovni sud je dalje naveo da prema odredbi člana 5. stav 1. Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera prvenstveno pravo korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenoj svojini radi izgradnje zgrade se moglo prenijeti samo na bračnog druga, potomke, usvojenike, roditelje i usvojioca. Dalje je naveo da pravo korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenoj svojini, dodijeljenog radi izgradnje zgrade, se u smislu člana 7. ovog Zakonu, kao i po odredbama člana 11. stav 4. i čl. 17. i 20. Zakona o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini, odnosno odredbama člana 10. stav 1. i 42. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu, bivši vlasnik podruštvljenog građevinskog zemljišta mogao je prenijeti na potomke samo neizgrađeno građevinsko zemljište - prvenstveno pravo korištenja i prvenstvenog prava građenja. Istaknuto je da dio izgrađene građevinske parcele bez prenosa prava vlasništva na građevinski objekat se, prema odredbama navedenih zakona, jednako kao i prema odredbama Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta nije moglo prenijeti ni na najbliže srodnike. Osnovni sud je zaključio da je takav ugovor pravno ništav prema načelu građanskog prava tako da ono što je pravno nemoguće ne može biti predmet punovažnog ugovora (član 47. Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO).
4. Slijedom navedenog, Osnovni sud je ocijenio da se nije mogla prihvatiti apelantova tvrdnja da je gradnjom stekao pravo vlasništva, odnosno suvlasništva na predmetnim nekretninama, jer to nije bilo moguće po tada važećim propisima. Istaknuo je da apelant nije imao pravo korištenja radi građenja na spornoj parceli, pa nije mogao građenjem na tuđem zemljištu steći pravo svojine na spornom objektu. Dalje je naveo da građenjem na građevinskom zemljištu u društvenoj svojini, bez prava korištenja (građenja) na toj parceli, se ne može steći ni trajno pravo korištenja, jer građenjem na građevinskom zemljištu u društvenoj svojini samo imalac prava korištenja radi građenja stiče pravo svojine na zgradi i trajno pravo korištenja na zemljištu (član 12. stav 1. ZOSPO). Osnovni sud je istaknuo da se iz izvedenih dokaza nije moglo sa sigurnošću utvrditi da je apelant vršio ulaganja u nadogradnju spornog objekta i rekonstrukciju pomoćnog objekta uz saglasnost roditelja stranaka. S tim u vezi, obrazloženo je da apelant nije priložio ni jedan račun u pogledu svojih tvrdnji, a da je ulagao u predmetne objekte pokušao je dokazati saslušanjem bezbrojnih svjedoka. Dalje je navedeno da je za sticanje svojine građenjem na tuđem zemljištu (član 24. stav 1. i 26. stav
1. ZOSPO) neophodna savjesnost graditelja, a u konkretnim slučaju je apelant znao da eventualne radnje izvodi na parceli odnosno objektu na kojem je vlasnik njegov otac. Osnovni sud je istaknuo da po ovim zakonskim odredbama se može steći svojina samo ako se gradi na zemljištu u svojini građana odnosno u privatnoj svojini, a ne i na zemljištu u društvenoj svojini.
5. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 045437 14 Gž od 10. novembra 2014. godine, odbijena je apelantova žalba i dopuna žalbe i potvrđena prvostepena presuda, te odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe.
6. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da su parnične stranke bliski srodnici (brat i sestra) i da je sporno da li je apelant građenjem u porodičnoj zajednici, zajedničkim radom i sredstvima, sa svojim ocem Ibrahimom Harčinovićem, stekao pravo suvlasništva na predmetnom porodičnom stambenom objektu. S obzirom na tužbeni zahtjev apelanta i činjenično utvrđenje, Okružni sud je istaknuo da je pravilna primjena materijalnog prava u konkretnom slučaju podrazumijevala primjenu člana 18. ZOSPO. Okružni sud je dalje naveo da iz ocjene materijalnih dokaza (pismenih isprava) i iskaza samih stranaka i svjedoka, proizilazi zaključak da apelant nije dokazao svoju tvrdnju da je 1988. godine sa svojim roditeljima dogovorio da vlastitim sredstvima uz vlastito angažovanje nadogradi predmetni stambeni objekat za svoje potrebe i potrebe svoje porodice. Okružni sud je istaknuo da je prvostepeni sud, cijeneći iskaze svih (19) saslušanih svjedoka, pravilno zaključio da saslušani svjedoci nisu imali neposredna saznanja od apelantovog oca da je postojala njegova volja i namjera da zajednički sa apelantom dogradi sprat kuće za potrebe apelanta i njegove porodice, jer se on pred njima o tome nije izjašnjavao. S tim u vezi, obrazložio je da je apelant nakon rata tražio da mu otac prizna da je građenjem stekao pravo suvlasništva na 1/2 dijela predmetne nekretnine, da je otac nakon toga, 2007. godine ugovorom poklonio tuženoj (kćerki) 1/2 dijela nekretnine i da je apelant tužbom od 17. juna 2008. godine pokrenuo predmetnu parnicu protiv oca i tužene. Kada se izvedeni dokazi stranaka dovodu u međusobnu vezu sa navodima tužbe, po mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je pravilno odbio tužbeni zahtjev, jer apelant izvedenim dokazima nije dokazao da je bilo volje i namjere oca da zajedničkim radom i ulaganjem u porodičnoj zajednici apelant, kao sin, stekne zajedničko vlasništvo na predmetnoj nekretnini. Okružni sud je istaknuo da to što se prvostepeni sud, kod utvrđenog stanja činjenica, pozvao na odredbu člana 24. ZOSPO umjesto na odredbu član 18. ZOSPO, nije se moglo smatrati pogrešnom primjenom materijalnog prava i razlogom za drugačiju odluku ovog suda, jer je na temelju izvedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, zaključak prvostepenog suda o odbijanju tužbenog zahtjeva pravilan. Također, u pogledu dostavljenih računa uz žalbu kao dokaz o ulaganju sredstava, Okružni sud je zaključio da nisu mogli biti predmet razmatranja žalbe, jer se u žalbi ne mogu predlagati novi dokazi osim kada tužilac pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave, što u konkretnom slučaju nije slučaj (član 207. stav 1. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP).
7. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 045437 15 Rev od 19. maja 2016. godine, odbijena je apelantova revizija podnesena po punomoćniku, dok je odbačena revizija podnesena od strane apelanta lično, te je odbijen zahtjev tužene za naknadu troškova revizionog postupka.
8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da suprotno obrazloženju iz drugostepene presude, apelant u činjeničnim navodima tužbe nije ni tvrdio da je zajedničkim radom i ulaganjima u porodičnoj zajednici stekao pravo suvlasništva na predmetnim nekretninama. S tim u vezi, obrazložio je da je apelant tvrdio da je tokom 1988. do 1992. godine, na temelju prethodno postignutog usmenog dogovora sa svojim ocem, isključivo vlastitim radom i ulaganjima stekao pravo suvlasništva od 1/2 dijela na predmetnoj kući, što je predstavljalo trosoban stan na spratu kuće, sa pravom korištenja zemljišta. Dalje je obrazložio da u pogledu pomoćnog objekta, u odnosu na koji je takođe usmjeren tužbeni zahtjev, apelant tvrdi da je sagrađen njegovim radom i sredstvima. Vrhovni sud je istaknuo da je u spornom periodu (od 1988. do 1992. godine) na snazi bio Zakon o građevinskom zemljištu, te da prema odredbi člana 28. stav 1. tog zakona raniji vlasnik zemljišta ima prvenstveno pravo korištenja zemljišta radi građenja na jednoj građevinskoj parceli čija je trajna namjena izgradnja zgrade na kojoj se po zakonu može imati pravo svojine. Dalje je naveo da u konkretnom slučaju, navedeno pravo je bilo upisano u zemljišnoj knjizi u korist oca parničnih stranaka, kao ranijeg vlasnika. Vrhovni sud je istaknuo da prema odredbi člana 37. stav 1. istog zakona ostvareno prvenstveno pravo korištenja zemljišta radi građenja raniji vlasnik može prenijeti pravnim poslom samo na bračnog druga, potomke, usvojenike i njihove potomke, roditelje i usvojitelje. Dalje je naveo da je otac parničnih stranka iskoristio to svoje pravo tako što je na nacionalizovanom zemljištu, na osnovu građevinske dozvole od 1959. godine, sagradio kuću prizemnicu. Kako je to pravo u konkretnom slučaju konzumirano i kako navedeno pravo po svojoj prirodi predstavlja građenje na neizgrađenom gradskom građevinskom zemljištu, po mišljenju Vrhovnog suda, proizlazili da Ibrahim Harčinović na svog sina (apelanta) nije mogao prenijeti to pravo.
9. Međutim, imajući u vidu naknadnu legalizaciju dograđenog sprata (2009. godine), kad bi se uzelo da je za navedeni prenos prvenstvenog prava korištenja zemljišta radi građenja dovoljan usmeni ugovor, te kad bi se zauzeo suprotan stav (da usmeni dogovor na koji se pozvao apelant nije suprotan tadašnjim prinudnim propisima), Vrhovni sud je ocijenio da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da apelant izvedenim dokazima nije dokazao postojanje tog dogovora. S tim u vezi, obrazloženo je da je apelant, radi dokazivanja ovih navoda tužbe, izveo dokaze saslušanjem brojnih svjedoka, te da se samo saslušani svjedok Emir Dujso izjasnio da je apelant „to dogovorio sa svojim ocem i to kada smo bili na jednom od rođendana u dvorištu njegovih roditelja“, dok ostali svjedoci o eventualnom dogovoru apelanta i njegovog oca nisu imali neposrednih saznanja. Po mišljenju Vrhovnog suda, iz navedenog proizilazi da iskaz ovog svjedoka nije dovoljan za pouzdan zaključak o tome da je između apelanta i njegovog oca postignut dogovor o tome da apelant nadogradi sprat na postojećoj kući za svoje potrebe. Nadalje, Vrhovni sud je istaknuo da apelant u dokaznom postupku nije dokazao ni da je ulagao svoja sredstva u izgradnju navedenog sprata. S tim u vezi, obrazložio je da je ove navode tužbe potvrdio samo svjedok Mišo Prgomet, dok iskazi ostalih svjedoka koji su se sudu izjašnjavali o tome da se apelant angažovao kod izrade projektne dokumentacije i nabavke građevinskog materijala, a kod toga da nije utvrđeno postojanje dogovora na koji se apelant pozvao, nisu dovoljni za zaključak da je kod navedenog postupanja apelant ulagao svoja sredstva. Istaknuto je da je navedeno moglo značiti da je apelant svojim radom pomagao ocu u podizanju sprata (što je tužena u svom iskazu tvrdila), kao i da, kako su to pravilno konstatovali i nižestepeni sudovi, nijedan račun o nabavci građevinskog materijala nije glasio na apelanta.
10. Vrhovni sud je dalje naveo da u dokaznom postupku nisu pouzdano potvrđeni ni navodi tužbe da se apelant u stan na spratu kuće uselio krajem 1992. godine i da je u njemu stanovao do 1993. godine kada je usljed rata otišao iz Banjaluke, jer su te navode potvrdili samo svjedoci Emir Dujso i Danka Ćejić, što nije dovoljno s obzirom da je apelant izveo dokaze saslušanjem brojnih svjedoka. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelant nije dokazao navode tužbe, a time ni osnovanost tužbenog zahtjeva u odnosu na sporni stan na spratu kuće. Po mišljenju Vrhovnog suda, drugačiji zaključak nisu mogli ishoditi revizioni navodi kojima se apelant pozvao na prepisku između apelanta i njegovog oca tokom rata, kod toga da je prepiska do te mjere nejasna da ne daje mjesta drugačijem utvrđenju. Nadalje, Vrhovni sud je zaključio da apelant nije dokazao ni navode tužbe u odnosu na pomoćni objekat (da je po osnovu građenja stekao pravo vlasništva na istom), za koji je utvrđeno da je u prvobitnom obliku sagrađen 1970. godine (kada je apelant bio dijete), te je kasnije proširen (ostao je neutvrđen period proširenja ovog objekta), te je dograđeni dio legalizovan 1992. godine. Zbog navedenog, kao i zbog toga što pomoćni objekat po prirodi stvari dijeli sudbinu glavnog objekta, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilno odbijen zahtjev i u ovom dijelu. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da nisu osnovani revizioni navodi o pogrešnoj primjeni odredbe člana 8. ZPP, već je pravilnom ocjenom izvedenih dokaza, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredaba 7., 123. i 126. istog zakona od strane nižestepenih sudova apelantov tužbeni zahtjev pravilno odbijen, te je iz datih razloga, apelantova revizija, izjavljena po iskazanom punomoćniku, odbijena.
11. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i pogrešno primijenjenom materijalnom pravu. U veoma opširnoj apelaciji i dopuni apelacije apelant, između ostalog, navodi iskaze svjedoka i smatra da su svi ti iskazi potvrđivali činjenicu da je apelant svojim sredstvima i svojim radom izgradio predmetnu nadogradnju, kao i da te iskaze potvrđuje materijalna dokumentacija. Također tvrdi i da se njegov otac u odgovoru na tužbu izjasnio da među strankama nema spora o činjenicama. Nadalje, u pogledu računa o kupnji materijala, navodi da je opće poznata činjenica da se u vrijeme gradnje građevinski materijal kupovao kod stambenih zadruga, po osnovu članstva za koje je trebao izvod iz zemljišne knjige, te su iz tog razloga svi računi glasili na njegovog oca. Također smatra da presuda ne sadrži razloge zbog čega je žalba odbijena, te nedostaje ocjena iskaza saslušanih svjedoka čije su izjave suprotne od odlučenja sudova. Nadalje, kako se radilo o izgrađenom građevinskom zemljištu, u zemljišnoj knjizi je izvršeno brisanje društvene svojine, te stoga smatra da se nisu mogle primijeniti odredbe Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera i Zakona o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini. Apelant navodi da su sudovi u drugim identičnim predmetima drugačije odlučili, te je u prilogu dostavio odluke Vrhovnog suda i Okružnog suda u drugim predmetima.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje, ocijenili izvedene dokaze i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je u toku postupka pred Osnovnim sudom izveden velik broj dokaza, u vidu materijalne dokumentacije i saslušanja velikog broja svjedoka, saslušanja apelanta i tužene, te vještačenja. Na osnovu svih izvedenih dokaza, Osnovni sud je ukazao da se nije moglo sa sigurnošću utvrditi da je apelant vršio ulaganja u nadogradnju spornog objekta i rekonstrukciju pomoćnog uz saglasnost roditelja stranaka. Nadalje, iz obrazloženja presuda Okružnog suda i Vrhovnog suda proizilazi da su ocijenili da apelant izvedenim dokazima nije dokazao postojanje usmenog dogovora sa ocem i da je ulagao svoja sredstva u izgradnju navedenog sprata, te da saslušani svjedoci o eventualnom dogovoru apelanta i njegovog oca nisu imali neposrednih saznanja. S tim u vezi, Vrhovni sud je detaljno obrazložio iskaze pojedinih svjedoka i razloge zašto oni nisu mogli uticati na drugačiju odluku suda. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je ukazao da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da apelant nije dokazao navode tužbe, a time ni osnovanost tužbenog zahtjeva u odnosu na sporni stan na spratu kuće i pomoćni objekt. Osim navedenog, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ukazao i da je, na osnovu relevantnih odredbi Zakona o građevinskom zemljištu, apelantov otac imao prvenstveno pravo korištenja zemljišta radi građenja, koje je iskoristio tako što je na nacionalizovanom zemljištu, na osnovu građevinske dozvole od 1959. godine, sagradio kuću prizemnicu. Dalje je ukazao da je to pravo u konkretnom slučaju konzumirano, iz čega proizlazi da Ibrahim Harčinović na apelanta nije mogao prenijeti to pravo. Imajući u vidu detaljna i jasna obrazloženja redovnih sudova u pogledu ocjene sprovedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene relevantnih zakonskih odredbi, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u tom pogledu. Što se tiče apelantovih navoda da su redovni sudovi donosili različite odluke o istom pravnom pitanju, Ustavni sud uočava da iz presude Vrhovnog suda, koju je apelant priložio, ne može se izvesti zaključak da je isto činjenično i pravno pitanje kao u apelantovom slučaju. S druge strane, u pogledu rješenja Okružnog suda, na koje se također pozvao apelant, Ustavni sud zapaža da se radi o procesnoj odluci, kojom je prvostepena odluka ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak, te da u konkretnom slučaju nema konačnog stava suda u pogledu tog predmeta. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević