Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2921/18 (N. M.)

Odluka donesena 11. 09. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • In dubio pro reo
  • Prekršaj
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2921/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 09. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine, u predmetu broj AP-2921/18, rješavajući apelaciju Nihada Mehinovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nihad Mehinović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 Pr 049072 18 Pžp od 16. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nihad Mehinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupa Adis Mehinović advokat iz Tešnja, podnio je 21. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 Pr 049072 18 Pžp od 16. marta 2018. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanta podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 Pr 049072 17 Pr od 27. decembru 2017. godine kojim je apelant oglašen odgovornim, da je u vrijeme, mjesto i na način bliže opisan u izreci prvostepenog rješenja, počinio prekršaj iz člana 17. stav 1. Zakona o šumama, te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 200,00 KM i zaštitna mjera oduzimanja drvne mase i ista je stavljena ŠPD Zavidovići - Šumarija Tešanj na daljnje raspolaganje.

2. U postupku pred prvostepenim sudom je utvrđeno da je na usmenom pretresu održanom dana 23. novembra 2017. godine apelant prihvatio da su tačni navodi u zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka da je u označeno vrijeme i mjesto kamionom koji je u njegovom vlasništvu vršio prevoz drvne mase za koju nije posjedovao odgovarajući otpremni iskaz. Prvostepeni sud je zaključio da je do priznanja činjenja prekršaja od strane apelanta došlo dobrovoljno, svjesno i sa razumjevanjem. Osim toga, prvostepeni sud je razmotrio materijalne dokaze priložene od strane apelanta te je iste primio k znanju, zaključujući da ti dokazi nisu bitni u pogledu odlučujuće činjenice da li je on počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret, jer se njima samo ukazuje na to da je apelant navodno imao kvar na tmv, te da se produžava otpremni iskaz za drugi dan tj. za 13. septembar 2017. godine, a što je potpisano i ovjereno žigom lugara. Prema stavu prvostepenog suda, navedeni dokument se ne može prihvatiti kao valjani dokaz jer je isti izdalo neovlašteno lice, odnosno otpremnicu je izdalo Šumsko gazdinstvo Doboj, koje jedino može produžiti valjanost iste odnosno izdati novu otpremnicu. Prvostepeni sud je zaključio da, na osnovu ukupno izvedenih dokaza, a posebno na osnovu potpunog priznanja apelanta, te uvida u dokaznu građu priloženu od strane predstavnika ovlaštenog organa, na nesumnjiv način proizilazi da je apelant počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Kantonalni sud je u obrazloženju osporenog rješenja naveo da apelant žalbom osporava odgovornost za počinjeni prekršaj, a pogotovo činjenicu da je, kao okrivljeni, prihvatio odgovornost za prekršaj na usmenom pretresu, slijedom čega smatra je prvostepeno rješenje zasnovano na povredi odredbe člana 69. stav

1. Zakona o prekršajima. Prema stavu Kantonalnog suda, ovakvi žalbeni navodi su neosnovani jer je uvidom u Zapisnik o usmenom pretresu od 23. novembra 2017. godine utvrđeno da je apelantu omogućen pristup sudu, da je isti pristupio sudu i da je upoznat o svojim pravima u postupku shodno čl. 4. i 5. Zakona o prekršajima, kao i da je razumio šta mu se stavlja na teret, te da se izjasnio da prihvata odgovornost za počinjeni prekršaj. Također je naveo da je apelant zapisnik sa usmenog pretresa svojeručno potpisao potvrđujući time tačnost njegovog sadržaja. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 69. Zakona o prekršajima regulisan postupak na usmenom pretresu, te je u skladu sa stavom 1. istog člana okrivljenom omogućeno da se izjasni o tome da li prihvata odgovornost na što se okrivljeni izjasnio da prihvata odgovornost, dok je stavom 3. istog člana propisano da okrivljeni ima pravo iznijeti svoju odbranu, a što je apelant u konkrentom slučaju i iskoristio te iznio svoju odbranu na usmenom pretresu. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da su apelantovi žalbeni navodi kojima ukazuje na nezakonitost pobijanog rješenja uslijed povrede člana 69. Zakona o prekršajima na štetu okrivljenog neosnovani, jer je prvostepeno rješenje zasnovano upravo na dosljednoj primjeni člana 69. i čl. 4. i

5. Zakona o prekršajima. Kantonalni sud je naveo da apelant žalbom ukazuje i na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pa je s tim u vezi ukazao da su članom 84. Zakona o prekršajima propisani „Osnovi za žalbu", te je navedeno da se rješenje o prekršaju može pobijati zbog: bitnih povreda prekršajnog postupka, povrede materijalnog propisa o prekršajima ili odluke o sankciji, zaštitnoj mjeri, oduzimanju imovinske koristi, troškovima prekršajnog postupka i imovinsko-pravnom zahtjevu. Kantonalni sud je istakao da odredbe iz člana 84. Zakona o prekršajima ne propisuje kao žalbeni osnov u prekršajnom postupku pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, zbog čega ove žalbene navode ne može razmatrati.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Također, apelant navodi da je došlo i do povrede principa in dubio pro reo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na imovinu itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Osim toga, u donosu na navode apelanta da je u predmetnom prekršajnom postupku došlo i do povrede principa in dubio pro reo, Ustavni sud naglašava da je princip in dubio pro reo garantiran članom 6. stav 2. Evropske konvencije. Prema tom principu, svako se smatra nevinim dok se njegova krivica ne dokaže prema zakonu. U tom pogledu, ukoliko postoji određena sumnja da je određena osoba izvršila prekršaj koji joj se stavlja na teret, takva sumnja treba ići u korist okrivljenom. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, pozivanje na princip in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da analiza provedenih dokaza koju su redovni sudovi dali, osobito prvostepeni sud, u obrazloženju osporenih odluka ne ostavlja sumnju u zaključak suda da je apelant, na način opisan u izreci rješenja, počinio predmetni prekršaj. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2921/18 (N. M.) | Sudska praksa | Aktio