Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2800/18 (KJKP Vodovod i kanalizacija d.o.o Sarajevo)

Odluka donesena 11. 09. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2800/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 09. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine, u predmetu broj AP-2800/18, rješavajući apelaciju KJKP Vodovod i kanalizacija d.o.o Sarajevo, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio KJKP Vodovod i kanalizacija d.o.o Sarajevo protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 309440 14 Rsž od 22. marta 2018.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. KJKP Vodovod i kanalizacija d.o.o Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Galiba Hrvačić-Karačić advokat iz Sarajeva, podnio je 17. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 309440 14 Rsž od 22. marta 2018. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužiocima (A. M., D. P. i O. M.) isplati određena novčana potraživanja iz radnog odnosa (razlike manje isplaćenih plata, naknade za korištenje godišnjeg odmora, naknade na ime razlike manje isplaćenih otpremnina).

2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdivši, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, da apelant nije isplaćivao platu tužiocima prema odredbama čl. 41., 42. i 43. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti komunalne privrede Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor), već u manjem iznosu od propisanog, usvojio predmetni tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je istakao da apelant tokom postupka nije sporio da tužiocima nije isplaćivao plate shodno navedenim odredbama Granskog kolektivnog ugovora, navodeći da je tužitocima plate isplaćivao u umanjenom iznosu u skladu sa fnansijskim mogućnostima, primjenjujući odredbe člana 105. Granskog kolektivnog ugovora. Kantonalni sud je ukazao da je navedenom odredbom propisana kao izuzetna mogućnost poslodavca, da u slučaju da ne može obezbijediti isplatu plata u skladu sa članovima 42. i 43. ovog Ugovora, plate zaposlenika utvrdi korekcijom vrijednosti koeficijenata grupa složenosti poslova na bazi materijalnih mogućnosti preduzeća, uz prethodnu saglasnost ugovornih strana odnosno Sindikata. Međutim, Kantonalni sud je ocijenio da apelant nije dokazao da je za korekciju koeficijenta tužiocima, samim tim i isplatu umanjene plate, imao saglasnost ugovornih strana odnosno Sindikata. Između ostalog, Kantonalni sud je naglasio da apelant svojim odlukama i nije vršio korekcije vrijednosti koeficijenata grupa složenosti poslova, odnosno visinu koeficijenata, što ima u vidu navedena odredba, već je odlukama umanjivao osnovicu za obračun plata čija najniža vrijednost je utvrđena članom 42. stav (2) Granskog kolektivnog ugovora, pa apelant nije mogao istu utvrđivati u manjem iznosu od propisanog. Kantonalni sud je istakao da nisu osnovani ni apelantovi navodi da tužioci nisu dokazali da su ostvarili pravo na naknadu za korištenje godišnjeg odmora. Naime, članom 62. Granskog kolektivnog ugovora propisano je da zaposlenik ima pravo na naknadu za korištenje godišnjeg odmora (regres) u visini najmanje 70% njegove prosječne plate ili prosječne plate isplaćene u Federaciji BiH po posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, ako je to povoljnije za zaposlenika. Kantonalni sud je naveo da iz navedene odredbe Kolektivnog ugovora, a shodno nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke utvrđeno je da apelant tužiocima u spornom periodu nije isplatio regrese u visini kako je to propisao Kolektivni ugovor, zbog čega je i u tom dijelu tužbeni zathjev tužilaca osnovan, odnosno pravilna odluka prvostepenog suda.

Apelacioni navodi

3. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava iz člana 23. Opšte deklaracije o ljudskim pravima usvojene na Opštoj skupštini Ujedinjenih naroda 10. decembra 1948. godine. Ustavni sud, sumirajući navode iz apelacija zaključuje da apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi u predmetnom postupku pogrešno primijenili materijalno pravo, odnosno član 105. Granskog kolektivnog ugovora i da su sudovi tužiocima dosudili regres, a da pri tom tužioci nisu predložili provođenje bilo kakvog dokaza da su isti zaista i koristili.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. S obzirom na to da apelant ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je u predmetu AP-407/17 razmatrao slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-407/17 od 18. jula 2017. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2800/18 (KJKP Vodovod i kanalizacija d.o.o… | Sudska praksa | Aktio