Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3329/18 (M. Ć.)

Odluka donesena 11. 09. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Otkaz
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3329/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 09. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine, u predmetu broj AP-3329/18, rješavajući apelaciju Milice Ćosović, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Milica Ćosović protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 Rs 026863 17 Rsž od 19. februara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milica Ćosović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Foče, koju zastupa Vasilije Novović advokat iz Foče, podnijela je 12. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 Rs 026863 17 Rsž od 19. februara 2018. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba tuženog (Srpska centralna biblioteka „Prosvjeta" Foča), preinačena je Presuda Osnovnog suda u Foči broj 94 0 Rs 026863 17 Rs2 od 12. juna 2017. godine na način da je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi kao nezakonito Rješenje tuženog iz 2016. godine kojim je apelantici otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme, te da se nalaži tuženom da apelanticu vrati na posao i rasporedi na radno mjesto bibliotekara dječijeg odjeljenja, koje je obavljala prije otkaza, da se obaveže tuženi da joj na ime naknade štete zbog neisplaćenih plata za određeni vremenski period isplati ukupan iznos od 8.207.80 KM, te uplati doprinose u korist nadležnih fondova.

2. U obrazloženju osporene presude, Okružni sud je naveo da iz činjenica utvrđenih pred prvostepenim sudom proizilazi da je tuženi apelantici otkazao ugovor o radu na neodređeno vrijeme iz razloga odsustva potrebnih znanja i sposobnosti u obavljanju poslova na koje je raspoređena, odnosno iz razloga jer apelantica nije imala položen stručni ispit koji je potreban za rad na radnom mjestu bibliotekara. Okružni sud je, dalje, naveo da je od strane prvostepenog suda zaključeno da tuženi nije imao opravdan razlog za otkaz ugovora o radu apelantici, posebno uzimajući u obzir činjenicu da se apelantica u vrijeme polaganja stručnog ispita u 2015. i 2016. godini nalazila na bolovanju, tj. nije mogla pristupiti polaganju ispita. Okružni sud je, također, naveo da je od strane prvostepenog suda zaključeno da se nisu ispunili ni uslovi iz člana 184. Zakona o radu za otkaz ugovora o radu apelantici, a na osnovu člana 179. stav 1. tačka 1. tog zakona, kojim je propisano da poslodavac može dati radniku otkaz u roku od tri mjeseca od dana saznanja za činjenice koje su osnov za davanje otkaza, odnosno u roku od šest mjeseci od dana nastupanja činjenica koje su osnov za davanje otkaza. Ovo posebno iz razloga jer je tokom postupka sa sigurnošću utvrđeno da je apelantica radila kod tuženog 21 godinu, na radnom mjestu bibliotekara, te je tuženom bila poznata činjenica da ona nema položen stručni ispit za rad na poslovima bibliotekara, a da je tuženi tek nakon naloga prosvjetne inspekcije, pokrenuo inicijativu za polaganje stručnog ispita za svoj radnike koji takav ispit nisu položili. Međutim, prema stavu Okružnog suda, tuženi osnovano žalbom ukazuje da je prvostepeni sud dao pogrešne pravne razloge za zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva, odnosno da je, na nesporno utvrđene činjenice, prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, prema stavu Okružnog suda, stručni ispit predstavlja obavezan uslov za obavljanje rada na stručnim bibliotečkim poslovima u koje spadaju poslovi bibliotekara, a taj uslov je propisan važećim Zakonom o bibliotečko-informacionoj djelatnosti („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 44/ 16), kao i prema sadržaju ranije važećih zakona iz te oblasti, još od 1993. godine. Nadalje, Okružni sud je naveo da je rješenje o otkazu ugovora o radu, koje je predmet pobijanja u ovoj parnici, donio direktor tuženog pozivajući se na imperativnu zakonsku odredbu člana 64. stav 4. Zakonom o bibliotečko-informacionoj djelatnosti, kojim je propisano da „zaposlenom iz stava 1. ovog člana koji u roku od deset mjeseci od isteka pripravničkog staža ne položi stručni ispit, prestaje radni odnos u biblioteci danom isteka tog roka“, a kako apelantica nije imala dokaz da je položila stručni ispit za rad u biblioteci, direktor tuženog je donio sporno rješenje, zbog neispunjavanja uslova za rad na stručnim bibliotečkim poslovima, a u nemogućnosti da se apelantici obezbijedi drugi odgovarajući posao. Prema stavu Okružnog suda, direktor tuženog je imao zakonsku obavezu za donošenje ovakvog rješenja i pri tome nije imao diskreciono pravo da apelanticu oslobodi od polaganja stručnog ispita, niti da produžava rok za polaganje ispita, s obzirom na protek više nego razumnog roka ostavljenog apelantici da ispuni svoju obavezu u pogledu polaganja ispita. Kod ovakvih činjenice, prema zaključku Okružnog suda, neprihvatljivo je apelantičino pozivanje da razlog neispunjenja svoje zakonske obaveze leži u činjenici da se ona u vrijeme zakazanog polaganja, tokom 2015. i 2016. godine, nalazila na bolovanju. Okružni sud je istakao da, u tom smislu, žalba tuženog opravdano potencira sadržaj odredbe člana 14. Pravilnika o programu polaganja stručnog ispita u bibliotečkoj djelatnosti i načinu njihovog polaganja Republike Srpske, kojim je propisano da se kandidatu koji iz opravdanih razloga ne dođe na ispit, a o tome blagovremeno obavijesti Komisiju i podnese dokaze o opravdanosti izostanka, stručni ispit odlaže za 30 dana, odnosno za naredni ispitni rok, a opravdanost razloga izostanka sa stručnog ispita procjenjuje Komisija koja određuje i period za koji se stručni ispit odlaže. Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju tuženi preduzeo sve neophodne aktivnosti da bi tokom 2015. i 2016. godine omogućio apelantici naknadno polaganja stručnog ispita, ali da iz stanja spisa očigledno proizilazi da apelantica nije poštovala odredbe navedenog Pravilnika, već je svoj izostanak jednostavno „pokrila“ doznakama o bolovanju, bez obavještenje Komisije o razlozima nepristupanja na ispit. U konačnici, Okružni sud je zaključio da je apelantica imala dovoljan i razuman vremenski rok da ispuni svoju zakonsku obavezu polaganja ispita, a pogotovo kod činjenice da su poslodavac i odgovorno lice u međuvremenu počeli da snose prekršajne sankcije zbog omogućavanja rada apelantici bez položenog stručnog ispita. Pored navedenog, Okružni sud je zaključio da je neprihvatljiv stav prvostepenog suda da tuženi u konkretnom slučaju nije ispoštovao proceduru iz člana 181. ZOR-a, tj. da apelantici prije otkaza ugovora o radu nije dao pismeno upozorenje u vezi sa nedostacima u njenom radu, te joj dao uputstva i primjeren rok za otklanjanje nedostataka, jer akt tuženog od 17. marta 2016. godine, kojim je tuženi upozorio apelanticu da je prema nalogu inspektora dužna pristupiti polaganju stručnog ispita, dajući joj pri tom neophodne obrasce za polaganje ispita i primjeran rok za otklanjanje nedostataka vezanih za stručni ispit, nesumnjivo ima sve karakteristike prethodnog upozorenja u smislu navedene odredbe. Prema stavu Okružnog suda, iz svega navedenog proizilazi da je prvostepeni sud bio u obavezi u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev apelantice u cjelosti. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica, u suštini, vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odnosno relevantnih odredaba Zakona o bibliotečko-informacionoj djelatnosti.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba Zakona o bibliotečko-informacionoj djelatnosti u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3329/18 (M. Ć.) | Sudska praksa | Aktio