Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3480/17 (V. Đ.)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Protek roka
- Nenadležnost za odlučivanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3480/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine, u predmetu broj AP-3480/17, rješavajući apelaciju Veljka Đukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tač. a) i c), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Veljka Đukića podnesena protiv Rješenja Ustavnog suda Republike Srpske broj U- 112/16 od 28. juna 2017. godine, zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Veljka Đukića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 77 0 P 051327 15 Gž od 12. maja 2016. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Veljko Đukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubije, podnio je 14. augusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Ustavnog suda Republike Srpske broj U-112/16 od 28. juna 2017. godine, Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 P 051327 16 Rev od 21. septembra 2016. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 051327 15 Gž od 12. maja 2016. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 051327 13 P od 6. novembra 2015. godine, koje je potvrđeno osporenim rješenjem Okružnog suda od 12. maja 2016. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je tuženi D. B. izvršio ometanje posjeda na apelantovu štetu na način što je neovlašteno i bez apelantove suglasnosti onemogućio apelantu korištenje pomoćne prostorije koja se nalazi u dvorištu stambene zgrade, čime je lišio apelanta posjeda navedene prostorije, kao i da se tuženom naloži da u roku od pet dana iznese sve stvari koje je smjestio u apelantovu pomoćnu prostoriju i da pomoćnu prostoriju preda apelantu u posjed i slobodno raspolaganje pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. Rješenjem Vrhovnog suda od 21. septembra 2016. godine odbačena je apelantova revizija izjavljena protiv rješenja Okružnog suda od 12. maja 2016. godine uz obrazloženje da se u konkretnoj pravnoj stvari radi smetanja posjeda, a da je odredbom člana 426. stav 4. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske propisano da protiv rješenja donesenih u parnici zbog smetanja posjeda revizija nije dozvoljena.
4. Osporenim rješenjem Ustavnog suda Republike Srpske od 28. juna 2017. godine nije prihvaćena inicijativa za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti i zakonitosti rješenja Osnovnog suda u Prijedoru od 6. novembra 2015. godine, rješenja Okružnog suda od 12. maja 2016. godine i rješenja Vrhovnog suda od 21. septembra 2016. godine, uz obrazloženje da prema odredbi člana 115. Ustava Republike Srpske, Ustavni sud Republike Srpske odlučuje o suglasnosti zakona, drugih propisa i općih akata sa Ustavom i o suglasnosti propisa i općih akata sa zakonom. Imajući u vidu sadržaj i pravnu prirodu odluka koje je apelant osporio, Ustavni sud Republike Srpske je utvrdio da ti akti nemaju karakter općih akata čiju zakonitost i ustavnost ocjenjuje Ustavni sud Republike Srpske. S obzirom da se radi o pojedinačnim aktima koji se odnose na individualno određeni subjekt i na konkretnu pravnu situaciju, Ustavni sud Republike Srpske zbog nenadležnosti nije prihvatio apelantovu inicijativu.
Apelacioni navodi
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tač. a) i c) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tač. a) i c) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
Dopustivost u odnosu na Rješenje Ustavnog suda Republike Srpske broj U-112/16 od 28. juna 2017. godine
7. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi razmatrao apelacije kojima su osporavane odluke entitetskih ustavnih sudova donesene iz oblasti apstraktne nadležnosti tih sudova. Naime, Ustavni sud je, odlučujući o takvim apelacijama, donosio odluke kojima je odbacivao apelacije zbog nenadležnosti Ustavnog suda za odlučivanje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP- 2391/07 od 27. novembra 2010. godine i Odluka o dopustivosti broj AP-1380/16 od 7. marta 2017. godine, tačka 15., dostupne na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to, Ustavni sud, podržavajući svoju praksu, smatra da nije nadležan da razmatra osporenu odluku Ustavnog suda Republike Srpske. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost u odnosu na Rješenje Okružnog suda u Banjaluci broj 77 0 P 051327 15 Gž od 12. maja 2016. godine
8. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtjeva da apelanti dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Iz stanja spisa proizlazi da je apelant protiv osporenog rješenja Okružnog suda izjavio reviziju, ali je ona rješenjem Vrhovnog suda od 21. septembra 2016. godine, odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud konstatira da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek, jer je odbačena iz formalnih razloga i da je konačna odluka u ovom predmetu rješenje Okružnog suda od 12. maja 2016. godine.
9. S obzirom na to da je apelantu rješenje Okružnog suda uručeno 14. juna 2016. godine, a da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 14. augusta 2017. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporeno rješenje Okružnog suda.
10. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tač. a) i c) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, odnosno da je protekao rok za podnošenje apelacija, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević